SUŠAČKA REVIJA broj 48

 


likovna umjetnost

SLIKE GIROLAMA I FRANCESKA DA SANTACROCE

Igor Žic

    Baveći se renesansnim i baroknim slikarstvom uvijek sam prvo razmatrao kvalitetu određene slike, a tek potom njene formalne elemente. Kvaliteta umjetničkog djela uvijek je ono polazište od kojeg se kreće u daljnja istraživanja. Nakon što je precizno odredimo, znamo što i u kojem krugu umjetnika treba tražiti. Vrlo je lako prepoznati vrhunske umjetnike jer je njihov trag jasan, a svako umjetničko djelo nosi određeni likovni problem i njegovo rješenje. Spuštanjem s razine onih koji postavljaju pravila za sve koji ih slijede, situacija se pomalo komplicira - opadanjem kvalitete raste broj mogućnosti tumačenja i treba se sve više oslanjati na dokumente i biti sve oprezniji u konačnim sudovima. Daljnjim silaskom među epigone - a oni čine veliku većinu umjetnika koji su nas zatrpali svojim djelima, ulazimo u gustiš neizvjesnosti i dvojbi.

    Obitelj Santacroce problem je negdje s ruba venecijanske umjetnosti - za grad na lagunama bili su odviše skloni citiranju i preuzimanju gotovih rješenja desetljećima nakon što su ih veliki majstori koristili, a za provinciju, u ovom slučaju istočnu obalu Jadrana, vrlo prihvatljivi svojom produkcijom, zanatskim savršenstvom, razumnim cijenama i iskrenom religioznošću. Što su bili uspješniji s ove strane Jadrana, to su više gubili vezu s glavnim tijekom venecijanske umjetnosti. Povjesničari umjetnosti često problemima konkretnih djela prilaze s krive strane, zaboravljajući kontekst njihovog nastanka. Možda je u slučaju obitelji Santacroce korisnije krenuti od jednog pisca no od povjesničara umjetnosti.


Girolamo Santacroce, Poliptih, Košljun, 1535
 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana