SUŠAČKA REVIJA broj 41

 


sjećanja

RIJEČKE USPOMENE

Lidija Zozoli

Dobitnih Herderove nagrade, akademik, književnih, prevoditelj i sveučilišni profesor, Nedjeljko Fabrio formativne godine svoga života proveo je u Rijeci. Kulturni i politički život Rijeke u prvim godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata odlučujuće je utjecao i na književno djelo Nedjeljka Fabrija. I posljednji u nizu, roman »Triemeron«, kao treći dio Fabrijeva jadranskog ciklusa (duologije koja je postala trilogija), tematski je vezan uz Rijeku. Zbog toga je ovaj razgovor posvećen upravo godinama koje je Nedjeljko Fabrio proveo u Rijeci gdje je napisan cio njegov raniji opus, i unutar njega sva dramska djela, i gdje je prvih deset godina boravio na Kantridi, a zatim, na Sušaku.

Moj otac morao je pronaći jake razloge da me uvjeri i smiri nakon vijesti da napuštamo Split i odlazimo u grad o kome nitko ništa nije znao. Bilo je to u trenutku kada je Rijeka 1947. u Parizu vraćena Jugoslaviji i kada je postojala potreba, tada nove, mlade socijalističke države da taj grad – Rijeku i Sušak – pretvori u pomorsko središte, bolje je reći, da izvadi iz mora potopljene brodove, sagradi luku, tvornice i obnovi sve ono što su Nijemci uništili pri povlačenju i što je ležalo u moru ili bilo srušeno na kopnu. Meni je tada bilo osam, najviše devet godina, i bio sam zgrožen činjenicom da ću morati napustiti svoje splitsko društvo, svoje prve male prijatelje iz prvih razreda pučke škole. Kada je došao trenutak da otac baci najjači adut kojim će smiriti moj očaj što napuštam grad svog djetinjstva i, nažalost, ratnih uspomena, njegov se najjači adut pokazao čudotvornim. Pričao mi je naime da u tom novom gradu u koji idemo postoji nešto što se zove tramvaj. Ta čarobna riječ tramvaj, o kojoj ništa nisam znao niti sam je u tom trenutku i u toj dobi igdje mogao vidjeti, ublažila je žal za odlaskom iz grada u kojem sam doživio bombardiranja, doživio mrtve na Pazaru, doživio i konačno oslobođenje, koje je meni kao dječaku bilo impozantno, sa slikama ne samo državnih rukovodilaca u onom trenutku nego i savezničkih funkcionera, s tenkovima, limenom glazbom. Sve je to trebalo zaboraviti i krenuti na sjever u grad kojem je trebala pomoć stručnjaka. Moj je otac bio inženjer brodogradnje i bio je specijaliziran u ratu za vađenje potonulih brodova koje je, kada su bili obnovljeni, koristila naša mornarica. Stoji činjenica da je svakoga tjedna išao redovitom linijom jedan brod iz Splita za Rijeku a koji je dovozio takve ljude kao što je bio moj otac, dovodio ih je u golemoj skali zanimanja što je išla od nostroma i makinista pa sve do vrhunskih stručnjaka brodograđevne struke. Danas mi se čini da ih je u Rijeku došlo i do tisuće. Tim su brodovima ljudi preseljeni pod izlikom da će na Rijeci ostati godinu ili dvije, a ostali su nerijetko i do kraja života. Kada je brod u kojem je bila moja mala obitelj; majka, brat koji je bio sasvim mali, ja i svo naše pokućstvo, ulazio u luku, po prvi puta sam ugledao jedan doista impozantan grad kao što je tada bila Rijeka, popeo sam se na ogradu i ocu, koji je već bio na Rijeci i čekao nas u luci, doviknuo u splitskom dijalektu: »Tata, a di je tranvaj?« Tramvaj je tada vozio sakriven iza Palazzo Adria i nije ga se moglo vidjeti s morske, brodske strane. Bile su to moje prve riječke riječi koje pamtim i danas, a ostale su u sjećanju i onima koji su bili na brodu, od kojih dio svoje riječke dane završava danas u dubokoj starosti.

    Nedjeljko FABRIO rođen je u Splitu 14. studenoga 1937. godine. Osnovnu je školu pohađao u Splitu i Rijeci, gimnaziju u Rijeci, a studij hrvatskoga jezika i talijanistike diplomirao je 1961. na zagrebačkome Filozofskom fakultetu. Radio je kao predavač u Centru za kulturu riječkoga Narodnoga sveučilišta, dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan pl. Zajc u Rijeci, urednik u Dramskom programu Televizije i Radio Zagreba.

   Danas je profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te djeluje kao pripovijedač, dramski pisac i prevoditelj. Redovni je član HAZU, potpredsjednik Matice hrvatske, Društva književnih prevoditelja i Društva kazališnih kritičara i teatrologa. Dobitnik je mnogih književnih nagrada u zemlji i inozemstvu. Pokrenuo je i bio glavni urednik književnog mjesečnika Kamov (1970.-1971.), a u tri mandata predsjedavao je Društvu hrvatskih književnika (1989.-1995.).

    U hrvatskoj književnosti se javlja pjesmama i novelama, te nastavlja pišući eseje, drame i romane. Dosad je objavio četiri zbirke novela (Partite za prozu, 1966., Labilni položaj, 1969., Lavlja usta, 1978. i Izabrane pripovijetke, 1990.), šest drama (Reformatori, 1967., Admiral Kristof Kolumbo, 1968., Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?, 1969., Meštar, 1970., Kralj je pospan, 1971., Magnificat, 1978.) te četiri romana Vježbanje života (1985.), Berenikina kosa (1989.), Smrt Vronskog (1994.) i Triemeron (2002.). Tri romana dramatizirana su i izvedena; Vježbanje života 1989. i Smrt Vronskoga 1995. na pozornici riječkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta Ivana pl. Zajca, a Berenikina kosa na sceni HNK u Zagrebu 1995.

   Piše i objavljuje kazalište i književne eseje (Odora Talije, 1963. Štavljenje štiva, 1977., Kazalištarije, 1987., Koncert za pero i život, 1997.), te glazbene kritike (Maestro i njegov šegrt, 1997.).

S talijanskoga je preveo djela C. Goldonija, L. Pirandella, L. Fiorentina, A. Moravije, P. Chiare, S. Slatepera i drugih. Rezultat bavljenja talijanskim književnim temama je knjiga Apeninski eseji (1969.) te antologija talijanske pripovijetke 1945.-1980. Posljednji dio puta (1984.) u dva sveska, za koju je 1984. dobio Nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

    Za svoj književni rad više je puta nagrađivan: 1985. za roman Vježbanje života Nagradom Željezare Sisak i Nagradom Vladimir Nazor, 1989. za roman Berenikina kosa Nagradom Fonda Miroslav Krleža i Nagradom Ksaver Šandor Gjalski, a dobitnik je i međunarodne nagrade Bethlen Gabor Alapitvany (Budimpešta) za 1993. godinu (»jer je svojim radom i životnim djelom pridonio dobrosusjedskim odnosima i poboljšanju zajedničkoga života naroda srednjoistočne Europe«) i Herderove nagrade za 2002. godinu (Hamburg), koja se »posvećuje njegovanju i promicanju kulturalnih odnosa istočnih i jugoistočnih naroda i dodjeljuje osobama koje služe kao primjer očuvanja i širenja europske kulturne baštine u znaku miroljubivoga razumijevanja među narodima«. Nominiran je i za Nobelovu nagradu za književnost.

    
Biografija preuzeta iz romana »Triemeron«, Nakladni zavod Matice hrvatske, Biblioteka Suvremeni hrvatski pisci, ur. Vinko Brešić, Zagreb 2002.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana