SUŠAČKA REVIJA broj 58/59

 


razgovor

HRVATSKI PROGRAM APOLO

Oriana Antešić

Izgradnja velikih rashladnih skladišta, kojima bi riječka regija i njezini lučki kapaciteti mogli postati  distributivno - skladišni centar bez premca na Mediteranu i ovom dijelu Europe, razvoj Zračne luke Krk koja se, s jedne strane, može uključiti u distribuciju specifičnih rashladnih tereta visoke vrijednosti, poput onih za medicinske i farmaceutske svrhe, dok se s druge strane krčki aerodrom može razvijati i kao potencijalni centar za ispitivanje aero, pa čak i astro-tehnologije, proizvodnja dodatnih 800 megavata električne energije u Hrvatskoj - samo je dio mogućnosti koje je pred opatijskim međunarodnim kongresom stručnjaka za plin iznio George Juraj Puhalovich, podrijetlom Riječanin koji već četrdeset godina živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama.

S ovim diplomiranim inženjerom strojarstva, koji je daleke 1968. godine u SAD trebao otići tek privremeno, na godinu dana, razgovarali smo početkom svibnja kada je došao u Hrvatsku na poziv predsjednika Hrvatske stručne udruge za plin dr. Miljenka Šunića, organizatora međunarodnog susreta "plinaša" koji se svake godine održava u Opatiji.


George J. Puhalovich

U to vrijeme još se uvijek čekalo da Vladino povjerenstvo za izgradnju LNG terminala, nakon posljednjih analiza potencijalnih lokaliteta, koje je provela zagrebačka konzultantska kuća "Ekonerg", izađe u javnost s prijedlogom optimalne i druge alternativne lokacije na kojoj će se smjestiti ovaj, ne samo za Hrvatsku, već u europskim razmjerima strateški važan energetski objekt. Prije objave rezultata tih analiza, rasprava oko LNG terminala na hrvatskoj obali bila je ušla u političku sferu. Političke licitacije s krčkim Omišljem i istarskim Plominom počele su već prošle godine, iako je u svim studijama koje su rađene u proteklih petnaestak godina upravo lokacija na Krku ocijenjena najboljom. Upravo tim istraživanjima bavili su se i sudionici na ovogodišnjem međunarodnom kongresu u Opatiji. Javnosti, ali i hrvatskim političarima, jasno je poručeno kako za struku dvojbe nema - Omišalj na Krku izdvojen je i stavljen na prvo mjesto među svim drugim potencijalnim lokacijama. To mišljenje dijelio je i naš sugovornik George J. Puhalovich. Svoje iskustvo, znanje i ideje predočio je i u konkretnom programu projekata sjedinjenih s LNG terminalom, prozvavši ga - hrvatski "Apolo-program".

- Namjerno sam ga nazvao po američkom svemirskom programu jer ima puno sličnosti i zadire u sve pore hrvatskog gospodarstva. Čitava tehnologija hlađenja usavršena je upravo u NASA-i jer je za operacije u svemiru trebao tekući vodik i tekući kisik. Ta tehnologija hlađenja u modificiranim se, ali sličnim procesima primjenjuje i kod proizvodnje LNG-a, odnosno ukapljivanja prirodnog plina, obrazložio nam je Puhalovich, čija je tvrtka Intercontinental Technology & Commerce angažirana na projektima visoke tehnologije i za američku Vladu.

Puhalovichevo izlaganje o mogućnostima i benefitima koji se mogu iskoristiti od jednog takvog LNG terminala kapaciteta između 10 i 15 milijardi kubika plina, kakav se planira graditi na hrvatskoj obali, mnogi su slušali sa skepsom s obzirom na prilike i mogućnosti koje vladaju u Hrvatskoj. Ipak, naš je sugovornik bio čvrsto na stajalištu da je to ostvarivo, uz malo pameti i političke volje.

Bez obzira za koju se u konačnici od izdvojenih i najizglednijih lokacija za LNG terminal bude odlučila hrvatska Vlada, Omišalj ili Plominski zaljev, ideje i projekti koje je u Opatiji po prvi put iznio Puhalovich vrijede za obje lokacije. Prinicip je isti, postoje samo varijacije, ovisno od lokacije do lokacije. Uvijek je u pitanju velika količina rashladne energije i mogućnosti oko dostupnosti i dobave velikih količina prirodnog plina koje otvara jedan takav LNG terminal.  Puhalovich smatra kako bi Hrvatska trebala razmišljati da koristi plin i za proizvodnju dodatne količine električne energije.

- Ako se već tvrdi da Hrvatska nema dovoljno potrošača za velike količine plina koje će biti dostupne izgradnjom LNG terminala, postoji druga mogućnost. Hrvatska može koristiti taj plin za proizvodnju dodatne količine električne energije visokog stupnja iskoristivosti i izvoziti je u države u okruženju.Tako proizvedena električna energija skuplja je od plina dostavljenog cjevovodima. Njemački E.ON koji će, zajedno s francuskim Totalom koji posjeduje svoju flotu LNG tankera, biti većinski vlasnik LNG terminala u Hrvatskoj treba plin upravo za proizvodnju elektične energije, ukazivao je Puhalovich.

Puhalovichevi projekti za američku Vladu

Govoreći o svojim iskustvima i projektima za američku vladu, George Juraj Puhalovich pažljivo je birao i dozirao informacije jer se u pojedinim slučajevima radi o vrlo osjetljivim projektima. Jedan od najvećih uspjeha njegove tvrtke IT&C, ispričao nam je Puhalovich, odnosi se na treći, posljednji u nizu, NASA-in centar za opremanje orbitera za program space shuttle. Puhalovich je izdvojio i vođenje projekta centra u Kaliforniji u kojem je smješten najveći laser na svijetu. Taj centar je u američkoj saveznoj državi, u kojoj Puhalovich inače živi, točnije u svjetskoj filmskoj  prijestolnici - Los Angelesu, na Beverly Hillsu. Ipak, american dream ne sprječava ga da svake godine, ponekad i dva puta, dođe u posjet i na odmor u Hrvatsku.

- Vezan sam uz Hrvatsku, uz Rijeku u kojoj moja obitelj ima korijenje već stotinu godina, ispričao nam je Puhalovich dok smo sjedili na terasi kuće njegove obitelji na Pećinama. Puhalovich, koji je inače rođen na otoku Visu, prisjeća se i te daleke 1968. godine kada je kao mladi inženjer mislio da je njegov put u Ameriku samo privremene naravi. Ipak, povratak u Hrvatsku, priznao nam je, nije nešto o čemu intenzivno razmišlja.

- Kada četrdeset godina provedete vani, kad tamo stvorite svoje životno okruženje vi i vaša djeca, povrat nije nešto o čemu intenzivno razmišljate, kazao nam je Puhalovich, koji unatoč tako velikom broju godina nanizanih u Americi nije zaboravio materinji jezik, a hrvatski je bio prvi kojim je progovorila i njegova kćer.

 

Nema državne bez energetske suverenosti

Dok se javnost prije nekoliko mjeseci zabavljala političkim prebacivanjima LNG terminala iz Omišlja u istarski Plomin i obratno, Puhalovich je uzvitlao prašinu i otvorio tada jedno sasvim novo pitanje. Riječ je o vlasničkoj strukturi terminala u kojem Hrvatska  ima (tek) četvrtinu suvlasništva.

- LNG terminal mora se gledati kao "žilu kucavicu" i dragulj hrvatskog gospodarstva. Nema državne suverenosti bez energetske neovisnosti i to je moj argument kad sam predložio da hrvatski udjel u vlasništvu bude barem 51 posto. Od 20 terminala za ukapljeni prirodni plin u Europi koji su u funkciji ili pripremi izgradnje ni jedna zemlja domaćin nije u tako nepovoljnom suvlasničkom položaju kao što je to Hrvatska, upozoravao je Puhalovich, navodeći za primjere SAD, Njemačku, Francusku, Španjolsku...

- Ni jedna od tih država ne daje svoje energetske objekte u većinsko vlasništvo strancima. Njemački E.ON, koji se pojavljuje u međunarodnom konzorciju koji je spreman investirati u LNG terminal na hrvatskoj obali, godinu i pol dana nastojao je kupiti španjolsku Enedesu, da bi na kraju bio definitivno odbijen. Sve mogućnosti i koristi koje Hrvatska može imati od LNG terminala ostat će samo teorija ako to ne prati i većinski udio u vlasništvu. S 25 posto, a čak i manje ako se oduzme dio koji posredno pripada MOL-u preko Ine, Hrvatska neće moći kontrolirati procesnu tehnologiju u LNG postrojenju, a tako ni dobaviti rashladnu energiju za srodne tehnologije, ističe Puhalovich, posebno naglašavajući kako upravo primjena hladnoće iz tekućeg plina može pokrenuti velik broj profitabilnih projekata visoke tehnologije koji po svojim karakteristikama, nadalje, mogu ubrzati hrvatski put u ekonomiju i društvo znanja.

Ogromni rashladni potencijali terminala

U elaboraciji mogućih projekata sjedinjenih s LNG-om Puhalovich napominje kako rashladna skladišta ne moraju nužno biti smještena na samoj obali te da se njihovim premještanjem može sačuvati taj atraktivni prostor za druge namjene.

- Minus 162 stupnjeva Celzija uskladištenog LNG-a moguće je pomoću izmjenjivača topline i s rashladnim medijima dovesti do više kilometara u unutrašnjost, objašnjava Puhalovich te dodaje kako rashladna skladišta podrazumijevaju i razvoj multimodalnog transporta kojima se rashladni teret prevozi do odredišta. Puhalovich u tom kontekstu posebno ističe izgradnju nove ravničarske pruge Rijeka - Zagreb. Početkom lipnja, podsjetimo, potpisan je ugovor o projektiranju te nove željezničke pruge koju bi trebalo izgraditi do kraja 2013. godine. Novom prugom, koja je osobito važna za daljnji razvoj riječke luke, bit će moguće dopremiti teret iz Rijeke do mađarske granice za nekoliko sati.

Što je LNG?

Ukapljeni prirodni plin (UPP) je pročišćeni prirodni plin rashlađivanjem pretvoren u tekuće stanje, radi lakšeg prijevoza. U međunarodnom prometu, kratični je naziv LNG, prema engleskom nazivu "liquified natural gas". Prirodni plin se ukapljuje kako bi ga se moglo lakše, brže i ekonomičnije prevoziti, jer se time njegov obujam smanjuje 614 puta u odnosu na obujam pri normalnim uvjetima. To ukapljivanje obavlja se u LNG terminalima.

Prirodni plin hladi se na temperaturu ispod -161,5°C, ispod njegovog vrelišta, kada prelazi u tekućinu, pa ga se prevozi brodovima - metanizerima (LNG tankerima) do prihvatnih LNG terminala (kakav se se planira i u Hrvatskoj), gdje ga se opet pretvara u plin.
 

Strujna sinergija rafinerije na Mlaki i "3.maja"

- U Ininoj rafineriji na Mlaki, na koju se Riječani žale, još uvijek koriste zastarjeli sustav za proizvodnju pare. Kad bi ga prepravili upotrebom kogeneracije, moglo bi se proizvesti oko 150 megavata električne energije, od čega se dio može koristiti za potrebe rafinerije, a drugi dio isporučivati i prodavati po povoljnijoj cijeni, kao jeftinija struja, riječkom brodogradilištu. Problem nerentabilnosti hrvatskih brodogradilišta, između ostalog, leži i u činjenici visokih troškova proizvodnje, među kojima i skupe električne energije, jedna je od ideja Georgea Juraja Puhalovicha.

- Tehnička svojstva LNG-a omogućuju i izgradnju veletržnice ribe u kojoj bi bilo moguće skladištiti praktički svu ribu koja se ulovi u Jadranu. Pored toga, veliku količinu rashladne energije koja se oslobađa na terminalu moguće je upotrijebiti za hlađenje turističkih i ostalih objekata, i to na udaljenosti većoj od desetak kilometara. Taj radijus limitira jedino financijski učinak ulaganja u rashladni cjevovod i broj priključenih potrošača, nizao je Puhalovich sve moguće pozitivne efekte postojanja i rada LNG terminala, između ostalog, i procesno hlađenje i pothlađivanje koje mogu koristiti i petrokemijska postrojenja omišaljske DINA-e. 

LNG terminal moguće je promatrati i kroz zabavniju prizmu, pa tako riječki Amerikanac ili američki Riječanin, kako vam drago, George Juraj Puhalovich spominje i mogućnost izgradnje tvornice sladoleda i drugih slastica. S tako velikim količinama rashladne energije proizvodnja bi, praktički, bila besplatna.

- Naravno, za sve te pogodnosti nužno je da Hrvatska ima većinsko vlasništvo nad budućim terminalom jer samo tako naša će država moći imati kontrolu nad procesnim postrojenjem.

 

Financiranje je (samo) pitanje prioriteta

Preliminarne procjene ukazuju da će planirani LNG terminal koštati blizu milijardu dolara do spoja sa susjednim državama, prvenstveno Slovenijom i Mađarskom, i to bez prateće infrastrukture otpremnih plinovoda kroz Hrvatsku. U skladu s vlasničkim udjelima, financirat će se i troškovi izgradnje. Prema sadašnjem ključu raspodjele vlasništva, na hrvatsku stranu, odnosno Inu i HEP, otpada oko 250 milijuna dolara.

Može li  ionako prezadužena Hrvatska uopće pomišljati na više?

- Za razliku od političkih, kod energetskih se projekata relativno lako dolazi do kreditnih sredstava u svijetu. Postoji više načina financiranja. Inozemne kompanije, koje su uključene u konzorcij Adria LNG, neće staviti sav svoj gotov novac već će upotrijebiti svoje banke. Upotrebom plinskih turbina, odnosno povećanjem iskoristivosti energije u proizvodnji, u Hrvatskoj bi, primjerice, bilo moguće proizvesti dodatnih 800 megavata električne energije, što predstavlja godišnju vrijednost od oko 300 milijuna dolara. Kod postojećih termolektrana, naime, stupanj iskoristivosti proizvedene energije nizak je, dok je kod plina kao pogonskog energenta stopa iskoristivosti otprilike dvostruko viša. Princip proizvodnje dodatnih količina električne energije kogeneracijom instalirane snage od po 200 megavata može se napraviti u rafinerijama na Mlaki, u Urinju, Sisku i sličnim postrojenjima.

Iako mislim da hrvatska brodogradnja može, uz ulaganja u visoku tehnologiju, proizvoditi skupe LNG tankere, podsjetit ću da se svake tri do četiri godine brodogradilištima isplatilo više stotina milijuna dolara za sanacije, a škverovi i dalje gomilaju gubitke. Dakle, postoji način, samo kad se zna i hoće,  kaže Puhalovich koji ima saznanja da su i druge hrvatske tvrtke, pored Ine i HEP-a, zainteresirane da financijski i vlasnički participiraju i prate projekt izgradnje LNG terminala.

- Svakom hrvatskom raspoloživom kapitalu trebalo bi omogućiti da sudjeluje u ovom projektu, stav je Puhalovicha koji o tome govori s pozicije nekog tko je, kako nam je sam rekao,  vodio projekte u vrijednosti od oko 20 milijardi dolara za američka ministarstva.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana