Ljudi se često osjećaju usamljenima, ispituju samoću, kušaju samoću. Postoji li neka povijest samoće ili je samoća nepovijesna, takoreći transcendentna? Ispao sam iz povijesti,nevoljeno biće, povijest me ispovraćala. Nema puta, nema staze. Neki je mudrac rekao: Treba biti na putu. Bit je putovanje ili obrnuto. El transeunte passa, ferrocarril, Donaudampschiffgesselschaftsfahrkapitaen, la nave va, vozila se Greta Garbo...Kamo poći, otkud se vratija Šime? Ironija tu ne pomaže. Možda nostalgija?
Procjenjuje se da se u 19.stoljeću svjetsko stanovništvo umnožilo brže nego u ijednom prethodnom razoblju, od oko 900 milijuna na 1600 milijuna. U 20. stoljeću raslo je četiri puta brže. A u 21. nas je trenutno oko 6 i pol milijardi. Demografi, ekonomisti i sociolozi znaju za najveći broj čimbenika koji su utjecali, a utječu i danas, na uvećanje populacije. Spomenimo samo neke: usavršene metode industrijske i poljoprivredne proizvodnje te slijedom toga umanjenje gladi i povećanje broja radnih mjesta; napredak medicine s poboljšanjem javnog zdravstva urodio je duljim životnim vijekom te smanjenom stopom smrtnosti od kolere, tuberkuloze, tifusa, dojenčadi itd. itd.
Pa kako se onda rješavalo problem nastalog demografskog "viška" na Starom kontinentu? Odgovor je jasan: Ratovima i emigracijom. E sad, ratovi na stranu; na izbor trenutka i odredišta migracije s kraja 19. i početka 20. stoljeća utjecala su dva faktora. Jedan je bila činjenica da su, usprkos svemu nabrojenome, kod kuće, u Europi, za velik broj njezinih stanovnika prilike bile nepovoljne. Drugi je bio još značajniji: Sjedinjene Države, Kanada Australija i Novi Zeland mogli su doseljenicima pružiti mnogo toga. Većina europskih emigranata tražila je novu domovinu jer ovdje su malo ili ništa mogli izgubiti, a tamo dobiti mnogo! Svoju "drugu šansu" tražili su neki zbog siromaštva, neki zbog fame ("America piena di dollari", kaže stih iz stare istrijanske popjevke), mnogi jer su bili u opasnosti zbog svojih političkih ili religioznih uvjerenja, neki pak zbog avanturizma kojeg danas svjedočimo u njegovoj karikaturi – turizmu.
Takoreći,"... svakodnevno iz luka na Mediteranu i Atlantiku kreću prekooceanski brodovi puni ljudi različitih vjera i nacionalnosti." - tvrdi kroničar.
Ekspanzija svjetskog brodarstva bila je velika, veća nego što to statistike pokazuju. Zbog veće brzine i veće redovitosti brodova na strojni pogon potonji brzo istiskuju jedrenjake, koji i dalje ostaju glavnim sredstvom uzobalnog prijevoza, ali im primat na svjetskim morima oduzimaju parobrodi. Usporedba dvaju istaknutih primjeraka obje vrste to će zorno pokazati: zadnji linijski brod-jedrenjak (1871.) Oceanic imao je bruto tonažu 3800 dok je parobrod Aquitanija (1914.) imala 47000 BRT. Prvi je vozeći maksimalnom brzinom od 14 i pol čvorova mogao prevesti 1166 putnika u dvije klase, dok je drugi imao mjesta za 597 putnika I. klase, 614 njih iz II. klase te čak 2052 nevoljnika u potpalublju, a sve to maksimalnom brzinom od 23 čvora. Zamjerke da je kapacitet povećan na uštrb komoditeta - posebno u potpalublju - ne stoje jednostavno zato što je time karta u potpalublju, (ono što danas, u pretrpanim avionima Rayanaira i ostalih lowcost aeroprijevoznika nazivaju ekonomskom klasom) postala daleko jeftinijom i dostupnijom. Uostalom, najveći je dio jeftinijih karata ionako bio Oneway Ticket - karta samo u jednom pravcu ili, kako bi cinični Austrougarci znali govoriti: "šupkarta".
Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) Mađarske dalo je izgraditi hotel s namjerom da zbrine rijeke emigranata što su se, zahvaljujući talijanskim, austrijskim i mađarskim željezničkim mrežama, slijevale u jednu od polaznih luka na istočnoj strani Jadranskog mora. Tom su lučkom gradu na obalama Kvarnerskog zaljeva (gdje i danas pjesmuljak hoće da se sljubljuju rime poput: "...vraćam se Rijeko, tebi, primi mi jedra... u njedra, luke...ruke ..."itd. itsl.), dolazili pripadnici naroda i nacija, vjera i religija, kultova iz cijelog ondašnjeg Austrougarskog Carstva, a nerijetki i izvan njega u jednokratne pohode ne bi li se ukrcali na jednu od širokih paluba (katkad i do 30 metara široke!) parobrodova, Tršćanskog, Mađarskog i inih parobrodarskih društva što su zarađivali na muci emigranata.
Ta je zgrada smještena nasuprot ljuštionici riže, što će se pokazati značajnim za jelovnik koji emigrantima, svakodnevno, sve do njihova odlaska iz žalosnog im kraja, kroji glavna kuharica, siorra Maria Grassa (otuda možda prezime Grašo), koja je svoj nadimak "debela" nosila ponosno kao insigniju svoje profesije.
Lokacija je odabrana zbog blizine željezničkog kolodvora i luke, no i zato da se pristigli, potencijalni emigranti, bez prijeke potrebe ne zapućuju u sam centar grada i time remete ustaljene i komotne navike žitelja grada Rijeke, poznate i kao Fiume, a za ekscentrične i pod opisnim imenom Sankt Veit am Pflaum. Narečeni autohtoni Austrougarci nisu rado gledali čopore odrpanih budućih Amera kako s musavom dječicom, jedno drugom do uha, bulje u njih dok bi, pod suncobranima, na terasi hotela Europa uživali u kapucineru od milja zvanom i "cappuccio". Osim toga, došljaci su prosili, a njihove žene išle su po kućama tražeći bilo kakov poslić, pa bi čisteći stan ili kuću, usput, znale i odnijeti kakovu sitnicu, ukrasti. Pa ih ti poslije traži! Neke su se čak i prostituirale. Žalile su se domaće kurtizane da im ruše cijenu. Zato ih je redarstvo stalno držalo na oku i upućivalo ih da se, bez prijeke potrebe, ne zadržavaju u Gradu. Bilo je i onih drugih, bogatih. Ali, ti su osdjedali u hotelu Bristol ili u Royalu. Neki od njih su iznajmljivali stanove, oni najbogatiji i vile na Pećinama. No, takovih je bilo jako malo, žalili su se građani kojima je velikodušnost, katkad i rastrošnost, takvih emigranata imponirala i, ne manje bitno, donosila zaradu.
Nas, ipak, neće zanimati emigranti "po sebi" već ćemo kroz ljubavno-patetičnu pričicu djevojke iz siromašne građanske porodice i mesareva pomoćnika Johhana-Ivana Metzgera nastojati doći do sadašnjice i prihvatiti stoički zamke memorije koja sebe zove poviješću. Nismo sigurni ni je li se doista zvao Emigranti hotel u kom su se sreli i upoznali jer mu talijanski naziv nad Ansichtskartom glasi Albergo per gli emigranti, što sugerira namjenu, ali ne i naziv. Slično je i s mađarskim nazivom Kivandorlo szaloda (Remingtonka iz 1935. na kojoj se ovo zapisuje nije kadra točno grafijski zapisati mađarski naziv). Da je po zamisli pisca ove pripovijesti, hotel bi bio očuvan u vidu Muzeja memorije emigranata s premnogim tragovima njegovih privremenih gostiju, prije nego što je, bez većih građevinskih zahvata, dvadesetih godina prošlog stoljeća, pretvoren u sajmeni prostor (!) a nakon Drugog svjetskog rata u industrijski objekt. Zgrada, danas u ulici primjerena arheologijskog naziva (Industrijska ulica br.7) nekad se nalazila u Via di Volosca. Ovako je pisao novinar La Bilancie u broju 121. od 30. svibnja 1906. godine: "Impresivna zgrada,dugačka čak 160 metara osim povišena podruma ima prizemlje i dva kata a svaki kat na glavnom pročelju ima 60 prozora. Raspored prostorija tipičan je za ovakvu vrstu objekta. U podrumu se i prizemlju nalaze čekaonice, liječničke ambulante, kupaonice, sobe za dezinfekciju, kancelarije za prihvat emigranata, ured za izdavanje putnih karata zatim blagovaonica površine 650 m2, neke trgovine osnovnim higijenskim i drugim potrepštinama, brijačnica itd. Na prvom i drugom katu smještene su prozračne spavaonice (ukupno 500 kreveta) i velike sale u kojima se okupljaju emigranti koji su već prošli sanitarnu i liječničku kontrolu. U hotel je pored ostaloga ugrađena vrlo suvremena ventilacija i električna rasvjeta."
Svrnemo li, načas, pogled k onima koji se spremaju "tamo prijeko", što je u nekim slučajevima izraz zamjenjivan s "otići zauvijek", umrijeti, uočimo činjenicu da se i u najnezanimljivijem i najbeznačajnijem životu tzv. običnog čovjeka prepoznaje život onakav kakav jest; zagonetka žalosti i radosti što se zbivaju svakog dana, svakog sata. Onima koji u ovom gradiću nisu imali baš ništa ili jedva čavao iznad posuđenog im kreveta, za vješanje nešto malo stvari dok se, čekajući odlazak, odmaraju od duga puta i pripremaju za još dulji, kako je njima bilo? Jesu li si postavljali pitanje: "Jesam li jedan/jedna od onih devedeset sedam koji će propasti ili sam među trojicom koji će uspjeti?".
Požutjele fotografije moje none pokazivale su neke druge emigrante, novijeg doba, ljude koje i ja pamtim. Svi su se slikali pojedinačno i poslali slike svojima. Cijelo je selo u Istri imalo istu fotografiju: Frane uz svoj Ford, Jure uz svoj Ford, Marko, Mario, Toni....samo je, zapazio sam, Ford bio uvijek isti. I natpis pod fotografijom: "Greetings from Florida", iako su, najveći broj njih, radili u rudnicima lignita u Oklahomi, sjekli drva u Utahu, probijali stijene za novu hidroelektranu u Oregonu, a samo je Toni bio konobar na Floridi u restoranu svog strica Atona Mogorovicha, koji je iz hotela za emigrante u Rijeci otpočeo svoj put "tamo priko".
Evo nas pred ulazom: Evelina plaho ulazi. Ona se ima s nekim sastati. S nekim koga pozna, ali ne može reći i da ga zna.Ipak je njemu odlučila povjeriti svoju sudbinu, s njim krenuti u neizvjesno. U prostranom se holu odvija veliki dio "odgođenog života" emigranata. Oni nemaju ni volje ni šoldi, novaca da se zapute pred Kavanu Europa, Hotel Royal ili čak do sušačke tržnice. Tramvaj košta, a i potplate, često jedinih, cipela treba štedjeti za nogostupe Chicaga ili divljine Aljaske, tko zna kad će moći kupiti novu obuću i odjeću. Oni znatiželjni, što usprkos svemu, odlaze u centar ili čak do vila na Pećinama, ne bi li štogod zaradili ili isprosili, vraćaju se koji put okrvavljeni ili ih redarstvena kola izbacuju pred ulazom uz obvezan prijeteći prst pandura: Ako vas još samo jednom....!
U velikim spavaonicama strogo su odijeljene žene s djecom od muškaraca; reda mora biti, ta nije riječ o kupleraju. Ipak se, tijekom dana, toleriraju posjeti muževa svojim obiteljima, a nerijetko je to koristio i kakav mlađahni par da se stisne u polumraku, jer električno svjetlo koristilo se, s razloga štednje, samo u sumrak, jedva koji sat prije no što bi glavni nadzornik, s odmorišta prvoga kata, reskim glasom objavio: "Chiudere la luce, Licht Aufmachen, zgasitj luč!Gremo si spat". Dolje, u prizemlju, svjetlo i živost traju cijele noći. Dolje je život. Homo doli!
Evelina stoji u holu gužvajući u ruci neki papir, pismo ili poruku. Osvrće se okolo i sprema otići jer je portir svojim urokljivim očima već više puta pogledao i spremao se k njoj da je zapita ima li ona tu kakova posla. No, od portira je spasi suhonjav i proćelav mladić što iskrsne iza nje te je, uz ritual prepoznavanja, odvede do stola u diskretno osvjetljenom hotelskom baru .Tamo se zadube u povjerljiv razgovor zaljubljenih.
Za drugim je stolom pilo kavu nekoliko mlađih, šareno obučenih ljudi. Različitim po stasu, odjeći, bradama i naglascima, svima im je bilo zajedničko neko zavjereničko mrmorenje i jedva prikrivena strast što je izobličavala njihova lica.Pun stol papira iscrtanih formulama i nizovima brojki, gusti dim jeftinih cigareta i fanatizam kojim su se povremeno upuštali u međusobne prepirke odmahujući rukama uz uzvike i odmahivanje rukom, tik pred nosom kolega, odavao je fanatike. Iako su izgledali kao neki anarhistički, nadrealistički klub, žbir koji je drijemao za susjednim stolom lako bi vas razuvjerio: riječ je o grupici studenata iz raznih dijelova Europe koji su namislili, to je redarstvo već ispitalo i dojavilo, održati neki sastanak matematičara?! Trenutno su raspravljali o poteškoćama smještaja budućih sudionika Kongresa matematičara, za koje su bili sigurni da će se u velikom broju odazvati. Suhonjav mladić dozvao je konobara g. Ivana Dekovicha-Giannija da ga priupitaju o kapacitetu ovog hotela, jer, složili su se, baš bi se tu trebala dogoditi ta konferencija, uz diskretnu i ne preveliku potporu njemačkog industrijalca Wolfskehla, čiji je sin Paul bio nadareni matematičar komu zahvaljujemo za diskurzivni obračun kamatnjaka koji nas baca u dužničko ropstvo i za oživljavanje tzv. problema o posljednjem Fermatovom teoremu. Mladi gospodin industrijalac upravo je, držeći u ruci ugaslu egipatsku cigaretu, za stolom proučavao prijepis Euklidovih Elemenata koji je pronađen u Bibloteca Civica di Fiume a objavio ga je u Annales Matematiques dottor Tartaglia, gradski notar i šogor budućeg gradonačelnika Ciotte.
Gianni, koji je upravo bio poslužio Evelinu i njenog kavalira, suhonjavog i proćelavog mladića,iznošenih hlača, donese im veliku kafetijeru, prepunu ersatz-kave, nadomjestka znanog pod imenom Kneippkaffee, kog su besplatno dijelili gostima. Njegov je meritoran sud bio da je hotel Emigranti, iako prilično velik, bio malo pretijesan za broj gostiju koje su gospoda matematičari namjeravali smjestiti u njega za vrijeme simpozija. Sve pod uvjetom da to Mađarsko ministarstvo unutarnjih poslova uopće dopusti. Tu je detektiv za susjednim stolom, u znak odobravanja, zazveckao šalicom čaja o tanjurić. G. profesor Laszlo Pogany, jedan od onih za stolom, bio je uvjeren da će to biti dopušteno.
Evelina je plaho odmaknula ruku kad ju je proćelavi gospodin pohabanih hlača pokušao pomilovati. No ostala je za stolom.
Blizanci Taniyama i Shimura virili su mladom matematičaru preko ramena, sugerirajući da su eliptične jednadžbe i modularne forme, u biti, ista stvar. Stvar se zakomplicirala kad je hotelski manager, kog je konobar Gianni pozvao da pomogne, objasnio da su "od sada pa do vječnosti" sve hotelske sobe zauzete a bile bi zauzete čak i da ih ima beskonačan broj. Takova je navala emigranata da se krevet još ne ohladi, soba ne provjetri od prethodnog putnika, a već se u njega uvali neko od novopridošlih koji kuljalju sa svih strana Europe - dodao je ponosno i dešperatno debeli hotelmanager, navijajući svoju pozlaćenu Omega džepnu uru. Mršavi mladić s njemačkom bradicom i monoklom, jedan od onih koji su sjedili za stolom, na te se riječi glasno nasmije i posprdno odmahne rukom: Problem je rješiv i te kako rješiv! Dr.Hilbert, jer on je s ponosom nosio to prezime dok mu je ime bilo David, pouči debeljka: Dovoljno je pri svakom dolasku novog gosta, sve da hotel ima i neizmjeran broj soba koje su sve popunjene, postojeće goste zamoliti da se, svaki od njih, preseli u susjednu sobu, na način da se onaj tko stanuje u sobi br.1 premjesti u sobu br.2, onaj iz sobe br.2 u sobu br. 3 i tako redom. Svi će gosti nastaviti stanovati u hotelu a novopridošli će se smjestiti u sobu br.1 koja je ostala slobodna! Debeli manager hotela Emigranti nije se dao smesti. Ta on je cijeli život proveo u brojkama i s brojkama; tisuće plahti, stotine tisuća žlica, šalica i tanjura, nebrojene krađe hotelskog posuđa i krevetnine, silni računi što su ih odlazeći emigranti nastojali zaboraviti platiti. A što ako - prihvaćajući igru, lukavo podmetne debeljko - kao što je to uostalom i najavljeno, u hotel koji je i tako prepun (dakako da ga je pomisao na beskonačan broj računa koji će klijenti morati platiti natjerala da, bar u mislima, žestoko protrlja ruke), sutra stigne beskonačan broj novih klijenata, uključujući i Vaše cijenjene kolege matematičare? Gdje ćemo ih smjestiti? Hilbert se trijumfalno nasmiješi i odgovori: Zamolit ćete, dragi kolega, (nehotice je upotrijebio izraz kojim su se oni za stolom služili u međusobnoj komunikaciji) sve vaše sadašnje goste da se premjeste u sobu koja nosi dvostruki broj s obzirom na broj sobe u kojoj sada borave. Dakle, klijent iz sobe 1 premjesti se u sobu 2, onaj iz sobe 2 premjestit će se u sobu 4 i tako dalje. Svi će klijenti koji se već nalaze u Vašem hotelu, opet sačuvati sobe za daljnji boravak a, usprkos tomu, beskonačan broj soba, one s neparnim brojevima, oslobođene su za one koji su stigli – trijumfalno završi g. Hilbert, svjestan divljenja koje je izazvao za stolom. Hotelmanager, recimo mu i ime, g. Adamcik, zbunjeno se udalji i zatvori u sobu te je do duboko u noć nešto mrmljao, pišući, nižući brojke po žućkastom papiru sa zaglavljem hotela, gužvajući i bacajući u koš napisano.Neprestano je ponavljao zadnju rečenicu mladog profesora: Jer,time dokazujemo da je dvostruka beskonačnost jednaka beskonačnosti.
Evelina se oprašta od kavalira i dopušta da je ovaj, ovlaš, poljubi u obraz. On je dugo gleda psećim pogledom, dok ona odlazi tramvajem u grad. Sutra bi trebali otputovati zajedno parobrodom Andrea Doria,za New York. Evelina hoda strmim puteljkom zvanim Kalvarija prema svom domu blizu groblja na Kozali. Tamo joj je pokopana majka i najmlađa od petero braće i sestara kojima mora skuhati palentu i začiniti je gransljivim uljem, potom je servirati ocu zajedno s, u mesnici na dug uzetom, kobasicom. Pretrpjet će njegovu pijanu galamu, uobičajenih nekoliko pljuski, staviti mlađu braću i sestre na spavanje i u tišini pripremiti zavežljaj s najpotrebnijim stvarima, ujutro se iskrasti iz kuće, pješke proći čitav put od kuće do putničke luke kao i danas a onda – Addio Fiume. Zbogom pijani oče. Ciao sestre i braćo. Slobodna! - nije voljela Johanna-Ivana, pomoćnika u mesnici, proćelavog i starog momka s kojim je jučer pila čaj u kavani hotela Emigranti. No, što je ljubav? Johann Metzger kupio je dvije karte za put u Ameriku. Jedna je bila za nju. I zaprosio je. A ona je rekla da. Ali nije, nije bila sigurna. Kad ju je grlio u polumraku mesnice iza gazdinog panja, šutke se otimala rukama koje su je podsjećale na krepane ribe.Ipak je uzvraćala na njegove pozdrave i poruke napisane na papir za zamatanje, koje je stavljao u košaru zajedno s poklonjenom kobasicom ili još mlačnim jetricama. Gazda nije vidio ili se gradio da ne vidi.
Jutro je i gomila se okupila oko ulaza u brod. Cika i vriska. Panduri vrte pendrecima, udvaraju praljama i jednim okom prate sumnjivce. Mladi i mršavi gospodin, visok, s brčićima, daje svoju putovnicu cariniku: Gospodin Tesla. N. Tesla, đak, student, pravoslavac, Z.P. Smiljan, Lika, AustroUgar, odredište NewYork, Amerika. Prolazi!- carinik lupa žig poput poštanskog službenika i pokazuje rukom. Johann Metzger stoji, tiska se na palubi, naginje se preko ograde, očajno dozivajući: Evelina! Evelina! Već se spremaju podignuti brodske stepenice. Već je,opominjući zaostale, riknula otegnuto brodska sirena. Zdvojan, Johan se uspinje na gornju palubu i izvikuje njezino ime. Oni oko njega drže da je pijan, ali ne zamjeraju. Pijani su i oni. Od nagovještaja neke druge stvarnosti, od lošeg Aerkonjaka, od pustih želja i obećanja. Moćne parne turbine zatutnjale su, parobrod se, kao nevidljivom divovskom rukom pomaknut, odbije od obale prepune cičećeg mnoštva. Čas je još rezignirao moćni vapor, vlasništvo Austrijskog Loyda, pa se pramcem okrenuo prema izlazu iz luke, izlazu iz Kvarnera, krmu, guzicu svoju pozamašnu, obrnuo je prema onima koji ostaju te prdnuo iz brodskih dimnjaka smrdljivovoćni dim i posprdno zatrubio. Ostajte zdravo vi naše male kale....
Johann je sjedio u podnožju jednog od brojnih čamaca za spasavanje, glave zarivene u ruke. Nije došla! Zašto nije došla!? Sve su se dogovorili. Što će on sam u Americi? Pored njega je prošao prodavač kuhanih kobasica: Wurstel, kupite vruće kobasice. - Johann izvadi preostali sitniš.Kao pas - kao netom krepani pas- mislio je žvaćući tanku kobasicu sa senfom. Petnaest godina kasnije imao je tvornicu mesnih prerađevina na periferiji Chicaga i bio član komiteta za potporu kandidaturi za guvernera Malkovicha. Uz to i predsjednik novoformiranog kluba za basketball Chicago Bullsa, koji su nosili na majicama glavu svog sponzora, sliku Metzgerova bika s prstenom u njušci.
Evelina je provirila iza ugla carinnarnice tek kad je brod bio već "na Kvarnere". Gledala je za njim ne tugujući i, u mislima, vedro pozdravljajući budućeg tajkuna Johna Butchera. Njezino je mjesto tu, mislila je. Uz braću i sestre koji bez nje ne znaju ni obuti cipele. Uz oca koji joj, nakon majčine smrti, djeluje izgubljeno. Koji ju kad nije pijan i umoran od nošenja teških vreća u luci, zabavlja vicevima o Caru i njegovu konju kojeg naziva Kraljem. Evelina podigne lagani svežanj i zaputi se prema gradu. Novaca za tramvaj nije imala ali joj se i ne žuri. Svratit će i na Piazza delle erbe, na merkat, ne bi li umolila od jezičavih prodavačica nešto zelenja za maneštru. Dalmatinke ili Istrijanke?
Evo i mene, današnjeg, koji napuštam Industrijsku ulicu, prolazeći pokraj lučkog svjetionika, davno već izvan upotrebe, ne dižem pogled i ne vidim nezgrapni brončani spomenik riječkom Yetiju kog nazivaju Viktorom. Na ušima slušalice: Bob Dylan – The Times They Are A-Changin' .. .te ne mogu čuti ritmičan krik koji se s tornja emitira, u pravilnim razmacima, prema pučini: Eja Eja Ajajaj. Pa, nakon 30 sekundi opet... Ajajajaj. Izgleda da meksička manjina ima neku feštu. Ali ja to, nažalost, ne čujem.
Epilog: Ako, s trsatskih zidina pažljivo pogledate, uočit ćete, ako imate prosječno dobar vid, da se, od bivšeg hotela Emigranti, sad pretvorenog u industrijsku ruinu, na dvije strane, u pravilnom luku, granaju pa zatim prepliću, blokovi zgrada koji, stereometrijsko snimanje će to potvrditi, prolazeći kroz sve četvrti našeg slavnog grada, tvore jednu ogromnu vrpcu oblika osmice. Matematičari je znaju pod nazivom Moebiusove trake ili Moebiusova odsječka. To vam je jedna takova traka, ah ma što da vam pričam, jednostavno, BESKONAČNA. Tu vam mi prebivamo.
BIBLIOFOLIA:
1." The Timesov Atlas svjetske povijesti"( 1986.) – za ekonomsko-povijesno okružje priče i stavljanje radnje u kontekst svjetskih zbivanja
2. "Kako čitati grad"- R. Matejčić ( ICR Rijeka 1990.): Za lokalni okvir pripovijedanja
3. Secesijska Arhitektura u Rijeci od 1845-1900 (Moderna galerija Rijeka) – za situiranje i opis hotela "Emigranti"
4. "The Dabliners" -J. Joycea (Grafton Books 1986.) za lik Eveline
5. "Nevidljivi gradovi" I.Calvino (Ceres, Zgb.1998.) - kao nadahnuće za utopiju Grada i Grad kao Utopiju
6. Izložba Fiumani/ Fijumani , MMSU Rijeka, veljača 2007. - Za neopisivo ružan kip koji je, neopravdano, "progutao"ostatak izložbe...
7. Aristotelova "Poetika" za podsjećanje na distancu između fikcije( "Moglo je tako biti") i fakata( "Tako je bilo").
8. "Wittgesteinov žarač" D. Edmonsa i J. Eidinowa (Algoritam 2004.) zbog rečenice: "Pravo sjećanje je izbrisano.Kako i kada lažna sjećanja nastaju, još ne znamo."
9. FERMAT'S LAST THEOREM/ L'ultimo teorema di Fermat (BUR saggi 1990 ) – za matematičku ideju beskonačnosti, Hilberta, Goedela i ostalih.
10.The World of M.C. Escher(Harry N. Abrams inc. N.Y.1980.) zbog tzv." Moebiusove trake " kojom se, po autoru priče, kreće povijest prisjećanja