SUŠAČKA REVIJA broj 41

 


arhitektura

TRI LJEVAKA I HARD DISK

Nela Valerjev

    Još od malih nogu znao sam što u životu želim raditi. Upisao sam Građevinsku školu s nakanom da nastavim studij arhitekture u Zagrebu, što se na kraju i ostvarilo, iako su moji roditelji, majka Marija i otac Novica, oboje profesori engleskog jezika, isprva negodovali. Majka je predavala u Osnovnoj školi »Vežica«, otac na Ekonomskom fakultetu i mislili su kako nema nikakvog razloga da se odvajam od obitelji i napuštam Rijeku. Pokušavali su me nagovoriti da upišem studij građevine na riječkom sveučilištu, ali nisam se dao i danas im nije žao. Jedino ne vole moje medijske nastupe, na koje se i sam teško privikavam – kaže arhitekt Silvije Novak, jedan iz arhitektonskog studija 3LHD koji je za projekt Mosta hrvatskih branitelja Domovinskog rata na Mrtvom kanalu jedno od najprestižnijih svjetskih priznanja, nagradu AR+D što je britanski časopis The Arhitectural Rewiew i dizajnerska tvrtka D-Line iz Danske dodjeljuju arhitektima mlađim od 45 godina.

Tridesetdvogodišnji Silvije Novak odrastao je u jednom od nebodera na Vojaku u blizini Trsatskog parka, a nosi ime svog djeda, utemeljitelja i prvog dekana riječkog Medicinskog fakulteta, te dugogodišnjeg šefa Interne klinike KBC-a Rijeka, prof. dr. Silvija Novaka, inače sina hrvatskog književnika Vjenceslava Novaka.

    – Djedovim stopama krenuo je moj stariji brat Srđan, koji je liječnik u Rijeci, a ja sam prvi koji se bavi ovom profesijom u našoj inače vrlo razgranatoj obitelji. Moj pradjed Vjenceslav Novak umro je mlad i za sobom ostavio puno djece tako da imamo veliku familiju koja dijelom živi u Rijeci, dijelom u Zagrebu, a puno ih je i po svijetu. To su ljudi različitih profesija, a ako razmišljam o tome što su mi donijeli korijeni, onda je to sigurno jedna duhovna klima u kojoj sam rano spoznao značenje knjige i drugih vrijednosti koje se ne mogu materijalno izraziti.

* Jedna od tema kojima se nedavno bavila Sušačka revija bili su mladi i uspješni ljudi koji su napustili Rijeku i afirmirali se u drugim sredinama. Vi ste odabrali život u Zagrebu, no čini mi se da u vašem slučaju o odlasku možemo govoriti samo uvjetno, jer u Rijeci ste prisutni vrlo konkretnim ostvarenjima i aktivno sudjelujete u životu grada i njegovim preobrazbama.

    – Mnogi me pitaju zašto se ne vratim u Rijeku, ali uopće nemam tu namjeru, iako mi je Rijeka prirasla srcu. I u svom timu stvorio sam atmosferu velike privrženosti Rijeci koja me ne zanima samo kao rodni grad, nego i grad s kojim želim ostvarivati poslovne veze, a to znači i poslovne uspjehe. No, to ne povezujem s razmišljanjima o povratku, jer za mene nije bitno tko gdje živi i tko odakle dolazi, niti priznajem podjele na Riječane, Zagrepčane i Splićane. Za mene je jedino bitno kako tko razmišlja i kakve rezultate ostvaruje, a ponekad ljudi izvana bolje uočavaju stvari od onih koji život provedu u istoj sredini, klimi ovisnosti o poznatoj okolini.

    Život u Zagrebu za sada mi više odgovara. Doživljavam ga kao dobar poligon za djelovanje, jer veći grad pruža više mogućnosti, a mi u poslu težimo interdisciplinarnosti koju je u takvim uvjetima jednostavno lakše ostvariti. Nažalost, kod nas još uvijek nema atmosfere koja bi omogućila da iz jednog manjeg grada djelujete u većem.

* No, zanimljivo je da se protivite i kad vas predstavljaju kao zagrebački studio.

    – Apsolutno! To je zato što je od nas četvero koji smo prije osam godina osnovali studio 3LHD jedino Tanja Grozdanić rođena Zagrepčanka. Marko Dabrović je iz Dubrovnika, Saša Begović je rođeni Bjelovarčanin, a i poslovima smo vezani za sve te prostore. Dapače, ako govorimo o nekim važnijim stvarima, onda smo u Rijeci imali čak više poslova nego u Zagrebu. Ja u Zagrebu predstavljam i Društvo arhitekata Rijeke.

* Što zapravo znači 3LHD i kako ste se našli vas četvero?

    – Doslovno 3LHD je kratica za »Tri ljevaka i hard disk« jer smo Tanja, Saša i ja ljevaci, a Marko je u trenutku kad smo pokretali studio jedini znao nešto o kompjutorima. Našli smo se na fakultetu, premda nismo ista generacija, a čak nismo bili ni prijatelji. Okupila nas je Tanja koja je dobila ponudu za natječaj za Hotel »M« u Zagrebu. Poznavala je naša studentske radove i mislila je da bi s nama mogla ostvariti dobar rezultat, pa nas je pozvala da joj se pridružimo. Na natječaju smo dobili prvu nagradu, ali firma je propala tako da od izgradnje hotela nije bilo ništa. Međutim, nastao je naš studio.

    Vidjeli smo da zajedno jako dobro funkcioniramo i odlučili smo nastaviti raditi kao grupa u kojoj će sve biti podređeno rezultatu, a ne pojedincima. Na takvo razmišljanje znatno su utjecali neki od naših profesora iz starije generacije arhitekata kojima je vlastito ime i ego uvijek bilo važnije od samo produkta, što smatramo nedopustivim. Zato smo se odlučili zakamuflirati nazivom koji nije vezan uz naša imena i kao takav funkcionira i kod pridruživanja novih članova. U početku je bilo dosta naporno, što nije čudno, jer je prilično smjelo bez ikakvog prethodnog iskustva pokrenuti vlastiti studio. No sad smo već narasli u projektni biro koji se može suprotstaviti i najzahtjevnijim zadacima. U firmi nas danas ima sedam, a tendencija je da i dalje rastemo. Cilj nam je stvoriti tim od desetak ljudi koji bi mogao raditi veće projekte, a da imamo pokrivene sve afinitete u procesu od idejnog rješenja do vođenja gradilišta.


Silvije Novak na mostu za koji je zajedno s kolegama iz studija 3LHD nagrađen prestižnim svjetskim priznanjem - nagradom AR+D. Fotografija Marko Gracina.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana