SUŠAČKA REVIJA broj 57

 


paralele

NA DOKOVIMA LIVERPOOLA

Daina Glavočić

    Liverpool je bio druga luka britanskog carstva, a Rijeka Austro-Ugarske. Način na koji je Liverpool iskoristio svoja lučka skladišta trebao bi nam biti putokaz.

    Liverpool je na prijelazu 19. u 20.st. bio vrlo prometna britanska luka, “the second gateway to Empire”, što je omogućilo da postane jedan od najprosperitetnijih viktorijanskih gradova Velike Britanije. Zahvaljujući uspješnoj inovativnoj gradnji luke krajem 19. st. i povećanom prometu došlo je do širenja lučkog područja s 45 na 210 rali mokrih dokova i na oko 10 milja operativne obale rijeke Mersey čije su širina i dubina omogućile razvoj Liverpoola, matične luke istoimenih domicilnih ptica – liver birds, koje su još i danas simbol grada jer se vjeruje ako nestane njih, nestat će i Liverpoola. Te su ptice čest motiv gradskih grbova i arhitektonskih dekoracija pa su dobile istaknuto mjesto i na najpoznatijoj od tri lučke palače, tzv.Trigracije, na vrhu Liverbuildinga iz 1914., koji je prvi neboder Velike Britanije građen isključivo armiranim betonom, novim materijalom koji je omogućio do tada nedostignutu visinu od čak 14 katova.


Bivše skladište kvarljive robe i ledare sada je Merseyside - pomorski muzej Liverpoola.

    Jedno od najvrjednijih građevinskih postignuća Liverpoola svakako je lučki kompleks Albert Dock, izgrađen između 1841.-1846. za potrebe rastućeg prometa ove luke. Njegov je graditelj Jesse Hartley (1780.-1860.) naslijedio zidarski posao svoga oca, graditelja mostova, te je radeći s njim stekao veliko iskustvo mostogradnje. Premda bez prethodnog iskustva u gradnji dokova, pobijedio je trinaest konkurenata i postao veliki kreator, glavni inženjer u svijetu najpoznatijeg lučkog bazena - Albert Docka, kojeg je zamislio još 1824. Iako već u zreloj životnoj dobi od 44 godine, gradio je Albert Dock 36 godina i unapređivao ga sve do visoke starosti od 80 godina, tj. do smrti 1860. godine. Gotovo je koincidencija da je i prvi inženjer liverpoolske luke, Thomas Steers, radio u njoj do svoje 80. godine. On je 1710.-1720. bio u svijetu prvi graditelj komercijalnog građenog “mokrog” doka, tzv. Starog doka. Sredinom stoljeća, 1753. godine izgradio je i drugi, Salthouse Dock, što je ubrzalo rast luke i gradnju novih dokova: George’s, King’s i Queen’s Dock, te sljedno i povećanje radništva, tj. stanovništva Liverpoola s 5.000 na 80.000. Ovako uspješan rad luke rezultirao je osnivanjem jedinstvene, najveće, Lučke uprave u zemlji, dok 1908. nije po istom obrascu osnovana Lučka uprava Londona.


Tlocrt Albert Docka s renoviranim skladišnim zgradama uokolo

    Prema engleskom Zakonu o lučkim skladištima, iz 1803. godine, još je 1828. izgrađen u Londonu St. Katharine’s Dock za 130 brodova, s čvrsto zidanim okolnim skladištima, čijom izgradnjom je zadržavanje od 8 - 14 dana radi iskrcaja 250 - 500 tonskih brodova svedeno na 12 sati do 2-3 dana. Preuređenje St. Katharine’s Docka 1970-ih bila je prekretnica u revitalizaciji napuštenih industrijskih objekata, projektom arhitekata Telford & Hardwick, po modelu gradnje privatno-javnih rezidencijalno-poslovno-trgovačkih objekata s rekreativnom zonom i marinom u centru Londona.

    U lučkom poslovanju Liverpoola kraja 19. st. Albert Dock je bio potpuna novina jer je dotada oko 200 privatnih, skromnih, drvenih skladišta bilo razbacano po cijelom gradu, što je onemogućavalo efikasan carinski pregled i ugrožavalo sigurnost robe zbog transporta, požara, oštećenja ili krađa, a brodove zadržavalo u luci najmanje tri tjedna, dok se u Londonu prekrcaj obavljao u samo nekoliko dana. Odlukom da se preuzme model londonskog St. Katharine’s Docka, važnost Liverpoola, uvijek druge po važnosti iza luke Londona, opasno je porasla jer je to bio tada novi tip doka koji je omogućio izravan prekrcaj robe s broda na obalu i njen unos u skladište hidrauličnim dizalicama i liftovima. Time je ubrzan istovar robe iz brodova u bliza višekatna skladišta, smanjena je mogućnost oštećenja i krađe, a ujedno skraćen boravak teretnih brodova u luci za dva tjedna.


Crpna stanica iz 1788. preuređena je u tipični engleski pub The Pump House Innparalele

    Sreća za Liverpool bila je kad je odabrao graditelja Jessea Hartleya, čovjeka velikog graditeljskog potencijala, gruba i odrešita ponašanja, ali profesionalno velikih, nikad poslije prevladanih ideja koje je stručno, odlučno, vješto i beskompromisno provodio u djelo. Iako čovjek nedvojbeno izuzetne mentalne snage, bio je vrlo spor u govoru. Premda je radio projekte monumentalnih razmjera, pazio je na najmanje detalje. Nesavršene je cigle odbacivao s konstrukcije zahtijevajući od dobavljača da ih odnese s gradilišta u roku od 24 sata. Izračunato je da je u Albert Dock ugrađeno 23,5 milijuna cigli, te niti jedan dobavljač nije ni pomislio suprotstaviti se strogom inženjeru koji je predvodio 528 radnika. Ne štedeći na sigurnosti, u muljevite je temelje riječnog dna, često i sa živim pijeskom, Hartley dao ugraditi 13.729 brijestovih i bukovih debala, koja su se i nakon više od 100 godina održala u vrlo dobrom stanju. Unatoč grandioznom djelu koje je za sobom ostavio u Liverpoolu, nigdje nema spomenika njemu u čast. 


Bivše skladište the Colonnades iz 1947. kao i Britannia Pavillion koji je danas muzej moderne umjetnosti
Tate Liverpool pred kojim je usidren školski brod Royalist.

   Albert Dock je vođen jedinstvenom javnom upravom – Mersey Docks & Harbour Board (MDHB), čime je u Liverpoolu konačno zamijenjeno dotadašnje nefunkcionalno privatno skladištenje (vrlo rizično zbog drvene katne konstrukcije i uporabe uljnih svjetiljki) i unaprijeđeno ugradnjom prvog protupožarnog sistema. Zahvaljujući znanju i odlučnosti graditelja J. Hartleya, koji je ponudio šest prijedloga nacrta, 1841. godine zamislio je prvi integralni lučki sistem doka za najveće brodove koji su tada u svijetu plovili (željezne parnjače Great Britain, Queen Victoria), a Albert Dock je prvi na svijetu ograđeni dok s regulacijom razine vode sistemom željeznih vratiju. Ta su skladišta ujedno i prve konstrukcije u Velikoj Britaniji izgrađene u potpunosti od lijevanog željeza (grede, stupovi), cigle, kamena pješčenjaka i granita s izuzetno tvrdim vezivnim materijalom, što je građevinama, izloženim vrlo nepogodnim klimatskim i sigurnosnim uvjetima, omogućilo čvrstoću i dugovječnost. Hartleyeva se racionalnost ogledala i u uporabi iskopane ilovače pri gradnji bazena za proizvodnju potrebne građevinske cigle, a Hartleyeva se inventivnost dokazala u čvrstoj vodootpornoj vezivnoj žbuci koja je ostala njegovim tajnim receptom. Gradnja potpornog kiklopskog zidovlja od sivog škotskog granita zahtijevala je velike količine kamena, zbog čega je uprava dokova, u cilju racionalizacije, otvorila svoj kamenolom u Kirkmaberecku i gradila vlastite brodove za transport granita u Liverpool. Skladišta uokolo doka, smještena uz njegov sam rub, bila su prikladna za izravni pretovar robe iz broda na katove pomoću prvih u svijetu hidrauličnih dizalica opskrbljivanih iz crpne stanice (1878.), koja je sada slikoviti pub. Sama su skladišta impozantne višekatne građevine poduprte crveno obojenim kolonadama šupljih dorskih stupova od lijevanog željeza, postavljenim na sam rub rive gdje su joj temelji najjači.

    Dokovska skladišta, tj. paviljoni: Edward, Atlantic i Britannia, danas su u privatno-javnom vlasništvu restaurirana, suvremeno obnovljena i prenamijenjena u komercijalno-kulturne svrhe (uredi, trgovine, hoteli, muzeji). U jednom je gradski Pomorski muzej, u zgradi Britannia je The Beatles Story Museum a u onom najvećem skladištu - the Colonnades smješte-na je ekspozitura londonske Tate Gallery zajedno s trgovačko-poslovno-stambenim prostorima pod kojima su u podrumskom dijelu uređene garaže. Ti su podzemni prostori bili građeni ispod nivoa vode, temeljeni na pilonima i do 9 m duboko, ne samo za skladištenje već i kako bi umanjili pritisak na bazu doka. Cijela je konstrukcija podređena predviđenim velikim težinama uskladištene robe, te se kroz sve katove jedinstvenih prostorija proteže poptporni sustav tankih stupova od lije-vanog željeza koji nose sistem greda na kojima su plitke volte sa zategama. Prozori su ostakljeni malim staklenim površinama jer je 1840-ih staklo bilo teško proizvesti u većim plohama, a izuzetno skupo, pa se lakše primjenjivalo ono malih dimenzija. Tamo gdje prozori nisu bili prijeko potrebni, na zidovima su izvedeni zbog općeg dizajna pročelja kao slijepi prozori, a mogli su biti probijeni u nuždi ili zbog eventualnih budućih potreba. Krovovi skladišta bili su opremljeni protupožarnim parapetnim zidovima prema zakonskim propisima uvedenim nakon katastrofalnog lučkog požara u Hamburgu 1842. godine, koji je do temelja uništio tamošnja skladišta. Sam krov je također izvanredna Hartleyeva snažna konstrukcija zbog potpornih elemenata od kovana željeza i zakovica koje učvršćuju krovni pokrov, osobito kad je pod težinom obilnog snijega. Jedno od skladišta (današnji Pomorski muzej) bilo je 1899. godine pretvoreno u hladnjaču za kvarljivu robu te je na najvišem katu bila ugrađena ledara, a blokovi su leda (ili paketi i vreće) spuštani u niže katove spiralnim željeznim žljebovima unutar ili izvan zgrade. Nakon uvedene ekspresne željezničke veze za kvarljivu robu, Hartley je doveo tračnice do svih dokova, posebice do


Bivše skladište Britannia Pavillion danas je hotel i muzej Beatlesa.

Albert Docka.

    Na svečanu inauguraciju Albert Docka, u Liverpool je 1846. došla " njegova kraljevska visost" Princ Albert, što je bio prvi državni posjet nekog člana kraljevske obitelji Liverpoolu u cijeloj njegovoj povijesti, čemu se pridalo posebno značenje uz svečano urešen grad. Događaju su nazočili svi stanovnici te više od 200.000 stranaca. Još jednom, 10 godina kasnije prilikom imenovanja doka, kraljevska je obitelj (princ Albert i kraljica Viktorija s djecom) došla u obilazak Liverpoola i njegovih znamenitosti, posebice Albert Docka.

    Premda su skladišta bila uvijek dupkom is-punjena robom iz Indije, Dalekog istoka i pre-kooceanskih zemalja, krajem 19. st. opada promet kolonijalne, vrlo skupe robe poput svile, čaja, šećera i začina, te jedini teret jedrenjaka postaje sol. Nakon smrti kraljice Viktorije, koja je od izgradnje bila pokroviteljica Albert Docka, kompanija Mersey Docks & Harbour Board koja je upravljala dokom nije imala nikakvih planova za tu zapuštenu imovinu u koju se njima nije isplatilo ulagati, već se namjeravalo srušiti poluprazna, neiskorištena skladišta. Naročito nakon Drugog svjetskog rata, u kojem su Liverpoolska luka i Albert Dock bili stalni cilj napada Hitlerove Luftwaffe i bombardiranja tijekom May blitza 1941., kada je oštećeno 14% skladišne površine koja nije popravljana daljnjih 45 godina.

    Unatoč nebrizi gradskih vlasti, arhitektura Albert Docka je 1952. godine prepoznata kao povijesna vrijednost, te je zahvaljujući državnoj Komisiji za kulturno naslijeđe ova arhitektonska cjelina dobila najviši status zaštite u Velikoj Britaniji: Grade 1 Listed Buildings.

    Sredinom 1960-ih, prestankom rada dokova i luke, stanovništvo se drastično smanjuje te od go-tovo milijun stanovnika početkom stoljeća, opada na 450.000. Povremeno se za Albert Dock pojavljuju potencijalni investitori s megalomanskim projektima obnove i izgradnje na terenu srušenih skladišta i zatrpanih dokova. Jedan od takvih je bio Mini-city plan, koji je predviđao mamutske uredske blokove, hotel, marinu, pomorski muzej, restorane, barove... te izravne zračne i riječne veze s Liverpoolskom zračnom lukom. Nakon višegodišnjih pregovora projekt je smanjen na, još uvijek preveliki, Aquarius City, ali je i to propalo. Kasnih 1970-ih lučka je uprava odlučila sve dokove zatvoriti i prodati zemljište, pa su 1972. otvorena vrata dokova i rijeka ih je nesmetano ispunjavala, ne samo vodom već i plimnim nanosima mulja i svakovrsnog zagađenja. No, kako je upravo u tim godinama počelo cvjetati tržište nekretnina, tako su se konačno pojavili i novi planovi i investitori, a gradska vlast preuzima 1979. južne dokove i zgradu za Pomorski muzej. No ništa se ozbiljnije nije učinilo sve do pojave Michaela Heseltinea, zvanog Tarzan, karizmatičnog državnog tajnika za okoliš (u vladi Margaret Tatcher) i privatnog investitora Leonarda Eppela, predsjednika Arrowcrofta. Oni su od 1981.-1983. započeli oživljavati Albert Dock najprije čišćenjem bazena, uklanjanjem trošnih zdanja, restauriranjem i preuređenjem skladišne arhitekture, useljenjem korisnika (150 luksuznih apartmana, 2 hotela s 256 soba, Tate Gallery, trgovine, restorani, uredi, kafići, The Beatels Story Museum), svečanim otvorenjem kompleksa uz nazočnost princa Charlesa i organiziranjem velikih međunarodnih manifestacija (International Garden Festival, Cutty Sark Tall Ships Race) koje su već 1984. privukle na stotine tisuća posjetitelja i potrošača iz cijelog svijeta. Danas je ovo kompleks za sport, rekreaciju, šetnice, edukaciju, trgovine, suvenirnice s pristupom automobilom i autobusom, s organiziranim obilascima više od 30 značajnih mjesta Liverpoola (Magical Mystery Tours). Još se veća gužva očekuje tijekom i nakon 2008. proglašenjem Liverpoola prijestolnicom kulture Europe i otvaranjem novog muzeja liverpoolskog života.

    Najvrjednija skladišna industrijska arhitekturna baština Liverpoola stajala je s otkupom zemljišta i konstrukcijom 782.265 funti. Nakon polustoljetnog prosperiteta zapala je u teškoće, te u relativno kratkom vremenu postala beskoristan, zapušten, neupotrebljiv i napušten gradski kompleks, da bi se, čudom, ipak, kao feniks ponovno rodio te danas, obnovljen i izuzetno profitabilan u svojoj novoj, suvremenoj funkciji, vrijedi 230 milijuna funti. Albert Dock se oduvijek smatra draguljem gradske krune, simbolom renesanse gradske obale Liverpoola krajem 20 st. i početkom 21.st. Danas on predstavlja najveću grupu potpuno integriranih viktorijanskih objekata u Velikoj Britaniji, najvišeg stupnja zaštite, a još ga ljepša budućnost tek čeka kada 2008. godine postane središnjom pozornicom najrazličitijih kulturnih, sportsko-rekreativnih i zabavnih događanja upravo na slojevima slavne prošlosti.


Bivša Pilotska zgrada sada Muzej liverpulskog života, koji 2010. seli u nedaleku hipermodernu novogradnju.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana