SUŠAČKA REVIJA broj 50/51

 


sjećanja

IVO MARENDIĆ I KAKO GA PAMTIM

Nedeljko Fabrio

    Smijem s punim pravom kazati da sam bio najranijim prijateljem Iva Marendića i da smo, vezani sasvim naočitim suputništvom tijekom cijeloga života, ostali intimusima do njegove samrtne postelje iz koje je, večer uoči smrti, poručio da se prvome meni telefonira njegov životni kraj. No na njegovu psihogramu stvari se kompliciraju kada treba priznati kako njegova priroda niti je drugome otkrivala sebe samu, niti je sama ulazila u tuđost, u drugost, pa je tako i našu gotovo šezdeset godina dugu povezanost zatvorila malo-pomalo u neku vrstu ljušture, ljušture sačinjene od Marendićeve namjerne i po svojoj prilici obrambene egzaltacije površnošću i opčinjenošću trivijalnostima svakodnevice, ali pod kojom je ljušturom on kao kakvu magmu fantastično brižno i fanatično vjerno čuvao upravo praslike ili arhetipove našega zajedničkoga dječaštva, našega zajedničkoga mladićstva, posebice naših obiteljskih podudarnosti pri čemu su talijanski srodnici (počam od njegovih i mojih baka po majčinoj strani) igrali prvorazrednu formativnu ulogu.
    Ta i takva priroda Iva Marendića bila je jedna od ljudski najzagonetnijih što sam ih ikada susreo i tko god nije znao Iva Marendića u najranijoj njegovoj životnoj dobi, koju valja protegnuti do studentskih njegovih zagrebačkih dana, kada se naglo prekidala, taj doista ne može reći da ga je poznavao.
    Upoznao sam ga u zimskim mjesecima 1948. godine: mi koji smo stanovali na Kantridi stizali smo u grad tramvajem i naša izlazna stanica bila je na trgu pod Palačom Jadran. A tu su, u Splitskoj ulici, s pogledom na luku i na cijeli Kvarner, stanovali Marendićevi. Susretali bismo se, dakle, na tom mjestu svakoga jutra i odatle do žute zgrade Prve riječke gimnazije iznad Hotela Bonavije hodali u skupinama. Ono što je iz toga vremena najfascinantnije, a riječ je o 1950-im godinama, jest činjenica da smo Ivo Marendić i ja bili naumili skladati operu. Imala se zvati Richard III i Ivo je već bio napisao klavirauscug uvertire, to jest postojala je doista „partitura“ na jednom jedinom notnom listiću. Naime, obojica smo polazili Muzičku školu, no (i) to je priča za sebe.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana