Stiže li era trofeja za Rijeku? Je li presmiono, ohrabrenima dolaskom jednog trofeja u grad na Kvarneru, ustvrditi kako stiže naše vrijeme? Vrijeme u kojem će se najzad, teniskim rječnikom rečeno, poentirati, u kojem će se najzad pokazati rezultati, u kojem će Rijeka, grad i Rijeka, nogometni klub, najzad osvojiti mjesta koja im pripadaju, a koja su im zbog raznoraznih političkih okolnosti neprekidno izmicala.
Da pogledam Kvarner s vrha Trsata... odjekivalo je, kao da je bilo jučer, krajem svibnja u središtu Rijeke iz deset tisuća grla nakon što je na Kvarner stigao Hrvatski nogometni kup - prvi u nizu trofeja koje očekujemo u idućim godinama. Ne, naravno, samo od nogometa i ne, naravno, samo od sporta. Jer u danima slavlja zbog uspjeha nogometaša s Kantride i njihove pobjede nad vječnim suparnikom iz Splita, možda i pomalo nezamijećeno zbog opijenosti sportskim uspjehom na koji se čekalo 26 godina, iz Rijeke su širom Hrvatske upućeni natječaji za projekte na koje čekamo gotovo isto toliko koliko su navijači nogometnog kluba s Kantride čekali jedan veliki trofej. Raspisani su natječaji za autobusni kolodvor i za gradsku knjižnicu, projekte o kojima se u Rijeci govori već desetljećima i na kojima se radi već godinama, ali rezultati se još uvijek ne vide. Je li konačno stiglo vrijeme rezultata?
Nakon toliko godina razmišljanja gdje bi se mogao postaviti autobusni kolodvor (bez pridjeva novi, jer sadašnji se i ne može nazvati kolodvorom), objekt prema kojem su nas prosuđivali i još uvijek nas sude brojni prolaznici kroz naš grad, nakon nekoliko godina pregovaranja i kupovanja terena, ne za mali novac, od Hrvatskih željeznica, najzad su stvorene pretpostavke za projekt i za gradnju toliko
očekivanog kolodvora koji će nam osloboditi Žabicu da postane ono što je u povijesti i bila – trg s kojeg se pruža pogled na prekrasnu, nažalost nikad zgotovljenu, kapucinsku crkvu, riječki sakralni spomenik izuzetne vrijednosti.
Nakon toliko godina, gotovo desetljeće i pol, najzad su stvoreni i uvjeti da na Klobučarićevom trgu, kad je već tako odlučeno i kad je već žrtvovano igralište koje pripada djeci Osnovne škole Nikola Tesla, nikne hram kulture - nova Gradska knjižnica. Tamo gdje su nekad igrali možda i najveći majstori malog nogometa na teritoriju bivše države, višestruko veće od , Riječani dobivaju knjižnicu kakva je
potrebna gradu s takvom tradicijom i takvom populacijom. Najzad dobivamo ono što smo godinama željeli i što nam kao građanima odavno propada. Dobivamo grad sa svim što nam grad može ponuditi, svakim danom sve više.
Ovogodišnja proslava blagdana Gospe Trsatske, blagdana kojim se najstarije hrvatsko marijansko svetište sjeća svojih početaka – 10. svibnja 1291. godine kada je prema pobožnoj predaji iz Nazareta na Trsat stigla kuća Svete obitelji, protekla je u znaku izražavanja poštovanja i zahvalnosti pokojnom papi Ivanu Pavlu II., najpoznatijem trsatskom hodočasniku 
u povijesti Svetišta. U znak zahvalnosti što nam je pokazao svoje prijateljstvo kada je ono bilo najpotrebnije, na Trsatu je otkriven i spomenik Trsatski hodočasnik, brončana skulptura kojom je akademski kipar Anto Jurkić ovjekovječio Ivana Pavla II. upravo onakvog kako ga pamtimo kada je na Duhove, 8. lipnja 2003. godine, kleknuo pred čudotvornom slikom Gospe Trsatske. Molite za mene dok sam živ, a i kad umrem., rekao je tada na Trsatu i te su njegove riječi zapisane na prvom svjetskom spomeniku koji je podignut njemu u čast nakon veličanstvenog pogreba, nezabilježenog u povijesti. Spomenik je to u znak zahvalnosti, ali i prijateljstva i sreće što smo mogli čak na pet dana ugostiti čovjeka za kojim se prošlog proljeća tugovalo širom svijeta i koji će zasigurno vrlo brzo postati svecem.
Riječka sutkinja Ika Šarić, jedna od onih ljudi koji se ne pojavljuju bez razloga u javnosti, koji marljivo i kvalitetno rade i kakvih, nažalost, nemamo previše u Hrvatskoj, zahvalila se na časti da postane prvom predsjednicom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Vijest nije službeno potvrđena ni od strane Predsjednika Republike Stjepana Mesića ni od sutkinje Županijskog suda u Rijeci, ali to je jedna od onih informacija koju svi znaju, iako je nitko sa službenog mjesta ne želi potvrditi. Mlada riječka sutkinja, koja je široj hrvatskoj javnosti postala poznata tijekom suđenja gospićkoj skupini, svoje je odbijanje, navodno, obrazložila svojom mladošću i željom da se i dalje usavršava na običnim sudskim predmetima, uvrstivši se tako među vrlo rijetke osobe u današnjoj Hrvatskoj u kojoj vlada želja za vlašću, moći, novcem, pozicijom bez obzira na kvalitetu i sposobnost koju se posjeduje. Ovom i ovakvom odlukom Ika Šarić pridobila je nove simpatizere na Kvarneru, kojih ni do sada nije bilo malo.
Prvakinja hrvatskog glumišta Neva Rošić briljantno odigranom ulogom Irine Arkadine u Čehovljevom Galebu obilježila je 50. obljetnicu umjetničkog rada. Kazališni kritičari će zapisati kako je Rijeka opet dobila važnu predstavu, a Neva Rošić prigodu koja nije prigodničarska, već pravo izazovno glumačko iskustvo. Malo je reći da je tu priliku primadona višestruko iskoristila. (Vjesnik) U drami koja se bavi kazalištem i čiji je središnji lik jedna glumica uloga Irine Nikolajevne Arkadine kao da je skrojena po mjeri Neve Rošić koja se na ovaj način u potpunosti mogla identificirati s ulogom, pa je u predstavi ponekad teško razaznati gdje prestaje glumica Irina Arkadina, a počinje glumica Neva Rošić, i obratno. U jednom trenutku, nakon svađe s upraviteljem imanja Šamrajevom, Arkadina će doista postati Neva i obrecnuti se kako se nitko ne smije tako ponašati prema najboljoj učenici Branka Gavelle ! (Novi list)
Spasimo zgradu nekadašnjeg kolodvora na Sušaku! Prođite Brajdicom i gradilištem novog mosta kojim će nova cesta D-404 prijeći Rječinu i pregaziti staru kolodvorsku zgradu i zaključit ćete isto. Zašto je tako odlučeno? Znaju li gradski vijećnici koji su tako odlučili o kakvoj se i kojoj se zgradi radi? Ima ih sigurno koji nikada nisu prošetali Brajdicom, jer ne bi tako lako dali suglasnost za rušenje takvog objekta. Prometnica D-4o4 jedna je od onih koji omogućuju razvoj riječkoj luci, ali .... Zar mora baš preko zgrade, zar ne može par metara južnije? Zar nije već jedna prometnica uništila okućnice Ružićevih palača na Piramidi? I onda se govorilo da prometnica mora baš tuda, a danas je vidljivo da se moglo drugačije.
