SUŠAČKA REVIJA broj 46/47

 


glazba

GLAZBENA RIJEKA

Irvin Lukežić

    Glazbena je tradicija u Rijeci neobično duga i raznovrsna. U tom se gradu glazba oduvijek visoko cijenila a njegovi stanovnici trajno su pokazivali veliko zanimanje za sve muzičke izvedbe, bilo kao slušatelji ili izvođači. Prirodno je da se u takvom društvenom ozračju rano pojavljuje potreba za sustavnom edukacijom, organizacijom posebnog društva za promicanje muzike, za osnivanjem glazbene škole i stalnog gradskog orkestra. U tekstu što slijedi pokušali smo rasvijetliti nekoliko tema koje se odnose na povijest riječke glazbene baštine. Pri tome se nismo zadržavali na činjenicama ili osobama koje su čitateljima pretežnim dijelom poznate, već na nešto manje poznatim ili istraživanim pojedinostima.

    Prvi su riječki graditelji glasovira i orgulja, u pravilu, potjecali iz redova drvodjelskih majstora (marangone, arculario) koji bi se vremenom specijalizirali za izradu ili popravke glazbenih instrumenata (faber polychordarum, fabbricatore di pianoforti). U osvit devetnaestoga stoljeća pojavljuje se tako u Rijeci stanoviti Josip (Giuseppe) Baraga, kao prvi specijalizirani graditelj klavira i orgulja. Njegov otac Petar (Pietro) doselio se iz Trenta i nastanio na riječkoj Brajdi. Godine 1808. Josip, za kojega matična knjiga veli da je liburnum Fluminensis, oženio se gospođicom Evom Tremel Matijinom, rodom iz Češke (di natione Bohema). Tijekom 1817. i 1830. Baraga je, kao fabbricatore di pianoforti popravljao orgulje u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina u Rijeci. Prema pronađenim ceduljama zna se da je popravljao i obnavljao orgulje u Crkvi Sv. Justine u Rabu te orgulje kaptolske crkve u Belgradu kod Novoga (1839.). U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu čuva se njegov poznati rad – glasovir izrađen od trešnjevine, metala i bjelokosti početkom XIX. stoljeća, koji nosi signaturu Giuseppe Baraga in Fiume/Marangone Josephus Baraga. Nije poznato kada je i gdje Baraga umro. Njegova sestra Francesca udala se za Giuseppea Haichelea, urarskoga majstora rodom iz Augsburga, a sin Adamo također se bavio urarstvom.
    Budući da se poslije Baragine smrti nitko od njegovih potomaka nije nastavio baviti izradom klavira, taj je posao morao preuzeti netko drugi. Bio je to Istvan (Stefano) Aranyos (1814.-1861.), sin Balazsa i Erzsebet Szekerco, Mađar rodom iz Bečkereka (Obeće, Betse) u tadašnjoj južnoj Ugarskoj. On se 1846. doselio u Rijeku kao “fabrikant” glasovira (fabbricatore di fortepiani) i otvorio svoju radnju u Contrada Stefano br. 461 (I. kat), na Ürmenyjevu trgu. Iste godine oženio se Riječankom Marijom rođ. Gregorić (Gregorich). Aranyosevom radionicom za izradu klavira i namještaja upravljao je Francesco Gullich. Prema popisu stanovništva iz 1857. vidljivo je da u to vrijeme ima i svoga šegrta (garzone) Antona Širolu (Antonio Sirolla).

    Godine 1861., nakon Aranyosove smrti, njegovu radionicu za izradu glasovira nastavlja voditi pod svojim imenom Francesco Gullich (1832.-1882.) kao “arcularius”, “faber polychordarum” i “fabbricatore di pianoforti” u Contrada della Piazza (br. 248). Bavio se i ugađanjem glasovira. Godine 1875. Gullich je premjestio svoju radionicu s trga ispred Zborne crkve (Piazza del Duomo) na Ûrmenyjev trg (Piazza Ûrmeny br. 469), iznad stolarske radnje A. Montanarija. Osim toga držao je skladište glasovira i parketa.
    Prema novinskim oglasima objavljenim u dnevniku Gazzetta di Fiume 1861. svoje usluge u ugađanju klavira nudili su Lodovico Hribar, nastanjen u Zanchijevoj kući (br. 532), i Vincenzo Tonelli, graditelj i popravljač orgulja i klavira, koji se, kako sam piše, istaknuo “grandioznim” poduhvatima repariranja orgulja župnih crkava: Sv. Ana u Voloskom, Sv. Andrija u Bakru i Sv. Filip i Jakov u Grobniku.
    Godine 1865. riječki stolarski majstor Giuseppe Cante (1809.-1900.), u sklopu svog velikog skladišta namještaja, prodavao je klavire, harmonije i piana iz bečkih tvornica. Cante je stolarski zanat izučio u radionici svoga oca Antonija, koja se nalazila u Contrada S. Girolamo. U početku su mu pomagala dva mlađa brata, Giovanni i Gregorio, a nakon očeve smrti otvara vlastitu stolarsku radionicu i trgovinu namještajem, stekavši reputaciju vrsnog majstora obrtnika i uglednog posjednika. Njegova radionica i trgovina namještajem nalazila se u Via Cappuccini (br. 4.). Bio je počasni predsjednik Obrtničkog društva, član gradskoga zastupništva, predsjednik Gradske ubožnice, vijećnik Trgovačko-obrtničke komore od njena osnutka. Prilikom epidemije kolere, koja se sredinom 1865. pojavila u Rijeci, kao gradski zastupnik nalazio se u sastavu političko-sanitarnog odbora i tako neposredno rukovodio akcijama za zaštitu stanovništva od ove bolesti. Nekoliko desetljeća obavljao je dužnost gradskog poglavara (capo sestiere) Prvoga okruga. Bio je cijenjen zbog svoje radišnosti i poštenja: “bijaše čovjek prava karaktera, tip krajnje čestitosti, primjeran građanin i domoljub, uzorita glava obitelji”. (La Bilancia)

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana