SUŠAČKA REVIJA broj 57

 


prošlost

TAJNA RIJEČKIH DRAGULJA

Ljubinka Toševa Karpowicz

Grofovi Georgije (1754.(?)-7.XI.1832.) i Mihajlo (8.XI.1798.- 28.VI.1857.) Melissino, vitezovi Reda sv. Ane u Rijeci

    U malom gradu, kakav je bila Rijeka u prvoj polovici 19. stoljeća, verojatno se znalo da je Georgije (Georgi, Đorđe) Melissino, konzularni agent carske Rusije, veoma bogat trgovaci ugledna javna ličnost, međutim, tek oporuka, sastavljena 17. prosinca 1830. prikazuje ga današnjem istraživaču kao javnu ličnost čije su koordinate djelovanja daleko nadilazile uski prostor poznat kao riječki corpus separatum.

    Georgije Melissino je, točkom 7. svoje oporuke, naime, odredio (Presvijetlog) grofa Antonija Majláthade Szekely, tada savjetnika u (Visokom) Ugarskom kraljevskom namjesničkom vijeću u Rijeci, za jamca izvršenja ostalih odredbi oporuke. Istovremeno je u oporuci naveo da se nada da će grof Majláth tu ulogu prihvatiti, te da mu, u znak sjećanja, ostavlja oveću vrećicu s dijamantima, koja mu treba biti odmah predana.

    Ova je točka oporuke osobito intrigantna.

    Pretpostavka je da je važnu ulogu izvršitelja oporuke Đorđe Melissino unaprijed dogovorio, ali je intrigantna i sama ličnost Antonija Majlátha (1801.-1873.) kojoj je ta uloga namijenjena.

    On je, naime, bio sin prvog riječkog guvernera i prvog župana Severinske županije Josipa Majláthade Szekelyja (1776.-1783.), a pripadali su malobrojnom narodu Šekel koji je tada živio na krajnjem istoku današnje Moldove, tadašnjoj Sedmogradskoj. Iz plemićkog sloja tog naroda regrutirali su se najviši državni službenici. Najčešće su pripadali Sedmoj provinciji templarske masonerije Reda Draškovićeve Opservancije, sa sjedištem lože u Jasziju.

    No, ne manje intrigantna stavka u ostavštini Georgija Melissina popis je dragulja i nakita zatečenog u unajmljenoj kući braće Bratić u kojoj je umro. Iako opis dragulja, pretpostavljamo, nije osobito stručan, ipak nam sugerira da nije samo riječi o nakitu velike vrijednosti, već da on, u biti, ima statusno , ali prijesvega mističko-simboličko značenje.

    Na tom su popisu, naime, nabrojeni: ruža sačinjena od 24 dijamanta grimizne boje, svaki vrijednosti 6. forinti, ukupno 144 forinti, lanac sa kamejom, obrubljenom sa sedam (7) brilijanata, uračunavajući samu kameju, vrijednost 80 forinti, zatim, ružica, sačinjena od dijamanata sa safirom u sredini, sve povezano zlatom visoke kakvoće, zatim, zlatna medalja teška 65 karata, koja predstavlja S.G.M. ex S. Giuseppe* (vjerojatno Josipa II.) teška 56 karata, zatim, pozlaćeni lanac ukrašen s dva pečatnjaka i jednom tijarom, svetežine 279 karata, zatim, jedna grčka relikvija, ilimoćina lancu skupa s križem, i novac vezani za krunidbu.

    Nakon smrti Đorđa Melissina, za skrbnika odrednica oporuke bio je imenovan riječki patriciji mason Iginio Scarpa, a otvaranju oporuke, pored službenih lica, prisustvovali su i predstavnici riječke Pravoslavne opštine Mihajlo Petrović, Đorđe Rajnović i Mihajlo Ateljević.

    Za univerzalnog nasljednika svih dobara Georgija Melissina određen je njegov sin Mihajlo (Michele) Melissino, tada odsutan, dok je kćer Ekaterina Melissino, udana Budisavljević, dobila osam tisuća forinti 1816.godine kao miraz prilikom vjenčanja, a njezina su djeca Marijai Emanuel oporukom dobila ukupno tisuću forinti, koji će im Mihajlo Melissino dati u vrijeme udaje (Marija) te punoljetstva (Emanuel).

    Iginio Scarpa je nakon smrti Đorđa Melissina poslao pismo Mihajlu Melissinu obavještavajući ga da mu je otac umro. Mihajlo mu je odgovorio iz Novgoroda 26. siječnja 1833. pismom na talijanskom jeziku, u prijateljskom tonu.

    U pismu Scarpi Mihajlo ga obavještava da ima kopiju očeve oporuke, koju mu je otac predao prilikom njegova posljednjeg posjeta Rijeci, te da će tražiti od cara dozvolu za povratak u Rijeku.

    Svojem je pismu dodao adresu i vojni stupanj, te se iz toga može zaključiti da je Mihajlo Melissino u trenutku očeve smrti bio kapetan kadeta na službi u Novgorodu, blizu Peterburga, vitez Ordena sv. Ane IV. stupnja te vitez raznih drugih odličja.

    Novi konzul Rusije, Nicolò Bosichy de Trendafilo, obavijestio je Trgovačko mjembeno sudište u Rijeci 3. siječnja 1833. da je službeno preuzeo pečat i arhivu konzulata, te Orden sv. Ane III. reda, kojim je bio nagrađen prethodni konzul.

    Tako je, nakon 35 godina proživljenih u Rijeci, nakon djelovanja u svojstvu službene osobe kod raznih ruskih vladara (Pavle I. 1798.-1800., Aleksandar I. 1801.-1826., Nikola I. 1825.-1855.) zamijenjen prvi ruski konzularni agent u Rijeci - Georgije Melissino.

    No, u svojstvu pripadnika visokog stupnja ruskih kadeta, u Rijeci je ostao njegov sin Mihajlo Melissino.


DOLAZAK ĐORĐA MELISSINA U RIJEKU

    Prvi siguran podatak o tome da je Đorđe Melissino boravio u Rijeci, potječe iz knjige vjenčanih katolika u kojoj stoji da se 1794. oženio Marijom Terezom Tilak, katolkinjom. Sljedeći podatak odnosi se na godinu 1797. kada je u pravoslavnoj crkvi krstio kćer Ekaterinu, a naredne godine sina Mihajla.

    Ne zna se odakle je Đorđe Melissino došao u Rijeku. U jednom dokumentu Državnog arhiva u Rijeci tvrdi se da je Melissino došao s grčkog otoka Kefalonija (Cefalonia). Drugi dokument tvrdi da je bio rodom sa Zakintosa (Zante). Oba otoka su u vrijeme njegova sigurno prvog pojavljivanja u Rijeci bila u sastavu Mletačke Republike, koja je njima vladala od 1386. sve do 1797.godine, što znači da je Melissino u Rijeku došao kao podanik Mletačke Republike. Međutim, kako je Napoleon ukinuo Mletačku Republiku 1797. godine, Francuskoj su pripali njezini posjedi te otoci jonskog arhipelaga.

    Car Pavle I. je, uočivši veliku stratešku vrijednost ovih otoka, sklopio savez s Turskom, te je rusko-turska flota zajedničkim naporom godine 1799. uspjela otjerati Francuze. Pod suverenitetom Turske i protektoratom Rusije, stvorena je tada od sedam Jonskih otoka Sedmootočna Jonska Republika. Turska i Pavle I. priznali su suverenitet nove države, a tu je obvezu na sebe preuzeo i car Aleksandar I. naslijedivši rusko prijestolje nakon tajnovite smrti Pavla I. Jednim ukazom 1803. godine Aleksandar I. je, uz to, priznao primat pravoslavne crkve u novoj državi, proširio djelokrug djelovanja pravoslavnog svećenstva i na civilne poslove, te je na sve načine poticao pravoslavnu klerifikaciju otoka. Mitropoliti Kefalonije i Zakintosa su tada zadobili specijalna prava koja su ih izjednačavala s pravima (laičkih) suverena pravoslavnih država. Državnim tajnikom nove države postaje kasnije glasoviti grof Giovanni Antonio di Capodistria (1803.-1807.), a sama Republika začetak je nezavisne grčke države.

