SUŠAČKA REVIJA broj 46/47

 


poveznice

SUŠAK - GRAD KAMO SU SE ODLIJEVALI OPATIJSKI MOZGOVI

Amir Muzur

S predstavljanja Kluba Sušačana i Sušačke revije u opatijskoj Zori početkom lipnja

    Sušak je grad koji bi se, po sličnosti krute sudbe, trebao bratimiti s Voloskom. Oba grada imala su svoj nagli procvat – Volosko kao upravno i sudsko središte u XVIII. i XIX. stoljeću, Sušak kao “grad za inat” Rijeci između dvaju svjetskih ratova – da bi, nakon tog perioda, bili posve izbrisani s karata i putova i, progutani od beskrupulozno ambicioznih susjeda – turističke Opatije odnosno industrijske Rijeke – bili pretvoreni u fikciju oko koje se, kao oko imaginarnog ognjišta, okupljaju generacije sentimentalaca. Međutim, tu povijesna sličnost Sušaka i Voloskog ujedno i prestaje: dok Volosko danas plijeni uzdahe svojim urbanim rasterom i ribljim restoranima, Sušak na ruinama fikcije mobilizira zamjetan potencijal koji gradi perspektivu zbivanjima oko Hrvatskog kulturnog doma, Hrvatske čitaonice, Trsatske gradine, vile Ružićevih, Kluba Sušačana i Sušačke revije, novog sveučilišnog kampusa.
    Da je Sušak kao instant-eksperiment svojedobno uspio i da, zahvaljujući tada nagomilanim kvalitetama, ima izgleda da i dalje uspijeva, imaju zasluge i Opatijci. Pustimo po strani činjenicu da se baš u Opatiji potkraj veljače 1923. sastala paritetna komisija koja je postigla sporazum o talijanskoj evakuaciji Sušaka i time otvorila mogućnosti za razvoj novoga grada. Neusporedivo je važnije da je Opatija, baš kao što ponosni kum stavlja pod jastuk novorođenčeta dukat, Sušaku već u njegovim počecima dala najbolje što je mogla. Baš kao što to Sjeverna Amerika čini već dvije stotine godina, Sušak je profitirao na nedaći susjeda i prigrlio sve željno rada, uspjeha i mira. Istina, taj su proces lifrovanja “najboljeg” na Sušak malo pomogli i ubrzali slavenskoj kulturi vazda skloni Talijani. Sklanjajući se pred Subanovim skvadristima i ne odričući se dobrilinsko-matetićevskog duha u kojemu su odgajani, narodnjaci su prelazili iz Opatije na teritorij Kraljevine SHS, pri čemu su prve stanice za mnoge postajale i konačnima. U Kastav se tako prebacuju dr. Kajetan Dabović i kapčetan Ivan Fiamin, jedan od osnivača Zore, a na Sušak Kompanjetovi, Červari i Viktor Car Emin.
    Zoran Kompanjet, koji je Opatiju napustio kao pučkoškolac, na Sušaku završava realnu gimnaziju, kupa se na Grčevu i na Trsatu doživljava svoja prva i neuspješna ljubavna iskustva sa stanovitom Zdenkom. Na Sušaku će omirisati i talijanski zatvor, na samom početku Drugog svjetskog rata, tada već kao zagrebački student prava i s odsluženom vojskom. Pa i svoje posljednje dane Kompanjet će dočekati s one strane Rječine, u ulici Slavka Krautzeka.


Tea Grubišić u Zori prošlog lipnja

    Na Sušaku će četiri razreda više gimnazije završiti i Drago Gervais, što redovnim, što izvanrednim putem, maturiravši 1922. godine. To su vremena kada se Gervaisovi, slijedeći nomadske impulse oca Artura, premještaju iz grada u grad poput kraljevne mučene zrnom graška.
    I Karlo Horvat, opatijski židovski liječnik rodom iz Erdevika, koji je sa svojom ženom vodio oporavilište za djecu u vili Flora (Nazorova 8), a kasnije i sanatorij u današnjem hotelu Royal na Dražici, emigrirao je 1940. na Sušak da bi se poslije rata vratio u Opatiju i pedesetih definitivno odselio u Izrael.
Viktor Car Emin još je tijekom Prvog svjetskog rata surađivao u sušačkim Primorskim novinama. Nedugo nakon talijanske okupacije, Car odlazi preko Rijeke na Sušak, potom u Bakar i Kraljevicu, gdje ostaje do 1921. kao pročelnik Narodnog vijeća Rijeka-Sušak. Te se godine vraća u Opatiju, odakle uređuje list Mornar koji izlazi na Sušaku. Pod talijanskim pritiscima, međutim, ponovo prelazi na Sušak i ondje ostaje šesnaest godina. Viktor Car opisuje Sušak tog doba kao stjecište jeftine radne snage i imigranata iz svih krajeva, sa zamašnim tranzitom robe i ljudi i velikim klasnim razlikama. Tu, na Sušaku, objavljuje 1934. komediju Vicencica, uz potporu Gradske općine Sušak i s predgovorom Nikole Polića. Tih godina, potaknut postavljanjem ploče Petru Kružiću u podnožju Trsatskih stuba piše roman Presječeni puti. U Opatiju se vraća 1946. godine.
    I Đuro Červar, opatijski odvjetnik i istarski narodnjak, nakon što ga crnokošuljaši ispljuskaju i demoliraju mu kancelariju, prelazi s obitelji na Sušak i otvara ured na Jelačićevomn trgu. Za Červara su sušačke godine najunosnije u životu: vodeći uspješne i duhovito rješavane parnice za veletrgovca drvom Pavlovića i druge, Červar stječe velik imetak i njime spašava opatijsku tomašićku hotelijersku rodbinu od bankrota. Červar na Sušaku engleskim kapitalom osniva parobrodarsko društvo Progres i zastupa Oceaniju, kandidira se kao pribićevićevac za zastupnika sreza Sušak u parlamentu Kraljevine Jugoslavije. I Červar se, kao i Emin, vraća sa Sušaka na liburnijsku stranu netom po završetku Drugog svjetskog rata.
    Obrnuti su transferi, sa Sušaka u Opatiju, bili neusporedivo rjeđi i uglavnom su se svodili na gostovanja i kulturna oplemenjivanja, kao kada je, potkraj XIX. stoljeća, društvo Ljudevit Gaj riječkih gimnazijalaca i sušačkih đaka Trgovačke akademije nastupalo u tada novoj Zori u koju Sušačani zalaze i danas. Ako računamo da i danas, manje-više redovito, za Sušačku reviju pišu Opatijci Anda Kućel i neki drugi, onda postaje jasno da Sušak nije bio Mekom samo u danima sile i bijega. Štoviše, čovjek bi mogao reći skromno i mirne duše da Sušak bez Opatijci ne bi nikada bil isti.
 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana