SUŠAČKA REVIJA broj 52

 


razgovor

VRIJEME ZA BUĐENJE

Alen Čemeljić

    Rijeka, grad čija je Rafinerija šećera prije 250 godina bila najveća privatna kompanija u cijeloj Habsburškoj Monarhiji, više nije industrijsko središte. U Rijeci nema više ni takvih poduzeća kao što su bili Croatia Line, Torpedo, Tvornica papira, Tvornica konopa i još mnogih drugih. Danas se među 400 najvećih hrvatskih poduzeća nalazi tek 20 imena čije je sjedište u Primorsko-goranskoj županiji, a prvi među njima je 3. maj, s gubitkom od 100 milijuna eura. Riječka banka odavno se više ne zove tako i sjedište joj je prebačeno u Bjelovar. Zbog ratnih okolnosti, privatizacije i nesposobnosti rukovođenja Rijeka je ostala bez industrije i pokušava postati grad urbanog i kongresnog turizma, tražeći istovremeno pomoć države u razvoju luke i brodogradnje. U tome se Rijeka prečesto u odnosu na druge hrvatske regije osjeća zanemarenom iako su gospodarski argumenti, važni ne samo za Primorsko-Goransku županiju, već i za cijelu Hrvatsku, često na riječkoj strani. Kako na ta riječka nastojanja da se smjesti na pravo mjesto unutar hrvatske gospodarske strategije, koja na žalost još nije donijeta, gleda netko sa strane, izvan Rijeke? Na to i na druga gospodarska pitanja odgovore smo potražili kod uglednog ekonomskog stručnjaka dr. Mladena Vedriša, početkom 90-tih nekoliko mjeseci potpredsjednika hrvatske vlade zaduženog upravo za gospodarska pitanja, do 1995. godine predsjednika Hrvatske gospodarske komore, danas člana Nacionalnog vijeća za konkurentnost i docenta na Katedri za ekonomsku politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu.


Dr. Mladen Vedriš, član Nacionalnog vijeća za konkurentnost:
Gospodarski razvoj se gradi. U Hrvatskoj temeljni razvojni dokument još ne postoji.

Gospodine Vedriš, kada se govori o hrvatskom gospodarstvu, uvijek je prisutna teza kako nismo iskoristili naše mogućnosti. Nedavno je Britanka Rebecca Stephens, inače prva Britanka koja se popela na Mount Everest, planinarila po Velebitu nakon čega je izjavila novinarima: Ovdje je sve organsko. S dobrim brandingom i ovom vodom mogli biste biti bogati poput Saudijske Arabije. S druge strane ne samo da nismo tako bogati, već smo prema izvještaju Svjetske banke na 118. mjestu od 155 zemalja, prema uvjetima u kojima rade naši poduzetnici.
    Točno, ali promijenili su se tzv. driveri, elementi na kojima se danas gradi razvoj ekonomije. Nekada su to bile vrijednosti što ih je dao dragi Bog. To su bile komparativne prednosti; imate li naftu, zlato ili atraktivnu obalu za turizam. Danas, međutim, u svijetu ne uspijeva se više na komparativnim već na konkuretskim prednostima. Konkuretske prednosti znače da uz ono što već imate, znate stvoriti novi proizvod ili uslugu u što ugrađujete niz drugih inputa koje ćete kupiti bilo gdje drugdje u svijetu. Jedan praktičan primjer – iz Tajvana. Oni su prije dvadesetak, tridesetak godina počeli vrlo je�ino šivati majice, njima su preplavili svijet. Nije bilo velike zarade, ali su polako ušli, što je bilo najvažnije, na američko tržište i tada su počeli razmišljati što dalje. Upitali su svoje partnere u Americi bi li oni od njih kupovali i kvalitetniji tekstil – odijela, kapute, kostime... Uz odgovor da, ali atraktivan, krenuli su u Pariz i Milano; zakupili su kompletne kolekcije, dogovorili s bankama da kreditno prate
proizvodnju tih kolekcija i kroz distribucijske kanale na američkom tržištu, a kasnije i u Europi, plasirali su te kvalitetne proizvode, ali sada po znatno višim cijenama. Nas iz Hrvatske pitali su o mogućnostima izrade tog asortimana ovdje; tako bi skratili put do tržišta Europske unije. Jer, u Tajvanu je u međuvremenu cijena rada postala skuplja i šivanje su dobrim dijelom prebacili ne samo na područje bivše Jugoslavije, već gdje je još jeftinije – u Rumunjsku, Bugarsku, Moldaviju.... Što je ostalo
na Tajvanu? Pamet, kreacija, organizacija, a sve što nemaju kod kuće kupili su. Tekstil u Engleskoj ili negdje drugdje, izradu u nerazvijenim zemljama, a u SAD-u i Europi našli su tržište. Primjer je to da se razumije kako se danas gradi razvoj. Stoga, nije dovoljno posjedovati izvore vode, kao nekad nafte. Ništa od toga ukoliko taj potencijal vode ne pretvorimo u brand. Jamnica je to izuzetno dobro napravila; dobila je nekoliko nagrada na velikim međunarodim sajmovima, što sada otvara vrata ..........

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana