SUŠAČKA REVIJA broj 53 književnost U PRIMORJE, U PROLJEĆE RANO Milutin Cihlar NehajevIz Hrvatskog putopisa od XVI. stoljeća do danas. Antologijski izbor. Izabrao i priredio Dubravko Horvatić. “K. Krešimir”, Zagreb 2002., str. 405-413. Zagreb, po povratku I. Rodni kraj doživiš uvijek iz nova. Zapadnik Turgenjev naslika bujni miris šume badenske i mističnu noć lorelajske Rajne – no nigda njegov tisućglasi jezik ne nađe takvih riječi, nigda njegova simbioza s prirodom ne probuja tako, kao u onom besmrtnom opisu povratka Lavreckoga u dom. Za Primorca, bačenog iza bregova na tvrdu zemlju, pogled mora preporod je i preobraženje. Kad Grci, vođeni Ksenofontom, na povratku iz perzijskog lutanja, uskliknuše pri pogledu mora, u tom historičkom kriču bijaše i žudnja roba, koji se vraća slobodi, bijaše čežnja duše iza nadčovječanskog napora – ali bijaše i poklon veličanstvu bezmjerne vode, koja je dom nad domovima. “Ja stavim prst u more, pa sam u svezi s Amerikom” – reče mi jednom obični senjski fakin, ponosan na prevalentnost primorskog elementa. Tvrdo je polje morsko i orati po njemu može samo junak mornar, koji svoje djelo životno iskupljuje vječnom opasnosti – ali nigdje priroda ne obdari čovjeka tolikom promjenom šara i vidika, nigdje ona ne živi naglije i prpošnije, nigdje ne stoluje veličanstvenije. Narodi hrle od vjekova k moru, kao da je kralj prirode smiren tek ondje, gdje se nađe licem u lice sa pučinom, koja se dotiče i samog neba. I kad me kod Plasa udari po čelu prvi pogled obale, sama se grud širi, tamo srce zakuca brže, hrleći naglije od željeznice niz zavoje – tamo, do vedrine, do najšireg horizonta, do Jadrana divnog, do mora rodnog, mora nad morima... Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
U PRIMORJE, U PROLJEĆE RANO
Milutin Cihlar Nehajev
Iz Hrvatskog putopisa od XVI. stoljeća do danas. Antologijski izbor. Izabrao i priredio Dubravko Horvatić. “K. Krešimir”, Zagreb 2002., str. 405-413.
Zagreb, po povratku I. Rodni kraj doživiš uvijek iz nova. Zapadnik Turgenjev naslika bujni miris šume badenske i mističnu noć lorelajske Rajne – no nigda njegov tisućglasi jezik ne nađe takvih riječi, nigda njegova simbioza s prirodom ne probuja tako, kao u onom besmrtnom opisu povratka Lavreckoga u dom. Za Primorca, bačenog iza bregova na tvrdu zemlju, pogled mora preporod je i preobraženje. Kad Grci, vođeni Ksenofontom, na povratku iz perzijskog lutanja, uskliknuše pri pogledu mora, u tom historičkom kriču bijaše i žudnja roba, koji se vraća slobodi, bijaše čežnja duše iza nadčovječanskog napora – ali bijaše i poklon veličanstvu bezmjerne vode, koja je dom nad domovima. “Ja stavim prst u more, pa sam u svezi s Amerikom” – reče mi jednom obični senjski fakin, ponosan na prevalentnost primorskog elementa. Tvrdo je polje morsko i orati po njemu može samo junak mornar, koji svoje djelo životno iskupljuje vječnom opasnosti – ali nigdje priroda ne obdari čovjeka tolikom promjenom šara i vidika, nigdje ona ne živi naglije i prpošnije, nigdje ne stoluje veličanstvenije. Narodi hrle od vjekova k moru, kao da je kralj prirode smiren tek ondje, gdje se nađe licem u lice sa pučinom, koja se dotiče i samog neba. I kad me kod Plasa udari po čelu prvi pogled obale, sama se grud širi, tamo srce zakuca brže, hrleći naglije od željeznice niz zavoje – tamo, do vedrine, do najšireg horizonta, do Jadrana divnog, do mora rodnog, mora nad morima...
Zagreb, po povratku
I.
Rodni kraj doživiš uvijek iz nova. Zapadnik Turgenjev naslika bujni miris šume badenske i mističnu noć lorelajske Rajne – no nigda njegov tisućglasi jezik ne nađe takvih riječi, nigda njegova simbioza s prirodom ne probuja tako, kao u onom besmrtnom opisu povratka Lavreckoga u dom. Za Primorca, bačenog iza bregova na tvrdu zemlju, pogled mora preporod je i preobraženje. Kad Grci, vođeni Ksenofontom, na povratku iz perzijskog lutanja, uskliknuše pri pogledu mora, u tom historičkom kriču bijaše i žudnja roba, koji se vraća slobodi, bijaše čežnja duše iza nadčovječanskog napora – ali bijaše i poklon veličanstvu bezmjerne vode, koja je dom nad domovima. “Ja stavim prst u more, pa sam u svezi s Amerikom” – reče mi jednom obični senjski fakin, ponosan na prevalentnost primorskog elementa. Tvrdo je polje morsko i orati po njemu može samo junak mornar, koji svoje djelo životno iskupljuje vječnom opasnosti – ali nigdje priroda ne obdari čovjeka tolikom promjenom šara i vidika, nigdje ona ne živi naglije i prpošnije, nigdje ne stoluje veličanstvenije. Narodi hrle od vjekova k moru, kao da je kralj prirode smiren tek ondje, gdje se nađe licem u lice sa pučinom, koja se dotiče i samog neba. I kad me kod Plasa udari po čelu prvi pogled obale, sama se grud širi, tamo srce zakuca brže, hrleći naglije od željeznice niz zavoje – tamo, do vedrine, do najšireg horizonta, do Jadrana divnog, do mora rodnog, mora nad morima...
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.