Godine 1939. Italija se naveliko priprema za vođenje rata. Te godine donosi Zakon o protupožarnoj zaštiti, u kojem su donesena jasna pravila o zaštiti talijanskih luka. Luke su svrstane u tri kategorije: luke koje su ušle u prvu kategoriju morale su imati vatrogasne brodove, a one koje su bile u drugoj kategoriji vatrogasne čamce. Riječka luka ušla je u drugu kategoriju, a Zadar i Pula u treću kategoriju.
Početkom mjeseca lipnja 1941. g. stigla su dva čamca u riječku luku te predana na korištenje 21. vatrogasnom korpusu Rijeka (21 corpo vf Fiume), motobarca Fiumara i motoscafo Bora.
Motobarca FIUMARA VF 21 mbp 22- istisnine 6.08, trup 13,9m x 3,0 m, drveni, nadgrađe aluminijsko, motor dizel Iso�a Fraschini 200 KS, brzina 13 čvorova, pumpa Minimax 3500/8, 300 l pjene, na prednjoj palubi top za vodu i pjenu s 4 tlačna izlaza, mogućnost gašenja na kopnu, mogla je prevoziti 20 ljudi. Na krmi čamca bila je montirana kopča na koju se moglo zakačiti uže i po potrebi staviti drugi brod u tegalj, a imao je i ljestve dužine 4 m naslonjene na aluminijsko nadgrađe čamca. Motoscafo BORA istisnine 4.00, trup 10x2 m drveni, nadgrađe aluminijsko, motor dizel Cararo 110 ks, pumpa za vodu 3000/8 s topom i četiri tlačna izlaza. |
Čamci su odmah poslani u malo brodogradilište današnjeg 3. maja na opremanje. Na oba čamca montirane su snažne pumpe za vodu, topovi za vodu, a motobarca Fiumara dobila je i rezervoar za pjenu od 300 litara. Opremanje je financirala gradska uprava. Za cijeli postupak projektiranja i opremanja bio je zadužen vatrogasni časnik Uff ing Giovanni Pascotto.
Giovanni Pascotto od 1925. godine do 1940. godine obnašao je dužnost zapovjednika vatrogasne službe DVD Opatija, 1940. godine mobiliziran je u riječki korpus kao zapovjednik tehnike i zapovijedao je gašenjem velikog požara na zametskoj školi 1942. godine.
Dok su se čamci opremali, poslano je šest ljudi na specijalnu izobrazbu u vatrogasnu školu u Rim, zatim odlaze u mornaričku školu C.R.E.M. Pula, pa na praktičnu obuku u Porto Marghera pokraj Venecije, te dobivaju status voditelja čamaca, to jest padrone di barca e motoristi. Posade su nosile odore ratne mornarice Italije, za razliku od vatrogasaca koji su nosili obične vojne odore.
U prosincu 1942. godine zapovjednik spomenutog 21.corpo VF Fiume ing. Umberto Filippetti pisanim putem obavještava svoje zapovjedništvo u Rimu da su čamci tehnički opremljeni i da su posade osposobljene.
BORA je do prvih zračnih napada na Rijeku bila dislocirana u luci Opatija, a taktička uloga logistička je i operativna podrška čamcu motobarca Fiumara. U kasnijim žešćim napadima na Rijeku djeluje samostalno zbog autonomnosti posjedovanja pumpe za gašenje. Uglavnom oba čamca nikada nisu zajedno djelovala i uvijek su bila dislocirana na dva različita mjesta. Bora je štitila područje luke Sušak i Martinšćice, a Fiumara područje riječke luke te industrijsko područje do Kantride. Gasilo se požare parobrodova, zatim drvenih brodova (barkase) i njihova tereta u riječkoj luci, a najčešće u luci Porto Baroš na skladištima ugljena za opskrbu brodova na riječkom lukobranu. Sredinom 1943. godine 21 corpo vf za logističku podršku čamaca dobiva i motornu jedrilicu. U početku je na čamcima bila posada od dva mornara, a u slučaju požara dovoženi su vatrogasci iz vatrogasne vojarne i onda se kretalo u akciju. Povećanjem ratne opasnosti čamci dobivaju stalne posade vatrogasaca.
![](revija56/s108.jpg)
Vatrogasni čamac Vatrogasac ex Bora 1950. godine
![](revija56/s107.jpg)
Gašenje požara na parobrodu Olov Claus 1960. godine. Bila je to posljednja vatrogasna
akcija vatrogasca, nekadašnje Bore.