    Sedmootočna Jonska Republika je 1802.godine otvorila Generalni konzulat u Trstu, dok je u Rijeci otvorila vicekonzulat. U Trstu je za konzula imenovan Cesare Pellegrini, a u Rijeci ovdašnji Grk Teodor Manasteriotti. No, on je ubrzo odustao od ove funkcije, a konzul Pellegrini je na tu funkciju 5. kolovoza 1805., vjerojatno pod sugestijom samog Manasteriottija, imenovao njegovog krsnog kuma Đorđa Melissina.

    No, nakon mira u Tilzitu,1807. godine, Francuzi se ponovno vraćaju na Jonske otoke, a ta činjenica primorava grofa Capodistriju da 1809. godine uđe u službu Aleksandra I. Od godine 1811. grof Capodistrija je veleposlanik Rusije u Beču i svojim poznavanjem prilika na istočnom Mediteranu i na Balkanu stječe prijateljstvo ruskog cara Aleksandra I. s kojim dijeli stanovište o neophodnosti saveza europskih vladarskih kuća i plemstva, što će kasnije prerasti u Svetu Alijansu, čijim se glavnim inspiratorom smatra grof Capodistria. U godinama 1813.-15. grof Capodistria postaje ruski izaslanik u Švicarskoj, sudjeluje u radu Bečkog kongresa, kada dobiva status državnog tajnika za vanjske poslove, a 1816. godine s ministrom vanjskih poslova Rusije upravlja odjelom Ministarstva vanjskih poslova za odnose s istočnim, odnosno balkanskim zemljama.

    Diplomatska karijera grofa Melissina započinje, dakle, njegovim imenovanjem za vicekonzula Sedmootočne Jonske Republike, u vrijeme kada je grof Capodistria njezin državni tajnik. Nadalje se paralelizam njihovih diplomatskih karijera u znatnoj mjeri poklapa.

    Prvi podatak koji naglašava paralelizam obiju diplomatskih karijera jest taj da Đorđe Melissino nestaje iz Rijeke u vrijeme francuske uprave, ili o njemu u tom razdoblju nema nikakvih podataka sve do 1811. godine kada je grof Capodistria nominiran za ruskog konzula u Beču. Iz jedne kasnije odredbe u oporuci može se pretpostaviti da je Đorđe Melissino vjerojatno bio u Trstu.To dokazuje i tablica kontribucije u doba francuske uprave, napravljena svibnja 1806. godine, u kojoj su navedeni poreski dužnici iz prethodne godine, a među njima nema Đorđa Melissina. No, kako ga među tršćanskim Grcima ne spominje ni tršćanski povjesničar grčke zajednice, to nas navodi na pretpostavku da nije bio ni u jednom od ova dva grada.

    Međutim, budući da je prvo krštenje u Rijeci, u svojstvu ruskog konzula, Melissino obavio za sina tršćanskog pravoslavnog trgovca Nikolaja Kurtovića, koji je za tu priliku došao iz Trsta (na temelju obnovljenih tršćanskih kumskih veza s pravoslavnim trgovcima i prijevoznicima koji su kao austrijski podanici krijumčarili robu preko Malte) može se pretpostaviti da je Đorđe Melissino boravio i radio na Malti. O tome svjedoči i jedna mjenica dana riječkom prijevozniku Lazaru Iliću 1826. godine, osobi od povjerenja austrijskih vlasti u vrijeme francuske kontinentalne blokade.

    Kada je grof Capodistria nominiran za ruskog veleposlanika u Beču, Georgije Melissino imenovan je 15. travnja 1811. godine ruskim konzularnim agentom u Ilirskim provincijama.

    Dana 10. listopada 1811., Melissino se jednim pismom iz Trsta javlja skrbitelju Pravoslavne opštine riječke te ga obavještava o namjerama da adaptira jednu zgradu u vlasništvu Pravoslavne opštine za ruski konzulat i istovremeno za smještaj svoje obitelji. No, ipak su Melissinovi u Rijeku došli tek 1813. godine, ali je službena obavijest o njegovom statusu riječkom Kapetanatu stigla tek 5. kolovoza 1815.godine.

    Imenovanjem za konzularnog agenta Đorđe Melissino nije dostigao vrhunac svoje karijere. Njemu je 1820. godine, na njegovo traženje, potvrđen plemićki status, odnosno titula grofa, te priznat njegov obiteljski grb. Kao razlog za traženje potvrde statusa navedeno je školovanje njegova sina Mihajla Melissina u kadetskoj školi u Rusiji. Međutim, kako je Mihajlo tada već imao 22 godine, vjerojatno je razlogom bilo promaknuće u rangu, ili oca ili sina, a možda i obojice. Može biti da je potvrda plemstva bila samo jedna od potrebnih potvrda u postupku za dobivanje Ordena sv. Ane, kojeg su kasnije imali otac i sin.

    Naime, stari Orden sv. Ane, kao vojni orden, bio je ustanovljen u Rusiji 1754. godine, ali je njegov smisao bitno izmijenio Pavle I., kada je 29.studenog 1799. na svoju službenu odjeću stavio simbole malteškog reda i uzeo titulu Velikog meštra Reda svetog Jovana Jerusalimskog (Ivana Jeruzalemskog). Red je tada zadobio značenje garde Pavla I. kao Velikog magistra Ordena sv. Jovana Jerusalimskog. Orden sv. Ane je otada imao značenje ne samo vojnog, već i masonskog odličja, i legitimizacija njegova javnog nošenja služila je tome da se ukaže da je konkretna osoba istovremeno i pripadnik templarske masonerije.

    Melissino je bio primoran zatražiti od ruskog dvora priznanje o svom plemstvu budući da su Francuzi kada su osvojili Jonske otoke, spalili Zlatnu knjigu otočnog plemstva u kojoj su bile upisane sve plemićke obitelji otoka još od vremena Bizanta, a koje su po svom statusu bile izjednačene s mletačkim plemstvom.

    Tek je ruskim priznanjem plemstva Melissinovima bio ispunjen onaj visoko postavljen uvjet da se dobije Orden sv. Ane i titula viteza, odnosno kavalira (Cavalliere, Ritter, Chevallier), te status savjetnika i gospodara, a ta je atribucija značila istovremeno da je u pitanju vojno lice.

    Vjerojatno su tek nakon ovog priznanja otac i sin mogli staviti obiteljski grb na kuću u kojoj su stanovali ili koja je bila njihova. Riječki povjesničar Riccardo Gigante opisuje njihov grb na jednoj od riječkih kuća (1. dvoglavi orao… 2. tri zvijezde... 3. medvjed koji drži buzdovan).

 

PRETPOSTAVKE O TAJNOJ MISIJI GROFA MELISSINA

    Dragulji nabrojeni u oporuci Đorđa Melissina, srebrne svjetiljke kao pokloni pravoslavnoj crkvi u Rijeci i Trstu, čin zakupa i otvaranja kazališta u Rijeci (1800. godine), odličja kao Orden sv. Ane sugeriraju da je Melissino imao misiju značajniju od one koja je bila prisutna u javnosti.

    Prema rječniku simboličke masonerije, ruža, koja dominira u opisu nakita u oporuci, predstavlja tišinu i tajnovitost i nema nikakve veze s Kristom. Ali, ruža može istovremeno označavati i Red ružinog križa. Ljubičastocrvena ili grimizna boja dragog kamenja, upotrijebljenog za izradu ruža, označava boju vatre, a u srednjem vijeku vitezove templare i žrtvovanje za vjeru.

    Red ruža, čiji je simbol ruža crvene boje, nastao je u Njemačkoj u 18. stoljeću i dio je simbola Reda Striktne Opservancije (Drašković) ili vojne masonerije.

    Navođenje «grčke relikvije ili moći s križem« u opisu može označavati u simbologiji templarske masonerije smrtnost i sreću koja nakon smrti dolazi.

    Masonske medalje i novčići, koji se u oporuci spominju bez navođenja porijekla, ne služe cirkulaciji, već predstavljaju urezanu povijest masonerije.

    Broj sedam, u opisu nakita s kamejom, prema istom je rječniku sveti broj i predstavlja savršenstvo, kao i broj 3.

    Svjetiljka, poklonjena pravoslavnoj crkvi u Rijeci, te ona u Trstu, masonski je simbol razuma i znanja.

    Kako je poznato da su grofovi Majláth, otac i sin, pripadali templarskoj masoneriji Sedmogradske, postavlja se pitanje nije li vrećica s dijamantima, koju je oprukom Melissino ostavio Josipu Majláthu, u biti, blago neke lože koje je Đorđe samo čuvao.

    Zanimljivo je da su sve osobe,posredno ili neposredno, u vrijeme službovanja Đorđa i Mihajla Melissina pripadale masoneriji. To se odnosi i na osobe koje su njihovi prijatelji (grof Capodistria, car Aleksandar I., Paolo Scarpa).

    Pored toga, u svim enciklopedijama o masoneriji opisan je poseban masonski red Melissino, koji su osnovali braća Ivan Ivanovič Melissino (?-1758.) i general Petar (1730.-1797.) Melissino u Rusiji, a koji je 1794. zabranila Katarina Velika uplašena Francuskom revolucijom, nakon čega je red službeno prestao postojati.

    Uz ove činjenice, ostaju otvorenim još neka pitanja:

    1. Zašto jedna bogata osoba čiji su preci pripadali plemstvu još u doba Bizanta, plemstva priznatog i poznatog u Rusiji, nastavlja živjeti u jednom malom gradu kakav je Rijeka?

    2. Zašto oporuka Đorđa Melissina počinje: »U ime Svetog Trojstva» - kultu koji je zajednički pravoslavnoj crkvi u Rijeci, koji je istovremeno i znak rosenkrojcera? Kako to da je ispod neba u pravoslavnoj crkvi u Rijeci urezan mozaik koji predstavlja Sveto Trojstvo, ali, istovremeno predstavlja i sveti broj sedam (Gadicke)? Kako to da su istoj crkvi, prema navodu u oporuci, poklonjene «ikone koje predstavljaju različite vojnike», a koje su, ako je opis točan, imale značenje osobne uspomene?

    3. Zašto se opisani nakit nije nalazio u kasi konzulata, zašto dijamanti nisu predani ruskom konzulu već službeniku ugarske administracije i masonu?

     Svi hipotetički odgovori na ova pitanja konvergiraju k jednom zaključku.

    S Đorđem Melissinom u Rijeci djelovao je u prostorijama pravoslavne crkve red rosenkrojcera, templarski i vojni, pod nazivom Red Melissino. Vjerojatno je pomoću Melissina organizirana suradnja riječkih Grka sa tršćanskim Grcima za pomoć heterijama, tajnim društvima za oslobođenje Grčke od Turaka.

    Đorđe (Georgi) i Mihajlo (Michele) Melissino kao vojna lica i ruski podanici u Rijeci vjerojatno su promicali interese ruske politike na sjevernom Jadranu, ali se podrobniji podaci o tome mogu naći isključivo u arhivima Rusije.

 

IZVORI :
1. Oporuka se nalazi u Državnom arhivu Rijeke (DAR,PR-1, kutija319), a u prijepisu je objavljena u knjizi Irvina Lukežića, Povijest riječkih konzulata, str. 411-417. Profesoru Lukežiću zahvaljujem na informacijio oporuci, kojom sam se koristila prilikom pisanja članka o Đorđu i Mihajlu Melissinu za časopis Quaderni.
2. Artefakti, Knjiga krštenih Parohijesv.Oca Nikolaja u Rijeci (1781-1860) Rijeka,1996., str.49, bilj.94 i bilj.113
3. Irvin Lukežić, Povijest riječkih konzulata, Rijeka,2004.
4. Biografija i djelovanje grofa Capodistria razlikuje se od jednog izdanja do drugog. Najopsežnija biografija objavljena je u talijanskoj enciklopediji Trecani. Prema ruskom diplomatskom rječniku diplomatska zadaća Capodistrije bila je prilagođavanje vanjske politike Rusije Francuskoj te podrška oslobođenju balkanskih država od Turske i stavljanje pod protektorat Rusije. Podržao je proces ujedinjenja Italije, zbog čega se sukobio s Rusijom. Dao ostavku na svoj položaj 1822. i preselio se u Ženevu. Istaknuo se u borbama za oslobođenje Grčke, (1821.-1827.), te je 1827. izabran za predsjednika. Poginuo u atentatu 1831., godine. Дипломатический словарь, Москва, 1984., str. 14.
5. Ljubinka Toševa Karpowicz, Jadran i Sredozemlje u doba Francuza, u:Ervin Dubrović, ur. Doba modernizacije 1780.-1830.,Rijeka,2006.,185-199.
6. Giuseppe Stefani, I Greci a Trieste nel Settecento.Trieste, 1960. Isti, «Trieste e l' Austria dopo la Restaurazione», Archeografo Triestino, Trieste, serie IV, vol.III i IV/1940-41.
7. L.S.Stavrianos, The Balkans since 1453.London, 1958 (prvo izdanje, 2000. (drugo), str. 198-202.
8. Riccardo Gigante, Blasonario fiumano, Fiume, vol. XIII- XIV, 1935., str.100-169.
9. Robert Macoy, A dictionary of Freemasonry, New York,1989., reprint originala bez godine, ali iz 19.stoljeća, str. 689.
   
BIBLIOGRAFIJA :
1. Irvin Lukežić, Povijest riječkih konzulata, Rijeka,2004.
2. Giuseppe Stefani,Trieste e l' Austria dopo la restaurazione, Archeografo Triestino, sv. XVIII-XIX/1940-41.
3. von Lennings, Allgemeines Handbuch der Freimaurerei, Erster Band, (A-l),Leipzig, 1900.
4. Alain Bernheim, Johann August Stark, The templar Legend und die Clerics, Heredom, Washington, 9/2001, str. 251-296.
5. Robert Macoy, A dictionary of Freemasonry, New York, 1989., reprint originala bez godine, ali iz 19. stoljeća.
6. Ljubinka Toševa Karpowicz, Georgi e Michele Melissinò, cavallieri dell' Ordine di Sant' Anna a Fiume, Quaderni, Rovigno, vol. XIX/2002, str. 413-425.
7. Istra, Jadran i Sredozemlje u doba Francuza, u:Ervin Dubrović, ur. Doba modernizacije 1780.-1830.,Rijeka,2006., 185-199.
8.  ista, u: Ervin Dubrović, ur., Temelji moderne Rijeke,Rijeka, 2006., str. 121-129.
9. L.S.Stavrianos, The Balkans since 1453.London, 1958( prvo izdanje, 2000. (drugo), str. 198-202.
10. Tatiana Bakounine, Répertoire biographique des francsmaçons russes, Paris, 1967.
Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana