SUŠAČKA REVIJA broj 60

 


kamov

MORALIZATOR POLIĆ I ANARHIST KAMOV

Ervin Dubrović

"Osamnaest se je godina šuljala jedna strašna misao, kroz moju narav, zamisli i čuvstva."[1]

 

Tom rečenicom, koju pripovjedač u istom tekstu više puta ponavlja kao refren, započinje novela Sloboda, jedno od najzapaženijih Kamovljevih djela.

Glavni je junak osamnaestogodišnji sin koji cijeli život pomišlja da ubije oca i konačno se oslobodi stege.

Pripovjedač, koji često poseže za obiteljskim motivima, je Janko Polić, u vrijeme pisanja novele dvadesettrogodišnji mladić, koji se nedavno prozvao Kamov po biblijskome Noinu sinu Kamu kojega je otac prokleo zato što je, za razliku od ponizne braće, zlurado svjedočio njegovu pijanstvu i nedoličnoj golotinji.

Tko je taj umirući otac kojega osamnaestogodišnji sin od rođenja – pa i sada kada je na samrti – hoće ubiti?

Janko Polić Kamov (1886.–1910.) već je desetljećima poznat; slava mu još uvijek raste i o njemu se još uvijek ispisuju nove studije i monografije – biografske, književnopovijesne, filozofske. Neki su mu radovi objavljeni i na engleskom, njemačkom i talijanskom, a djela su mu počeli objavljivati i  ugledni časopisi.[2]

Ali zato donedavna gotovo ništa nismo znali o njegovu ocu – kojemu je u hrvatskoj kulturi najveća zasluga upravo Kamovljevo očinstvo.

Tek je nedavno sazrelo zanimanje za Antu Polića, iako se i dosad znalo da je i on ponešto napisao, da je literaturu više volio od svojih poslovnih knjiga i da se ponosio svojom velikom knjižnicom.[3] Tek su nedavno dvojica uglednih istraživača napisali o njemu cjelovite prikaze,[4] a bilo je i vrijeme da se konačno razvije zanimanje za staroga Polića.[5]

Ante Polić rođen je u Starom gradu na Hvaru 1838.[6] u obitelji koja je svojedobno doselila iz okolice Rijeke (Hreljin).

Otac mu je bio pomorac, a stric Antonio zlatar (zapravo "srebrnar" – argentiere).[7]

Obitelj je siromašna, pa se Ante već u ranom djetinjstvu otputio na more te i on postaje pomorac. Već kao jedanaestogodišnjak, ujesen 1849. dolazi u Senj i stupa u službu kod veletrgovca baruna Ivana Antuna Vranyczany-Dobrinovića, također rodom Starograđanina i obiteljskog prijatelja. Srdačnost kojom ga je primio bogati trgovac i poklonio mu povjerenje zauvijek ga se dojmila pa je do kraja života o njemu mislio kao o velikom čovjeku. "Ne pamtim", napisao je poslije u tekstu posvećenom uspomeni na svoga dobročinitelja, "da sam tečajem moga vieka naišao na čovjeka, koji zaslužuje većeg počitanja i uvaženja. To je bio u svemu vrlo riedki čovjek."[8]

Ni Vranyczany nije krio naklonost prema svome štićeniku i najbližem poslovnom suradniku. Pisma kojima mu se obraća redovito započinje s "Moj dragi Tone".[9]

Kod svoga je poslodavca ostao u službi sedamnaest godina, do Dobrinovićeve smrti (1865.). Potom seli u unutrašnjost; u Sisku započinje samostalan trgovački posao i ženi se (1866.) Gemmom rođ. Gerbaz iz ugledne riječke patricijske obitelji.

Početkom 1870-ih dolazi u Rijeku, a potom seli na vlastito imanje na obližnjim Pećinama (Sušak). U Rijeci zajedno s partnerima vodi trgovačku tvrtku za promet drvom i stječe priličan imetak. Dovinuvši se znatnoga položaja u senjskom i riječkome trgovačkom svijetu, postaje suvlasnikom velike trgovačke tvrtke u Rijeci, no onda doživljuje poslovni krah u koji ga povlači neka tvrtka u Genovi koja je bila u uskoj vezi s Polićevim riječkim poduzećem.[10]

U javnom i društvenom životu bio je poznat kao velik rodoljub i dobročinitelj; pomagao je više kulturnih i dobrotvornih društava.[11]


Ante Polić – Kamovljev otac, trgovac više sklon literaturi nego poslovnim knjigama

Unatoč skromnu obrazovanju, bio je sklon književnosti. Imao je i veliku knjižnicu, a stekao je i popriličnu kulturu, pa se i dopisivao s vodećim hrvatskim intelektualcima i političarima.[12]

U političkom je kao i u svakodnevnom i poslovnom životu Ante Polić ustrajao na krajnjoj dosljednosti i moralu, smatrajući rad za narod, zavičaj i domovinu prečim poslom i većom obvezom od osobnih interesa, pa čak od brige za obitelj.

Neprestano je isticao da se treba držati svojih dužnosti te su mu na prvome mjestu uvijek čast i rad. U svojim moralizatorskim i poučnim tekstovima uvijek kao najvažniji cilj ističe služenje općem dobru i napretku do kojega se dolazi ustrajanjem na dosizanju duhovnih i moralnih vrijednosti, a tek potom stjecanjem materijalnih dobara.

U politici se isticao kao konzervativni hrvatski domoljub, pravaš, a glavne političke protivnike vidio je u mađarskoj prevlasti i u hrvatskoj tromosti i neslozi.

Mađari su posebno vladali Rijekom s okolicom, gubernijem pod izravnom mađarskom upravom. Čovjek rigidnih stavova i izvanjske mirnoće, kako ga opisuju i vlastita djeca, na stranicama svojih tekstova gotovo nesakriveno bjesni protiv Mađara.

Osim iz njegovih tekstova i zapisa njegovih sinova, o njemu ponešto saznajemo i iz novinskog nekrologa:

"Kao dobar Hrvat uviek se je borio u redovima hrvatske opozicije. Stara stranka prava, u ono njezino liepo doba, imala ga je medju najrevnijim. Poznavao je dobro talijansku literaturu i cieli talijanski pokret za ujedinjenje, pak je u raznim hrvatskim novinama objelodanio liepih članaka, prožetih zdravim mislima i bistrim pogledima... Izbijala je iz njega snažna inteligencija, začinjena naravnim darom zdravoga razuma...Njega je naobrazba morala povesti na sveučilišnu katedru, u sudbeni forum, u sabor, i tu bi onaj čovjek svojom darovitošću sjao i prednjačio. Ovako oplakujemo obična gradjanina malo poznata široj hrvatskoj publici, ali dobro poznata i cienjena u krugu prijatelja."[13]

Osvrnemo li se na njegove tekstove i njegove misli, upravo se iz njih može steći najpouzdanija slika o tom čovjeku. Misli najčešće izlaže u obliku poslovica i aforizama, pa izgledaju poput "općih mjesta", kao jednostavna pučka mudrost i patrijarhalno moraliziranje:

"...prvo (je) trkalište krieposti očinska kuća..."[14]

"...što je milije i časnije od vršenja svojih dužnosti?"

"...biti pošten čovjek i pošten građanin nadkriljuje svako odlikovanje..."

"Istina i kriepost, ako i podlegnu katkada lukavosti i gorčini, ipak su same trajne i plodonosne i čvrste kano klisurine..."

"Ne pozabimo nigda, da nema veće slave i hvale, nego cjelovito i podpuno vršiti gradjanske i ljudske dužnosti...dužnost, dužnost, dužnost budi nam daklem svima geslom..."[15]

Kao pravi tradicionalist i konzervativac ničemu se ne protivi više negoli novim idejama, osobito onima koje se pozivaju na suvremeni materijalizam, pa stoga redovito kritizira duh novih vremena:

"Jesti i piti, tjelesnim požudam ugadjati, to se navješćuje kao glavni uvjet života.

Vjera otaca, ljubav sinovska, ljubav bratska, ljubav domovini, sve se to ruglu izvrgava i smatra se ludorijom, dostojnom samo ugrijanih glava ili zastarjelih navika.

Mladost je po sebi izložena svakoj napasti – i jao onome koji ne zna obuzdati svojih strasti, te se dade lakoumno zavesti od lažnih i zamamljivih nagovaranja."[16] 

Najočitiji primjer njegova krutog poimanja moralnih prioriteta iskazan je riječima jednog od njegovih uzora, riječkoga vijećnika Avelina Čepulića, koje citira kao vlastito geslo. Ako mora birati između sramote i gladi svoje djece, ponosno će i bez premišljanja reći: "Odabirem glad svoje djece."[17]

Unatoč dosljednoj političkoj rigidnosti i spisateljskoj oštrini kojom u svojim brošurama šiba nemoral, nebrigu za domovinu i napredak naroda, najmlađi ga sin, pjesnik i publicist Nikola Polić pamti po mirnoći i snošljivosti. Punih pola stoljeća nakon njegove smrti svjedoči o njemu:

"On je s nama najmlađima postupao kao s odraslima, nikad nas nije korio ni opominjao... Otac nije prema nama pokazivao nikad strogosti 'krutih ali pravednih' roditelja. Nisam nikad primijetio na njemu neki kruti pogled. To još ne znači da je bio 'blage ćudi', nego da ga je unutarnja kultura učinila tolerantnim i nedespotom."[18]


Ghemma rođena Gerbaz, iz ugledne riječke patricijske obitelji, Antina supruga i Kamovljeva majka

Valja istaknuti i veoma prisnu obiteljsku atmosferu i čvrste veze između braće, što se, unatoč sklonosti pretjerivanju, nazire čak i u Kamovljevim tekstovima i, još više, u njegovim pismima braći. Najviše ipak saznajemo od najmlađega brata Nikole, koji u Iskopinama podosta opširno, s ponešto nostalgičnog prisjećanja, prikazuje život mnogobrojne obitelji Polićevih. Unatoč osiromašenju i smrtima u obitelji, prisjeća se i vedrih i veselih zgoda, Jankova zadržavanja u velikoj očevoj knjižnici, njegova i Milutinova tumaranja vrtom i prekopavanja tavana, rasprava o kazalištu, glazbenih večeri koje je priređivao brat Milutin, učenik glasovitoga Ermanna Wolfa Ferrarija na venecijanskom Konzervatoriju. Milutin završava studij nedugo pred samu smrt.

Još dok su sestre bile žive, djeca su sama uigrala i na opće veselje izvodila parodiju Otella, a Milutin i Janko izdavali su čak i kućni časopis – Soko, list za zabavu i pouku, za godinu 1899. Milutin je uvečer svirao pjesme po želji oca, majke, Vladimira i Janka. Ocu arije iz Ernannija i Nabucca, majci dijelove iz Norme, Vladimiru arije iz Cavalerije rusticane.[19]

Nikola svjedoči i o majčinoj tuzi zbog smrti djece, ali i o njezinoj rastrošnosti koju su joj prigovarali i koju Janko ističe u drami Mamino srce. No, on misli da nije bila riječ o rastrošnosti, nego o visokim troškovima i zaduživanju zbog liječenja vlastite djece.[20]

A na odnos s ocem upućuje i Nikolino svjedočenje o Jankovu ponašanju u trenucima dok otac leži na samrtnoj postelji.

"Pod kraj hvatali su oca očajni fizički bolovi. Janko se čitavo to vrijeme nalazio kod oca, mijenjao povoje i čitao mu novine; osim toga pročitao bi po koje pjevanje iz Danteove Komedije... Dan pred očevu smrt ispao je Janko iz bolesničke sobe izobličenog lica i jedva prošaptao:

'Hoće da ga ubijem, ne može više'."[21]  

Unatoč mirnoći i staloženosti, otac je svojoj obitelji bio težak.

Pretjerana ozbiljnost, pretjerano pozivanje na dužnosti i postavljanje visokih ciljeva bilo je djeci očito previše. Dragimir koji je studirao u Grazu, a poslije kao inženjer radio u Beču, godinama nije dolazio kući zbog raznih grijehova. U kući se govorilo da pije i živi s tuđom ženom.

I o Vladimiru, koji je godinama izdržavao osiromašenu obitelj, govorilo se da je u mladosti "zabrazdio" i da je zato morao napustiti Rijeku.[22]

Očeva tvrdoća, strogo držanje i neduhovitost naziru se i iz Nikolinih riječi. Kaže da su ga već s pedeset godina nazivali "časni starina" i ovako ga opisuje: "Omalen, s napoleonskom bradicom, guste i bujne, ali sasvim bijele kose (rano je osijedio), uvijek u tamnosivom odijelu, hodao je laganim korakom i nikad se nije uzrujavao".[23]

Nije uopće čudno što je otac Janka toliko iritirao. Janko sam o sebi kaže:

"Moja je ćud – opozicija; logika – nedisciplina; filozofija – prevrat. Pubertet! Sve je konačno pregaženo: dobrota, svetost i familijarnost."[24]

Mladić koji se iz milog i poslušnog djeteta preobrazio u anarhista te je kao četrnaestogodišnjak izbačen iz Sušačke gimnazije jer se sukobio s profesorima, koji je u Sušaku organizirao đačku anarhističku grupu Cefas, koji je potom obilazio razna mjesta i poticao učenike na pobunu, a u Zagrebu sudjelovao u demonstracijama protiv bana Khuena Hedervaryja i stoga završio u zatvoru – nije se mogao slagati s tvrdim ocem, konzervativnim domoljubom.

Janko je čak na neki način htio srušiti obiteljski mit o očevoj i majčinoj neporočnosti i moralnoj čvrstini. Naprosto je nemoguće da je netko tako postojan da mu se ne može pronaći nikakva mrlja. Nakon smrti roditelja prekopavao je "po njihovoj prepisci i bio je očajan, što   nije naišao na bračnu nevjeru. Nošen još uvijek vihorom psovke, bio je nesretan zato, jer nije sin preljuba, van zakona..."[25]


Janko Polić Kamov – slavni sin zaboravljena oca

Dijametralno suprotni nazori između oca i sina te Kamov bijes koje kulminira upravo 1905., u vrijeme očeve smrti, pokazuju njihove uzajamno nepomirljive vrijednosne sustave.

Kamov svoj bijes izražava i u svojim ranim, za života objavljenim knjigama. "Pjesnik psovača", kako se sam nazvao, svoje je bjesnilo u literaturu izlio već za očeva života. Teško je reći da li se ipak nije usuđivao objaviti ih prije njegove smrti ili to naprosto nije stigao učiniti.[26]

Njegove četiri knjige koje je u to vrijeme napisao (1905.–1906.) – Psovku, Ištipanu hartiju, Na rođenoj grudi i Tragediju mozgova - nije htio objaviti nijedan izdavač; 1907. tiskane su bratovom potporom.

Stihovi koje je u njima objavio, najbolje objašnjavaju zašto je samozvani "pjesnik psovača izazvao njima gnušanje, kao i duboku razliku u odnosu na očeve nazore:

 

"Silovat ću te bijela hartijo, nevina hartijo;/ ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;

...

Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja;/ topla ko moja krv i mahnita ko srdžba moja./ Podaj mi se zauvijek  - crni su cjelovi moji;/ crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.[27]

 

Iz kaosa će se izviti naše dijete – o nezakonska ženo moja i nezakonska ljubavi moja;

... i gacat će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša. 

... Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja,/ ljubit ćemo se u kaosu, a iz kaosa će nicati dijete;/ dijete krvi naše..."[28]

 

Kada je istresao svoj prvi gnjev, u raznim je dramskim i proznim djelima prepričavao život svoje obitelji, nimalo ga ne uljepšavajući, osobito u dramskom tekstu Mamino srce. Obiteljska se napetost razvija između osiromašenih roditelja, besciljnih i boemskih sinova te jedinog uspješnog sina koji uzdržava cijelu obitelj. Uz društvenu propast obitelji, drama je ispunjena i smrću sestara i oca. 

Neprolaznu sjenu smrti i atmosferu umiranja u kući Polićevih najbolje ocrtavaju novele koje je napisao više godina poslije (Žalost iSloboda, obje 1909.), kada ni njemu samome nije preostalo više od godinu dana života. 

Izravni opisi odnosa s ocem nisu puka literatura, potaknuti su njihovim stvarnim odnosima koji osciliraju između situacija krajnjega sinova suprotstavljanja do rijetkih trenutaka uvažavanja i razumijevanja.

 

U Jankovim se tekstovima iskazuje različitost nazora i nemogućnost komunikacije s ocem, koja nerijetko nadmašuje uobičajenu napetost u odnosu između oca i sina.

 

"Otac je dosta star, prosjed i ozbiljan. Nikad se ne šali. Ako se igramo on onda kaže: zašto ne uzmete u ruke školsku knjigu? Koliko nam je puta rekao da nismo već djeca i kad ćemo uzeti u ruke školsku knjigu. Koliko nam je puta rekao da nismo već djeca i kad ćemo postati ozbiljni? 'Ja sam, rekao je meni, u tvojim godinama radio već u kancelariji, a ti plačeš ako ti dadem prepisivati najkraće pismo.' Naš je otac uopće strog i pristojan, on kažnjava pogledom i šutnjom.

No majka mu je već više puta rekla: 'Ti njih (tj. nas) ne ljubiš, ni oni ne ljube tebe'."[29]

Kako je otac uvijek suzdržan i strog, a majci prigovara da je razmazila djecu, u trenutku kćerine smrti sin radoznalo iščekuje da vidi njegovo ponašanje:

 

"Dakle, ipak! I on – plače... Otac nije strašan. Ja ga se ne bojim..."

No sin nije siguran u očevu iskrenost. Radi li se čak i sada o pozi?

"Radi li on tako, jer ga boli ili 'samo tako'? - Da se pokaže? Nije li on uvijek bio ozbiljan 'samo tako'? Da se pokaže...

Otac je plakao kao malo dijete i kao pravi otac.

Toga, eto, ne razumijem. Zašto je i otac plakao? Ja ga sada manje štujem i manje mi imponira. Čini mi se da ga više ljubim."[30]


Josip Baričević i Janko Polić Kamov – prijatelji,
pisci i anarhisti

 

Sestrina smrt približila je na trenutak sina ocu kojega prije nije ni razumio ni volio.

Sloboda je napisana samo tri mjeseca poslije. Ugođaj stvarne žalosti nad sestrinim odlaskom zamijenjen je mučnom atmosferom iščekivanja očeve smrti. Uz mračne misli koje ga opsjedaju osamnaest godina, Kamov hladno opisuje fiziološke pojedinosti očeva propadanja. Čak se i u tim trenucima opire očevu teroru koji izaziva njegov nepomirljiv otpor. Odbija ga uvijek smireno ponašanje čovjeka s kojim se nije moguće ni otvoreno sukobiti, kao što najveću moguću odbojnost u anarhističkog i ateističkog Kamova, koji se priklanja socijalističkim idejama, izazivaju njegovi konzervativni, moralizatorski i puritanski nazori.

"Ukratko: volim sve ono što moj otac osuđuje.... Za njega počinje život sa ženidbom, za mene svršava. Njega zanosi blagost, ljubav, dobrota: evanđelje; mene strast, nasilje, zločin..."[31]

Otac bi mu govorio:

"Ti pušiš i još prkosiš; a pušenje je nezdravo, prkos je znak zlobe i gluposti..."

...Zašto mi on uopće govori, kad je sve što kaže reakcija na moju narav, ideale i nagnuća, a moja je ćud opozicija svih njegovih savjeta, nazora i želja..."[32] 

Janko na kraju mora priznati samome sebi ono što mu se najmanje mili. Svjestan je da mu je optuživanje oca za sputavanje samo dobrodošla izlika kojom na njega prebacuje velik dio vlastite odgovornosti koja nestaje njegovim odlaskom:

"Čega se oslobađam?

Ne zanašaše li mene ateizam, sloboda, revolucionarnost, radi moje ćudi i moje dobi?

Uvjerenja! Gdje sam ih stekao? Kod čaše vina, kod demonstracija..."[33]

Svjestan je da mu okove nije nametnuo sam otac, misli su mu zbrkane, a sloboda ne izgleda osobita. Zbrka se ipak ne razrješuje očinskim odlaskom i oslobođenjem od njegova

moraliziranja i njegovih prijekora.


                BILJEŠKE

[1] Janko Polić Kamov, Pjesme, novele i lakrdije, Sabrana djela, Otokar Keršovani Rijeka, 1984., sv. 1., str. 334.

[2] Janko Polić Kamov, Selected Short Stories and Poems, Selection and Introducton by Mladen Urem, Centar društvenih djelatnosti mladih Rijeka, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1997.
Janko Polić Kamov, La Bestemmia/Psovka, a cura di Rosalba Asino, Campanotto Editore, Pasian di Prato 2005.
Najopsežnije izdanje njegovih djela i niz kritičkih prikaza o Kamovu i hrvatskoj avangardi objavljuje The Bridge Literary Magazine, The Journal of the Association of Croatian Writers, Zagreb, 1–2/1997., Janko Polić-Kamov, str. 3.–145., The Croatian Literary Avant-garde, str. 146.–166.
Partisan Review, Boston University, 1998., br. 1, Janko Polić Kamov, Freedom, str. 107.–123.
Partisan Review, Boston University, 1999., br. 2, Janko Polić Kamov, Sorrow, str. 310.–326.
Grand Street, New York, br. 58, Janko Polić Kamov, Freedom, str. 209.–220.
Rival, Rijeka, 1997. br. 3–4., Freiheit, str. 129.–148., Die Trauer, str.151.–170. Gedichte, str. 211.–222.

[3] Najviše o njemu saznajemo iz Kamovljevih naznaka koje su posve literarne i privatne naravi i ne govore o njegovu javnom radu, te iz memoarskog teksta najmlađeg sina Nikole Polića, Iskopine, u: Janko Polić Kamov, Pjesme, novele i lakrdije, Otokar Keršovani, Rijeka, 1984., str. 5.–62.

[4] Tonko Maroević, I pad jabuke na slavu je stablu, Kakav je pisac Kamovljev otac?, Književna Rijeka, 2007.
Irvin Lukežić, Ante Polić Starograđanin i njegovi životopisi uzoritih ljudi), predano za objavljivanje u Bakarskom zborniku 2007.

[5] Ni Kamovljev iscrpni biograf i biograf njegove obitelji Mladen Urem nije se dospio temeljitije pozabaviti njegovim ocem, no zato donosi obilje građe o sinu i društvenom kontekstu njegova stvaranja te brojne podatke i fotografije članova njegove obitelji.
Mladen Urem, Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda, Rival, Rijeka, 2006.

[6] Pokazalo se da nije on onaj Giorgio Antonio Politeo kojega spominje Marija Brida u knjizi Misaonost Janka Polića Kamova, nego da je u matične knjige upisan kao Ante Polić Jeličić.
O razrješenju zbrke oko prezimena i podrijetla, Goran Crnković na CD-ROMU Zrinke Tolić Nikolić, Pjesnik crnog mjeseca, Janko Polić Kamov u arhivskim zapisima, Državni arhiv u Rijeci 2003. Zahvaljujem Zrinki Tolić Nikolić na pomoći u prikupljanju građe.

[7] Lukežić, n. d.

[8] Isto.

[9] Isto.

[10] Nikola Polić, n. d., str. 5.–15.

[11] Bio je prvi predsjednik pjevačkog i glazbenog društva Jadranska vila, dobrotvor društva za podupiranje siromašne školske mladeži Sv. Juraj i
Gospojinskog društva za pomaganje učenica Više djevojačke škole u Sušaku. Lukežić, n. d.

[12] S biskupom Strossmayerom, pjesnikom Silvijem Strahimirom Kranjčevićem, arheologom Šimom Ljubićem,  povjesničarom Natkom Nodilom, odvjetnikom Erazmom Barčićem, publicistima i novinarima Dinkom Politeom i Franom Supilom te se, kao gorljiv član rigidne, osobito nacionalno osviještene Stranke prava, druži s predsjednikom, "ocem domovine" Antom Starčevićem koji je bio i kum jednome od brojne Polićeve djece.
Lukežić, n. d.

[13] Ante Polić (Nekrolog), Novi list, 27. prosinca 1905.

[14] Ante Polić, Ivan Antun barun Vranyczan-Dobrinović, Primorska tiskara, Sušak, 1878.

[15] A. P. Starogradjanin, Primjeri čega nam treba, Crtice, Tiskom H. Lustera, Senj, 1884.

[16] A. P. Starogradjanin, Ante Bakarčić, Primjer, kako se vrši dužnost, Crte. Tisak Scholza i Kralja, Zagreb 1891.

[17] A. P. Starogradjanin, n. d., Primjeri čega nam treba.
Kada ga sile da se opredijeli za Ugarsku, nasuprot interesima Hrvatske, Čepulić kaže: "Vaša mi preuzvišenost nudi sramotu ili glad djece moje: odabirem glad svoje djece."
 

[18] Nikola Polić, n. d., str. 15. 

[19] Isto, str. 10.–17. 

[20] Isto, str. 36.   

[21] Isto, str. 29. 

[22] Isto, str. 6. 

[23] Isto, str. 15. 

[24] Sloboda, u: Sabrana djela, sv. I., Otokar Keršovani, Rijeka, 1984., str. 431. 

[25] Nikola Polić, n. d., str. 36. 

[26] Tonko Maroević, n. d.  

[27] Preludij, u: Psovka, Sabrana djela, sv. I., str. 67.  

[28] Pjesma nad pjesmama, Psovka, u: Sabrana djela, sv. I., str. 69.   

[29] Žalost, Sabrana djela, sv. I., str. 415.   

[30] Isto, str. 416. 

[31] Sloboda, Sabrana djela, sv. 1., str. 432.

[32] Isto,  str. 432.  

[33] Isto, str. 448.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana