SUŠAČKA REVIJA broj 45

 


književnost

RIJEČKA KNJIŽEVNOST IZMEĐU CENTRA I MARGINE

Kim Cuculić

    Već sama tema o aktualnoj situaciji u riječkoj književnosti sadrži u sebi regionalnu odrednicu, koju u ovakvim analizama kao da ne možemo izbjeći.
    O regionalizmu u hrvatskoj književnosti raspravljalo se još davno i takav se književnoteorijski instrumentarij u kontekstu suvremenosti može činiti zastarjelim, ali unatoč tome osjećamo potrebu da nešto imenujemo riječkim. To vjerojatno u sebi sadrži onaj znak razlike u odnosu na ukupni korpus hrvatske književnosti, koji dakako nije homogen, ni u jezičnom ni u bilo kojem drugom smislu. Premda nam regionalno određivanje neke književnosti može pomoći u orijentaciji, ono u sebi krije i različite opasnosti.
    O tome je još 1936. godine u svom ogledu Regionalizam u književnosti pisao Antun Barac, koji ukazuje na simpatične i nesimpatične strane ove pojave:
    »Pobuđujući pisce da motre i one pojave života koje u odviše centraliziranoj književnosti ne bi mogle doći do izražaja, regionalizam može vršiti korisnu funkciju. Ali kad njegovi programatski sljedbenici idu za tim da iznesu što više lokalnih crta, makar i beznačajnih, on je redovno samo štetan jer dovodi do toga da pisci ostaju na površini, zamjenjujući često umjetnost folklorom i iscrpljujući se ponajviše u opisima kojekakvih provincijalnih rijetkosti...«, konstatira Barac, ukazujući da regionalizam može biti opasan i onda kad se u ime zaštite dijalekata u literaturu mogu uvući i netalentirani diletanti.
    U citiranom ulomku posebno je zanimljivo isticanje pozitivne uloge regionalizma u slučaju kad je književnost suviše centralizirana. U vezi s tim i danas možemo postaviti pitanje kakav je položaj riječke književnosti i riječkih autora u odnosu na centar, čime u ovom slučaju mislimo na Zagreb kao središte hrvatskog kulturnog života. Premda se deklarativno ističe potreba decentralizacije kulture, u praksi se često događa da umjetnost koja nastaje negdje na periferiji uglavnom tamo i ostaje ukoliko nema političke mecene i jaku medijsku potporu.
    Da se to ipak ne može generalizirati, pokazuje primjer Splita, čija je književna scena medijski, ali i prema parametrima čitanosti, mnogo prisutnija u hrvatskoj kulturnoj javnosti nego riječka. Međutim, i u ovom slučaju uglavnom baratamo s tri imena - Antom Tomićem, Arianom Čulina i Juricom Pavičićem, koji su širu popularnost stekli suradnjom za jednu od vodećih dnevnih novina koja izlazi u Zagrebu, a Čulina nastupima u jednoj od najgledanijih emisija Hrvatske televizije. Prema scenarijima Tomića i Pavičića snimaju se filmovi i TV-serije, što se Riječanima još nije pretjerano posrećilo (izuzetak je Vedrana Rudan čiji je roman uprizoren u kazalištu). Pitanje je i ima li Rijeka gradskoga književnog kroničara poput jednoga Miljenka Smoje, koji je praktički postao amblem Splita.

        ODNOS "CENTRA" I "MARGINE"
    Bez namjere da ulazimo u književno-teorijske analize književnih djela, ovdje nas u prvomu redu zanima taj odnos kulturne »margine« i »centra«, koji nameće pitanje je li doista potrebno otići u Zagreb da bi se skrenulo pažnju na svoj književni rad? S odgovorom ne treba brzati, no činjenica je da u posljednje vrijeme sve više autora iz Rijeke svoje knjige objavljuje kod zagrebačkih izdavača (Daša Drndić, Vedrana Rudan, Marina Čabrajec, Milorad Stojević, Ivica Prtenjača...), a toga je svjestan čak i riječki književni poletarac Marko Luka Zubčić, koji je svoj literarni prvijenac sa samo šesnaest godina objavio u Zagrebu, smatrajući to prirodnim putem za budućeg pisca.

               
                   

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana