Tijekom posljednjih desetljeća nogomet je potpuno promijenio ne samo svijet sporta već i svijet medija, spektakla i zabave. Postao je neka vrsta univerzalnog jezika kojeg razumiju na svakoj, pa i najmanjoj, lokalnoj razini. On danas pokreće televizijske kanale i radiopostaje, nacionalne i lokalne novinske kuće. Uz to, postao je i jedan od instrumenata identiteta i društvenog diferenciranja. U njemu se zrcali kolektivni duh jednog grada i njegovih žitelja, ali i duh šire lokalne zajednice. U nekim krajevima svijeta postao je gotovo religija. Svemu tome unatoč, nogomet je i nadalje u svojoj biti ostao prije svega igra.
Drevne legende, spisi, iskopine iz starog doba poslužile su i povjesničarima nogometa da otkriju kako počeci ove igre sežu oko 4000 godina unatrag, i to u zemljama Dalekog Istoka. Navodno se kineski car Huang Ti prvi dosjetio igri loptom na dvoja vrata. Ipak, prvi dokaz potječe iz 206. godine prije n.e. kada se igralo Chu-Kih, što bi u prijevodu značilo "udariti loptu nogom". Korijene nogometa moguće je, međutim, naći na svim stranama svijeta i u povijesti mnoštva naroda. To samo govori u prilog tezi znamenitog nizozemskog povjesničara Johana Huizinge kako je homo ludens prethodio homo faberu, kako ishodište fenomena sporta treba tražiti u samom izvoru ljudskog roda i kako je ta ludistička komponenta do dana današnjeg ostala imanentna karakteru čovjeka.
Pripadnici mnogih naroda nastoje uvjeriti ostatak svijeta da je nogomet izvorno nastao baš unutar njihovog etnosa. Stari Rimljani svoj su harpastum, baš kao i stari Grci svoj epyskiros, igrali prije svake bitke. Kelti su sličnu igru igrali u sklopu svojih poganskih obreda. Japanci su svoju drevnu igru u kojoj su loptu nastojali ugurati između dvaju bambusovih trski nazivali kemari. U Centralnoj Americi slična igra zvala se tlatchi. Francuzi nastoje dokazati da je podrijetlo nogometa u njihovoj staroj igri soule, a Švicarci pak podupiru tezu da je preteča istog njihov l'hornusse. Talijani nas žele uvjeriti kako su još trupe Julija Cezara harpastum donijele u Englesku u kojoj se tijekom stoljeća, i kasnije u kombinaciji s njihovim renesansnim calcio fiorentino, postupno transformirao u ono što danas nazivamo profesionalni nogomet. Rusi se trude objasniti mističnu važnost za razvoj zapadnjačke kulture predmeta kojeg zovu lapta, smatrajući ga izvorom ne samo nogometa nego i britanskog cricketa te američkog baseballa. Prema zapisima jezuitskih misionara iz 18. stoljeća pripadnici naroda Moxos Indiosa davno su na bolivijskim visoravnima izumili igru koju su zvali sari odnosno sarina i u kojoj su se sučeljavale dvije momčadi otimajući se za gumenu loptu udarcima glavom i nogom bez korištenja ruku. Bolivija je zbog toga 1994.godine međunarodnoj nogometnoj federaciji (FIFA) uputila zahtjev za reviziju povijesti nogometa.
U krajeve današnje Hrvatske, preciznije na područje Šibenika, Dubrovnika i Zadra, igra loptom (calcio, pallone) navodno je stigla posredstvom Mlečana. Od 1291. godine, kada je Venecija objavila rat Rijeci, Riječani su Serenissimi postali smrtni neprijatelji i to ostali sve do 17. stoljeća. Među Venecijancima je bila poznata izreka: »Un Fiumano neonato, un nemico in piu' di Venezia« (u slobodnom prijevodu- »Svaki novorođeni Riječanin, jedan neprijatelj Venecije više«.). Vjerojatno je ova činjenica razlog da se ne spominje nogoloptanje i u srednjovjekovnoj Rijeci. Ipak, nije isključena mogućnost da se calcio odnosno pallone igralo u našem gradu već u to doba jer kulturološki utjecaj Venecije na Rijeku i Riječane nije neizvjestan. Poznato je da su se Riječani nosili i zabavljali »po mletačku«, bez obzira na sve.
Dvojbe oko početka modernog nogometa nema. Dana 26. listopada 1863. u Londonu, u Taverni slobodnih zidara, sastalo se 13 delegata - predstavnika 11 klubova – s ciljem da se unificiraju pravila nogometne igre i da se dribbling game jasno odredi u odnosu na igru znanu kao rugby. Jasno propisavši prvih 13 pravila igre, Football Association definitivno je odijeljen od igre Rugby Association. Taj datum uzima se i službeno kao nastanak nogometa u današnjem smislu.
ENGLEZI I PRVA UTAKMICA U RIJECI
Moderni nogomet relativno je rano stigao u Rijeku. Engleska je posebno obilježila stoljeće, i to ne samo kao nacija koja je uvela industrijsku proizvodnju i prednjačila u njenoj primjeni, ne samo kao najmoćnija vojna sila svijeta, već i kao zemlja koja je nametnula novi način ponašanja u društvu, novi stil odijevanja, novi stil života uopće, ispunjavanje slobodnog vremena sportskim igrama. Paralelno s izvozom industrijske revolucije, i sportski model viktorijanske Engleske počinje se širiti izvan granica Ujedinjenog Kraljevstva. Britanci su uz svoj novi način proizvodnje počeli izvoziti i cricket, lawn tennis, rugby, football associatio, učeći mlade ljude ideji primata, pobjede i osvajanja.
Britanska sportska razbibriga bila je još jedan od izraza njene nove industrijske kulture te je prodirući u cijeli svijet, poput ostalih britanskih industrijskih proizvoda, promovirala principe tržišne ekonomije i regrutiranja birokrata za administriranje svojeg ogromnog imperija. Engleska je bila prva i u idealiziranju posebnih načela u sportu (kodificirajući pravila), čime je povučena crta između jedne ere tradicionalnih igara čija je kultura izražavala zabavu u čistom stanju, dakle ere na zalasku, i jedne nove ere koja se otvarala – ere sporta, kao sinonima progresa, brzine i perfekcionizma.
Moderni nogomet širi se uglavnom u dva pravca: jedan ide preko morskih luka (Hamburg, Le Havre, Bilbao, Marseille, Barcelona, Genova, Indija, Sjeverna i Južna Amerika), a drugi europskim kontinentom onuda gdje se gradila željeznica. Rijeka je spadala u one privilegirane gradove tog doba koji su, nekako istovremeno, bili zahvaćeni s oba ta pravca.
Spretni engleski moreplovci, trgovci, novčari, inženjeri, industrijalci i obrtnici u potrazi za novim tržištima počinju se naseljavati u svim važnijim lukama i gradovima. Tako će se i u Rijeci postupno početi oblikovati jedna engleska poduzetničko-trgovačka kolonija čiji su predvodnici bili tvorničari Moline i Smith, te veletrgovci Haire i Smart. 1856. godine u Rijeku dolazi inženjer Robert Whitehead, prihvativši posao tehničkog upravitelja poduzeća Stabilimento tecnico fiumano (Riječki tehnički zavod), kojeg će 1872. i kupiti.Whitehead, ušavši u partnerstvo s Giovannijem Luppisom-izumiteljem torpeda - počinje proizvodnju tog razornog oružja, čime će nešto kasnije steći svjetsku slavu i bogatstvo , a tvornicu će preimenovati u Whitehead & Co. U tvornici već tada radi nekoliko engleskih inženjera i tehničara. Englezi su u Rijeku sobom donijeli i svoj način života, svoje običaje i navike, stil rada, odmora i zabave. Uskoro su osnovali udrugu Sailors Home. U slobodno vrijeme rado su igrali cricket i tenis, jahali te igrali nogomet.
Engleski inženjeri i tehničari uskoro će biti angažirani i na izgradnji željezničkih pruga Rijeka – Sv. Petar (Pivka) i Rijeka – Karlovac – Budimpešta. U listopadu 1873., u povodu puštanja u promet dionice Rijeka – Karlovac, odigrana je u Rijeci prva nogometna utakmica u kojoj su igrali inženjeri i tehničari angažirani od strane mađarskih željeznica te inženjeri i tehničari i ostalo tehničko osoblje zaposleno u tvornici torpeda Stabilimento tecnico fiumano. U igru su bili uključeni i Riječani (domaći strojarski radnici koji su ipak činili nukleus Whiteheadove tvornice torpeda). Prema do danas dostupnim, a zabilježenim podacima, bila je to uopće prva nogometna utakmica odigrana na tlu današnje Hrvatske (podatak koji se nalazio i na službenim stranicama FIFA-e: Japan i Južna Koreja 2002. i UEFA-e: Portugal 2004. povodom održavanja Svjetskog i Europskog nogometnog prvenstva).
U veljači 1877. uspostavljena je stalna trgovačka brodska linija između Liverpoola i Rijeke. Liniju je održavala kompanija John Glynn and Son sa svojim brodovima Zancla (kapetan King), Zero, Zena, Zaripha i Sabrina (kapetan R. Johnson). Engleski pomorci s tih brodova koristili su svoje slobodno vrijeme tijekom boravka u riječkoj luci također za igranje nogometa.
Tijekom posljednjeg desetljeća 19. stoljeća i u prvim godinama 20. stoljeća u Rijeku su, osim engleskih trgovačkih parobroda, često dolazili i brodovi engleske ratne mornarice. Čim bi se usidrili, odmah su nastojali dogovoriti korištenje nekog pogodnog terena kako bi već sljedeći dan mogli igrati Football Association, kako se tada nogomet nazivao. U dogovorima oko korištenja igrališta kao i u uključivanju riječkih sportaša u igru obično bi posredovali britanski konzulat u Rijeci te Istituto dello Sport H. Wilhelma Stillera. Pojedine momčadi tih brodova igrale su međusobno, ali su se također dogovarali s riječkim mladićima da im se priključe te bi često igrali u kombiniranim sastavima momčadi.
POČECI ORGANIZIRANOG NOGO(M)LOPTANJA U RIJECI
Zanimljivo je da već 1890. godine mađarska vlada donosi odluku o uvođenju tjelovježbe kao obvezatnog predmeta u svim školama, pa time, dakle, i u Rijeci, a u okviru tog programa i nogometa. Zašto baš nogometa? Zato da se razbije monotonija dotadašnje tjelovježbe, a od svih modernih sportova kao najdinamičniji pokazao se upravo nogomet. Uskoro je ta igra počela sve više oduševljavati školsku mladež pa se po školama Rijeke i Sušaka počinju okupljati klubovi. To nisu bili javni klubovi, odnosno registrirane udruge građana, već prije neke vrste neformalnih školskih klubova koji su znali međusobno razigravati. U sveučilišnim središtima Monarhije, Beču i Budimpešti, nogomet se već organizirano igra, a riječki studenti se također njime oduševljavaju te svoj entuzijazam prenose i u svoj grad.
| 
Jedna od najstarijih sačuvanih riječkih nogometnih fotografija. Klub Atletico Fiumano (prugasti dresovi) s gostima iz Zagreba 1905. godine.
|
Veoma važnu ulogu u počecima nogometa u Rijeci odigrala je brodska kompanija Cunard Line sa sjedištem u Liverpoolu. Osim što je imala veliku ulogu u robnoj trgovini, Rijeka je bila i važna luka iz koje su u Novi svijet (SAD) iz Austro-Ugarske Monarhije iseljavale tisuće i tisuće ljudi u potrazi za boljim životom. Cunard Line odlučila je, po dobivanju koncesije od mađarske vlade, otvoriti drugu liniju iz Sredozemlja za New York, upravo iz Rijeke. U noći između 13. i 14. studenog 1903. prvi je iz Rijeke put New Yorka zaplovio parobrod Aurania. Ta se linija održavala sve do 1914. godine, kada su međusobno zaratile Austro-Ugarska Monarhija i Britanska imperija. Cunard Line je na liniji Rijeka-New York koristio flotu gotovo identičnih brodova: Aurania, Pannonia, Slavonia, Ultonia, Carmania, Franconia, Ivernia, Laconia, Saxonia i Carpathia.
Prema zapisima mladih riječkih sportaša iz tog vremena nogomet je u Rijeci već dobro poznat i poprima moderniji način igranja zahvaljujući upravo engleskim pomorcima koji često dolaze i igraju nogomet. U Rijeci je praktički bilo samo jedno pogodno zemljište za igranje nogometa, a to je bilo zemljište obitelji Kvassay u dijelu grada poznatom pod nazivom Pioppi (Pod Jelšun), nedaleko ulaza u tvornicu torpeda Whitehead &Co. Zato je to igralište bilo skoro stalno zauzeto. Na Sušaku gotovo i nije bilo odgovarajućeg igrališta za igranje nogometa osim terena u Martinšćici, poznatog Pod kavun(prostor današnjeg parkirališta brodogradilišta V. Lenac), koji je ipak bio dosta daleko od grada.
Engleski pomorci s Cunardovih parobroda kao i drugih engleskih brodova dolazili bi u Rijeku, i na Sušak, donoseći sobom lopte i ostale rekvizite. Obično bi navraćali u poznate riječke kavane za koje su znali da se u njima okuplja mladež i sportaši, a na Sušaku bi najčešće dolazili u vrt Hotela Continental. „Gledajući lopte i ostalu nogometnu opremu do kojih se u ono vrijeme teško dolazilo, domaća mladež pozivala bi Engleze na jedina raspoloživa igrališta u gradu. Tamo bi se brzo improviziralo nogometno igralište, iz početka s posebnim vratnicama od hrpe naslaganog kamenja, a kasnije već napravljenim od drveta. Vratnice nisu bile stabilne jer je gornja prečka bila nategnuto uže tako da su se, kada bi lopta pogodila stativu, srušila cijela vrata pa je bilo teško prosuditi da li je to bio gol ili nije. Ipak, najvažnije je bilo igrati. Pomiješali bi se domaći dečki s Englezima koji su, vremenom, kolima do igrališta dopremali bačve piva i tako uz granicu igrališta improvizirali buffet za osvježavanje. Na kolima je znalo biti pričvršćeno veliko zvono kojim se signaliziralo svaki postignuti gol. U poluvremenu utakmica znali su engleski igrači prazniti pivske bačve da se sve orilo. Znalo se dogoditi ponekad i to da u drugom poluvremenu više nitko ne zna točno koliko je golova postignuto jer su igrači bili sad kod lopte sad kod pive“ (prema kazivanju Nikole Boškovića).
PRVI NOGOMETNI KLUBOVI U RIJECI I NA SUŠAKU
Interes za nogomet je u Rijeci i na Sušaku sve više rastao, pa konačno dolazi i do osnivanja prvih nogometnih klubova. Iako postoje zapisi o tome da je prvo sportsko društvo koje je osnovano u Rijeci bilo Club sportivoOlimpia (sa sekcijama za plivanje, biciklizam, laku atletiku, boks i nogomet), mišljenja smo kako je ipak prvi registrirani nogometni klub u Rijeci bio Club atletico fiumano-Fiumei atletikai club (Riječki atletski klub).
| 
Vječna Kantrida. Victoria je još 1913. odigrala protiv Engleza prvu utakmicu na Kantridi.
|
CS Olimpiu su 1904. osnovali Carlo Colussi, budući gradonačelnik Rijeke, braća Mitrovich, Antonio Marchich, Aristodemo Susmel i Agesilao Satti. Klub, međutim, nije odmah imao nogometnu sekciju nego će ova svoje prvo zasjedanje imati tek 25. studenoga 1906.
Club atletico fiumano osnovan je 20. veljače 1905. te je odmah imao 43 aktivna člana. Na osnivačkoj skupštini za predsjednika je izabran dr. Eugenio Pazmany, a za tajnika Biagio Dorigo. Dana 14. travnja Odjel javne sigurnosti Gradskog magistrata odobrava akt o registraciji, i to za bavljenje gimnastikom, plivanjem, lakom i teškom atletikom te nogometom. Uz predsjednika Pazmanyja vezana je jedna zanimljivost. 10. travnja iste te godine na sudu u Rijeci održana je bila javna rasprava protiv dr. Pazmanyja i Davida Hajnala zbog delikta u kojem su ova dvojica sudjelovala. Oni su u dvorani Milcenich, deset dana prije toga, dogovoreno održali međusobni dvoboj sabljama, pri kojem je Hajnal zadobio lakšu ranu na desnoj ruci. Dvoboj su dogovorili zbog toga što su se razlikovali u mišljenju oko programa kojeg je zastupnik Riccardo Zanella bio iznio na gradskoj skupštini. U to doba dvoboji zbog raznoraznih razloga bili su uobičajeni. Iako su svjedoci, koji su bili prisutni na raspravi, potvrdili da je sve bilo održano po pravilima održavanja dvoboja, sud je dr. Pazmanyju odredio pritvor od tri dana.
Dalje su, kronološki, slijedila osnivanja sljedećih nogometnih klubova:
1906. - u siječnju je osnovano društvo Circolo Giovine Fiume (Mlada Rijeka),a polovicom rujna osniva svoju nogometnu sekciju.
- krajem kolovoza osnovan je prvi nogometni klub na Sušaku, H.N.I.Š.K. Primorac, a u rujnu C.S.Tarsia –Rijeka.
1907. Izvršni odbor Mađarske državne željeznice MAV (Magyar AllamVasutak) dao je inicijativu i potporu za osnivanje kluba Toerekves SEu Rijeci (Toerekves znači trud, težnja, ambicija).
- 29. lipnja „Lega Sportiva Fiumana“ održava svoj prvi generalni kongres. Iste godine, na Sušaku osnivaju SK Velebit.
1908. - u srpnju nastaju još dva kluba: Giovine Mlacca u Rijeci i H.Š.K. Sparta (ponekad se koristi i naziv Šparta)na Sušaku. Krajem kolovoza reorganiziran je H.N.I.Š.K. Primorac (Sušak).
Na Sušaku osnovana je, ali tek kao srednjoškolski klub, Victoria, koja će se kasnije proslaviti kao sportsko društvo (posebno s uspjesima u plivanju i vaterpolu), čijim se sljednikom danas smatra S.D. „Primorje“. Victoria će se registrirati kao udruga građana, odnosno klub, 1911. godine.
Da je nogomet u Rijeci uzeo maha, potvrđuje osnivanje još dva kluba te iste godine: Club Sportivo Edison i Club SportivoFolgore (Munja, grom).
1910. Prvi put spominje se nogometni klub Unione sportiva fiumana (9. rujna), ali nije ni u kakvoj vezi sa klubom istog imena koji će se registrirati petnaestak godina kasnije.
C.S. Olimpia je na svojoj skupštini,održanoj 15. travnja 1910., odlučila ući u članstvo međuregionalnog sportskog saveza FSI (Federazione sportiva interregionale) koji je krajem studenog 1909. osnovan sa sjedištem u Trstu. Krajem listopada i početkom studenog FSI u Trstu organizira nogometni turnir na kojem je trebala nastupiti i Olimpia, uz klubove iz Trsta i Pule, ali iz nepoznatih razloga na koncu nije sudjelovala.
1911. - u travnju je u Rijeci osnovan C.S. Libertas, a u svibnju prvi se put spominje Mađarski srednjoškolski klub „Gloria“.
- u kolovozu se na Trsatu pojavljuje Š.K. Triglav.
- u listopadu su formirana još tri riječka kluba: C.S. Liburnia,
Sempre Uniti (Uvijek ujedinjeni) i nogometni klub riječkih Mađara C.S. Concordia.
1912. Na Kantridi je osnovan Sportski klub Jadran, a na Trsatu još jedan pod nazivom Frankopan.
Hrvatski Sokol (na Sušaku) osnovao je i nogometnu sekciju, koja je 14. siječnja održala svoj prvi trening.
- početkom veljače skupina riječkih Mađara pokreće klub Tornai.
- oko mjesec dana kasnije na nogometnu scenu stupaju redom Nogometni odjel Hrvatskog Sokola Volosko-Opatija, S.K. Slavia na Trsatu i C.S. Alba (Zora) u Rijeci.
- početkom kolovoza javljaju se Š.K. ARX na Sušaku, a u Rijeci Club Sportivo Doria.
- polovicom listopada utemeljen je u Rijeci još jedan klub, pod nazivom Titania.
1913. - početkom veljače osnovan je riječki klub Edera Sportiva.
- u svibnju se prvi put spominje Nogometno društvo Orao.
- u srpnju nastaje C.S. Veritas.
- u kolovozu se u Rijeci pojavljuje klub Berenslav,a u Opatiji klub opatijskih Nijemaca Abbazianer Fussballsclub Vorwaerts.
Ponovo se reinkorporira i reorganizira C.S. Olimpia (5. 10) , koja je u međuvremenu bila prestala s nogometnim aktivnostima.
1914. - početkom siječnja ustanovljen Football Club Fiume, a nešto kasnije Hrvatski šport klub „33“ i C.S. Aurora. U veljači se prvi put spominje Hrvatski sport klub S.K.K. na Sušaku, a mjesec dana kasnije klubovi C.S. Testveriseg i C.S.T.B. Sezione calcio.
- krajem travnja svoje prve utakmice odigravaju riječki klubovi C.S. Arcania i C.S. Carthago. Zadnjeg dana u svibnju međusobno igraju dva kostrenska kluba Kostrena (Sv. Barbara) i Primorac (Sv. Lucija).
- već u srpnju na Krimeji počinje djelovati HŠK Zrinjski, u Bakarcu Bakarački sportski klub, a u Rijeci se aktiviraju redom C.S. Esperia , C.S. Albatros i Football Club Giovine Scurigne te nešto kasnije C.S. Ampelea.
1917. - krajem prosinca osniva se u Rijeci klub K. I. C., što je svojevrsna zanimljivost budući da Prvi svjetski rat još nije priveden svome završetku.
1918. - dana 17. siječnja osniva se u Rijeci Club Sportivo Gloria koji će tijekom sljedećih osam godina biti glavni i najljući rival C.S. Olimpiji te je uz ovaj najpopularniji među Riječanima, odnosno sve do početka rujna 1926. Tada se ova dva najjača riječka kluba sjedinjuju pod nazivom Unione sportiva Fiumana.
- iste godine CS Olimpia obnavlja svoju djelatnost, sada kao Olympia, a 6. svibnja odobreno joj je korištenje igrališta na Školjiću).
- u srpnju je u Rijeci utemeljen C.S. Giovine Libertas,a pojavljuje se i klub Istranin.
PRVE SLUŽBENE UTAKMICE U RIJECI
Club atletico fiumano je u vremenu od svoje osnivačke skupštine do registracije već marljivo trenirao i nastojao ugovoriti utakmice. Konačno je za nedjelju 23. travnja 1905. dogovorena prva utakmica s nogometnom momčadi engleskog parobroda Slavonia, brodara Cunard Line. Bila je to prva službena nogometna utakmica koja je ikada odigrana u Rijeci, a ujedno i međunarodna. Za Club atletico fiumano, tog povijesnog dana za riječki nogomet, igrali su: Debello, Kniff, Bob, Hojos, Forward, Szemes, Mestre, Hajnal, Kertesz, Mathiasko, Brillante te kasnije još Diamant, Schoen i Fink, dok su za momčad F.C. Slavonia nastupili: J.Wilkinson, R. Stewart, W. Roberts, J. Curzen, J. Webber, G. Corlett, G. Skilling, W. Platt, W. Bligh, W. O'Malley, W. Titley.
Utakmica je počela u 15.30, a odigrana je na igralištu Kvassay (Pioppi, odnosno Pod Jelšun). Prema izvještaju s utakmice u riječkoj „La Bilancia“ (od 25. travnja): „Zanimljiva utakmica izvrsno je uspjela u svakom pogledu. Ne vjerujemo da pretjerujemo ako kažemo da je bilo prisutno barem između 500 i 600 gledatelja od kojih je veći dio imao prilike prvi puta gledati jednu nogometnu utakmicu. Gledatelji su s puno entuzijazma i emocija pratili pojedine faze utakmice a dokaz tome su bili kontinuirani povici ohrabrivanja, čuđenja i sličnog koji su dolazili iz publike koja je na kraju utakmice bila zadovoljna.
Među publikom nalazili su se i neke od najuglednijih osoba, časnici kao i predstavnici sportskih klubova: Club Nautico Quarnero, Cannottieri fiumani, Club canottieri Liburnia, Kluba petnaestorice (Club dei Quindici), Hrvatski Sokol, Veloce club fiumano, Mačevalačko društvo, zatim predstavnici Filharmonijsko- dramskog društva, Pomorske akademije i drugi.
Čast izvođenja početnog udarca pripala je plemenitoj gospođici kćerci štovanog engleskog konzula gospodina Fabera. U najkraćim crtama utakmica se odvijala na slijedeći način: nakon što su Riječani odabrali stranu igrališta, započela je igra. Englezi su rijetko uspijevali približiti se vratima naših koji su u obrani igrali vrlo ambiciozno i s mnogo energije. U 26.minuti prvog poluvremena Englezi su, međutim, bili ti koji su nakon žestoke borbe uspjeli doći do jedne lopte koju su plasirali u gol domaćih. To je bilo iz publike popraćeno uzvicima: „bravo“, „eviva“, „eljen“,itd. Riječani su sada još više pritisli i sve češće dolazili pred vrata protivnika. Njihove napade Englezi su uspješno odbijali, u čemu se posebno isticao njihov desni bek Stewart, koji je uostalom i u Engleskoj veoma poznat kao odličan igrač.
U drugom poluvremenu već se osjećao umor kod obadvije momčadi tako da su se napadi izmjenjivali čas s jedne čas s druge strane. Englezi su uspjeli zabiti još jedan gol . U posljednjim trenucima, Riječani su učinili i zadnji napor da postignu počasni pogodak. Uspjeli su proći i izvanrednog desnog beka, lijevo krilo domaćih uputilo je udarac prema vratima Engleza ali je lopta fijuknula kojih 2 do 3 cm iznad istih. Publika je pomislila da je postignut gol i počela je pljeskati i uzvikivati zbog odlično izvedenog napada Riječana, ali ostalo je 2:0 za Engleze.
U cjelini gledano, iako ne stvarno ali moralni pobjednici su Riječani kod kojih su se posebno isticali Kertesz, Mathiasko, Diamant, Schoen i Fink. Kod Engleza najbolji su bili Stewart, Titley i Platt. Još bismo dodali koju o sucu utakmice. Ne želimo reći da je bio pristran, ali je činjenica da je stalno svirao prekršaje u korist Engleza, a one koje su oni počinili kao da nije želio vidjeti“.
| 
Klub Atletico Fiumano - Fiorello La Guardia u sredini srednjega u redu.
|
Već 7. svibnja Club atletico fiumano igra protiv momčadi engleskog parobroda Pannonia Football Club i gubi utakmicu s 2:6. Na sljedećim utakmicama za Club atletico fiumano zaigrat će i Fiorello La Guardia, kasnije znameniti gradonačelnik New Yorka, koji je od 1904. do 1906. godine u Rijeci obnašao dužnost američkog konzularnog agenta. Polovicom listopada 1905. Riječani na igralištu Kvassay ugošćuju momčad C.S. Juventusiz Trsta i pobjeđuju s 8:0. Utakmica je odigrana u svrhu prikupljanja priloga za postradale od potresa na Calabriji, a novine su izvijestile kako je "Unatoč lošem vremenu utakmici prisustvovalo mnogo ljudi među kojima su bili prisutni predstavnici svih drugih sportskih klubova grada, časnici i pripadnice ljepšeg spola". Mjesec dana kasnije u goste dolaze Mađari iz kluba Kaposzvari atletikai klub te pobjeđuju s visokih 7:2. Dana 3. prosinca Club atletico fiumano prvi puta igra protiv jedne hrvatske momčadi, a to je PNIŠK (Prvi nogometni i športski klub) iz Zagreba. Zagrepčani su pobijedili s 4:3, a zanimljivo je da su im se Riječani revanširali za poraz pola godine kasnije kada su u Zagrebu pobijedili s 2:0.
Od 1907. godine više se ne spominje da je Club atletico fiumano igrao nogometne utakmice. Zadržao je tek aktivnosti u gimnastici, plivanju i hrvanju. U Rijeci nogometni primat preuzima CS Olimpia, koja svoju prvu utakmicu protiv Engleza (FC Carpathia), 8.lipnja 1908. u Martinšćici, gubi s 3:1, ali već tjedan dana kasnije pobjeđuje momčad engleskog parobroda FC Brescia s 1:0, što je i prva pobjeda jedne riječke nogometne ekipe nad Englezima uopće. Krajem lipnja iste te godine CS Olimpia ponovno pobjeđuje Engleze, ovaj puta momčad broda FC Ultonia, i to s 2:1. Igralo se na igralištu Ex Vitich na Banderovu. Mjesec dana poslije, u Martinšćici Olimpia remizira (1:1) protiv Engleza iz FC Pannonia. Prvog dana kolovoza 1909. prvi put u povijesti riječkog nogometa jedan sušački i jedan riječki klub izveli su kombiniranu momčad i suprotstavili se gotovo nepobjedivim Englezima. U Martinšćici su igrači iz Primorca i Olimpijepobijedili FC Carpathiu s 3:1 (1:1). Supilov Novi list naveo je da je "bilo prisutno mnogo ljudi, a jedan gol za naše pao je iz jedanaesterca". Prvi put su Riječani i Sušačani međusobno odigrali jednu nogometnu utakmicu 7. listopada 1906. godine. Igrali su riječka CS Tarsia i sušački Primorac, ali je rezultat, nažalost, ostao nepoznat. Sušačka Victoria prvi je put odigrala protiv neke momčadi s druge strane Rječine tek 1910., kada je pobijedila CS Olimpiu s 4:2. Od te utakmice razvilo se veliko rivalstvo između ova dva kluba.
VJEČNA KANTRIDA
Nogomet se u to doba igrao gdje god je postojao kakav platz, na Pioppi (Fondo Kvassay), Pehlinu (Campo Marte), Banderovu, Školjiću, Plasama, na Fondo Rinaldi, Martinšćici, podno Sušačke gimnazije. Sušački klubovi su odlazili na utakmice »preko mosta« kao i riječki "oltre ponte".
Legendarni stadion na Kantridi, na kojem se utakmice još dan – danas igraju, nastao je prije skoro cijelog stoljeća i po tome je jedinstvena pojava u današnjem hrvatskom nogometu i ovom dijelu Europe. Bilo je to krajem 1912. godine, a igrači sušačke Victorije već su duže vremena razmišljali o tome gdje da urede pravo nogometno igralište s propisanim dimenzijama. Naime, igralište na Gimnazijskom trgu bilo je premaleno i, zapravo, limitirajući čimbenik u daljnjem razvoju njihove igre. Martinšćica je bila pogodna sobzirom na dimenzije, ali ipak predaleko jer tada nije bilo lako organizirati prijevoz. Obitelj Kvassay je svoje zemljište na Pioppi (Pod Jelšun) prodala jednoj kompaniji za privrednu djelatnost. Tragajući za pogodnim igralištem, nogometašiVictorije uspijevaju od kastavske općine ishoditi dozvolu za uređenje bivšeg kamenoloma i uporabu zemljišta na Kantridi. Cijela ta priča oko nastanka stadiona na Kantridi posebno je poglavlje za sebe. Ovdje ćemo se prisjetiti tek najbitnijih činjenica. Krajem 1912. godine, tijekom zime, članovi i simpatizeri sušačkog kluba prihvatili su se ogromnog posla na uređivanju terena. U ožujku 1913. već se održavaju prvi treninzi, a 27. travnja Victoria odigrava svoju prvu utakmicu na Kantridi protiv momčadi engleskog parobroda Ivernia.Rezultat je, nažalost, nepoznat.
Službeni datum otvorenja stadiona na Kantridi je 1. lipnja 1913. kada su kao gosti Sušačanima nastupili igrači Prvog hrvatskog GRAĐANSKOG športskog kluba iz Zagreba, tada treće plasiranog na ljestvici Hrvatske i Slavonije. Na opće iznenađenje i veliku radost domaćih, te nedjelje purgeri su poraženi s čistih 3:0. Za Victoriju su igrali: Prebeg, Haramija, Novaković, Margan, Medanić, Lipovac, Albaneze, Kukić, Krunoslav, Fabica i Veljačić, a za Građanski: Vrđuka, Šefranek, Šifter, Benić, Horvat, Stary, Jurčec, Kinert, Leško, Granitz, Sedlak. Vrđuka, Šifter i ostali postali su nakon Prvog svjetskog rata vrlo poznati igrači, ali taj dan kada su stupili na tlo Kantride, izlazeći iz motornih ribarskih čamaca kušali su je li more zbilja slano... Došli su u najjačem sastavu i u najboljoj mogućoj formi. Ali, izvan svih očekivanja, Sušačani su im dobrano zaslanili. Sudio je Milan Martinović. Utakmica je počela u 17 sati, a ulaznice su bile: sjedala 1 kruna, lijeva strana stajanje 80 filira, desna 60 filira, a djeca su plaćala 40 filira. Nakon ove utakmice učestale su sa svih strana ponude za gostovanje na Kantridi, i to ne samo za igranje s Victorijom nego i ostalim riječkim klubovima.
| 
Stadion na Kantridi službeno je otvoren 1. lipnja 1913. godine. Victoria je pobijedila Građanski rezultatom 3:0. Purgeri su već na počecima igranja nogometa u Rijeci imali problema s riječkim ekipama.
|
Da bi gledali Victoriju na Kantridi, Sušačani su morali izaći iz svog dijela K. und K. Monarhije (pod direktnom upravom hrvatskog bana), prijeći most na Rječini, ući u riječki corpus separatum (pod mađarskom upravom) i pješačiti do Kantride, ili sjesti na tramvaj na Školjiću ili Fiumari i iskrcati se tek na zadnjoj tramvajskoj stanici odmah do brodogradilišta, potom prijeći austrijsko-mađarsku granicu i ući u Austrijsko primorje Kunstenland (gdje je pripadala općina Kastav i zemljište nogometnog igrališta Kantrida) pa nastaviti do samog kantridskog igrališta. Bio bi to odveć dug i uzaludan put ako bi susret bio otkazan. Stoga bi u Rijeci prvi bio obaviješten vlasnik knjižare Adolf Hromatka, poznat u gradu kao osoba koja se zalaže za "slavensku stvar". On bi obično izvjesio crnu zastavu na izlog svoje knjižare na Korzu u znak "žalosti" zbog neodigravanja utakmice i na taj način poštedio riječke i sušačke ljubitelje nogometa i navijače Victorije napora hodanja i vožnje do Kantride.
U vremenu do Prvog svjetskog rata i riječki i sušački ljubitelji "najvažnije sporedne stvari na svijetu" imali su prilike vidjeti i gledati mnoge poznate nogometaše iz Engleske, Mađarske, Italije, Austrije, Češke i Slovenije. Uz to, u riječkim su klubovima još u to doba igrali i stranci: već spomenuti Amerikanac Fiorello La Guardia za Club atletico fiumano, Argentinci Baller i Batilino 1911.godine za CS Olimpia te Englez prof. Ch. Cowie, najprije za Club atletico fiumano, a kasnije za sušačku Victoriju.
Posljednje dvije zabilježene utakmice koje su se odigrale u Rijeci neposredno pred izbijanje prvog velikog svjetskog ratnog sukoba (1914. – 1918.) bile su 26. travnja 1914., kada je na Kantridi Victoria visoko porazila zagrebačku Concordiju s 4:0, i 2. kolovoza kada je na Pehlinu (Campo Marte/Marsovo polje) Tarsia pobijedila klub Ampelea s 3:1. Kuriozitet je da je tijekom utakmice na Kantridi proglašena mobilizacija. Gotovo sva zdravstveno sposobna riječka mladost završila je po europskim ratištima. Tijekom velikog rata sportska aktivnost klubova svela se na organiziranje humanitarnih priredbi za prikupljanje sredstava u korist Crvenog križa, ratnih invalida i ratne siročadi.
