SUŠAČKA REVIJA broj 53

 


more

TRAGEDIJA BRODA ARGO

Danijel Frka

Proteklih nekoliko godina donijelo nam je dosta uzbudljivih podmorskih nalaza. Dok je 2004. godina obilovala podmorskim arheološkim nalazima iz antičkog doba (sjetimo se samo dva najznačajnija – netaknuti ostaci antičkog brodoloma kod otoka Paga i takvog sličnog kod Raba), prošla godina donijela nam je senzacionalno otkriće olupine RE D’ITALIA kod otoka Visa. No, te nam je godine more otkrilo još jednu svoju tajnu...

    Prikupljajući podatke o olupinama za nastavak knjige Tajne Jadrana, počeo sam sa sređivanjem podataka o nepoznatim olupinama na području Istre i Kvarnera. Istarski ronioci spominjali su brodove DORMIO, LUANA i još neke nepoznate olupine na kojima se roni i koje nisam do tada vidio, a među njima i neki tajanstveni “brod bolnicu”. Navodno se radilo o njemačkome bolničkom brodu kojeg su Saveznici potopili nasred Kvarnerića 1944. ili 1945. godine. Priče o bolničkim krevetima u kabinama i njemačkim kacigama koje se još mogu naći po palubi samo su me dodatno palile, tako da sam uskoro uvrebao trenutak da se priključim nekoj od grupa koje je ronilački centar Vitez Wreck Diving iz Premanture vodio na tu lokaciju. Istina, od početka nisam previše vjerovao u priče o “brodu bolnici” jer postoje objavljeni dokumenti iz rata po kojima se o njemačkim bolničkim brodovima zna sve, od trenutka kada su stupili u njemačku službu pa sve do njihova potapanja, zapljene ili raspreme. Doduše, njemački bolnički brod TÜBINGEN saveznički su avioni zaista potopili kod rta Kamenjak, no poznato je da je taj brod poslije rata izvadio Brodospas. Pa ipak... možda su dokumenti bili nepotpuni? Dilemu o tome što stvarno leži na dnu Kvarnerića, moglo se riješiti samo na jedan način - trebalo je zaroniti i vidjeti o čemu se radi.

    Vrući dan polovicom srpnja prošle godine bio je kao stvoren za ronjenje na otvorenome moru. Po bonaci kao ulje, bez struje i povjetarca, Slavko Vitez, popularni Bato, najbolji poznavatelj olupina na području oko južnog dijela Istre i Kvarnerića, sigurno je doveo naš brod na poziciju koja se nalazi baš nekako usred Kvarnerića. Na sjeveru se vidi Crna punta, istočno od nas je otočić Zaglav sa svjetionikom, a na zapadu lijevo od nas niska istarska obala. Signalna plutača vezana za olupinu vidjela se iz daleka, no više je podsjećala na signal nekog parangala. „Iz predostrožnosti“, rekao je Bato, „kako ne bi na olupini ronilo previše ljudi“, to jest onih koji bez vlastitog truda žele doći do prvoklasnih lokacija za ronjenje. Opremanje za uron i dogovor bili su kratki. Uostalom, ionako smo svu opremu već pripremili za vrijeme dvosatne plovidbe od Premanture do lokacije. Najveće dubine su 41—48 metara, dakle malo preko granice sportskog ronjenja, što nam je još uvijek omogućavalo ronjenje zrakom. Moj današnji ronilački partner i „fotomodel“ Dinko i ja poslušali smo zadnje Batine informacije o izgledu i položaju olupine, dogovorili planiranu dubinu od 40—42 metra i zadržavanje od petnaestak minuta, pa smo napokon skočili u more.


Britanski minolovac HMS Farne klase Isles. Velik broj ovih odličnih minolovaca prodan je poslije rata civilnim vlasnicima i
pregrađen u teretnjake, ribarice ili hladnjače.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana