SUŠAČKA REVIJA broj 46/47 pabirci vremena NOVI SVIJET Alen Čemeljić Opet imamo novi svijet. Kao i prije toliko stoljeća kada se sa Starog kontinenta tražilo sreću preko Atlantika u svijetu kojeg su nakon Kolumba i Vespuccija nazivali novootkrivenim, iako su ga još davno prije pohodili Vikinzi i iako su ga još davno prije nastanjivali ljudi crvene kože koje se uklonilo u ime civilizacije. Opet imamo novi svijet, kao i nakon otkrića Australije i Novog Zelanda gdje su mnogi Europljani, pa tako i oni što govorahu hrvatskim jezikom, odlučili potražiti bolji život. I danas nas njihovi potomci uveseljavaju nekom teško razumljivom mješavinom čakavskog i iskvarenog talijanskog i engleskog jezika (Ča nam rabi ti road?) koju je, tako sjajno, hrvatski književnik Renato Baretić iskoristio u svojem višestruko nagrađenom romanu Osmi povjerenik. (Smo čuli da ti moat i siestroa jušto ođi arivojedu.) Opet se susrećemo s nekim novim novim svijetom, ali ne onim koji postoji samo na papiru i koji se propagira u ime neke ideologije. Novim svijetom postao je Stari kontinent. Europa, taj, kako ga nazivahu, stari svijet, izbrisala je granice. Zid, srušen prije 14 godina kada je Europa prestala živjeti podijeljena na dva ideološki sukobljena dijela, nakon 1. svibnja ove godine definitivno je prestao postojati. Srednja Europa, gotovo cijela s izuzetkom Hrvatske, vratila se kući. Ujedinila se sa Zapadnom Europom s kojom se zajedno prošlih stoljeća razvijala sve dok ih sudbina nije razdvojila. Nema više granica, nema više Zida – simbola Europe u drugoj polovici 20. stoljeća, nastao je novi svijet čiji je simbol w.w.w.. Na kartama je zasjala Europa dvadesetpetorice, nova svjetska snaga, u budućnosti možda i najjača na svijetu ukoliko uspije prevladati podjele nastale posljednjih šezdeset godina i ukoliko “arhitektura ujedinjene Europe” ne bude počivala na dvostrukim mjerilima. Jednim za bogate, a drugim za siromašne, jednim za Zapadnu, a drugim za Srednju Europu. Tek će tada, naime, ako se prevladaju ta dvostruka mjerila, ako se dopusti mladim ljudima da odlaze na fakultete širom Europe bez obzira rodili se u Slovačkoj, Poljskoj, Italiji ili Francuskoj, novi svijet zasjati punim sjajem. Tek tada kada se bogati Zapad ne bude plašio stampeda s Istoka i kada dopusti slobodnu fluktuaciju radne snage o kojoj se govorilo dok se zagovarala ideja ujedinjene Europe. Tada će svih dvadeset i pet zvjezdica jednako sjajiti i vrijediti. Tada, s jedinstvenim pravilima za sve, novi svijet bi zaista mogao postati zemlja obilja kako ga se često naziva, i tada će se najzad sloboda, bratstvo, jednakost (liberté, fraternité, égalité), krilatica za koju su se građani Europe borili još 1789. godine, zaista početi realizirati. Sloboda u kulturi i obrazovanju, jednakost u pravu, a bratstvo, riječ koju su nam nametali pedeset godina, zaživjet će u gospodarskoj sferi gdje poslodavcu više ne bi trebalo biti važno zapošljava li Slovenca, Talijana ili Nijemca. Tada možda Poljskoj, najmnogoljudnijoj novoj članici Europske unije, neće trebati 40 godina razvoja, koliko joj predviđaju, da bi dostigla zapadni standard, a možda će i našim susjedima Slovencima trebati manje od 15 predviđenih godina. Mađari možda neće živjeti u strahu od povećanja cijena koje neće moći izdržati, Baltik neće biti uznemiren zebnjom kako će ga veliki progutati, a Poljacima i Česima možda neće biti važno tko je od njih najvažniji novi član Europske unije. Europa dvadesetpetorice krenula je naprijed i te će probleme usputno rješavati. Hrvatska će to, nažalost, barem još neko vrijeme moći samo promatrati, a u rješavanju tih problema neće moći sudjelovati. Hrvatska je ostala u europskom trećem svijetu, bez obzira što je po mnogim kriterijima trebala biti unutra, što je trebala biti dvadeset i šesta, i što bi sa stanovnicima Hrvatske broj novih stanovnika ujedinjene Europe bio zaokružen na osamdeset milijuna. Hrvatskoj preostaje samo nadati se i mijenjati. Da ukine svoja dvostruka mjerila. Da počne živjeti u dvadeset i prvom stoljeću u kojem Europa zagovara bogatstvo regija, da se razvija policentrično, da Hrvatska ne bude samo Zagreb, da razbija blokade koje su tijekom prošlih desetljeća nastajale u glavama onih koji odlučuju i koji još uvijek u eri w. w. w.-a misle kako se poslovi obavljaju samo nakon što se u jutarnjim satima cvika kartela, kada je radnik na oku. Razbiti blokade kod onih čiji mozgovi još funkcioniraju u vremenu kada je između Rijeke i Zagreba još uvijek bila aktualna Lujzijana kojom se u metropolu putovalo satima, a ne najmodernija autocesta s kojom se iz metropole do mora stiže za 75 minuta. Hrvatska sa svojih 4 i pol milijuna stanovnika ne može sebi dopustiti američki luksuz da sve kvalitetno koncentrira na Manhattan, ne može si dozvoliti da za pedeset godina dvije trećine stanovništva živi u Zagrebu. Vremena u kojima se sve usredotočilo u jedno središte za nama su. Svijet više ne živi tako, naša metropola, bez obzira što bi to željela, ne može živjeti onako kako su u prošlom stoljeću živjeli Pariz, New York i ostali veliki svjetski centri. Ako ljudi koji ne borave pod Sljemenom ne budu dobivali priliku, bez prilike će ostajati mnogi, a Hrvatska će ostajati zakinuta za mnoga znanja i sposobnosti. Priliku u eri w. w. w. – a moraju dobiti i Puljani, i Rovinježi, i Riječani i Opatijci, i Delničani, Čakovčani, Dalmatinci i svi ostali koji radi nekakve karijere ne žele ostavljati svoje gradove iz kojih, ako zatreba, do metropole, u Hrvatskoj pomreženoj autocestama, stižu najkasnije za nekoliko sati. Hrvatska mora koristiti svoje bogatstvo regija i bogatstvo svojih brojnih gradova, jer, srećom, nije zemlja koja posjeduje samo jedan ili možda dva grada, već joj je povijest darovala da se može nazivati zemljom gradova, kako se i nazivala u burnim devedesetima kada smo i time, između ostaloga, dokazivali našu različitost. Hrvatska u kojoj se neće sve najbolje predstave odigravati na zagrebačkim kazališnim daskama, u kojoj se neće sve sajamske priredbe organizirati na zagrebačkom velesajmu, u kojoj BDP Zagreba neće biti višestruko veći od hrvatskog, u kojoj neće prvaci u gotovo svim sportovima trenirati uz Savu i u kojoj neće svi autori ukoliko žele da im se njihova djela objavljuju, morati tražiti stan u Savskoj, Ilici, Medvedgradskoj i ostalim lijepim ulicama našega glavnog grada. Prognozirajući slab uspjeh takvom centraliziranom konceptu razvoja Lijepe naše radujemo se svakom uspjehu bilo koje hrvatske regije, bilo Istre, bilo Primorja, Dalmacije ili neke kontinentalne, i sa zadovoljstvom konstatiramo svaki uspjeh koji se rađa tu, u našoj regiji, nama na oku. Tu pred našim očima, ali ne zahvaljujući televizijskim kamerama, već u stvarnosti. Radujemo se razvoju riječkog sveučilišta za koji postoji sluh i u državnim ministarstvima, završetku moderne prometnice koja će Rijeku povezati sa Zagrebom, brojnim mladim ljudima koji su do posljednjeg mjesta ispunili riječke dvoranske prostore na Festivalu znanosti u vremenima kada smo pomislili da samo zvjezdice s lakim notama mogu privući toliko ljudi. I podržavamo sve vladare, bez obzira iz kojih redova dolazili, lijevih ili desnih, crvenih ili plavih, konzervativnih ili liberalnih, koji će se zalagati za takav policentrični razvoj Lijepe naše toliko potreban da bi se pobijedila skučena razmišljanja kako je Hrvatska samo ono što se vidi sa Sljemena i kako je sve što vrijedi pod njim koncentrirano. Dvadeset tisuća Riječana gledalo je lutkarske predstave za vrijeme UNIME Francuzi su oduševili s svojom kravom Povijesni uspijeh riječkog sporta - promorijaši treći u Europi Dok 3 najzad odlazi u staro željezo. Lukobran se otvara građanima. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
NOVI SVIJET
Alen Čemeljić
Opet imamo novi svijet. Kao i prije toliko stoljeća kada se sa Starog kontinenta tražilo sreću preko Atlantika u svijetu kojeg su nakon Kolumba i Vespuccija nazivali novootkrivenim, iako su ga još davno prije pohodili Vikinzi i iako su ga još davno prije nastanjivali ljudi crvene kože koje se uklonilo u ime civilizacije. Opet imamo novi svijet, kao i nakon otkrića Australije i Novog Zelanda gdje su mnogi Europljani, pa tako i oni što govorahu hrvatskim jezikom, odlučili potražiti bolji život. I danas nas njihovi potomci uveseljavaju nekom teško razumljivom mješavinom čakavskog i iskvarenog talijanskog i engleskog jezika (Ča nam rabi ti road?) koju je, tako sjajno, hrvatski književnik Renato Baretić iskoristio u svojem višestruko nagrađenom romanu Osmi povjerenik. (Smo čuli da ti moat i siestroa jušto ođi arivojedu.) Opet se susrećemo s nekim novim novim svijetom, ali ne onim koji postoji samo na papiru i koji se propagira u ime neke ideologije. Novim svijetom postao je Stari kontinent. Europa, taj, kako ga nazivahu, stari svijet, izbrisala je granice. Zid, srušen prije 14 godina kada je Europa prestala živjeti podijeljena na dva ideološki sukobljena dijela, nakon 1. svibnja ove godine definitivno je prestao postojati. Srednja Europa, gotovo cijela s izuzetkom Hrvatske, vratila se kući. Ujedinila se sa Zapadnom Europom s kojom se zajedno prošlih stoljeća razvijala sve dok ih sudbina nije razdvojila. Nema više granica, nema više Zida – simbola Europe u drugoj polovici 20. stoljeća, nastao je novi svijet čiji je simbol w.w.w.. Na kartama je zasjala Europa dvadesetpetorice, nova svjetska snaga, u budućnosti možda i najjača na svijetu ukoliko uspije prevladati podjele nastale posljednjih šezdeset godina i ukoliko “arhitektura ujedinjene Europe” ne bude počivala na dvostrukim mjerilima. Jednim za bogate, a drugim za siromašne, jednim za Zapadnu, a drugim za Srednju Europu. Tek će tada, naime, ako se prevladaju ta dvostruka mjerila, ako se dopusti mladim ljudima da odlaze na fakultete širom Europe bez obzira rodili se u Slovačkoj, Poljskoj, Italiji ili Francuskoj, novi svijet zasjati punim sjajem. Tek tada kada se bogati Zapad ne bude plašio stampeda s Istoka i kada dopusti slobodnu fluktuaciju radne snage o kojoj se govorilo dok se zagovarala ideja ujedinjene Europe. Tada će svih dvadeset i pet zvjezdica jednako sjajiti i vrijediti. Tada, s jedinstvenim pravilima za sve, novi svijet bi zaista mogao postati zemlja obilja kako ga se često naziva, i tada će se najzad sloboda, bratstvo, jednakost (liberté, fraternité, égalité), krilatica za koju su se građani Europe borili još 1789. godine, zaista početi realizirati. Sloboda u kulturi i obrazovanju, jednakost u pravu, a bratstvo, riječ koju su nam nametali pedeset godina, zaživjet će u gospodarskoj sferi gdje poslodavcu više ne bi trebalo biti važno zapošljava li Slovenca, Talijana ili Nijemca. Tada možda Poljskoj, najmnogoljudnijoj novoj članici Europske unije, neće trebati 40 godina razvoja, koliko joj predviđaju, da bi dostigla zapadni standard, a možda će i našim susjedima Slovencima trebati manje od 15 predviđenih godina. Mađari možda neće živjeti u strahu od povećanja cijena koje neće moći izdržati, Baltik neće biti uznemiren zebnjom kako će ga veliki progutati, a Poljacima i Česima možda neće biti važno tko je od njih najvažniji novi član Europske unije. Europa dvadesetpetorice krenula je naprijed i te će probleme usputno rješavati. Hrvatska će to, nažalost, barem još neko vrijeme moći samo promatrati, a u rješavanju tih problema neće moći sudjelovati. Hrvatska je ostala u europskom trećem svijetu, bez obzira što je po mnogim kriterijima trebala biti unutra, što je trebala biti dvadeset i šesta, i što bi sa stanovnicima Hrvatske broj novih stanovnika ujedinjene Europe bio zaokružen na osamdeset milijuna. Hrvatskoj preostaje samo nadati se i mijenjati. Da ukine svoja dvostruka mjerila. Da počne živjeti u dvadeset i prvom stoljeću u kojem Europa zagovara bogatstvo regija, da se razvija policentrično, da Hrvatska ne bude samo Zagreb, da razbija blokade koje su tijekom prošlih desetljeća nastajale u glavama onih koji odlučuju i koji još uvijek u eri w. w. w.-a misle kako se poslovi obavljaju samo nakon što se u jutarnjim satima cvika kartela, kada je radnik na oku. Razbiti blokade kod onih čiji mozgovi još funkcioniraju u vremenu kada je između Rijeke i Zagreba još uvijek bila aktualna Lujzijana kojom se u metropolu putovalo satima, a ne najmodernija autocesta s kojom se iz metropole do mora stiže za 75 minuta. Hrvatska sa svojih 4 i pol milijuna stanovnika ne može sebi dopustiti američki luksuz da sve kvalitetno koncentrira na Manhattan, ne može si dozvoliti da za pedeset godina dvije trećine stanovništva živi u Zagrebu. Vremena u kojima se sve usredotočilo u jedno središte za nama su. Svijet više ne živi tako, naša metropola, bez obzira što bi to željela, ne može živjeti onako kako su u prošlom stoljeću živjeli Pariz, New York i ostali veliki svjetski centri. Ako ljudi koji ne borave pod Sljemenom ne budu dobivali priliku, bez prilike će ostajati mnogi, a Hrvatska će ostajati zakinuta za mnoga znanja i sposobnosti. Priliku u eri w. w. w. – a moraju dobiti i Puljani, i Rovinježi, i Riječani i Opatijci, i Delničani, Čakovčani, Dalmatinci i svi ostali koji radi nekakve karijere ne žele ostavljati svoje gradove iz kojih, ako zatreba, do metropole, u Hrvatskoj pomreženoj autocestama, stižu najkasnije za nekoliko sati. Hrvatska mora koristiti svoje bogatstvo regija i bogatstvo svojih brojnih gradova, jer, srećom, nije zemlja koja posjeduje samo jedan ili možda dva grada, već joj je povijest darovala da se može nazivati zemljom gradova, kako se i nazivala u burnim devedesetima kada smo i time, između ostaloga, dokazivali našu različitost. Hrvatska u kojoj se neće sve najbolje predstave odigravati na zagrebačkim kazališnim daskama, u kojoj se neće sve sajamske priredbe organizirati na zagrebačkom velesajmu, u kojoj BDP Zagreba neće biti višestruko veći od hrvatskog, u kojoj neće prvaci u gotovo svim sportovima trenirati uz Savu i u kojoj neće svi autori ukoliko žele da im se njihova djela objavljuju, morati tražiti stan u Savskoj, Ilici, Medvedgradskoj i ostalim lijepim ulicama našega glavnog grada. Prognozirajući slab uspjeh takvom centraliziranom konceptu razvoja Lijepe naše radujemo se svakom uspjehu bilo koje hrvatske regije, bilo Istre, bilo Primorja, Dalmacije ili neke kontinentalne, i sa zadovoljstvom konstatiramo svaki uspjeh koji se rađa tu, u našoj regiji, nama na oku. Tu pred našim očima, ali ne zahvaljujući televizijskim kamerama, već u stvarnosti. Radujemo se razvoju riječkog sveučilišta za koji postoji sluh i u državnim ministarstvima, završetku moderne prometnice koja će Rijeku povezati sa Zagrebom, brojnim mladim ljudima koji su do posljednjeg mjesta ispunili riječke dvoranske prostore na Festivalu znanosti u vremenima kada smo pomislili da samo zvjezdice s lakim notama mogu privući toliko ljudi. I podržavamo sve vladare, bez obzira iz kojih redova dolazili, lijevih ili desnih, crvenih ili plavih, konzervativnih ili liberalnih, koji će se zalagati za takav policentrični razvoj Lijepe naše toliko potreban da bi se pobijedila skučena razmišljanja kako je Hrvatska samo ono što se vidi sa Sljemena i kako je sve što vrijedi pod njim koncentrirano. Dvadeset tisuća Riječana gledalo je lutkarske predstave za vrijeme UNIME Francuzi su oduševili s svojom kravom
Opet imamo novi svijet. Kao i prije toliko stoljeća kada se sa Starog kontinenta tražilo sreću preko Atlantika u svijetu kojeg su nakon Kolumba i Vespuccija nazivali novootkrivenim, iako su ga još davno prije pohodili Vikinzi i iako su ga još davno prije nastanjivali ljudi crvene kože koje se uklonilo u ime civilizacije. Opet imamo novi svijet, kao i nakon otkrića Australije i Novog Zelanda gdje su mnogi Europljani, pa tako i oni što govorahu hrvatskim jezikom, odlučili potražiti bolji život. I danas nas njihovi potomci uveseljavaju nekom teško razumljivom mješavinom čakavskog i iskvarenog talijanskog i engleskog jezika (Ča nam rabi ti road?) koju je, tako sjajno, hrvatski književnik Renato Baretić iskoristio u svojem višestruko nagrađenom romanu Osmi povjerenik. (Smo čuli da ti moat i siestroa jušto ođi arivojedu.) Opet se susrećemo s nekim novim novim svijetom, ali ne onim koji postoji samo na papiru i koji se propagira u ime neke ideologije. Novim svijetom postao je Stari kontinent. Europa, taj, kako ga nazivahu, stari svijet, izbrisala je granice. Zid, srušen prije 14 godina kada je Europa prestala živjeti podijeljena na dva ideološki sukobljena dijela, nakon 1. svibnja ove godine definitivno je prestao postojati. Srednja Europa, gotovo cijela s izuzetkom Hrvatske, vratila se kući. Ujedinila se sa Zapadnom Europom s kojom se zajedno prošlih stoljeća razvijala sve dok ih sudbina nije razdvojila. Nema više granica, nema više Zida – simbola Europe u drugoj polovici 20. stoljeća, nastao je novi svijet čiji je simbol w.w.w.. Na kartama je zasjala Europa dvadesetpetorice, nova svjetska snaga, u budućnosti možda i najjača na svijetu ukoliko uspije prevladati podjele nastale posljednjih šezdeset godina i ukoliko “arhitektura ujedinjene Europe” ne bude počivala na dvostrukim mjerilima. Jednim za bogate, a drugim za siromašne, jednim za Zapadnu, a drugim za Srednju Europu. Tek će tada, naime, ako se prevladaju ta dvostruka mjerila, ako se dopusti mladim ljudima da odlaze na fakultete širom Europe bez obzira rodili se u Slovačkoj, Poljskoj, Italiji ili Francuskoj, novi svijet zasjati punim sjajem. Tek tada kada se bogati Zapad ne bude plašio stampeda s Istoka i kada dopusti slobodnu fluktuaciju radne snage o kojoj se govorilo dok se zagovarala ideja ujedinjene Europe. Tada će svih dvadeset i pet zvjezdica jednako sjajiti i vrijediti. Tada, s jedinstvenim pravilima za sve, novi svijet bi zaista mogao postati zemlja obilja kako ga se često naziva, i tada će se najzad sloboda, bratstvo, jednakost (liberté, fraternité, égalité), krilatica za koju su se građani Europe borili još 1789. godine, zaista početi realizirati. Sloboda u kulturi i obrazovanju, jednakost u pravu, a bratstvo, riječ koju su nam nametali pedeset godina, zaživjet će u gospodarskoj sferi gdje poslodavcu više ne bi trebalo biti važno zapošljava li Slovenca, Talijana ili Nijemca. Tada možda Poljskoj, najmnogoljudnijoj novoj članici Europske unije, neće trebati 40 godina razvoja, koliko joj predviđaju, da bi dostigla zapadni standard, a možda će i našim susjedima Slovencima trebati manje od 15 predviđenih godina. Mađari možda neće živjeti u strahu od povećanja cijena koje neće moći izdržati, Baltik neće biti uznemiren zebnjom kako će ga veliki progutati, a Poljacima i Česima možda neće biti važno tko je od njih najvažniji novi član Europske unije. Europa dvadesetpetorice krenula je naprijed i te će probleme usputno rješavati. Hrvatska će to, nažalost, barem još neko vrijeme moći samo promatrati, a u rješavanju tih problema neće moći sudjelovati. Hrvatska je ostala u europskom trećem svijetu, bez obzira što je po mnogim kriterijima trebala biti unutra, što je trebala biti dvadeset i šesta, i što bi sa stanovnicima Hrvatske broj novih stanovnika ujedinjene Europe bio zaokružen na osamdeset milijuna. Hrvatskoj preostaje samo nadati se i mijenjati. Da ukine svoja dvostruka mjerila. Da počne živjeti u dvadeset i prvom stoljeću u kojem Europa zagovara bogatstvo regija, da se razvija policentrično, da Hrvatska ne bude samo Zagreb, da razbija blokade koje su tijekom prošlih desetljeća nastajale u glavama onih koji odlučuju i koji još uvijek u eri w. w. w.-a misle kako se poslovi obavljaju samo nakon što se u jutarnjim satima cvika kartela, kada je radnik na oku. Razbiti blokade kod onih čiji mozgovi još funkcioniraju u vremenu kada je između Rijeke i Zagreba još uvijek bila aktualna Lujzijana kojom se u metropolu putovalo satima, a ne najmodernija autocesta s kojom se iz metropole do mora stiže za 75 minuta. Hrvatska sa svojih 4 i pol milijuna stanovnika ne može sebi dopustiti američki luksuz da sve kvalitetno koncentrira na Manhattan, ne može si dozvoliti da za pedeset godina dvije trećine stanovništva živi u Zagrebu. Vremena u kojima se sve usredotočilo u jedno središte za nama su. Svijet više ne živi tako, naša metropola, bez obzira što bi to željela, ne može živjeti onako kako su u prošlom stoljeću živjeli Pariz, New York i ostali veliki svjetski centri. Ako ljudi koji ne borave pod Sljemenom ne budu dobivali priliku, bez prilike će ostajati mnogi, a Hrvatska će ostajati zakinuta za mnoga znanja i sposobnosti. Priliku u eri w. w. w. – a moraju dobiti i Puljani, i Rovinježi, i Riječani i Opatijci, i Delničani, Čakovčani, Dalmatinci i svi ostali koji radi nekakve karijere ne žele ostavljati svoje gradove iz kojih, ako zatreba, do metropole, u Hrvatskoj pomreženoj autocestama, stižu najkasnije za nekoliko sati. Hrvatska mora koristiti svoje bogatstvo regija i bogatstvo svojih brojnih gradova, jer, srećom, nije zemlja koja posjeduje samo jedan ili možda dva grada, već joj je povijest darovala da se može nazivati zemljom gradova, kako se i nazivala u burnim devedesetima kada smo i time, između ostaloga, dokazivali našu različitost. Hrvatska u kojoj se neće sve najbolje predstave odigravati na zagrebačkim kazališnim daskama, u kojoj se neće sve sajamske priredbe organizirati na zagrebačkom velesajmu, u kojoj BDP Zagreba neće biti višestruko veći od hrvatskog, u kojoj neće prvaci u gotovo svim sportovima trenirati uz Savu i u kojoj neće svi autori ukoliko žele da im se njihova djela objavljuju, morati tražiti stan u Savskoj, Ilici, Medvedgradskoj i ostalim lijepim ulicama našega glavnog grada. Prognozirajući slab uspjeh takvom centraliziranom konceptu razvoja Lijepe naše radujemo se svakom uspjehu bilo koje hrvatske regije, bilo Istre, bilo Primorja, Dalmacije ili neke kontinentalne, i sa zadovoljstvom konstatiramo svaki uspjeh koji se rađa tu, u našoj regiji, nama na oku. Tu pred našim očima, ali ne zahvaljujući televizijskim kamerama, već u stvarnosti. Radujemo se razvoju riječkog sveučilišta za koji postoji sluh i u državnim ministarstvima, završetku moderne prometnice koja će Rijeku povezati sa Zagrebom, brojnim mladim ljudima koji su do posljednjeg mjesta ispunili riječke dvoranske prostore na Festivalu znanosti u vremenima kada smo pomislili da samo zvjezdice s lakim notama mogu privući toliko ljudi. I podržavamo sve vladare, bez obzira iz kojih redova dolazili, lijevih ili desnih, crvenih ili plavih, konzervativnih ili liberalnih, koji će se zalagati za takav policentrični razvoj Lijepe naše toliko potreban da bi se pobijedila skučena razmišljanja kako je Hrvatska samo ono što se vidi sa Sljemena i kako je sve što vrijedi pod njim koncentrirano.
Dvadeset tisuća Riječana gledalo je lutkarske predstave za vrijeme UNIME Francuzi su oduševili s svojom kravom
Povijesni uspijeh riječkog sporta - promorijaši treći u Europi
Dok 3 najzad odlazi u staro željezo. Lukobran se otvara građanima.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.