SUŠAČKA REVIJA broj 45

 


portret

KSENIJA PAJIĆ

Lidija Zozoli

    Dramska glumica Ksenija Pajić rođena je u Rijeci, iz koje je otišla na studij u Zagreb. Nakon završene Akademije dramskih umjetnosti postaje članicom ansambla Dramskog kazališta Gavella i u njemu ostvaruje svoje najznačajnije kazališne uloge. Jedna od njih je i uloga Gwendolyn Fairfax u drami Oscara Wildea Važno je zvati se Ernest i režiji Krešimira Dolenčića. Za tu je ulogu nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta. Neke predstave u kojima je glumila, kritika je proglasila antologijskima, a posljednju je ulogu ostvarila u kazalištu Gavella u predstavi Trg heroja Thomasa Bernarda, režija David Mouchtar Samorai.
    Osim u kazalištu, gdje je ostvarila velik broj iznimnih uloga, Ksenija Pajić glumila je i u desetak filmova među kojima treba istaknuti Oficir s ružom (1987.) i Garcia (1995.) Dejana Šorka, Rusko meso (1997.) Lukasa Nole, Maršal Vinka Brešana i Kad mrtvi zapjevaju Krste Papića, oba snimljena 1999. godine. Nedavno je glumila i glavnu ulogu u prvoj velikoj hrvatsko-srpskoj koprodukciji, filmu Ledina Ljubiše Samardžića.
            BEZBRIŽNO ODRASTANJE
    Odrastanje u Rijeci ostavilo je, naravno, trag u životu Ksenije Pajić.
    Imala sam uistinu sretno i bezbrižno djetinjstvo u Rijeci. Obiteljske prilike su nam bile vrlo sređene, majka je bila kod kuće i brinula se o meni i sestri. Školovanje je prošlo vrlo bezbolno. Tijekom osnovne škole bavila sam se gimnastikom. Bila je to moja velika ljubav, osvajala sam i nagrade na lokalnim natjecanjima. I u osnovnoj i u srednjoj školi imala sam dobro društvo, prijatelje s kojima se bilo vrlo lijepo družiti. Tek sam u srednjoj školi postala član školske dramske grupe. Rad u dramskoj grupi bio je više zabavno druženje nego ozbiljan posao. Uglavnom smo pripremali prigodne programe. U srednjoj školi počela sam izlaziti, tada se izlazilo vikendom, naravno, u Opatiju, koja je imala bogat noćni život. Odlazilo se u Plavi klub, Arkade, Klub 48. Nije bila rijetkost ni stopirati do Opatije, što danas ne bih nikome preporučila. Ipak, ti izlasci su završavali mnogo ranije nego danas. Sjećam se da sam morala biti kod kuće već u 10 sati.
    Razmišljajući iz ove perspektive o Rijeci, zapravo mi je odlazak na studij u Zagreb bio popriličan šok. Podstanarstvo, neprestano mijenjanje stanova koji nikada nisi bili adekvatni, a uvijek preskupi... Zapravo mi je sve što je vezano uz Rijeku u vrlo lijepom sjećanju. Bili smo blizu Trsta, a životni standard bio je mnogo viši nego kasnije, kada sam otišla studirati u Zagreb. U Rijeci sam zaista živjela bezbrižno.

    Bilo je to odrastanje u drugačijoj kulturnoj sredini od zagrebačke, gdje se puno lakše upoznati s vrhunskim kulturnim zbivanjima. Ipak, riječko kazalište i Rijeka kao kulturna sredina utjecali su na kasniji život i izbor zanimanja...
    Osim člana dramske grupe bila sam i član Muzičke omladine te sam uistinu odgledala sve što se u to vrijeme u riječkom kazalištu moglo gledati. Bila sam uistinu »dobra kazališna publika«. S druge strane, u Rijeci je u to vrijeme bila vrlo aktivna amaterska kazališna grupa Alternativa, čiji su članovi bili neki moji vršnjaci, zatim studenti, a i stariji. Mislim da me rad u toj grupi bitnije odredio u izboru zanimanja. Sjećam se da smo s nekim predstavama čak i gostovali izvan Rijeke. Uglavnom od dramske grupe, preko Alternative i vječitog sjedenja u riječkom kazalištu – i meni se učinilo da bih se u životu mogla baviti tim poslom. Sjećam se da je u to doba u Rijeci gostovao Teatar u gostima s predstavom »Ševa«.
Predstava mi se jako dopala, a da mi je tada netko rekao kako ću tek nekoliko godina poslije i ja glumiti u Teatru u gostima, ne bih mu povjerovala.
    Kulturna scena Rijeke bila je u to doba izuzetno živa. U to ubrajam i riječku rock – scenu, odlične koncertne programe na koje sam redovito odlazila. Jaka je bila i likovna scena. Rijeka je u kulturnom smislu tada bila uistinu živ grad. Suprotno uvriježenom mišljenju da je Zagreb centar, a da je sve ostalo provincija, nikada nisam imala osjećaj da odrastam i živim u provinciji.

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana