SUŠAČKA REVIJA broj 42/43

 


baština

POVIJESNA SKLADIŠTA RIJEČKE LUKE

Nana Palinić

    Arhitektura riječke luke izazvala je i ranije interes, osobito urbanista, i to kao cjelina. Ocjena o lučkim građevinama, prije svega skladištima, davana je generalno – kao o građevinama koje su odvojile grad od mora, dakle doživljavane su u negativnom kontekstu. Kakva je ustvari bila struktura luke, arhitektura pojedinih građevina, koje su građevine u luci postojale uz skladišta, koji su njihovi autori, i, na kraju, imaju li te građevine uopće kakvu vrijednost osim one uporabne, nije istraživano. Stoga su navedena istraživanja bila pionirskog karaktera i njihovi su rezultati po prvi puta na većinu ovih pitanja ponudili odgovore.

Ovaj je tekst nastao na temelju autoričinog teksta Prometne zgrade – željeznica i luka objavljenog u katalogu izložbe Arhitektura historicizma u Rijeci, Moderna galerija Rijeka – muzej moderne i suvremene umjetnosti, 26.7.-28.10.2001.

    Recentna odluka Luke i Lučke uprave o rušenju preostalih lučkih skladišta, odluka riječkih konzervatora o njihovoj preventivnoj zaštiti te konačna odluka Ministarstva kulture kojom se za budućnost ostavljaju samo dvije od osam građevina, poticaj je za rasvjetljavanje što ćemo to uskoro izgubiti, a što buduće generacije neće nikada upoznati. Nestanak ovih građevina bit će gubitak ne samo od lokalnog i regionalnog značenja, već i od nacionalnog, pa i internacionalnog. Ni mogući izvanredni gospodarski rezultati u čije ime će biti žrtvovane neće moći izbrisati dojam da nismo poduzeli dovoljno da ih sačuvamo.


Vjenceslav Celligoi: Lučko skladište XV (13), 1897., Monierova konstrukcija podruma,
predviđena za rušenje

Riječka luka – prostor prvih primjena armiranog betona u nas
   
Većina lučkih središta izgrađenih u 19. stoljeću imala je konstrukciju klasičnih obodnih zidova od opeke i unutarnjeg kostura lijevanoželjeznih ili čeličnih stupova i čeličnih nosača stropova. Krovna konstrukcija obično je izvedena iz rešetkastih čeličnih nosača.
    Žitni silos bio je jedina građevina s prevladavajućom drvenom konstrukcijom, koja se u principu koristila rijetko, uglavnom u krovištima građevina druge namjene (carinarnica, restoran, vojarna).
    Sva skladišta koja se grade u 20. stoljeću grade se, međutim, u armiranom betonu.


Wehler i Rolberitz, Ignac Bereny, dr. Bela Enyedi: Metropolis: Lučka skladišta XIX-XXIII,
1901.-1914., sjeverni niz, predviđeno zarušenje


    Armirani beton kao nov materijal svoju raširenu primjenu dobiva od početka 20. stoljeća. Praktičnu primjenu omogućila su teorijska ispitivanja, prije svega Wayssa, Bauschingera, Contamina, Bordenava, Hennebiquea, E. Coigneta i De Tedescoa, kojima su utvrđena svojstva novog materijala i teorijske osnove za statističke proračune. Svi raniji primjeri vezani uz otkrivanje, ispitivanje i eksperimentiranje s ovim novim materijalom vrlo su rijetki.

Što je srušeno, a što preostalo
   
U bombardiranju riječke luke krajem Drugog svjetskog rata stradao je velik dio lučkih građevina, a oštećena je bila i sama palača Luke. Skladišta na velikim gatovima, njih ukupno osam, zajedno sa secesijskim nadstrešnicama, kao i skladište br. 23 bila su u potpunosti uništena. Gotovo sva ostala bila su barem oštećena. Dio je skladišta popravljen – uglavnom ona u zapadnom dijelu luke, dok je dio srušen poslije rata, premda po svemu sudeći nije bio bitnije oštećen. Slobodna i javna carinska skladišta u luci Baross oštećena su, ali oštećeni dijelovi nisu rekonstruirani, već su uklonjeni i zgrada je zatvorena u dijelu svojeg gabarita.


Wehler i Rolberitz, Ignac Bereny,
dr. Bela Enyedi: Metropolis: Lučka
 skladišta XIX-XXIII, 1901.-1914.,detalj spoja
 između skladišta 21 i 22, predviđeno zarušenje

    Žitni silos stradao je ranije25. Veliki sklop skladišta VI-VII-VIII srušen je zbog modernizacije i na njegovom je mjestu 1961. g. podignuta sadašnja zgrada koja nosi br. 726. U poslijeratnom razdoblju srušene su i zgrade carinarnice, vojarne i restorana, a prostori na kojima su nekad bile ove građevine potpuno su prazni. Sve građevine koje su se nalazile na velikom lukobranu također su srušene, iako dio njih nije bio oštećen.
    Od ukupno četrdesetak građevina današnje je doba dočekalo njih osam: Skladišta XIII (12) i XV (13), veliko skladište XIV (17) na Visinovom gatu i veliki kompleks Metropolis. Svaka od ovih građevina, osim što je jedan od posljednjih reprezentanata nekad gusto izgrađene lučke zone, po nečemu je specifična.
    Skladište XIII najstarije je i najreprezentativnije historicističko skladište, Skladište XV jedino preostalo skladište koje je projektirao hrvatski arhitekt, Vjenceslav Celligoi, a oba su skladišta jedine građevine u Hrvatskoj sa sačuvanom Monierovom stropnom konstrukcijom.
Koliko bi nam obje građevine morale biti važne, dovoljno govori i činjenica da je prva primjena ove konstrukcije na primjer u Australiji bila 1897. godine, istovremeno kada i na našem skladištu br. XV (13), koje je, za razliku od australskog primjera, kod nas tretirano sasvim drugačije – predviđeno je za rušenje27.


Wehler i Rolberitz, Ignac Bereny, dr. Bela Enyedi: Metropolis: Lučka skladišta XIX-XXIII,
1901.-1914., pročelje prema moru, detalj, predviđeno zarušenje

    Protoracionalističko skladište XIV (17) prvijenac je primjene nove konstrukcije, ne samo u Rijeci i Hrvatskoj, već i šire, na području tadašnje Austro-Ugarske. Prva takva građevina u Trstu, skladište br. 4, sagrađena je dvije godine kasnije, 1908.-09., i to po patentu Fritza von Empergera, ali riječ je bila još uvijek o čeličnoj konstrukciji zaštićenoj slojem betona. Prva tršćanska skladišta potpuno iz armiranog betona jesu skladišta 69 i 71 sagrađena 1909.-10. i skladišta 55 i 58. iz 1910. godine. Riječ je, međutim, o jednoetažnim hangarima, a ne višekatnim skladištima poput riječkih. Višekatne armiranobetonske građevine poput skladišta XIV (17) i skladišnog kompleksa Metropolis koji nastaje između 1909. i 1914. u tršćanskoj će luci – Punto franco Nuovo, biti izgrađene tek između 1912. i 1918. i u međuratnom razdoblju28.
    Kolika je vrijednost ovih građevina, ilustrira i sljedeći primjer. Prva armiranobetonska zgrada u Americi izgrađena je 1903. godine u Cincinnatiju (Ohio), ali nije sačuvana, već su najranije sačuvane armiranobetonske zgrade u Americi Edisonove jednostavne radničke kuće iz armiranog betona izgrađene u Union Cityju (New Jersey) 1908. godine. Sačuvane velike višekatne armiranobetonske konstrukcije u Americi rađene su kasnije nego, na primjer, naše skladište 19 u sklopu Metropolisa, izgrađeno 1909. – također predviđeno za rušenje29. Na ovom je sklopu lučkih građevina, isto tako jedinstveno u Europi i svijetu, primijenjena dekoracija specifične mađarske secesije.
    Da je riječ o iznimno vrijednim građevinama, govori i činjenica da su ih gradili vrhunski inženjeri i arhitekti onoga vremena – austrijski arhitekt Theodor Träxler, autor riječkog Teatro Fenice i benediktinskog samostana, učenik je Otta Wagnera i Josefa Hoffmana, Aládar Vladimir Baranyaj poznati zagrebački secesijski arhitekt, Ferenc Pfaff, najplodniji arhitekt arhitekture željeznice u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Vjenceslav Celligoi, jedan od najvećih riječkih arhitekata i graditelja historicističkog i secesijskog razdoblja.
    Preostala skladišta u riječkoj luci, po svojim oblikovnim i konstruktivnim karakteristikama, imaju elemente koji potvrđuju njihovo ne samo nacionalno već i internacionalno značenje. Riječka luka kao cjelina izuzetno je vrijedna kao prostor prve primjene nove konstrukcije u nas i treba, kao kulturno dobro od nacionalnog značenja, uživati zaštitu države. Ovih osam preostalih građevina posljednji je dokaz da je Rijeka, ne po veličini same luke, već po arhitekturi lučkih građevina nekad imala luku ravnopravnu europskim i svjetskim lukama.

Mogućnosti prenamjene industrijske arhitekture
   
Industrijska arhitektura sve do nedavno bila je najslabije valorizirana, registrirana i zaštićena baština, ne samo u nas nego općenito u svijetu30. Premda svijest o vrijednosti industrijske arhitekture kao izvora i preteče moderne arhitekture i dizajna postoji od same pojave moderne, njezina se prava valorizacija intenzivno provodi tek u posljednjih dvadesetak godina i sve više poprima karakteristike pokreta, trenda, čak i mode. Svi raniji primjeri zaštite i očuvanja rijetki su i gotovo da predstavljaju iznimke ili su plod slučaja. Ilustrativan je primjer Chicaga, gdje je zgrada bivšeg lučkog skladišta iz 1913. g. (arh. George C. Nimmons) još 1955. g. adaptirana u zgradu Gradske uprave. Upravo zbog ovih činjenica, ta arhitektura, koja je u doba svojeg nastajanja činila bitan dio urbane strukture gradova, u budućnosti će za sredine koje je neće na vrijeme valorizirati biti jednako rijetka kao spomenici renesanse i baroka. Oni gradovi koji će je uspjeti sačuvati – u izvornoj ili nekoj drugoj namjeni, sačuvat će bogatstvo čiju vrijednost iz današnje perspektive možemo samo naslućivati.
    Civilizirane zemlje davno su već istražile, valorizirale, registrirale i obnovile svoje antičke, srednjovjekovne, renesansne i barokne spomenike, kao i reprezentativne građevine historicizma i secesije. Našavši se u postindustrijsko doba pred golemom masom napuštenih pogona, a spoznavši njihove funkcionalne, konstruktivne i oblikovne prednosti, kao i bitnu ulogu u formiranju povijesnog identiteta grada, provode intenzivnu valorizaciju čuvajući ovu arhitekturu ili njihovom muzejskom namjenom ili primjerenom prenamjenom. Za ove je građevine karakteristično da im je često nova namjena, za razliku od izvorne, veća garancija da će ostati sačuvane. Industrijske su građevine, a velik dio sačinjavaju skladišta, prenamijenjene u muzeje, galerije, arhive, biblioteke, kazališta, hotele, restorane, škole i sveučilišta, administrativne zgrade, stambene zgrade – često ekskluzivnog stanovanja.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana