SUŠAČKA REVIJA broj 57

 


paralele

OPATIJA NAŠA NICA

Kim Cuculić

    Prvi put Azurnu obalu videla san pred sedamnajst let, kad san šla na maturalac va Barcelonu. Kako j' cilj našeg vijaja bila Španjolska, na Azurnoj obale nismo se dugo zadržali, a već onda dokončala san da mi j' Opatija lipša od Nice, leh ča j' manja. Usporedba Opatije i francuske Nice ni slučajna, aš su još krajen 19. stoljeća Južne željeznice počele pretvarat Opatiju va austrougarsku Nicu, ča će reć mondeno zimovalište i lječilište. Zato j' bilo interesantno videt ča j' Nica danaska, a kakova j' va usporedbe š njun naša Opatija. Potle tulikih let vrnula san se na jugoistok Francuske, a se zbog filma «Parfem» ki me spametil na još bolji roman Patricka Süskinda. Va ten libru glavni lik imeje savršen «nos» za storit parfemi, leh ča va toj svojoj opsesije dihimi postane serijski ubojica. Va jednon delu romana on dospeje i va gradić Grasse, ki pisac opisuje kot grad ki j' «već nekoliko desetljeća neosporna metropola aromatskih tvari, parfimerijske robe, sapuna i ulja».

            TRADICIJA KOT «BRAND»

    Na svon putu i ja san stala va Grasseu, ki j' i danaska poznat po parfumerijami. Ovo pripovedan zato aš je to primer kako se od tradicije more storit ono ča se danas popularno naziva «brand». Va Grasseu j' tako parfumerija Galimard, ka j' tu još od 1747. leta, a kroz ku dnevno projde na stotine turistih. Na oven mestu more se doznat se o proizvodnji parfemih – od pobranih rožic do finalnog proizvoda, a va njihovi laboratoriji i danaska dohajaju savršeni «nosi», keh nima puno va svitu. Oni kreiraju profumi za ke mi mislimo da su ih storile poznate zvezde, a prava j' istina da su poznati francuski parfemi delo anonimnih «nosi», dok se slavne glumice i manekenke reklamiraju kot kreatorice leh zato da bi se profum bolje prodal. I «Galimard» imeje svoju računicu, aš potle razgleda parfumerije turisti ceneje moru kupit profumi i sapuni va njihovoj butige.

Ovo j' leh jedan od primeri kako unovčit vlastitu tradiciju, ča mi još vavik dosta ne znamo. Na jugu Francuske tako na saken koraku prodaju lavandu i maslinovo ulje, ča su lipi suveniri za donest doma. Potle Grassea posjetili smo i srednjovjekovni gradić St-Paul-de-Vence, ki me j' već zdugega spametil na naš Motovun. Va ovaj francuski grad na brdu nekad su dohajali umjetnici z Azurne obale – Picasso, Matisse, Leger, a i danaska na ulazu va grad stoji oštarija La Colombe d'Or va koj su se okupljali slavni umjetnici. Zato j' i ovaj gradić krcat turistih, ki svoji soldi moru potrošit va mićeh butigah, atelijeri, brojneh kafići, a ako će, moru na jogu hitit i boći.

    Turisti se more videt čak i na cimiteru, aš je tu svoje vječno boravište našal Marc Chagall. Mi morda nimamo naši tako svjecki poznati umjetniki, ma bi se Opatija još više trebala promovirat z svojin slavnin gostimi, kot ča su bili carica mat Marija-Ana, car Franjo Josip, njemački car Vilim II., rumunjski kralj Karlo I., švedsko-norveški kralj Oskar II., grčki kralj Georgios, veliki ruski knezovi Boris i Vladimir, ruski pisac A.P. Čehov, kompozitori Gustav Mahler, Franz Lehar i Emmerich Kalman, a da ne spominjen tancuricu Isadoru Duncan ka j' tragično finila svoj život jušto va Nice. Do ke mere Francuzi to znaju iskoristit, govori to ča će van saki turistički vodič pokazat hotel spred koga se nesritnoj balerine šjal zaplel oko kola od auta.

 

            FILMSKI CANNES

    Za Nicu san već rekla da mi ni lipa kot Opatija, ma mora se priznat da nudi puno više sadržaji. Za one ke zanima kultura, tu su Matisseov muzej, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Muzej lijepih umjetnosti, Chagallov muzej, Muzej azij-skih umjetnosti i Cvjetni park Phenix z najvećin evropskin staklenikon. Noćni život isto tako ne more bit dosadan, aš Nica ima brojni restorani, casina i noćni bari, a tu j' i poznati hotel Negresco, ki j' jedan od najraskošneji hoteli va svitu i va njega dohajaju leh gosti z dubljin žepon. Hoteli va Nice i inače su baren dvaput veći od opatijskih i ima ih puno više. Ono ča mi se pijaža je to ča j' dosti restorani na samoj plaže, pa gosti imeju lip pogled na more.

    Iskreno rečeno, ni Cannes mi ni bogzna ča, ma j' svjecki poznata destinacija zahvaljujući famoznon filmskon festivalu. Do sad još nis imela sriće bit va Cannesu va vrime kad se festival održava, pa va zimskon periodu to morda i ni to. I ov put šla san do Festivalske palače oko ke su pločice va ke su poznate filmske zvezde utisnule svoje ruki. Kad smo šli na maturalac, litratala san se z fanj velin rukami Clinta Eastwooda, a sad njega nisan mogla nać, pa san leh litratala ruki Johna Hustona. Te pločice, ke nisu niš posebno, spametile su me na naše opatijske zvezdi, ke su lipše, ma su morda njihovi vlasnici manje poznati od ovih va Cannesu. Ono ča mi se dopalo va oven filmskon gradu su mići restorani va kemi se poslužuju friške ribi i školjke, ke z nekakovih stolići na ken ih čiste, dospeju valje va pijat gosta.

    Otprilike uru vrimena od Nice je Monte Carlo, poznat po svojemin kockarnicami i intrigami familje Grimaldi. Va Monaku se j' tuliko čisto i uredno da zgljeda nestvarno kot kakova bajka. Ma kad se spametin kakove su se tragedije strefile kneževsku familju Grimaldi, napočno nebogu Grace Kelly, baš i ne bin tamo živela, a i da ću, trebala bin dobit na lotu ili baren bit uspješna tenisačica ka va Monaku ne bi morala plaćat porez.

 

            BOGATSTVA MEDITERANA

    Na oven kratkon putovanju Azurnon obalon najveć mi se dopal gradić Menton pul talijanske meje, poznat po svojen festivalu lemuncini i muzeju Jeana Cocteaua na samoj obale. I na uličicami ovoga grada ćute se razni lipi mirisi, ma najlipši j' dih mora.

    Zač gremo na Azurnu obalu kad neč slično imejemo i doma? Pa morda zato aš nan je Mediteran simi ista domovina i kade god da dojdemo – od Azurne obale do Španjolske i sjevera Afrike, ćutimo se kot da i nismo prošli od doma, aš su nan ulike, lavanda, naranče i lemuncini, more i sunce zajedničko bogatstvo.

 

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana