SUŠAČKA REVIJA broj 44

 


more

SJEVERNI OCEAN

Damir Miloš

   Jučer sam usnio san. Moglo bi se reći – baš pravi, oceanski. Ali sanjao sam ispunjen zebnjom, jer bio sam svjestan da sve češće sanjam nastavke istoga sna.
    Sanjam o svijetu bez rtova, niti jednog, i da je svo kopno Zemlje stisnuto u uskom pojasu nekoliko milja sjeverno i južno od ekvatora. Tako kopno dijeli Zemlju na dvije polutke, s masivnim planinskim lancem po sredini, nastanjenim mnoštvom ljudi. Zovemo ih kopnenim, za razliku od nas, oceanskih.
    Ti ljudi žive u naseljima izgrađenim na vrhovima planina. U svakom naselju, kao njegov najviši dio, strši kula. Kule služe za osmatranje. Osmatraju ocean, jer kopneno kraljevstvo, od pamtivijeka, pazi da stanovnici Južnog oceana ne prijeđu u Sjeverni. Kad primijete naše jarbole, na vrhovima kula pale velike vatre, dimom šireći vijest o našem dolasku. Ratni ih bubnjevi okupljaju na obali, predviđajući mjesto našeg iskrcavanja.
    To se ne događa često. Jedan naraštaj – jedan pokušaj. Ne ponavlja se za života, jer ili se dospije u Sjeverni ocean ili se pogine u ratu s kopnenim. Priča se, da smo do sada tri puta nadmudrili kopnene. Posljednji put pod vodstvom Aquile, kada je, ploveći s gotovo pet stotina brodova, na Sjeverni ocean prešlo više od trideset tisuća ljudi. Ali, od njegove je pobjede prošlo dvjestotinjak godina, a to nije dovoljno vremena za izgradnju flote poput njegove. Niti bi, Aquilino umijeće, ponovno prevarilo kopnene.
    Golem nam je problem drvo. Danas drvo skupljamo samo po površini oceana, i to ono drvo koje u ocean dospije nakon oluje. Ostaci su to, ne i najbolje drvo, jer ono najbolje oluja neće otrgnuti iz zemlje. U doba Aquile naš ga je narod otimao kopnenima, noću u malim skupinama i brzim brodovima prikradajući se obali. Ali, kopneni su nakon Aquilina prolaska popalili i posjekli sve šume u blizini Južnog oceana.
    Desetljećima, danima i noćima, gorio je ekvator. Osim toga, nakon Aquilina prolaska, kopneni su se ljudi počeli naglo razmnožavati. Plašili su se da će ih Aquila napasti s leđa. Za nekoliko desetljeća broj se kopnenih gotovo udvostručio. Čak se pričalo da su nastanili sve vrhunce planina...
    Ništa manje važna činjenica nije ta što je Aquila, prvi među pomorcima, i to od pamtivijeka, naučio kako jedriti protiv vjetra. Stoljećima, tisućljećima, naši su preci morali čekati povoljan vjetar da ih odvede do kopna. Znali su to i kopneni, sigurni da ih nećemo zaskočiti dok vjetar puše s kopna nasuprot kraljevstva oceana.
    Koliko je bilo njihovo iznenađenje, pričali su nam stari, kad je Aquila sa stotinama brodova do obale stigao iz oluje, jedreći nasuprot vjetra. Kopnene su zatekli u polju, na ispaši, u pećinama kako timare stoku. Aquilini su ratnici stigli i do njihovih kula prije nego li su ih kopneni stigli zapaliti. Metež i krici, mržnja oceanska ostavljala je iza sebe smrt i garež. I vlastite brodove spalili, kako kopneni, preživjeli, ni drvo ne bi koristili. Trag smrti vodio je preko planinskog lanca do njegova podnožja, obale Sjevernog oceana, do utvrde na obali koja je morala trajati koliko i gradnja novih brodova. Kopneni su bješnjeli, nemoćno ih promatrajući s vrhova, nekoliko put sakupivši hrabrosti za napad, ali... A onda su, pričaju stari, ispraćeni zgranutim pogledima kopnenih, jednog dana zaplovili Sjevernim oceanom...
    Ali, stariji znaju i ružno govoriti. Ne o Aquili, već o nama! Govore da kopneni nisu sve vrhove nastanili, već da je prava istina: nema ideja kako ih nadmudriti. A možda, što bi bila velika sramota, više nema ni hrabrosti! I kao dokaz tome, upozoravali su često, mogu se čuti i priče kako Sjeverni ocean uopće ne postoji!? Ili, još tragičnije, da se nema zašto ići u Sjeverni ocean, jer on se ne razlikuje od našeg, Južnog. A to što se sa Sjevernog još nitko nije vratio... U protivnom, čudili se starci, zbog čega bi vrijedilo živjeti? Zbog čega umrijeti?!
    A mi – smijali smo se! Svi su znali da nam hrabrosti ne nedostaje. Istina, u idejama smo se u mnogome razlikovali. Neki su zastupali strategiju Aquile, naoružani strpljivošću, pa makar ovaj naš naraštaj samo pripremao flotu za neki budući pokušaj. Drugi su bili nestrpljivi, uvjereni da ne smiju i sami propustiti pokušaj za odlazak na Sjeverni ocean, ma kako izgledalo teško ili čak nemoguće.
    Ja sam među onima koji su se držali da ti pokušaji mogu uspjeti samo ako postanu pojedinačni. Ne u floti brodova, već jedna mala, brza i lagana barka, koja će strpljivo čekati u magli, noćima i kiši... Naglo se približiti, čak ni pristati, skočiti u more, doplivati i pritajiti se. I to samo jedan, dok će drugi prije dana odvesti brod daleko na pučinu, da od tog pokušaja ne ostane ni traga...
    Kad sam nekolicinu, i u tajnosti, i konačno, na moj plan nagovorio, nije mi bilo teško ostati neprimjetan. Nikakva zabuna, najava našeg mogućeg dolaska nije bila obznanjena. Mogao sam hodati gotovo uspravno, ubivši jednog kopnenog na osami, obučen u njegovu odjeću. Odavao me samo neobičan hod. Nenaviknut na čvrsto tlo, gotovo sam se neprestano za nešto morao držati da ne bih zateturao. Osjećao sam mučninu, vrtjelo mi se u glavi, pretpostavljajući da se radi o kopnenoj bolesti, bolesti o kojoj su nam često pričali stari. A ona je, dobro su govorili, najopasnija u visinama.
    Pri vrhu, ili mi se to samo činilo, počeo sam teturati, u nešto i kroz nešto padati... Ne znam koliko je to trajalo, sve dok se nisam zaustavio, u nekakvoj...kao mreži?! Omamljen, zaspao sam...
    Probudio sam se u već dobro mi poznati san. Sanjao sam četkicu za zube, i doručak, odlazak na posao, pa ručak...Došao sam kući, žena, djeca...TV... Kad sam se umorio, zaspao sam. I sanjao...
    Više nisam znao da li sam se probudio, ili je to san. Ležao sam zapleten u golemu ribarsku mrežu. Pogled mi se još uvijek mutio, ali dovoljno jasan da primijetim kopnene kako mi se približavaju. Gledali su me, gotovo u čudu, razgovarajući:
    - Otkud sad ovaj?! Uvijek su dolazili u hordama.
    - Eeee, baš svašta?! Ili nas naši stari lažu?! Ne bih se čudio da taj Sjeverni ocean ipak postoji?
    A ja, zapleten, nadam se da je ovo ipak samo san...
 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana