SUŠAČKA REVIJA broj 48

 


more

MOŽE LI SE MORE VOLJETI'

Damir Miloš

    Ili mrziti, svejedno! Jer pitanje je, čini se, pogrešno postavljeno. Oduvijek sam dvojio: koliko vode treba u nešto stati da bi se s tobom vodom moglo početi razgovarati, personificirati je, čak mistificirati... Kako nastaje more, jer bari se smrdljivoj nitko nikada nije s poštovanjem obratio! I nije bit u smradu, jer kad ta bara i ne bi bila smradna – ne bi postala morem. Šaka vode, prozirna i čista, još uvijek nije more. Lokva kiše, pored mora, ničim na more ne nalikuje. Zenonove aporije, rekli bismo, odmahujući glavom ne prepoznajući cilj ovakvog načina razmišljanja...

    Nekada sam bio siguran da znam odgovor na to pitanje. I često sam odgovarao: more je nastalo u oluji, štoviše – u olujama. I to ne onim davnim, u doba kad se još more i nebo nisu mogli razlikovati zbog snage kojom su se sukobljavali.

    Dogodilo se to u ono doba kad se između olujna neba i nemirne vode uvukao čovjek. Kao svjedok! I, kako to obično biva, s generacijama sve do naše, prenijela se i na nas čast da sudjelujmo u morskim olujama.

    Često su me pitali: zar te nije strah? I mislio sam da znam odgovor. Bio sam siguran da me nije strah jer nitko ne bi na more tako često odlazio kad bi svaki put sa sobom na more nosio strah. Ali, kako se među ljudima uvriježio osjećaj straha prema moru, pogotovo prema olujama, moram sam lagati, morao sam izmišljati.

    Odgovarao sam da me ipak strah, ali da to nije onaj strah koji osjećamo gledajući filmove strave i užasa, već da je to nešto poput treme koju osjeća glumac pred nastup. A ta je trema, premda se može usporediti sa strahom, ipak nešto pozitivno, nešto što glumca tjera na koncentraciju, a nas na moru – na poštovanje mora.

    Jasno, usporedba s glumcima većini se vrlo svidjela pa nije neočekivano što se ona u mnogobrojnim razgovorima i proširila. I zaključak je bio da je trema to veća što je publika brojnija. Ali, mi pomorci ne bismo to bili kad bismo kopnenima, ili publici, dopuštali bilo kakve zaključke, pa tako ni zaključke o tremi.

    Trema naime, kao i u slučaju glumaca, ne mora biti posljedica brojnosti auditorija, već nekog posebnog, naročitog u publici. Ljubljene, na primjer, ili predsjednika, ne daj Bože, nekakvog diktatora. I kad bi sugovornici prihvatili da je i to moguće, mi, pomorci, s radošću bismo im počeli objašnjavati da je i to samo moguće, jer na moru se događa nešto potpuno drugačije. Ponekad, čini nam se, da je uzrok i glumačkoj tremi prisutnost i kvaliteta drugih glumaca na pozornici. Onih koji su im iz bilo kakvog razloga konkurencija. I koji bi htjeli (možda) zauzeti njihova mjesta.

A na brodu, nekada se to zvala – pobuna! I krvavo se kažnjavala. Zbog konkurencije. I zato je, da skratimo, trema (i strah) vodila uništavanju konkurencije. Okrutnim kažnjavanjem, bacanjem u more, podvlačenjem ispod kobilice. Prvenstveno se kažnjavala vlastita posada. Oni koji su zapovijedali s više brodova, ne daj Bože, golemim flotama, okruženi mnoštvom onih koji su htjeli zauzeti mjesto kapetana nad kapetanima, više nisu ni osjećali more. Nisu imali vremena za njega. Uostalom, bili su sigurni samo u olujama, jer u olujama nije bilo vremena za pobune.

    Kapetani su oduvijek, i danas su, okrutni. Ili barem misle da takvi moraju biti, ne shvaćajući prave razloge te svoje potrebe. Ne shvaćaju da je to posljednji i nedvojbeni dokaz postojanja straha. Straha pred morem, pred morem koje se čudesnom metamorfozom ljudima prikazuje kao borba za vlast. Kao nešto što se događa među ljudima, među posadama brodova. A to, kad bi ih do kraja razgolitili, nisu ništa drugo do prikaze nastale pod utjecajem straha pred morem. Tek kad čovjek zaplovi sam, polako postaje svjestan tih prikazanja. Kad više nema posade, kada bez nje nestane i treme... kada čovjek sam sebi može priznati da ga stvarno nije strah.

    A onda sam se, zbog ljudi, i zbog njihova očekivanja – počeo moliti. Istina, bilo je oluja u kojima bismo se i prije morali moliti, jer više ništa drugo nismo znali činiti, ali takvih je oluja bilo uistinu malo. Možda dvije, jedna sigurno. Jednostavno, kad je čovjek jednom osjeti, ako je dovoljno iskusan, uvijek će biti dovoljno oprezan da je ponovno ne doživi.

    Sam, čovjek se počinje moliti. Prve su samačke molitve upućene moru, nekom svecu, često i Posejdonu. Uostalom, svejedno, bitno je moliti se. Molitve, bez obzira na učinke, samcima stvaraju osjećaj nečije prisutnosti. S njima, jer oni su tu negdje, samci često pričaju. I može se reći da je sve to normalno i podnošljivo – dok je čovjek u stanju razlikovati sebe od prikaza. Kad one postanu stvarne, toliko stvarne da počinju zauzimati mjesto samca, čovjek se počinje prisjećati priče o tremi, konkurenciji... Tako se samac ponovno počinje bojati, jer prikaze nisu ništa drugo do još jedna metamorfoza mora. I prvo što će se upitati, ohrabren uobičajenom borbom sa strahom, bit će: kada se to prvi put pojavilo? Kada je to prvi put osjetio, vidio?

    I onda se, još uvijek sam na brodu, prisjeća: dok je bio mali, kako su mu oblaci na nebu risali svakakve prikaze, kako mu je mrak pred san bio nabrekao svakojakim pojavama, kako mu je šuštanje lišća u šumi donosilo svakojake prikaze, i kako bi nestajale kad bi se naglo okrenuo... Ali, ma što sada učinio, prikaze ne nestaju. Miri se s njima, ustupa im svoje mjesto, nastavljajući priču.

    Ha! Najčešće im priča kako ga nije strah mora, jer da mu je more prijatelj. Osvjedočen. I da ga voli! Ha-ha-ha!
Autor je najpoznatiji hrvatski skiper među književnicima i obrnuto – književnik među skiperima.
 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana