SUŠAČKA REVIJA broj 45 razgovori ZALJUBLJENIK U MORE Alen Čemeljić Otkada poznajem more U mojim se žilama valja Velika voda, Beskrajni obzori blistaju U mojim očima. Otkada poznajem more Moji su koraci Neumorne rijeke: svagda Spuštajuć se prema nekoj Nepostojećoj obali. Otkada ga poznajem Znam da živim tamo Gdje more pribiva. (G. Scotti: Otkada poznajem more) Giacomo Scotti, izuzetno niskog rasta , jedan je od onih ljudi za koje možemo reći U malim se bočicama čuvaju vrijedne tekućine. Tko jednom bude pisao biografiju tog sedamdesetipetogodišnjaka neće imati lagan posao. Ali ni dosadan. Upoznat će se s neobičnom životnom pričom čovjeka koji je išao u suprotnom smjeru u vrijeme kad su mnogi bježali iz socijalizma na Zapad, otkrit će u toj priči mladića koji je stigao na Kvarner u vrijeme kada su mnogi Talijani odlazili iz Rijeke, i danas, zahvaljujući tim svojim iskustvima, može vam dugo pričati i o zanimljivoj poslijeratnoj riječkoj povijesti i o svojim poznanstvima i prijateljstvima s Nedjeljkom Fabrijem, Zoranom Kompanjetom, Irenom Vrkljan, Vinkom Antićem i drugim sjajnim imenima, legendama naše književnosti. Među kojima ima rezervirano mjesto. Ne samo zbog mnogih objavljenih naslova i brojnih nagrada. Još uvijek ne miruje. I nakon stotinu objavljenih knjiga, pjesničkih, pripovjedačkih i esejističkih, prevođenih na engleski, njemački, španjolski, poljski, turski, malteški, slovački, bugarski, i tko zna na koje još jezike, Giacomo Scotti i dalje piše. I dalje istražuje. I dalje iznosi svoje političke stavove i protestira glasno i javno protiv povijesnih krivotvorina. Ne zamarajući se previše time što se zbog toga mora pojavljivati i u sudnicama. Kada priča, glas mu je miran, da bi odjednom, kada ga emocije ponesu, zagrmio. Napolitanski temperament umotan u riječku i primorsku mirnoću. Tek kada govori o tragedijama koje je doživio u svojem životu, glas postaje vrlo tih i u njemu možete osjetiti izuzetnu tugu. Pisao je i o toj tuzi, i o svom rodnom kraju, ali i o krajevima kroz koje je prolazio, o svojim životnim dvojbama, o Golom otoku, o Rijeci, o Hrvatskoj i još o mnogo čemu.Kada pišete, signor Scotti? Kad ste našli vremena za tolike napise i tolike knjige? Noću. Uvijek noću. Danju mi smetaju glasovi, a noću se mogu naći sam sa sobom. U tišini razmišljam o sebi i noću se vidiš istinitije. Danju smo preokupirani brigama da preživimo.Što sada pišete? Povijest grada Dubrovnika za talijanskog izdavača. Sjajna je povijest tog grada.Povijesne teme često su Vam poticaj za rad. Pisali ste o dalekoj povijesti, o gusarima na Jadranu, pisali ste i o bližoj povijesti, često se u Vašim stihovima pojavljuje more ... More najviše. Saviano, gradić u kojem sam rođen, nije na moru i možda je baš zato more toliko prisutno u mojim stihovima. Kao i kod svih neofita. Neofit je uvijek angažiraniji. Ako ste rođeni na planini, ona vam je normalna stvar. Ako, međutim, netko postane planinar iz ljubavi prema prirodi i vrhovima, on više voli planinu. Tako je i s morem. Nisam rođen na moru iako mi je more bilo na pet kilometara. Prekoračio sam ih tek s osam godina. Bio sam tada u »državnim kolonijama« na moru i tek puno kasnije, kada sam došao u Rijeku, opet sam došao na more. More mi je metafora za život, mi ostarimo, a more nas stalno podsjeća na mladost. More zna biti i okrutno, ali ne svojom krivnjom već zbog naše neopreznosti. More je sve što možemo tražiti u životu. More piše poeziju, samo je treba odgonetnuti. Stih je već napisan, moraš ga samo tražiti. Gledam more i kao živi element i kao metaforu i kao učiteljicu života. Iz svojeg stana na Gornjoj Vežici uvijek gledam na more, Krk, Cres....Često ste pisali i o političkim temama... Da, naravno. O Golom otoku na primjer. Prema mom pisanju o Golom otoku napisana su 4 romana i snimljena su dva filma. Pisao sam i o egzodusu Talijana, ali i o fojbama. Sada me na sve strane u Italiji ganjaju zbog izrečeneg o fojbama, a ne pitaju se za Podhum i Lipu. Stavio sam im to pod nos kao Talijan. Trebaš kao narod priznati svoje zločine. Pa Günter Grass, poznati njemački književnik, rekao je: Mi Nijemci učinili smo grozne stvari. Giacomo Scotti rođen je 1928. godine u gradiću Saviano (Napoli). Književnim radom bavi se od 1948. godine. Među brojnim djelima mogla bi se istaknuti I pirati dell' Adriatico, Racconti di una vita, Goli otok - Italiani nel gulag di Tito, Sulla strada del giorno, Fiabe e legende dell' Istria, Vele di ventura, a među najnovijim pjesničkim djelima ističu se nagrađene zbirke Il cuore della vita (1992.), Soffrendo per la Croazia/Bol za Hrvatskom (1993.), In viaggio, la vita (1994.), dvojezično tiskana zbirka pjesama Cercando fiumi segreti/U potrazi za tajnim rijekama (2000.) za koju je dobio i nagradu Drago Gervais, te međunarodnu nagradu Altri Segni. Dobitnik je i brojnih drugih domaćih i međunarodnih priznanja. Posljednjih godina piše uglavnom za talijanske izdavače. Scotti i Nikola Kraljić na književnoj večeri u Rimu 2002. godine. Kroz Vaše pjesme može se pročitati gotovo cijeli Vaš život. Potječete iz Napulja, iz pjesama se vidi da ste imali petoro braće, četiri sestre, da ste iz seljačke obitelji, o svom ocu ste rekli da je bio nepismen, a Vi toliko pišete da bi Vam možda čak otac, da je živ, rekao kako bi bilo bolje da ste toliko koristili motiku, a ne pero. Živjeli ste, dakle, još za vrijeme Drugog svjetskog rata kao dječak u Napulju. Što se zbivalo u glavi jednog dječaka da je odlučio krenuti, napisali ste, sa seljačkom vjerom na Istok? U mojoj kući rat je ostavio pustoš. Jedan brat je 1941. godine potonuo s brodom, bio je časnik u mornarici. Poginuo je kao profesionalni vojnik kod rta Matapan u velikoj bitci u Grčkoj. Dvije godine poslije, 1943., jednog brata su mi strijeljali Nijemci kad su se povlačili iz mog mjesta Saviana. Pokupili su desetak mladića koji su im radili kao robovi, on se razbolio i kao nekorisnog su ga strijeljali. Moj otac se , nakon što je poginuo drugi brat, zatvorio u sebe i godinu dana nije izgovorio niti jednu riječ. Uskoro je u bolnici umro od depresije. Jednog brata je Mussolini pokupio još 1943. i poslao ga na Siciliju. Dva dana kasnije iskrcali su se Amerikanci i dospio je u zarobljeništvo. A ja... završio sam sa 13 godina peti razred gimnazije, kao najmlađi u cijeloj Italiji završio sam, dakle, deseti razred škole i trebao sam završiti još Liceo. Međutim, Amerikanci i Englezi su me uzeli kao svoju maskotu. Malenog sam rasta, imao sam tada 14 godina i s njima sam išao kako se fronta povlačila prema sjeveru. Radio sam, čistio u menzi, učio sam engleski i bio sam mali za sve. Obučen u njihovu uniformu, nitko nije vidio da sam Talijan. I mnogi Talijani, kako sam govorio engleski, mislili su da sam Englez. Bio sam u Royal Air Force. Tako sam došao do sjevera Italije, do Monfalconea. Tada sam već imao 17 godina.Vaš govor u Veneciji prije nekoliko mjeseci kada ste govorili o fojbama, snažno je odjeknuo. O kakvom se skupu radilo? U Veneciji su jedan trg željeli imenovati po žrtvama fojbi u Istri. Lijeve stranke su se suprotstavile i rekle kako ne žele da se, kada se govori o fojbama, gleda samo na krivnju s druge strane. Pa mi smo išli tamo okupirati tu zemlju., govorili su ljevičari. Organiziran je znanstveni skup s ljudima s obje strane. S naše strane bio je Matvejević, ja, a iz Trsta je došao Slovenac Jože Pirjavec, docent na fakultetu za povijest. Matvejevićeva teza bila je da su fojbe postojale, ali da ne možemo graditi budućnost ako neprekidno brojimo žrtve iz prošlosti. Ja sam rekao u svojem govoru da do pravde ne možemo doći ako ne kažemo istinu. Istina je ova: Ja osuđujem te fojbe. U Istri je u fojbama završilo oko 600 ljudi, ali vaši takozvani povjesničari su već došli na 60 tisuća žrtava, i to Vam ne služi na čast. Mi ne negiramo da su fojbe postojale, ali ajmo vidjeti što su moji Talijani radili po Istri, na Rabu, Podhumu i tako dalje. I nakon fojbi u Istri nakon 1943. godine. Do 1945. godine opet su vladali fašisti iz Mussolinijeve republike i Nijemci kada ste mnogo ljudi pogubili. Sada, 60 godina poslije, i to nakon što su se fašisti duplo osvetili, jer 13 tisućev Istrana je skapalo, zbog tih 600 ubijenih, toliko požara je bilo , ubojstava, napunili su risieru San Sabba u Trstu ... Vi sada tražite pravdu, vi fašisti koji ste za vrijeme rata sami željeli uzimali pravdu u svoje ruke. Kakva je bila reakcija? Ogroman aplauz, ljudi pamte moj govor, ali dobio sam već dvije tri optužbe za sudove, jer su me fašističke organizacije tužile da sam ih oklevetao i sada me čeka suđenje u Milanu i u Veneciji. Uvijek i svuda sa svih strana je bilo preuveličavanja i na to treba jako paziti. Napisali ste vrlo potresne stihove nakon što Vam se dogodila tragedija kada Vam je poginuo sin. Napisali ste Bože, kako je teško biti otac mrtvog sina ... Nesreća se dogodila u noći između Stare i Nove godine između 1980. i l981. tako da nikada nismo znali točnu godinu njegove pogibije. Trojica mladića među kojima i moj sin, koji je došao iz Zagreba gdje je studirao književnost, išli su u Opatiju na novogodišnju zabavu i naletjeli su na led na zavoju kod Matulja. Auto se nekoliko puta okrenuo i udario u stabla. Dva-tri mjeseca nisam uspio ništa raditi. Najgore od svega, nisam mogao ni plakati. Plakao sam za vrijeme pogreba, a kasnije nisam mogao. To mi je bilo strašno jer se ne možeš osloboditi. Odjednom počeo sam pisati o toj tragediji i polako sam, kroz mjesec dana, napisao zbirčicu pjesama, i oslobodio se osjećaja koje sam nosio u sebi. Možda je to bila dobra poezija jer je bila vrlo iskrena, a riječi dolaze same po sebi. Poezija koja nastaje iz bola. Najiskrenija poezija dolazi iz bola, a ne iz radosti. Kada mi se rodila kći, htio sam od silne radosti pisati pjesme, ali ljepota je takva da poezija ne sliči na nju. I bacio sam pjesme koje sam tada napisao. Nikada radost ne donosi takvu poeziju kao bol. Bol je izvor poezije. Danas inače, imam dva sina i dvije kćeri. Milano, Trg Duomo, 1996. godine Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
ZALJUBLJENIK U MORE
Alen Čemeljić
Otkada poznajem more U mojim se žilama valja Velika voda, Beskrajni obzori blistaju U mojim očima. Otkada poznajem more Moji su koraci Neumorne rijeke: svagda Spuštajuć se prema nekoj Nepostojećoj obali. Otkada ga poznajem Znam da živim tamo Gdje more pribiva. (G. Scotti: Otkada poznajem more) Giacomo Scotti, izuzetno niskog rasta , jedan je od onih ljudi za koje možemo reći U malim se bočicama čuvaju vrijedne tekućine. Tko jednom bude pisao biografiju tog sedamdesetipetogodišnjaka neće imati lagan posao. Ali ni dosadan. Upoznat će se s neobičnom životnom pričom čovjeka koji je išao u suprotnom smjeru u vrijeme kad su mnogi bježali iz socijalizma na Zapad, otkrit će u toj priči mladića koji je stigao na Kvarner u vrijeme kada su mnogi Talijani odlazili iz Rijeke, i danas, zahvaljujući tim svojim iskustvima, može vam dugo pričati i o zanimljivoj poslijeratnoj riječkoj povijesti i o svojim poznanstvima i prijateljstvima s Nedjeljkom Fabrijem, Zoranom Kompanjetom, Irenom Vrkljan, Vinkom Antićem i drugim sjajnim imenima, legendama naše književnosti. Među kojima ima rezervirano mjesto. Ne samo zbog mnogih objavljenih naslova i brojnih nagrada. Još uvijek ne miruje. I nakon stotinu objavljenih knjiga, pjesničkih, pripovjedačkih i esejističkih, prevođenih na engleski, njemački, španjolski, poljski, turski, malteški, slovački, bugarski, i tko zna na koje još jezike, Giacomo Scotti i dalje piše. I dalje istražuje. I dalje iznosi svoje političke stavove i protestira glasno i javno protiv povijesnih krivotvorina. Ne zamarajući se previše time što se zbog toga mora pojavljivati i u sudnicama. Kada priča, glas mu je miran, da bi odjednom, kada ga emocije ponesu, zagrmio. Napolitanski temperament umotan u riječku i primorsku mirnoću. Tek kada govori o tragedijama koje je doživio u svojem životu, glas postaje vrlo tih i u njemu možete osjetiti izuzetnu tugu. Pisao je i o toj tuzi, i o svom rodnom kraju, ali i o krajevima kroz koje je prolazio, o svojim životnim dvojbama, o Golom otoku, o Rijeci, o Hrvatskoj i još o mnogo čemu.Kada pišete, signor Scotti? Kad ste našli vremena za tolike napise i tolike knjige? Noću. Uvijek noću. Danju mi smetaju glasovi, a noću se mogu naći sam sa sobom. U tišini razmišljam o sebi i noću se vidiš istinitije. Danju smo preokupirani brigama da preživimo.Što sada pišete? Povijest grada Dubrovnika za talijanskog izdavača. Sjajna je povijest tog grada.Povijesne teme često su Vam poticaj za rad. Pisali ste o dalekoj povijesti, o gusarima na Jadranu, pisali ste i o bližoj povijesti, često se u Vašim stihovima pojavljuje more ... More najviše. Saviano, gradić u kojem sam rođen, nije na moru i možda je baš zato more toliko prisutno u mojim stihovima. Kao i kod svih neofita. Neofit je uvijek angažiraniji. Ako ste rođeni na planini, ona vam je normalna stvar. Ako, međutim, netko postane planinar iz ljubavi prema prirodi i vrhovima, on više voli planinu. Tako je i s morem. Nisam rođen na moru iako mi je more bilo na pet kilometara. Prekoračio sam ih tek s osam godina. Bio sam tada u »državnim kolonijama« na moru i tek puno kasnije, kada sam došao u Rijeku, opet sam došao na more. More mi je metafora za život, mi ostarimo, a more nas stalno podsjeća na mladost. More zna biti i okrutno, ali ne svojom krivnjom već zbog naše neopreznosti. More je sve što možemo tražiti u životu. More piše poeziju, samo je treba odgonetnuti. Stih je već napisan, moraš ga samo tražiti. Gledam more i kao živi element i kao metaforu i kao učiteljicu života. Iz svojeg stana na Gornjoj Vežici uvijek gledam na more, Krk, Cres....Često ste pisali i o političkim temama... Da, naravno. O Golom otoku na primjer. Prema mom pisanju o Golom otoku napisana su 4 romana i snimljena su dva filma. Pisao sam i o egzodusu Talijana, ali i o fojbama. Sada me na sve strane u Italiji ganjaju zbog izrečeneg o fojbama, a ne pitaju se za Podhum i Lipu. Stavio sam im to pod nos kao Talijan. Trebaš kao narod priznati svoje zločine. Pa Günter Grass, poznati njemački književnik, rekao je: Mi Nijemci učinili smo grozne stvari. Giacomo Scotti rođen je 1928. godine u gradiću Saviano (Napoli). Književnim radom bavi se od 1948. godine. Među brojnim djelima mogla bi se istaknuti I pirati dell' Adriatico, Racconti di una vita, Goli otok - Italiani nel gulag di Tito, Sulla strada del giorno, Fiabe e legende dell' Istria, Vele di ventura, a među najnovijim pjesničkim djelima ističu se nagrađene zbirke Il cuore della vita (1992.), Soffrendo per la Croazia/Bol za Hrvatskom (1993.), In viaggio, la vita (1994.), dvojezično tiskana zbirka pjesama Cercando fiumi segreti/U potrazi za tajnim rijekama (2000.) za koju je dobio i nagradu Drago Gervais, te međunarodnu nagradu Altri Segni. Dobitnik je i brojnih drugih domaćih i međunarodnih priznanja. Posljednjih godina piše uglavnom za talijanske izdavače. Scotti i Nikola Kraljić na književnoj večeri u Rimu 2002. godine. Kroz Vaše pjesme može se pročitati gotovo cijeli Vaš život. Potječete iz Napulja, iz pjesama se vidi da ste imali petoro braće, četiri sestre, da ste iz seljačke obitelji, o svom ocu ste rekli da je bio nepismen, a Vi toliko pišete da bi Vam možda čak otac, da je živ, rekao kako bi bilo bolje da ste toliko koristili motiku, a ne pero. Živjeli ste, dakle, još za vrijeme Drugog svjetskog rata kao dječak u Napulju. Što se zbivalo u glavi jednog dječaka da je odlučio krenuti, napisali ste, sa seljačkom vjerom na Istok? U mojoj kući rat je ostavio pustoš. Jedan brat je 1941. godine potonuo s brodom, bio je časnik u mornarici. Poginuo je kao profesionalni vojnik kod rta Matapan u velikoj bitci u Grčkoj. Dvije godine poslije, 1943., jednog brata su mi strijeljali Nijemci kad su se povlačili iz mog mjesta Saviana. Pokupili su desetak mladića koji su im radili kao robovi, on se razbolio i kao nekorisnog su ga strijeljali. Moj otac se , nakon što je poginuo drugi brat, zatvorio u sebe i godinu dana nije izgovorio niti jednu riječ. Uskoro je u bolnici umro od depresije. Jednog brata je Mussolini pokupio još 1943. i poslao ga na Siciliju. Dva dana kasnije iskrcali su se Amerikanci i dospio je u zarobljeništvo. A ja... završio sam sa 13 godina peti razred gimnazije, kao najmlađi u cijeloj Italiji završio sam, dakle, deseti razred škole i trebao sam završiti još Liceo. Međutim, Amerikanci i Englezi su me uzeli kao svoju maskotu. Malenog sam rasta, imao sam tada 14 godina i s njima sam išao kako se fronta povlačila prema sjeveru. Radio sam, čistio u menzi, učio sam engleski i bio sam mali za sve. Obučen u njihovu uniformu, nitko nije vidio da sam Talijan. I mnogi Talijani, kako sam govorio engleski, mislili su da sam Englez. Bio sam u Royal Air Force. Tako sam došao do sjevera Italije, do Monfalconea. Tada sam već imao 17 godina.Vaš govor u Veneciji prije nekoliko mjeseci kada ste govorili o fojbama, snažno je odjeknuo. O kakvom se skupu radilo? U Veneciji su jedan trg željeli imenovati po žrtvama fojbi u Istri. Lijeve stranke su se suprotstavile i rekle kako ne žele da se, kada se govori o fojbama, gleda samo na krivnju s druge strane. Pa mi smo išli tamo okupirati tu zemlju., govorili su ljevičari. Organiziran je znanstveni skup s ljudima s obje strane. S naše strane bio je Matvejević, ja, a iz Trsta je došao Slovenac Jože Pirjavec, docent na fakultetu za povijest. Matvejevićeva teza bila je da su fojbe postojale, ali da ne možemo graditi budućnost ako neprekidno brojimo žrtve iz prošlosti. Ja sam rekao u svojem govoru da do pravde ne možemo doći ako ne kažemo istinu. Istina je ova: Ja osuđujem te fojbe. U Istri je u fojbama završilo oko 600 ljudi, ali vaši takozvani povjesničari su već došli na 60 tisuća žrtava, i to Vam ne služi na čast. Mi ne negiramo da su fojbe postojale, ali ajmo vidjeti što su moji Talijani radili po Istri, na Rabu, Podhumu i tako dalje. I nakon fojbi u Istri nakon 1943. godine. Do 1945. godine opet su vladali fašisti iz Mussolinijeve republike i Nijemci kada ste mnogo ljudi pogubili. Sada, 60 godina poslije, i to nakon što su se fašisti duplo osvetili, jer 13 tisućev Istrana je skapalo, zbog tih 600 ubijenih, toliko požara je bilo , ubojstava, napunili su risieru San Sabba u Trstu ... Vi sada tražite pravdu, vi fašisti koji ste za vrijeme rata sami željeli uzimali pravdu u svoje ruke. Kakva je bila reakcija? Ogroman aplauz, ljudi pamte moj govor, ali dobio sam već dvije tri optužbe za sudove, jer su me fašističke organizacije tužile da sam ih oklevetao i sada me čeka suđenje u Milanu i u Veneciji. Uvijek i svuda sa svih strana je bilo preuveličavanja i na to treba jako paziti. Napisali ste vrlo potresne stihove nakon što Vam se dogodila tragedija kada Vam je poginuo sin. Napisali ste Bože, kako je teško biti otac mrtvog sina ... Nesreća se dogodila u noći između Stare i Nove godine između 1980. i l981. tako da nikada nismo znali točnu godinu njegove pogibije. Trojica mladića među kojima i moj sin, koji je došao iz Zagreba gdje je studirao književnost, išli su u Opatiju na novogodišnju zabavu i naletjeli su na led na zavoju kod Matulja. Auto se nekoliko puta okrenuo i udario u stabla. Dva-tri mjeseca nisam uspio ništa raditi. Najgore od svega, nisam mogao ni plakati. Plakao sam za vrijeme pogreba, a kasnije nisam mogao. To mi je bilo strašno jer se ne možeš osloboditi. Odjednom počeo sam pisati o toj tragediji i polako sam, kroz mjesec dana, napisao zbirčicu pjesama, i oslobodio se osjećaja koje sam nosio u sebi. Možda je to bila dobra poezija jer je bila vrlo iskrena, a riječi dolaze same po sebi. Poezija koja nastaje iz bola. Najiskrenija poezija dolazi iz bola, a ne iz radosti. Kada mi se rodila kći, htio sam od silne radosti pisati pjesme, ali ljepota je takva da poezija ne sliči na nju. I bacio sam pjesme koje sam tada napisao. Nikada radost ne donosi takvu poeziju kao bol. Bol je izvor poezije. Danas inače, imam dva sina i dvije kćeri. Milano, Trg Duomo, 1996. godine
Otkada poznajem more U mojim se žilama valja Velika voda, Beskrajni obzori blistaju U mojim očima. Otkada poznajem more Moji su koraci Neumorne rijeke: svagda Spuštajuć se prema nekoj Nepostojećoj obali. Otkada ga poznajem Znam da živim tamo Gdje more pribiva.
(G. Scotti: Otkada poznajem more)
Giacomo Scotti, izuzetno niskog rasta , jedan je od onih ljudi za koje možemo reći U malim se bočicama čuvaju vrijedne tekućine. Tko jednom bude pisao biografiju tog sedamdesetipetogodišnjaka neće imati lagan posao. Ali ni dosadan. Upoznat će se s neobičnom životnom pričom čovjeka koji je išao u suprotnom smjeru u vrijeme kad su mnogi bježali iz socijalizma na Zapad, otkrit će u toj priči mladića koji je stigao na Kvarner u vrijeme kada su mnogi Talijani odlazili iz Rijeke, i danas, zahvaljujući tim svojim iskustvima, može vam dugo pričati i o zanimljivoj poslijeratnoj riječkoj povijesti i o svojim poznanstvima i prijateljstvima s Nedjeljkom Fabrijem, Zoranom Kompanjetom, Irenom Vrkljan, Vinkom Antićem i drugim sjajnim imenima, legendama naše književnosti. Među kojima ima rezervirano mjesto. Ne samo zbog mnogih objavljenih naslova i brojnih nagrada. Još uvijek ne miruje. I nakon stotinu objavljenih knjiga, pjesničkih, pripovjedačkih i esejističkih, prevođenih na engleski, njemački, španjolski, poljski, turski, malteški, slovački, bugarski, i tko zna na koje još jezike, Giacomo Scotti i dalje piše. I dalje istražuje. I dalje iznosi svoje političke stavove i protestira glasno i javno protiv povijesnih krivotvorina. Ne zamarajući se previše time što se zbog toga mora pojavljivati i u sudnicama. Kada priča, glas mu je miran, da bi odjednom, kada ga emocije ponesu, zagrmio. Napolitanski temperament umotan u riječku i primorsku mirnoću. Tek kada govori o tragedijama koje je doživio u svojem životu, glas postaje vrlo tih i u njemu možete osjetiti izuzetnu tugu. Pisao je i o toj tuzi, i o svom rodnom kraju, ali i o krajevima kroz koje je prolazio, o svojim životnim dvojbama, o Golom otoku, o Rijeci, o Hrvatskoj i još o mnogo čemu.Kada pišete, signor Scotti? Kad ste našli vremena za tolike napise i tolike knjige? Noću. Uvijek noću. Danju mi smetaju glasovi, a noću se mogu naći sam sa sobom. U tišini razmišljam o sebi i noću se vidiš istinitije. Danju smo preokupirani brigama da preživimo.Što sada pišete? Povijest grada Dubrovnika za talijanskog izdavača. Sjajna je povijest tog grada.Povijesne teme često su Vam poticaj za rad. Pisali ste o dalekoj povijesti, o gusarima na Jadranu, pisali ste i o bližoj povijesti, često se u Vašim stihovima pojavljuje more ... More najviše. Saviano, gradić u kojem sam rođen, nije na moru i možda je baš zato more toliko prisutno u mojim stihovima. Kao i kod svih neofita. Neofit je uvijek angažiraniji. Ako ste rođeni na planini, ona vam je normalna stvar. Ako, međutim, netko postane planinar iz ljubavi prema prirodi i vrhovima, on više voli planinu. Tako je i s morem. Nisam rođen na moru iako mi je more bilo na pet kilometara. Prekoračio sam ih tek s osam godina. Bio sam tada u »državnim kolonijama« na moru i tek puno kasnije, kada sam došao u Rijeku, opet sam došao na more. More mi je metafora za život, mi ostarimo, a more nas stalno podsjeća na mladost. More zna biti i okrutno, ali ne svojom krivnjom već zbog naše neopreznosti. More je sve što možemo tražiti u životu. More piše poeziju, samo je treba odgonetnuti. Stih je već napisan, moraš ga samo tražiti. Gledam more i kao živi element i kao metaforu i kao učiteljicu života. Iz svojeg stana na Gornjoj Vežici uvijek gledam na more, Krk, Cres....Često ste pisali i o političkim temama... Da, naravno. O Golom otoku na primjer. Prema mom pisanju o Golom otoku napisana su 4 romana i snimljena su dva filma. Pisao sam i o egzodusu Talijana, ali i o fojbama. Sada me na sve strane u Italiji ganjaju zbog izrečeneg o fojbama, a ne pitaju se za Podhum i Lipu. Stavio sam im to pod nos kao Talijan. Trebaš kao narod priznati svoje zločine. Pa Günter Grass, poznati njemački književnik, rekao je: Mi Nijemci učinili smo grozne stvari.
Scotti i Nikola Kraljić na književnoj večeri u Rimu 2002. godine.
Kroz Vaše pjesme može se pročitati gotovo cijeli Vaš život. Potječete iz Napulja, iz pjesama se vidi da ste imali petoro braće, četiri sestre, da ste iz seljačke obitelji, o svom ocu ste rekli da je bio nepismen, a Vi toliko pišete da bi Vam možda čak otac, da je živ, rekao kako bi bilo bolje da ste toliko koristili motiku, a ne pero. Živjeli ste, dakle, još za vrijeme Drugog svjetskog rata kao dječak u Napulju. Što se zbivalo u glavi jednog dječaka da je odlučio krenuti, napisali ste, sa seljačkom vjerom na Istok? U mojoj kući rat je ostavio pustoš. Jedan brat je 1941. godine potonuo s brodom, bio je časnik u mornarici. Poginuo je kao profesionalni vojnik kod rta Matapan u velikoj bitci u Grčkoj. Dvije godine poslije, 1943., jednog brata su mi strijeljali Nijemci kad su se povlačili iz mog mjesta Saviana. Pokupili su desetak mladića koji su im radili kao robovi, on se razbolio i kao nekorisnog su ga strijeljali. Moj otac se , nakon što je poginuo drugi brat, zatvorio u sebe i godinu dana nije izgovorio niti jednu riječ. Uskoro je u bolnici umro od depresije. Jednog brata je Mussolini pokupio još 1943. i poslao ga na Siciliju. Dva dana kasnije iskrcali su se Amerikanci i dospio je u zarobljeništvo. A ja... završio sam sa 13 godina peti razred gimnazije, kao najmlađi u cijeloj Italiji završio sam, dakle, deseti razred škole i trebao sam završiti još Liceo. Međutim, Amerikanci i Englezi su me uzeli kao svoju maskotu. Malenog sam rasta, imao sam tada 14 godina i s njima sam išao kako se fronta povlačila prema sjeveru. Radio sam, čistio u menzi, učio sam engleski i bio sam mali za sve. Obučen u njihovu uniformu, nitko nije vidio da sam Talijan. I mnogi Talijani, kako sam govorio engleski, mislili su da sam Englez. Bio sam u Royal Air Force. Tako sam došao do sjevera Italije, do Monfalconea. Tada sam već imao 17 godina.Vaš govor u Veneciji prije nekoliko mjeseci kada ste govorili o fojbama, snažno je odjeknuo. O kakvom se skupu radilo? U Veneciji su jedan trg željeli imenovati po žrtvama fojbi u Istri. Lijeve stranke su se suprotstavile i rekle kako ne žele da se, kada se govori o fojbama, gleda samo na krivnju s druge strane. Pa mi smo išli tamo okupirati tu zemlju., govorili su ljevičari. Organiziran je znanstveni skup s ljudima s obje strane. S naše strane bio je Matvejević, ja, a iz Trsta je došao Slovenac Jože Pirjavec, docent na fakultetu za povijest. Matvejevićeva teza bila je da su fojbe postojale, ali da ne možemo graditi budućnost ako neprekidno brojimo žrtve iz prošlosti. Ja sam rekao u svojem govoru da do pravde ne možemo doći ako ne kažemo istinu. Istina je ova: Ja osuđujem te fojbe. U Istri je u fojbama završilo oko 600 ljudi, ali vaši takozvani povjesničari su već došli na 60 tisuća žrtava, i to Vam ne služi na čast. Mi ne negiramo da su fojbe postojale, ali ajmo vidjeti što su moji Talijani radili po Istri, na Rabu, Podhumu i tako dalje. I nakon fojbi u Istri nakon 1943. godine. Do 1945. godine opet su vladali fašisti iz Mussolinijeve republike i Nijemci kada ste mnogo ljudi pogubili. Sada, 60 godina poslije, i to nakon što su se fašisti duplo osvetili, jer 13 tisućev Istrana je skapalo, zbog tih 600 ubijenih, toliko požara je bilo , ubojstava, napunili su risieru San Sabba u Trstu ... Vi sada tražite pravdu, vi fašisti koji ste za vrijeme rata sami željeli uzimali pravdu u svoje ruke. Kakva je bila reakcija? Ogroman aplauz, ljudi pamte moj govor, ali dobio sam već dvije tri optužbe za sudove, jer su me fašističke organizacije tužile da sam ih oklevetao i sada me čeka suđenje u Milanu i u Veneciji. Uvijek i svuda sa svih strana je bilo preuveličavanja i na to treba jako paziti.
Napisali ste vrlo potresne stihove nakon što Vam se dogodila tragedija kada Vam je poginuo sin. Napisali ste Bože, kako je teško biti otac mrtvog sina ... Nesreća se dogodila u noći između Stare i Nove godine između 1980. i l981. tako da nikada nismo znali točnu godinu njegove pogibije. Trojica mladića među kojima i moj sin, koji je došao iz Zagreba gdje je studirao književnost, išli su u Opatiju na novogodišnju zabavu i naletjeli su na led na zavoju kod Matulja. Auto se nekoliko puta okrenuo i udario u stabla. Dva-tri mjeseca nisam uspio ništa raditi. Najgore od svega, nisam mogao ni plakati. Plakao sam za vrijeme pogreba, a kasnije nisam mogao. To mi je bilo strašno jer se ne možeš osloboditi. Odjednom počeo sam pisati o toj tragediji i polako sam, kroz mjesec dana, napisao zbirčicu pjesama, i oslobodio se osjećaja koje sam nosio u sebi. Možda je to bila dobra poezija jer je bila vrlo iskrena, a riječi dolaze same po sebi. Poezija koja nastaje iz bola. Najiskrenija poezija dolazi iz bola, a ne iz radosti. Kada mi se rodila kći, htio sam od silne radosti pisati pjesme, ali ljepota je takva da poezija ne sliči na nju. I bacio sam pjesme koje sam tada napisao. Nikada radost ne donosi takvu poeziju kao bol. Bol je izvor poezije. Danas inače, imam dva sina i dvije kćeri.
Milano, Trg Duomo, 1996. godine
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.