SUŠAČKA REVIJA broj 53

 


primorje

GORNJI JADRAN

Dr. Mate Dvorničić

(Ovo je izvod iz jedne veće studije, koju je pisac napisao za ovaj broj »Nove Evrope«, no koju nažalost, zbog oskudice prostora, nismo mogli doneti u celini.)

    Ko se u životu prošeće kroz vražje zidove (gromače) našeg Gornjeg Primorja ispod kojih se razlio plavi Jadran, taj mora da osjeti kako more sa svojim krasotama i svojom veličanstvenošću blago djeluje na čula i nervnu mrežu, na čitav psihofizički organizam. Osim samoga neba i nebeskog svoda, nijedan dio prirode nije u stanju potencijalnosti kao more, da u nama razbudi i razvije razumnu inventivnu i refleksivnu svijest, i da svoje slike, koje se neprestano mijenjaju, nametne našem pjesničkom osjećanju. Valovi sa svojom bisernom pjenom, iz koje je – po starogrčkoj priči – izašla božica ljepote Afrodita, svojim šumom i svojom lomljavom, tjeranjem i utrkivanjem u naponu divlje i neslomive sile, ili mirna jedva namreškana i u bore nabrana pučina morska, poput plave ili zelene svile, ili posve mirna za vrijeme bonace, u kojoj se ogleda rumeno nebo pri smiraju sunca, ili gusti oblaci koji kuljaju kao siv dim za bure, ili tamni olovni oblaci za jugovine, ili more prepuno sunčanih zrakâ, koje rek bi vrije kao rastaljeno srebro, ili je puno zvezdâ za vedre noći, – sve su to slike koje proživljava primorac u kratkim vremenskim razmacima, a koje djeluju na njegovu intelektualnu snagu i svijest, te na njegov temperamenat i karakter. Nije stoga prazna riječ koja kaže, da je temperamenat primorca sličan »refulu«, zamahu vjetra: on se uzruja vrlo brzo, ali se i za čas stišava. Kao i more, primorac je stalno u pokretu, i rijetko miruje, – ako se ne žuri, i ne trči, on se bar miče, putuje na sve strane svijeta, i traži zarade ako je ne može da nadje kod kuće: nose ga valovi morski, bilo kuda i bilo kamo, trbuhom za kruhom. Ribarski svijet, koji ostaje u svom kraju, rasturuje se početkom marta po tunerama, i ne vraća se prije oktobra. Kod kuće ostaju samo žene, djeca, i starci, a čitava se mjesta spražnjuju za rad sposobnim ljudima. Na jesen se opet kupe i zajedno zimuju, – odlaze i dolaze kao more, koje se spušta i diže za plime i osjeke...

    More je svojom tajanstvenom moći djelovalo na našeg primorca i njegovu dušu, da je on – gotovo bez iznimke – pošten; ono je urezalo u njegov mozak brazde slične onima na morskom dnu, a koje odgonenute znače: u red, uvijek napred! Karakter Gornjoprimoraca baštinio je, od morskih klisura koje ga okružuju i sa kojima se bori, ove osobine: tvrdokornost i izdržljivost, te sklonost ka mističnome. Uopće, narodi koji žive na moru zaostaju u znanostima za kontinentalnim narodima; ali sunce pod vrelim južnjačkim nebom raspaljuje življe maštu, sjajnije je i snažnije, pa se pjesnici i umjetnici osjećaju u poeziji više kod kuće. U duši našeg Gornjoprimorca treba uz to tražiti još i izrazitu karakteristiku slovensku, jer more drukčije djeluje na Germane koji stanuju na našem Primorju, drukčije na Talijana, a drukčije opet na Rusa i na Čeha. Što se tiče našega čovjeka, ja nalazim u Gornjem Primorju tri oaze, koje su možda najstarije, ali koje mi se čine posve jednakoga tipa, i u mišljenju i u radu i u načinu života i u govoru, a to su: stari grad riječki, ili – kako ga mi zovemo – Gomila, zatim Bakar, i Senj.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana