SUŠAČKA REVIJA broj 58/59

 


projekti

EMIGRACIJA U AMERIKU

Ervin Dubrović

    Početkom dvadesetoga stoljeća Rijeka je jedna od najvećih izvoznih luka i po prometu se ubraja među prvih deset luka u Europi. Osim prometom robom riječka luka tada postaje i važna emigrantska luka, najveća u Habsburškoj monarhiji i najveća na Jadranu. Kada 1904. počinje prometovati redovita putnička, no zapravo mnogo više iseljenička linija prema Americi, počinje time i novo poglavlje i riječke luke i iseljavanja iz naših, ali i drugih krajeva srednje Europe.

Ta nas je činjenica potakla da u Muzeju grada Rijeke pokrenemo novi veliki projekt - Emigracija 1880.-1918.

Riječ je o točno određenoj, vrlo usko shvaćenoj emigraciji – o iseljavanju u Sjedinjene Američke Države koje kulminira upravo na razmeđu devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Riječ je o ekonomskoj migraciji, o potrazi za boljim životom i uglavnom o odlascima koji računaju s povratkom svojim obiteljima, domu i rodnom kraju.

Odlazak je redovito uzrokovan siromaštvom od kojega bježe mladi ljudi, uglavnom muškarci, željni boljeg života za sebe i svoje porodice. Najčešće uzimaju obiteljsku ušteđevinu i odlaze u neizvjesnost, ostavljajući ženu i djecu u domovini, jer dobar dio emigranata odlazak smatra privremenim a ne konačnim.

Emigracija je stalna tema brojnih istraživača, osobito pojedina poglavlja i potom već ostvarene temeljite i pouzdane sinteze nacionalnih povijesti emigracije. Georg J. Prpic - ili Juraj Prpić, sveučilišni profesor u SAD-u, svoju je knjigu The Croatian Immigrants in America objavio u više izdanja (prvo još 1971.).

Postoje i muzeji emigracije (u Hamburgu) i imigracije (najpoznatiji je onaj u New Yorku na Ellis Islandu). Postoje i instituti za migracije (na primjer, onaj u Zagrebu) i muzeji pojedinih nacionalnih skupina u Novome svijetu, poput "kućnog" muzeja Hrvatske bratske zajednice u Pittsburghu iCroatian Ethnic Institute u Chicagu, koji prikupljaju i čuvaju nacionalnu baštinu u Novome Svijetu i potiču održanje nacionalne i kulturne samosvijesti potomaka negdašnjih iseljenika.

O emigraciji se, uz sinteze nacionalnih povijesti, govori uglavnom u okviru iseljavanja žitelja pojedinih krajeva i zavičajnih cjelina (Radovan Tadej piše o iseljavanju Zlobinjana, a neki drugi istraživači, na primjer Klement Derado i Ivan Čizmić, o iseljenicima s otoka Brača). Postoje i sinteze koje obrađuju nacionalne povijesti iseljeništva u onih naroda koji su u devetnaestom i početkom dvadesetoga stoljeća obilježeni velikom bijedom i masovnim egzodusom, poput Iraca i Slovaka, kojih je gotovo trećina ostavilo domovinu i otputilo se preko oceana.

Neki instituti i muzeji (kao Ellis Island) vrlo sustavno prikupljaju raznovrsnu građu, pa ih osim općih tema, statistike i oscilacija useljavanja, zanimaju i osobne sudbine, iseljenički folklor vezan uz žal za rodnim krajem, kao i sjećanja na staru domovinu, putovanje i početke života u Americi. Dragocjen su izvor za proučavanje iseljavanja i pisma i dokumenti o pojedinim iseljenicima, kao i fotografije ukrcaja, prizori snimljeni za vrijeme plovidbe, na palubi i u spavaonicama, snimci dolaska na Ellis Island, glavno i dugo prvo i jedino okupljalište svih koji su pristizali u Sjedinjene Američke Države. Na tom se otočiću moralo proći sve zdravstvene preglede i psihološke testove, kao i srediti sve potrebne dokumente i obaviti zakonsku proceduru prije negoli su dobivali kartu za vlak i bivali otpućeni na odredišta u razne krajeve zemlje.

Zanimljivi su audiosnimci razgovora s preživjelim iseljenicima, odnosno useljenicima u Ameriku koji su dolazili upravo uoči Prvog svjetskog rata. Neki su na pitanje što ih dovodi dali vrlo zanimljive izjave, no došljaci su u Novi svijet uglavnom bježali od bijede i polagali su u Ameriku velike nade. Neki je mladić samosvjesno izjavio kako je mislio da je Amerika popločena zlatom, a onda je vidio da uopće nije popločena! No zato će je on popločiti!, rekao je.

 

KAKO SE PUTOVALO - PUTEVI OD RODNOGA SELA DO NEW YORKA


Plakat Cunard Linea koji početkom 20. stoljeća odvozi 300.000 emigranata iz riječke luke

Vijesti koje spominju prve emigrante koji se, za razliku od prvih britanskih istraživača, avanturista i pionira, počinju pod tim imenom računati već poslije napoleonskih ratova (1815.), ili u najmanju ruku od 1820., govore i o užasnim uvjetima nalik onima u kojima često još i danas ilegalno putuju izbjeglice iz Kine i drugih zemalja Dalekog istoka, koji katkad uopće ne prežive putovanje u stravičnim okolnostima, u hladnjačama, u šleperima i u potpalubljima krijumčarskih brodova.

Sredinom devetnaestoga stoljeća čitava su sela u Irskoj izumrla od gladi i bolesti, a i putovanja u Ameriku katkad su izgledala jednako užasno. Bilo je slučajeva da su putnici smješteni na način na koji su ranije putovali afrički robovi. Ta su se putovanja još odvijala jedrenjacima i katkad su trajala blizu dva mjeseca. Emigranti su bili natisnuti u potpalublju, a cijena jednosmjerne putne karte nije uključivala hranu. U takvim strašnim uvjetima trebali preživjeti nekoliko tjedana putovanja, a da bi spriječili pobunu kapetani su emigrantima naprosto onemogućili izlazak iz potpalublja. 

Događalo se da su nakon pristanka u New Yorku emigranti naprosto bili pobacani na obalu. To se događalo sve dok lučke vlasti kapetanima nisu zaprijetili visokim kaznama - ne iz humanitarnih nego iz higijenskih razloga i komocije, kako ne bi morali skupljati leševe po luci.

Ipak, novi, sve veći i udobniji parobrodi koji su se uskoro specijalizirali za prijevoz "treće klase", bitno su poboljšali uvjete. Putovanje se skratilo na manje od dva tjedna, cijena karte uključivala je i sasvim podnošljivu hranu, a zajedničke su spavaonice imale razuman broj podosta ugodnih ležajeva.

Prvi su europski emigranti Irci, Englezi, Francuzi i Nijemci. Već od sredine devetnaestoga stoljeća odlazili su masovno i organizirano, no kako se već do osamdesetih godina devetnaestoga stoljeća u njihovim zemljama počelo bolje živjeti počeo se i smanjivati odljev stanovništva. Time je ugrožen i dobro uhodan posao velikih prekooceanskih brodara, koji su se počeli grčevito okretati novim tržištima Srednje Europe i Sredozemlja. Tako se razvila i nepoštedna borba između njemačkih i engleskih prijevoznika, naročito za tržište Austro-Ugarske, a to znači za luke Rijeku i Trst. Kako se radilo o državnim interesima i o masivnom odljevu stanovnika, o emigraciji su se donosili i posebni zakoni i sklapali se ugovori između države i prijevoznika, u ovome slučaju britanskog Cunard Linea, koji je pobijedio u oštroj bitci s njemačkim brodarima.

Sve veće i sve elegantnije parobrode, kojima su se brodarske kompanije uzajamno nadmetale, uglavnom su reklamirali visokim komforom luksuznih kabina i salona,  koji su obično na takvim putovanjima ugošćivali pokoju desetinu bogatih putnika. No brodarske su kompanije zapravo živjele od više tisuća emigranata u "trećoj klasi", a ne od onih koji su se šepirili u luksuznim salonima. Zapanjujuća je i gotovo nevjerojatna činjenica da je "treća klasa" zapravo subvencionirala raskoš elite, koja nije u cjelini podmirivala svoje visoke troškove!

Kad se govori o emigraciji s kraja devetnaestoga i s početka dvadesetoga stoljeća, gotovo se čini kao da je već sve rečeno - ili barem da je rečeno sve bitno.

No čak ni s brojkama nije posve jednostavno - iako se uglavnom znaju - jer su podanici Habsburške monarhije isprva upisivani kao "Austrijanci", a potom su svi iseljenici iz istočne polovice države upisivani kao Mađari, pa i to otežava pouzdan uvid u nacionalni sastav iseljenika sa širokoga područja od hrvatskog i talijanskog Jadrana do Srednje Europe.

Nas u Rijeci najviše zanima kakav je sastav riječkih iseljenika, koliko je ukrcanih bilo iz Rijeke, Primorja i Hrvatske u odnosu na "ostale", kao što nas zanima i kakav je sastav i odakle su, iz kojih bližih ili dalekih zemalja svi ti "ostali". Isto nas tako zanimaju i odnosi brojeva; koliko je stanovnika Monarhije iselilo iz Rijeke u odnosu na tršćanske iseljenike, i koliko je onih koji su iselili preko luka na Sjevernom moru i atlantskih luka.

Riječani uglavnom nisu živjeli loše i rijetki su iselili u Ameriku. Odlazili su uglavnom stanovnici iz okolice grada, na primjer Kastavci, no niti oni nisu uvijek putovali iz Rijeke. Više je iseljenika dolazilo iz hrvatske unutrašnjosti, a najviše ih je bilo iz Mađarske.

Od 1904. do 1913., u desetak godina, dakle, iz riječke je luke iselilo preko 300.000 emigranata. U vrijeme najvećega iseljavanja broj iseljenika prelazio je pedesetak tisuća godišnje, što je bilo više negoli je grad tada imao stanovnika.


Hotel emigranata (Baračeva ulica) bio je glavno stjecište brojnih prolaznika na putu u Novi svijet.

Zanimljivo da je preko Rijeke iseljavalo četverostruko više iseljenika negoli preko Trsta, koji je u trgovačkom prometu bio znatno veći. S druge je strane podosta stanovnika Monarhije putovalo preko sjevernih luka, naročito Bremena i Hamburga, preko kojih, pak, iseljava višestruko više emigranata nego preko riječke luke.

Putevi odlaska čine se podosta zamršeni i katkad su gotovo nevjerojatni. Na primjer, Cunard Line ima ekskluzivni aranžman s mađarskom i s austrijskom vladom za prijevoz emigranata iz Rijeke i Trsta u New York. Isti bi brod krenuo iz Rijeke u Trst i potom obično stao u Palermu i nastavio ravno do New Yorka.

No kako bi Cunardov brod, koji je dolazio svaka dva tjedna, mogao ukrcati samo oko dvije tisuće emigranata, prekobrojne je kompanija upućivala na svoje brodove u drugim lukama, pa ih je tako po više stotina slala vlakom, na primjer u Antverpen ili koju drugu atlantsku luku. Događalo se da su u atlantskim lukama bespomoćne i zbunjene putnike nevične putovanjima brodari ukrcali na prvi raspoloživi brod, koji je na primjer putovao za Kanadu, unatoč njihovoj namjeri da odu rodbini koja ih već čeka u Sjedinjenim Američkim Državama.

Karte su prodavali i putovanja organizirali agenti koji su kod nekoga prevoznika uglavnom imali monopol za svoje tržište, na primjer za hrvatske iseljenike. To je značilo da u Rijeci ima prednost domaći agent Švrljuga i da, zagrebački agenti (Mašek i drugi) moraju svoj put za iseljavanje iz hrvatskih krajeva probijati u nekim atlantskim ili sjevernim lukama. To barem djelomično objašnjava zašto su oni svoje iseljenike prevozili vlakom do Trsta, pa onda opet vlakom do Hamburga! Mnogi su Primorci također putovali iz francuske luke Le Havre, a brojni su, češće sjeverni podanici Monarhije isplovljavali iz Amsterdama i Rotterdama.

U svakom slučaju, od otprilike dva i pol milijuna iseljenika iz Austro-Ugarske koji su krajem devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća emigrirali u Ameriku povelik ih je broj ipak odlazio preko riječke luke.

Zanimljiv je za usporedbu i podatak da je u otprilike stotinu i pedeset godina, od 1820. do 1960.-ih, u Sjedinjene Američke Države doselio četrdeset i koji milijun ljudi, a to znači da je do danas doselilo možda i pedesetak milijuna emigranata, od kojih najveći dio čine Europljani, a dobar dio i stanovnici naših krajeva i Srednje Europe!

 

PREKOMORSKA EMIGRACIJA - NOVI PROJEKT MUZEJA GRADA RIJEKE

Velika je prekomorska seoba iz Europe u Ameriku na vrhuncu upravo početkom dvadesetoga stoljeća, upravo kada najviše useljenika dolazi iz Austro-Ugarske, Italije i Grčke i baš je u to doba Rijeka bila jedna od važnih europskih iseljeničkih luka. Stoga Muzej grada Rijeke započinje ovaj veliki projekt, u koji se uključuje više stranih muzeja, te brojni suradnici i istraživači.


Čudni su putovi emigrantski - iz Hrvatske brojni iseljenici ukrcavaju se u Bremenu, Antwerpenu, Le Havru...

Iako je Rijeka ishodište projekta, ne govori se prvenstveno o iseljavanju Riječana i ovdašnjih ljudi, nego je naglasak na istraživanju okolnosti, gospodarskih prilika, društvenih i zakonskih okvira emigracije, na uvjetima putovanja, iseljeničkom folkloru, okolnostima organizacije putovanja i plovidbe, na organizaciji administrativne i zdravstvene službe, na uključivanju u novi život i na pojedine "nacionalne priče" u okviru Monarhije. Iseljavaju najviše oni koji imaju najgore životne uvjete - Slovaci, Mađari, Hrvati, Talijani... Najviše iseljavaju najsiromašniji, a to uglavnom znači seoski živalj u razdobljima suša, gladi i drugih prirodnih nepogoda - poput velike epidemije filoksere u Dalmaciji, koja je opustošila otočke vinograde, osiromašila  otočane i mnoge natjerala na emigraciju.

Upravo široko zahvaćen komparativni materijal koncentriran na najvažniji period fenomena prekomorske emigracije, s kraja devetnaestoga i početka dvadesetoga stoljeća, mora biti najveća prednost našega projekta.

Projekt se prije svega usredotočuje na nova arhivska istraživanja, na upoznavanje nama posve nepoznatih činjenica u vezi sa stranim lukama čiju važnost za našu emigraciju ne možemo zanemariti, kao i na iznova revidirane i sažete nacionalne sinteze, uzajamno osvijetljene različitim sudbinama što su ih zapale u okvirima Austro-Ugarske monarhije.

Međusobno višenacionalno suočavanje ima barem jednu nesumnjivu prednost – da se pojedine nacionalne priče ne mogu voditi ni domovinskim žarom ni uobičajenim mitovima, nego se moraju ravnati trijeznim povjesničarskim pristupom. Taj je srednjeuropski kontekst ujedno i neizostavan okvir onim zbivanjima koja su se odvijala unutar nekadašnjih državnih granica i unutar struktura čiju smo važnost desetljećima potiskivali.

Petnaestak suradnika iz uglednih muzeja i instituta iz srednje Europe i Sjedinjenih Američki Država, suradnja muzeja i drugih institucija iz Beča, Budimpešte, Trsta, Graza, New Yorka i Zagreba uvjerava nas da projekt ima smisla i kao tema koja živi i u suvremenosti. Nije riječ samo o povijesti. Voljna i nevoljna putovanja i seobe, emigracije i progoni obilježavaju i današnji svijet.

Osim iz radoznalosti, iz potrebe za kretanjem i prirodnoga nemira, ljudi su uvijek selili prije svega u potrazi za hranom i za većim pogodnostima od onih koje su već imali. Katkad su bili i osvajači i progonitelji, pa su prvenstveno zaposjedali nove teritorije i osvajali nove zemlje. No tijekom više milenija povijesti velike su skupine ljudi i cijeli narodi prije svega kretali u potragu za srećom ili ih je tjerala puka nužda. Prije svega bijeda, a katkad i bijeg od još većega zla.

U cijeloj je povijesti samo potraga za "američkim snom" tako velika i sustavna organizirana migracija, koja je s toliko nade pokretala milijune ljudi na doseljavanje u Ameriku. Naši preci, koji su još donedavna živjeli, ostavili su nam o tome podosta tragova što ih vrijedi istražiti i pokušati razumjeti.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana