SUŠAČKA REVIJA broj 54/55

 


povijest

NOVE POJEDINOSTI O KAROLINI RIJEČKOJ

Boris Zakošek

     Karolina Kranjec udata Belinić, Karolina Riječka, među rijetkim je povijesnim osobama našega Primorja koje već više od stoljeća i pol plijene pažnju najšire publike i možda jedina žena čija slava nadilazi lokalne okvire. Publicisti, umjetnici i znanstvenici svih zastava pod kojima je živio ovaj grad, od riječkog profesora Gerolama Brugettija 1844.,preko publiciste Giuseppea Viezzolija 1935.-1936. i književnika Drage Gervaisa 1952., do ‘fjumanologa’ Irvina Lukežića 2002. i kazalištarke Mani Gotovac 2003., stvorili su od ove žene autentičnu riječku heroinu, lokalni ‘brand’ s kojim se, za naše prilike, može sasvim lijepo tržiti.

    Iskorak k široj recepciji i interpretaciji Karoline Riječke započinje početkom 20. stoljeća. Portret, što ga je Grad otkupio od prijašnjih vlasnika i 1901. poklonio općinskom muzeju1, omogućio je građanstvu upoznati se s Karolininim fizičkim likom, što je pomoglo da se ona iz maglovita mita vrati u stvarnost. Priznanje statusa povijesne ličnosti grada na Rječini stiglo je 1905. kada je dotadašnja Via Tempio u riječkom Starom gradu dobila ime Via Carolina Bellinich.Popularnost Karoline Belinić narasla je pogotovo nakon uprizorenja Gervaisove Karoline Riječke, ‘burleskne komedije s tragičnom notom’ u riječkom Narodnom kazalištu 1952. godine, i još više možda zaslugom recentnog kazališnog uratka iz 2003., koji je osobu ugledne poduzetne građanke pretvorio u lik altruistične oficirske kurtizane. Nažalost, Karolina Belinić postoji danas u kolektivnoj svijesti mnogih svojih sugrađana samo kao frivolna pop ikona riječkih butiga i kafića, prepoznatljivo lice s reklamnih panoa, riječka ‘mocartkugla’. To bi bilo tragično da istovremeno, na sreću, cijelo vrijeme nije djelovala i jedna esejističko - znanstvena linija, koja se, poput Tatjane Blažeković i Irvina Lukežića, u svojim radovima trijezno drži dokumentiranih činjenica i time pomaže da Riječka Judita potpuno ne potone u komercijalnu vulgarizaciju.

    Lukežić je u članku iz 2002. otkrio širi obiteljski i zavičajno - povijesni kontekst ove priče, upravo ono što je u dosadašnjim tekstovima nedostajalo. I ne bi stoga trebalo već sada opet pisati o našoj Karolini da jedan drugi tekst nije pomutio vodu, ali i razbistrio mnogo toga. Riječ je o prilogu samostalnog britanskog istraživača Malcolma Scotta Hardyja, recentno objavljenom u raskošnoj monografiji Adamićevo doba 1780. - 1830.4 Hardy ovdje, pod naslovom Britanska ratna mornarica, Rijeka i Adamić, opširno iznosi činjenice o Rijeci i Ljudevitu Adamiću za vrijeme i nakon Napoleonskih ratova (oko 1800. - oko 1820.). Hardy je istraživao u britanskim arhivima, čime je ostvario ideal svakog povjesničara - dobiti na uvid ono najrelevantnije o svojoj temi. On tako s visine može gledati na poteze lokalne sredine, za koje u povjesnici globalno značajnih događanja najčešće nema mjesta ni u ‘fusnotama’. Junaštvo Karoline Belinić spominje Hardy samo kao simpatičnu mjesnu legendu, ništa uvjerljiviju od priče o srednjovjekovnim krsnicima i kudlacima, koju, eto, valja njegovati kako se ne bi povrijedio slabašni mjesni ego. Opaska na jednom drugom mjestu u monografiji, u kojoj se tvrdi da ... povijesni izvori šute o njezinoj (tj. Karolininoj, op.a.) ulozi u oslobađanju grada od Engleza, ponukala me da objavim, po prvi put u cijelosti i s faksimilom, jedan izvorni arhivski dokument o Karolininoj ulozi u srpnju 1813. u rješavanju problema s Englezima.

    Riječ je o ovjerenoj kopiji potvrde, koju su 31. svibnja 1829., na zahtjev gospođe Karoline Belinić, izdali gradski suci i rektori G. de Verneda i L. A. Pisanelli. Prije no što prijeđemo na sam tekst isprave, valja ukratko ponoviti činjenice važne za njezino razumijevanje i razumijevanje cijele priče o Karolini Riječkoj.

    Karolinin otac, Franjo Kranjec (1745. – 1823.), bio je riječki pomorski kapetan, posjednik i trgovac porijeklom iz Voloskog. Karolina se rodila 21. travnja 1791. u Rijeci kao prvorođeno dijete iz drugog očeva braka s Bečankom Annom Marijom rođenom Stolz. U veljači 1808. Karolina se udala za veletrgovca Andriju Belinića (1787. – 1828.), porijeklom iz Lovrana. Za cijelu priču važno je da je Franjo Kranjec jedno vrijeme, od 1797. do 1806., bio u Rijeci na dužnosti britanskog vicekonzula za Ugarsko primorje, na kojoj ga je zamijenio sin Ignacije. Dakle, u vrijeme neposredne nazočnosti Britanaca u Rijeci, odnosno u riječkoj luci, Kranjeci pripadaju riječkoj političkoj vrhuški te bi po svim pravilima protokola morali biti među prvima od lokalnih čimbenika s kojima Englezi nastoje uspostaviti osobne i društvene kontakte.

    Vrlo je vjerojatno da se Karolina Belinić osobno upoznala s nekim britanskim mornaričkim časnicima još u srpnju 1807. Evo ukratko kako i zašto. U vrijeme tzv. Trgovačkog rata od 1806. do 1809. između Britanaca i njihovih saveznika Rusa s jedne i Napoleona s druge strane, Austrija je bila još neutralna te je ruskim i britanskim, ali i francuskim, brodovima službeno branila ulaz u svoje luke Trst i Rijeku, dok je Istra već bila pod francuskom okupacijom. Britanska vlada poslala je u rujnu 1806. na sjeverni Jadran malu eskadru pod zapovjedništvom kapetana Patricka Campbella na fregati Unite, sastavljenu od bojnih fregata i brikova, s prvenstvenim ciljem patroliranja i blokiranja Venecije iz čijeg je Arsenala Napoleon mogao dobavljati nove bojne brodove. Tijekom tog, široko shvaćenog, patroliranja dolazilo je tu i tamo do pljenidbe trgovačkih brodova odnosno robe koja se na njima prevozila, s opravdanjem da se sumnja da je ona namijenjena opskrbi francuskih trupa u Istri. Hardy je otkrio da su se časnici i posada broda potajno bavili krijumčarenjem tako zaplijenjene robe, a Rijeka im je, između ostaloga, služila kao luka u kojoj imaju veze koje mogu pomoći u prodaji plijena.

    Na fregati Unite je kao signalist služio izvjesni Robert Wilson, čiji je sačuvani osobni dnevnik dragocjen izvor za poznavanje događanja na brodu. Tako npr. znamo da je zapovjednik Campbell prvi put posjetio Rijeku 9. travnja 1807. te da je engleski konzul u Rijeci John Baptist Leard s još jednim gospodinom večerao na brodu 11. travnja 1807. Kasnije je brod Unite još nekoliko puta sidrio u riječkoj luci, a nas najviše zanima onaj od 11. do 20. srpnja 1807. Signalist Wilson je u svoj dnevnik pod 18. srpnja napisao sljedeće: Na palubi broda Unite sve se priprema za veliki bal. Brod je ukrašen zastavama, na postavljenim stolovima ‘delikatese’, svijećnjaci i reflektne svjetiljke, sofe, stolice itd. Došlo je oko šezdeset gostiju, ‘assemblage ženske ljepote i muške gracioznosti’. Orkestar je izvrsno svirao, plesalo se bez prekida do ponoći; ... Još su nekoliko puta brod posjećivale otmjene dame s muškom pratnjom i malo je vjerojatno da među njima baš ni jednom nije bila, bit će kao pratnja svoga brata Ignacija - britanskog vicekonzula, i mlada Karolina Kranjec! Općenito iz Wilsonowa dnevnika proizlazi da su Englezi u riječkim građanskim krugovima bili toplo primljeni, što ne čudi kada znamo da je njihov konzul John Leard bio u gradu svestrano društveno aktivan.

    Šest godina kasnije, u srpnju 1813., Karolina je već udana žena s četvero djece10, a Rijeku su u međuvremenu, 1909. godine, zauzeli Francuzi. Rat Svete alijanse protiv Napoleona približavao se završnoj fazi dok Rijeka još jednom postaje poprištem ratnih događanja. Njihov opis i značenje vrlo su različiti s obzirom na korištene izvore. Riječka historiografija i publicistika, na hrvatskom i talijanskom jeziku, temelji svoje viđenje engleskog napada na Rijeku uglavnom na opisu što ga je dala sama Karolina Belinić kada je tražila priznanje za svoj podvig i na riječkim magistratskim spisima u vezi s time, te na jednom francuskom izvoru, izvješću Fouchéa, vojvode od Otranta, kojega citira riječki historiograf Giuseppe Viezzoli. Malcolm Scott Hardy logično koristi izvješća druge strane u sukobu, prije svega zapise admirala Fremantla, koji je zapovijedao eskadrom od tri linijska broda, jedne fregate i jednog brika koji su opsjedali grad kao i brodske dnevnike12. I dok se kod nas može pročitati da su Englezi namjeravali bombardirati grad, a potom to i ostvarili ciljajući topovima na Stari grad i Trsat, te da su palili brodove u riječkoj luci13, prema britanskim izvješćima u napadu na Rijeku 3. srpnja 1813. nije došlo do jačih bojevnih aktivnosti. Po njima, britanska eskadra stigla je na Kvarner 1. srpnja 1813. i u predvečer 2. srpnja usidrila se približno četiri milje od Rijeke. Napad je započeo ujutro 3. srpnja u 9 sati i 20 minuta, i to samo s jedinim vojnim ciljem, zauzimanjem četiri baterije s ukupno 15 teških topova, koje su na raznim lokacijama u gradu branile francuske pozicije. Nakon što su dvije baterije na ušću Rječine osvojene nasilnim putem, druge dvije pale su nakon manjih okršaja, tako da je do kraja jutra već cijeli grad bio pod britanskom kontrolom. Do kraja toga dana i cijelog 4. srpnja britanski vojnici iznosili su imovinu iz grada, a mještani iz okoline grada iskoristili su priliku za pljačku provaljenog skladišta soli. I to bi iz njihova kuta gledanja bila sva šteta koju je Rijeka pretrpjela tijekom i neposredno poslije napada.

    Nakon što je britanska eskadra 5. srpnja ujutro napustila grad te se uputila prema Kraljevici, Francuzi su se vratili, gdje su ostali sve do ulaska Lavala Nugenta, tj. austrijskih trupa, u Rijeku u jutarnjim satima 26. kolovoza 1813. Potom su je u protunapadu 14. rujna još jednom posljednji put zauzeli, da bi sljedećeg dana, 15. rujna 1813., Rijeku ponovno prepustili Nugentovim husarima. Za Rijeku je rat protiv Francuza tada bio završen, gotovo dvije godine prije Napoleonova konačnog sloma u bitci kod Waterlooa l8. lipnja 1815.


Britanski napad na Rijeku 3. srpnja 1813. (privatna zbirka, Engleska - presnimak iz knjige Adamićevo doba 1780.-1830.)

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana