SUŠAČKA REVIJA broj 58/59

 


razgovor

EKO KVARNER

Jelena Butković

    Suživot industrije i turizma politička je floskula
Pitanje zaštite okoliša u Hrvata generira i pitanje korupcije u Hrvatskoj u mnogim segmentima, pa su zato pokušaj demokratizacije koju provodi Eko Kvarner kroz transparentnost projekta prepoznale međunarodne organizacije.

Vjeran Piršić, predsjednik Eko Kvarnera           

SR  Kada, gdje i zašto je osnovana udruga Eko Kvarner?

  Vjeran Piršić: U proljeće 2002. godine počele su stizati prve vijesti o otvaranju novog transportnog pravca za izvoz ruske nafte preko luke u Omišlju i potencijalnom stvaranju tržišta nafte u Omišlju. Bilo nam je jako nerazumno da se o takvom projektu ne govori kroz jači društveni dijalog, te smo se počeli informirati o tome i uvidjeli smo da manjkaju prave informacije. Postupno smo ipak dobivali sve više i više podataka o tom projektu i zabrinuli smo se. Imali smo na licu mjesta ekspertizu, ljude koji su plovili na tankerima, pa ljude iz Janafa i mogli smo odmah procijeniti opasnosti tog projekta. Educirali smo se i doznali da su najveći problem balastne vode, a ne sami tankeri. Povezao sam se s Tonijem Vidanom iz Zelene akcije, a nakon toga zamolio Milana Šajatovića, tadašnjeg urednika Poslovnog tjednika, da mi omogući pristup pri potpisivanju Sporazuma. Tamo sam pitao tadašnjeg ministra Ljubu Jurčića, koji je u ime Republike Hrvatske potpisao Ugovor Družba Adria, što je s balastnim vodama? Njegov odgovor bio je: Kada dođeš iz neke zemlje, na cipelama pokupiš i neke bakterije, što je meni bilo jako bizarno. Dva dana nakon potpisa Ugovora održana je prezentacija terminala, kojega još uvijek smatramo relativno sigurnim, ali uvidio sam da se prava pitanja izbjegavaju, pa smo osnovali udrugu Eko Kvarner.


Vjeran Piršić

SR Eko Kvarner odigrao je značajnu ulogu da se, na kraju, odustalo od projekta Družba Adria, ako se uopće odustalo?

Družba Adria, otvaranje novog transportnog pravca izvoza ruske nafte preko luke u Omišlju, kao i svi projekti u Hrvatskoj, morala je izraditi Studiju o okolišu koja će pokazati procjenu prihvatljivog utjecaja na okoliš. U ovom trenutku ta je Studija osporena na komisiji koju je formiralo nadležno Ministarstvo. Dakle, nije se dobio zadovoljavajući odgovor u upravnom postupku. Janaf je tri puta modificirao Studiju kako bi udovoljio zahtjevima povjerenstva, ali loše je što javnost nije do kraja percipirala koje su bile zamjerke. Primjedbe su toliko velike da se projekt trenutno ne može ostvariti, iako je Janaf dobio lokacijske i građevinske dozvole za pumpne stanice koje omogućavaju projekt. Neki alternativni projekti, kao što je bivši projekt CP Pipeline, potpuno su drugačiji jer oni ne otvaraju novi pravac morem, već oni otvaraju transportni pravac kopnom i sigurno da tu postoji manji utjecaj na okoliš. PEOP je nama prihvatljiv projekt ukoliko se ispune tri uvjeta. Prvo, da se napravi rekonstrukcija cjevovoda Jadranskog naftovoda kroz Gorski kotar, koji je zaista po mnogim izvještajima u neprihvatljivom stanju. Drugo, da se smanji broj od postojećih tristo tankera koji idu prema Trstu i opskrbljuju Transalpski naftovod s 30 milijuna tona nafte godišnje i, treće, da se ni jedna jadranska luka ne pretvori u izvoznu luku, čime se neutralizira problem balastnih voda. Dakle, niti Kopar, niti Trst – koje su plitke, a niti Omišalj. Svaki se projekt može napraviti tako da je neškodljiv za okoliš, samo što treba investirati. To je jako bitno, jer u Hrvatsku se ne investira dovoljno, kao što je, primjerice problem Karlovačke pivovare gdje Heiniken nije htio otplatiti milijun eura za pročišćivač. I što se dogodilo! Ljudska žrtva. Tu je problem slabe države. Imamo dojam da nevladin sektor za civilne udruge cijelo vrijeme u tom sukobu javnog i privatnog interesa brani javni interes koji je potisnut.

Dakle, ne vjerujemo da se projekt DA, uz ovoliko primjedbi, može napraviti da bude prihvatljiv za okoliš. Hoće li doći do modifikacije tog projekta na način da bude prihvatljiv i da se udovolji povrijeđenim taštinama nekih političara? Odgovor je vjerojatno pozitivan, a hoće li se projekt realizirati, to ne znamo. Sam dolazak predsjednika Vladimira Putina u lipnju u Zagreb čini nam se da je znak da se odustalo od projekta, jer ključno je sljedeće: nafta koja je trebala ići preko Omišlja našla je svoj put prema Istoku, tj. tržištima Kine i Japana, te ne vjerujemo da postoji isti pritisak. Bitno je istaknuti kako je to zapravo jedan mali projekt, kojim bi išlo manje od 5 posto izvoza ruske nafte, pa je utjecaj Hrvatske, barem u prvoj fazi projekta, tu zanemariv. Sigurno da postoji i ekonomski interes, ali to je već izvan domene ekoloških udruga.

SR U vašim javnim istupima kada govorite o području Rijeke i otoka Krka, ističete preveliku koncentriranost industrijskih postrojenja, a svi se slažemo da je turizam ovdje glavna ekonomska grana. Što mislite o toj sinergiji industrije i turizma?

Mislim da ta sinergija zapravo ne postoji, iako posljednji istupi županijskih čelnika u vezi s izgradnjom LNG terminala govore da je moguć suživot turizma i industrije. Mislim da je to floskula. Naime, kad pogledate službene podatke o broju noćenja na nekim našim destinacijama, kao što su to Omišalj, Crikvenica, Njivice i kad napravite grafikon, vidite da je u Omišlju turizam ugušen. Da parafraziram pjesnika 's ponistre se vidi tanker, ispod volte piva panker'. A i činjenica je da su cijene nekretnina u Omišlju daleko niže nego na ostalom dijelu otoka Krka.

Možda je dobro da se na Kvarneru napravi reindustrijalizacija, ali to treba učiniti s odgovarajućim procjenama. Europa je imala problema s konfliktom industrija i napravila je procjene o utjecaju projekata na okoliš. Imao sam čast biti u Švedskoj prije Nove godine na jednom tečaju gdje se govorilo o tome. Studija za Družbu Adriu imala je takve elemente, dakle to je bio jedan dobar iskorak. Nitko kod nas, međutim, ne računa kumulativne utjecaje tih industrija, a time bi se mogla dobiti realna ocjena. Potpuno je legitimno napraviti kompletnu reindustrijalizaciju toga područja, ali onda ćemo našu djecu slati, ne u turističke, već u kemijske škole. No, to bi se trebalo riješiti jednom širom raspravom, u kojoj će političari o pojedinim pitanjima omogućiti referendum. Tako je naša aktivnost kod DA bila i potpisivanje peticija, kako bismo zatražili referendum u Županijskoj skupštini, jer je za to prema našim istraživanjima bilo 88 posto ljudi. Nismo, međutim, dobili nikakav odgovor. Primjerice, u Švedskoj iako struka prihvati neki projekt, politika ga može promijeniti, pa su Šveđani na dan raspisivanja parlamentarnih izbora glasovali i o zabrani ulaska automobila u centar Stockoholma. Referendum je prošao i već prvi dan gužva je smanjena za 22 posto. Pitanje okoliša u Hrvata generira i pitanje korupcije u Hrvatskoj u mnogim segmentima, pa su zato, čini mi se, pokušaj demokratizacije koju provodi Eko Kvarner kroz transparentnost projekta prepoznale i međunarodne organizacije. Jedini referendum koji je kod nas uspio bio je na Komiži, gdje su građani rekli kako oni jesu za farmu tuna u svom kraju, ali ne ispred Komiže.

SR Što mislite o postrojenju za ukapljeni plin (LNG), hoće li se i gdje graditi, u Omišlju ili na Plominu?

Kao i uvijek, problem su kriteriji. Prošle godine u veljači Vlada je bila brifirana od lobista za taj projekt. Prezentaciju je vodio Tomislav Dragičević i ona je, po nama, puna nelogičnosti i netočnosti. Prema njoj LNG treba biti u Omišlju. Naša reakcija na to je bila da je plin apsolutno najprihvatljivije gorivo, ali mislimo da moramo razgovarati o transparentnom donošenju odluke, takve koja neće ugroziti okoliš. Primjerice, država Illinois zabranila je petrokemiju pet milja od naselja, a Kalifornija, terminal LNG 6 milja od naselja.

SR Ima tu i protuargumenata stručnjaka koji su posjetili Japan i Barcelonu, gdje se LNG terminali nalaze gotovo u centrima gradova?

Ma gledajte, dva člana naše udruge plove na LNG brodovima i objasnili su nam da su to najsigurniji brodovi, ali kad taj brod uplovljava u Boston, onda se prekida promet na mostu i prate ga helikopteri obalne straže jer je to operacija visokog rizika. U Bostonu razmišljaju da ga isele iz grada u off-shore kompaniju. Što se tiče Barcelone, sigurno su postojali povijesni momenti kad su stavljali LNG terminale u središte grada, ali ne znači da su zbog toga građani sretni. Svi novi projekti rade se daleko od obale, jer LNG brodovi jesu opasnost. Glavno naše pitanje je da li je mudro staviti blizu dva potencijalno opasna postrojenja, i to blizu Janafa gdje imamo kapacitete za 780 tisuća tona nafte? Napisali smo otvoreno pismo premijeru Sanaderu da nam slobodno donese i nuklearni otpad iz elektrane Krško pa ćemo imati sigurnost života kao stanovnici Bagdada. Premijer je reagirao, čak me i osobno nazvao i nakon toga je Vlada osnovala Povjerenstvo za određivanje lokacije za LNG terminal. Osim toga, konzorcij za izgradnju nameće Hrvatskoj jedan neokolonijalni ugovor prema kome bi Hrvatska dobila tek 10 posto plina za svoje potrebe i nešto malo novaca za transport i slično, a glavni profit prodaje plina pokupile bi strane kompanije.

SR Nismo čuli ni konkretan plan plinifikacije Kvarnera, odnosno otoka Krka i Lošinja.

Da, to je dužnost lokalne zajednice, ali po meni puno je bitnije da dva ključna objekta za ekološki sustav Kvarnera, to je Plomin 3, koji planira 600 megavata, i Urinj, termoelektrana na mazut, nisu predviđena da se prebace na plin. Ako govorimo o tome da dva glavna zagađivača ovoga područja nisu u planu plinofikacije, mislim da imamo problem jer dajemo naš prostor stranim kompanijama, a sami od toga nemamo koristi. Tako bismo na milju i pol našeg prostora imali kumulirane LNG terminal s 15 milijardi kubika plina, DINU petrokemiju, koja još nije imala pogone polivinilklorida, pa Janaf i Urinj s ukapljenim naftnim plinom u podzemnim skladištima i termoelektranom. To je Ruhr imao u najboljim danima svoje industrijalizacije, što može biti dobro, ali posljedica može biti i hlađenje mora. Ponavljam, to može biti dobro, ali treba napraviti vjerodostojne studije koje će to dokazati. Trenutno se radi samo studija za PVC, a glavni je problem svih projekata nekvalitetna procjena utjecaja na okoliš i demokratski deficit jer nikome ne pada na pamet da se napravi referendum, pa da građani odluče. Dakle, službeni stav Eko Kvarnera jest: razumno napraviti zajednički terminal za Trst, Sloveniju i Hrvatsku. Budući da je već jedno izdvojeno područje Jadrana, na otvorenom moru pokraj Pule, gdje se nalaze naše platforme, može se napraviti off-shore koji bi zadovoljio energetske potrebe ovog područja, a moglo bi se i izvoziti u Srednju Europu. To je za konzorcij doduše skuplje 20 posto, ali mi bismo trebali birati najpogodniju lokaciju za Hrvatsku, a ne za konzorcije.

SR Prostorni planovi grada Rijeke i Primorsko-goranske županije predviđaju preseljenje rafinerije na Mlaki. Ima li Eko Kvarner o tome dovoljno informacija i što uopće o tome mislite?

Trenutno imamo dosta jaki sraz s INA-om oko nekih pitanja, no, imamo saznanje da će, kada završi izgradnja cesta u Hrvatskoj, Mlaka biti nepotrebna. Mlaka ne može smanjiti svoje ekološke probleme jer ima otvoreni pretovar bitumena, čime je to automatski jedno anakrono postrojenje. Sigurno su neki građani oboljeli od toga, iako nema znanstvenih podataka. Prema našim saznanjima, nitko neće Mlaku seliti na Urinj jer je to preskupo, prije će se napraviti novo postrojenje jer je INA spojila svoja dva postrojenja, pretpostavljam zato da može lakše preseliti radnike. No pravo je pitanje zašto riječka gradska vlast već desetljećima dopušta, moram se tako izraziti, takvu svinjariju koja ugrožava zdravlje građana.

Što se tiče Urinja i rafinerije u Sisku jasno je da podržavamo rekonstrukciju rafinerija. Problem je, a to smo ukazali na tribinama građana u Kostreni, da bi trebalo obeštetiti ljude koji žive pokraj žice, smeta ih i buka, a oni su tamo starosjedioci koji imaju pravo na kvalitetan život. Upravo završavamo artikulaciju zahtjeva tih pedesetak obitelji prema INA-i, i vjerujemo da će se to ostvariti. Drugi segment je režim rada rafinerije do kraja modernizacije i treći, nezavisni monitoring nakon završetka modernizacije.

Znamo da je nekad u Urinju bila nesnosna buka i da su ljudi reagirali, pa je buka smanjena. Znači da je moguće i prije kraja modernizacije nešto učiniti. Nedavno smo iznijeli u javnost podatak da se za plinske spremnike koristi čelik neodgovarajuće kvalitete i imamo naznake da će odgovorni u INI priznati pogrešku kako bi zadobili povjerenje ljudi.

Na slučaju Karlovačke pivovare vidimo da se sustav ekološke zaštite u Hrvatskoj raspao, što je ministrica Marina Dropulić pokušala demantirati na sjednici Vlade. Očito je da stvari ne funkcioniraju na više razina, a na slučaju INA-e i kuglastih spremnika za plin bjelodano je da je cijeli sustav državne uprave praktički mutirao tako da je preblizak zagađivaču.

SR Eko Kvarner surađuje i s Odborom za zaštitu Jadrana od nekontrolirane izgradnje. Kakva je situacija na tom području?

Apsolutno jednostavna. Imamo, prema nekim izvorima, 20 milijardi eura koje dolaze na ove prostore. Ovdje je riječ o novim barbarima koji napadaju Mediteran, pri čemu oni ne mašu mačevima nego čekovnim knjižicama. Taj kapital dolazi se ovdje oploditi jer se može kupiti poljoprivredno zemljište po 7-8 eura po četvornom metru, zatim se to područje urbanizira za 200 eura, pa zatim možete napraviti roh-bau za 700 eura i prodati ga za 2000 tisuće eura. To su nevjerojatni profiti koji se mogu ostvariti samo još na tržištu droge i oružja. I tu postoji sukob javnog interesa, koji želi očuvati prostor, i parcijalnog interesa kapitala, koji se želi oploditi. Ono što je između potpuna je nespremnost lokalne zajednice da promišlja o svojem razvoju. Primjerice, na otoku Krku, a o tome se raspravljalo i na vijeću Općine Omišalj, čiji sam član, zimi živi oko 18 tisuća stanovnika, a ljeti nas ima 125 tisuća. Želimo li biti Malta gdje na prostoru nešto manjem od Krka živi 300 tisuća ljudi?! Nitko na to nije suvislo odgovorio. Nedavno sam bio na Krfu na Mediteranskom skupu o zaštiti okoliša, gdje na prostoru koji je 20 posto veći od Krka živi sto tisuća ljudi. I to je kaos! Cijeli problem s urbanizacijom je u tome što nemamo održivi razvoj, a imamo privatni interes investitora s kapitalom nepoznatog porijekla, struku koja ne priznaje pravila struke te lokalnu vlast koja po definiciji može biti korumpirana. Odgovor na to jest: struka koja priznaje pravila struke, nevladine organizacije koje će biti svjesne da moraju reagirati, dijelovi lokalne vlasti kao što su nezavisni vijećnici koji djeluju kroz klub za zaštitu Jadrana te mediji koji će to sve skupa artikulirati.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana