SUŠAČKA REVIJA broj 48

 


likovna umjetnost

ŽIVJETI POTPUNO KIPARSTVO

Maja Hrgović

    Upoznavanje Jasne Bogdanović nije događaj nego proces – i to nerazmjerno veći negoli je to slučaj kod upoznavanja s nekim drugim, hrvatskim ili stranim umjetnicima. Želite li u što manje vremena što više saznati o cijenjenoj hrvatskoj akademskoj kiparici, možete joj postaviti niz bezličnih blic pitanja, i dobit ćete jednostavne, jednodimenzionalne odgovore. Reći će za sebe: »Žena sam i kiparica u jedinstvu svog bića: rođena sam 1948. godine u Splitu; prvu burnu dekadu svog života provela sam na inspirativnom Visu; potom se moja obitelj preselila u Rijeku, a Sušak je tada postao (i do dana današnjeg ostao) ishodište moje stvaralačke inspiracije...« Od ovih šturih naznaka moći ćete, uz malo maše, napraviti zgodan portret ove osebujne umjetnice.

    Ako ste pak nešto mudriji, znatiželjniji i strpljiviji, ugovorit ćete sastanak s njome na obali – rijeke, jezera ili mora, svejedno; važno da u pozadini teče morski život i šumi blag vjetar u krošnji čempresa ili vrbe. Taj šum podsjetit će je na garbinodu, jugozapadnjak koji joj je budio nepoznate osjećaje u najranijem djetinjstvu provedenom u Komiži, pa su veliki izgledi da će, svidite li se i vi njoj onoliko koliko se ona vama mora svidjeti, uskoro iz nje poteći sva bujica neobičnih asocijacija i melankoličnih raspoloženja. U svojim pedesetima još uvijek blaga poput djevojčice, senzibilna i pjesnički nastrojena, Jasna Bogdanović oživljuje sjećanja od svog najranijeg djetinjstva do bolesti koja ju je prije nekoliko godina gotovo lišila života.

    Poglavlja njezine autobiografije redaju se kao lirski spjev.

    – Za najvećih nevera na čarobnom i dalekom otoku Visu prikradala bih se tavanu naše velike kuće i kroz rupu u kamenoj prozorskoj klupčici zadivljeno promatrala pijavice što su šarale komiškom uvalom usisavajući more. Uživala sam u svim tim fascinantnim mijenama na širokoj pučini, obožavala sam crtati kredom na velikoj terasi, a moja neobuzdanost priuštila je mojoj obitelji smutnju za smutnjom jer se župnik don Mirko stalno žalio kako izostajem s vjeronauka i kako po pijesku crtam neke »brljotine«... tako kiparica opisuje svoja prva jasna sjećanja iz otočkog desetljeća.

    Vrijeme se prelama pred nama dok lijeno koračamo savskim nasipom, nekih 45 godina nakon komiških pustolovina tada još buduće kiparice.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2021 Klub Sušačana