SUŠAČKA REVIJA broj 52

 


tehnička baština

ETELKA, RIJEČKA ČELIČNA DAMA

Velid Đekić

    Je li samo šutio, naizgled opušteno promatrajući jednog od mornara kako dobacuje pramčani konop na obalu da bi se tek pristali brod privezao za bitvu? Ili je temperamentno gestikulirao, dajući posadi znakove da sve što slijedi moraju obaviti po propisu? I mrmljao si u bradu da nikakva šlamperaja neće tolerirati ni u matičnoj luci?

    Odgovore na ta pitanja nikad nećemo doznati. Bilo je hladno riječko zimsko jutro, 7.30, a on je stajao
na zapovjedničkom mostu i promatrao toliko puta već viđen događaj – pristajanje broda u luku nakon duga puta. Unatoč tomu što se pristajanja u svom pomorskom životu više nego nagledao, i u njima nebrojeno puta osobno sudjelovao, svojedobno kao običan član posade, potom kao časnik, a već godinama i kao kapetan, taj put sve je na neki način bilo drukčije. Kao da je prvi put. Možda to nije izvana pokazivao, ali bio je uzbuđen.

    Jer, doista, to i jest bilo prvi put. I njemu i na sve strane rastrčaloj posadi Etelke. Bio je 12. prosinca godine 1892., a brod Etelka uplovio je prije nekoliko minuta u riječku Petrolejsku luku, pristižući tik do postrojenja Rafinerije. Iako nije bila isključivo Rafinerijina, luka se nalazila uza sam pogon i najvećim ju je dijelom koristio upravo on. Posadi broda to nije trebalo objašnjavati: čim se brod približio obali s koje mu je zelenim svjetlom namigivao pet metara visok kandelabar što je u Petrolejskoj luci obavljao zadaću svjetionika, mogli su kazati gdje se nalaze i žmireći. Sve im je u zraku govorio snažan vonj petroleja. Vonj koji nije mogao biti nadjačan ni sličnim mirisom što je dopirao iz brodske utrobe.

    Kapetan Franjo Šodić (u brodskim dokumentima Francesco Sodich) zadovoljno je ispratio pogledom obalnog privezivača koji je omču debeloga brodskog konopa vješto prebacio oko bitve. Privezivača koji se potom hitro prihvatio krmenog konopa, pa i ostale užadi što je brod pričvršćivala uz obalu. I dao nalog: iskrcaj može početi. Iskrcaj čega? Niti jedan od 24 člana posade koji su se nalazili pod zapovjedništvom morskog vuka Šodića nije imao ikakva upitnika. Nakon što je u plovidbi provela osam i pol dana, Etelka je toga jutra za preradbene potrebe riječke Rafinerije dopremila 3500 tona nafte iz crnomorske luke Batumi. Dolazak Etelke u riječku Petrolejsku luku bio je izniman događaj i Šodiću, i Rafineriji, i cijelom gradu. Razlog? Upravo zahvaljujući Etelki, riječka se Rafinerija toga dana na još jedan način upisala zlatnim slovima u gospodarsku povijest Austro-Ugarske. K. und K. Monarhija prije tog broda nije imala takvo plovilo: Etelka je prvi tanker (tadašnje novine kazat će: piroscafo-cisterna ili pirocisterna) Austro-Ugarske. Dok su čestitali kapetanu Šodiću na uspješno obavljenu zadatku, obalni promatrači Etelkina pristajanja nisu znali da će ona zauvijek ostati i jedini Monarhijin tanker. Reklo bi se: nikad prije i nikad poslije takva broda.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana