SUŠAČKA REVIJA broj 53

 


razgovor

TVORAC TEATRA NA MANHATTANU

Alen Čemeljić

    New York je grad kojeg već desetljećima s pravom zovu središtem svijeta, centrom moderne civilizacije. Krase ga još i brojni drugi nazivi poput najzapadnijeg glavnog europskog grada ili najužurbanijeg grada na svijetu. Bilo bi, naravno, preambiciozno tražiti sličnosti između takvog jednog urbanog središta i onog u kojem mi živimo i kojim se na našim stranicama bavimo, međutim Leo Modrčin, arhitekt koji već dvadesetak godina živi i radi u New Yorku, čovjek koji je ostvarenim projektom kazališta na Manhattanu ostvario svoj američki san, lako pronalazi sličnosti između najopjevanijeg grada na svijetu i Rijeke kojoj se donedavno i nije baš previše pjevalo. Razlika je, naravno, u mjerilu, reći će Modrčin, ali oba ta grada ugodna su mjesta za život. Visoke urbane kvalitete četrdeset i petogodišnji arhitekt pronalazi i tamo i ovdje, ni tu ni tamo nije mu drago da lučke uprave gospodare navrjednijim dijelovima gradova, oronulost fasada donedavo je viđao i u New Yorku dok država tome nije stala na kraj. Centar svijeta i najveću našu luku Modrčin uspoređuje i po otvorenosti i kozmopolitizmu, zatim po napuštenim industrijskim objektima koje preuzimaju umjetnici, a sviđa mu se i ideja da možda uskoro i Rijeka dobije klizalište u parku na Delti, dakle u središtu grada, kao što New York ima svoj Central Park.
    To je super ideja, bilo bi lijepo da se ostvari, kaže Leo Modrčin, trenutno zauzet radom na prezentaciji hrvatske arhitekture. Nakon projekta kazališta 59E59 na Manhattanu, koji je imao odjeka i u Hrvatskoj i u SAD-u, dobio sam priliku za prezentaciju suvremene hrvatske arhitekture u New Yorku, i to na web stranici Worldview prestižne institucije Architectural League. Izvještaj o našoj arhitekturi pripremam sa suradnicima iz Zagreba, čije će urbane transformacije biti predstavljene u nizu gradova u tranziciji, poput Dakara, Osla, Tijuane, Bejruta. Iako mi se činilo da se cijela Hrvatska može interpretirati kao jedna nova policentrična urbana konglomeracija povezana sustavom novih cesta, Zagreb se doživljava kao fokus, u kojem je koncentrirana velika politička, poslovna i kulturna produkcija. Međutim, po svojoj urbanoj matrici on nije otok, već raskrižje putova, i to treba i ostati. Dakle, sve ostale urbane kulture trebaju i dalje koegzistirati i jačati zajedno s njim. Ne može to biti grad u koji će se koncentrirati potencijal cijele zemlje. Zagreb je svakako sličan ostalim našim gradovima po svojoj dilemi gospodariti prostorom po isključivo tržišnim, poduzetničkim uvjetima u kojima se samo popunjavaju praznine unutar postojeće gradske strukture ili kombinirati to s urbanističkim metodama samo prividno bližim prijašnjem sustavu. Radi se zapravo o jednom društvenom sporazumu koji miri čim više interesa. Govorim o jednom centralnom planu koji neka čvrsta ruka, ili pak konsenzus, mora nametnuti kako bi se stvorio urbani red. Zagreb je za sada još uvijek jedna kakofonija različitih matrica i jako je puno šupljina i praznih prostora koji će se popuniti, sustavno ili ne.
SR Taj urbani nered u hrvatskom glavnom gradu i ne čudi kada se zna da je samo u prošloj godini Zagreb dobio 80 tisuća novih stanovnika.
    Apsolutno. Promatrajući Hrvatsku danas mogu reći da je Rijeka možda prva od svih hrvatskih gradova prepoznala da se nova gospodarska djelatnost može ostvariti u starim industrijskim formama i građenjem samog grada...

     Leo Modrčin, arhitekt koji živi u New Yorku od 1986. godine ostvario je realizacijom svojeg projekta kazališta 59E59 na Manhattanu svoj američki san. To se kazalište nalazi u elitnom dijelu Manhattana u blizini Plaza hotela i Central Parka i njime je osvojio tamošnje kritičare i novinare. Sjedište njegove arhitektonske prakse je uRED Architecture u New Yorku, a zgradu 59E59 Theaters, koja je otvorena u proljeće 2004. godine, projektirao je za Kazališnu zakladu Elysabeth Kleinhans. Za taj je projekt nagrađen i najvećom hrvatskom nagradom za arhitekturu Viktor Kovačić, koju dijeli s arhitektima Olujićem i Žarnićem, arhitektima Tehničke srednje škole u Zadru.

      Leo Modrčin rođen je u Rijeci 1960. godine, odrastao je u Kraljevici, nakon mature u sušačkoj gimnaziji studira na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a 1988. godine magistrirao je na Institutu Pratt u Brooklynu, gdje je neko vrijeme i predavao. 1997. je s arhitektom Lebbeusom Woodsom organizirao arhitektonsku radionicu Borderline u Kraljevici, koja se bavila industrijskom baštinom na obalnom potezu od Rijeke do Krka. Prisutan je i na hrvatskoj arhitektonskoj sceni s idejnim rješenjem POS-ovog stambenog objekta u Kraljevici, a na natječaju za novu zgradu Gradske knjižnice u Rijeci, na Klobučarićevom trgu, njegov je projekt nagrađen drugom nagradom.


Projekt nove riječke knjižnice Lea Modrčina dobio je na natječaju drugu nagradu

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana