SUŠAČKA REVIJA broj 60

 


susreti

VITEZ ANTE DOŠEN

Alen Čemeljić

     Puno je priča koje nalikuju priči dr. Antona Došena. Sve su to priče koje imaju sličan obrazac – radi se o našim ljudima koji su zbog raznih razloga napuštali naš kraj, da bi se dokazali negdje  u inozemstvu gdje bi, gotovo u pravilu, ostvarivali zavidne karijere. Ipak, svaka od tih priča posebno je zanimljiva jer osim već poznatog nam obrasca nudi i dijelove životnog scenarija karakteristične upravo za tu i samo za tu ljudsku priču koju pričamo ili čitamo. Tako priča dr. Antona Došena počinje na Sušaku i dovodi nas sve do kraljevskog dvora u Nizozemskoj, u kojoj živi i radi još od 1969. godine, pa Hrvatsku danas, logično je, uglavnom promatra kroz nizozemske naočale. Specijalist je dječje psihijatrije, profesor i nositelj sveučilišne katedre za Psihijatrijske aspekte mentalne retardacije na Radboud Universityu u Nizozemskoj, redoviti profesor na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, osnivač je i dugogodišnji predsjednik Europske udruge za mentalno zdravlje osoba s mentalnom retardacijom, a donedavno je bio i predsjednikom Odjela za mentalnu retardaciju Svjetske psihijatrijske udruge. Svojim radom pokušava svijetu otkriti kako mentalna retardacija nije psihičko oboljenje, pokušava srušiti zablude kako je neprilagođeno ponašanje karakteristika mentalno retardiranih ljudi poremećeno, a oni se, kaže, ponašaju neprilagođeno kada dođu u konflikt s okolinom koja ih ne razumije. Svojim radom želi pomoći mentalno retardiranoj populaciji da unatoč svojim nedostacima provedu život sretni koliko je god to moguće. Njegova humanost donijela mu je najveće nizozemsko priznanje – odlikovan je ordenom Ridder van Oranje-Nassau, te je imenovan vitezom kraljevske kuće Nizozemske. S dr. Došenom razgovarali smo dok je sa svojim školskim kolegom Tončijem Mrakovčićem sjedio pod krošnjama kestena ispred Kontinentala. Ne možete ni zamisliti kako je ovdje na Sušaku nekada bilo lijepo, govori nam.

SR  Kako ste uopće dospjeli do Nizozemske?

      Kad sam nakon Sušačke gimnazije završio medicinu, želio sam nastaviti školovanje, ali nisam mogao dobitio specijalizaciju iako sam bio jedan od najboljih studenata svoje generacije na Medicinskom fakultetu tu u Rijeci. Bili su mi nepoznati putevi kojima se moglo doći do specijalizacije... izgleda da je nešto smetalo...


Opuštajući trenuci s unukom. Ante Došen u Nizozemskoj živi i radi od 1969. godine.

SR  Što je bila prepreka? Jeste li se poslije raspitivali?

      Ne, jedino je možda, pretpostavljam, imalo utjecaja to što mi je otac poginuo kao domobran. Pet godina radio sam u Opatiji na prvoj pomoći bez stalnog radnog mjesta i cijelo vrijeme tražio sam specijalizaciju, ne samo u Rijeci. Nakon pet godina mislio sam kako je vrijeme ili najzad započeti specijalizaciju ili je se odreći. Tada sam upoznao neke ljude iz Nizozemske i u neobaveznom razgovoru rekli su mi kako su u Nizozemskoj  liječnici vrlo traženi. Zamislite, tadašnja država imala je manje potreba za liječnicima nego jedna Nizozemska. Došao sam tamo i u prvoj bolnici u koju sam ušao rekli su mi: «Čim sredite papire s ministarstvom dođite, imamo mjesto za vas.»

SR  I danas, četrdeset godina kasnije naši mladi ljudi još uvijek traže mogućnost da vani ostvare karijeru.

      Naravno, jer broj liječnika po broju stanovnika ovdje je kudikamo manji. U Nizozemskoj još uvijek nema nezaposlenih liječnika, a ako govorimo o psihijatriji, jer ja sam dječji psihijatar, u Nizozemskoj  dolazi jedan psihijatar na otprilike 6 i pol tisuća stanovnika. Kod nas otpada jedan psihijatar na dvostruko veći broj ljudi, a dječjih psihijatara takoreći uopće nema. Postoji psihijatrija za adolescente, ali ne i za djecu.

SR  Zašto je to tako?

      Na to pitanje još nisam našao odgovor, ali mislim da se radi o nebrizi. U prošlom sustavu naučili smo da sve dolazi odozgo i kako se nitko gore nije pobrinuo da se tako nešto ostvari u jednoj Rijeci, a ljudi su previše inertni i svatko gleda svoj posao, a da bi pokrenuo takvu inicijativu, rezultat je da mi u Rijeci nemamo dječje psihijatrije. Znam, teško je biti pionir, treba entuzijazma, ali ... Ja sam pokušavao za vrijeme Jugoslavije započeti s dječjom psihijatrijom u Rijeci, pok. profesor Juretić na Kantridi bio je jako zainteresiran, ali on je morao napustiti Rijeku i otići u Split. Tada je ta ideja propala, a od tada do danas nije se ništa napravilo u tom smjeru. Imao sam, dakle,  želju donijeti to znanje ovdje i nisam jedinstven primjer.

SR  Spomenuli ste inertnost. Jesu li naši ljudi iz zapadne perspektive inertni i u drugim područjima? Je li to karakteristika naših građana?

      Apsolutno. U mnogim područjima. Čeka se da se samo nešto dogodi, a često se neće poduzeti ništa da bi se promijenilo situaciju. Navikli smo se žaliti, kuditi sustav, a sami ništa ne činimo da nešto promijenimo. Na primjer, nema dječje psihijatrije u Rijeci, a imamo toliko droge i alkohola kod mladih da je to već alarmantno. Zašto se ne stvara jedna kritična masa ljudi koja će reći: Sveučilišni svijet bi trebao zbrinuti dječju psihijatriju koja bi nam pomogla u odgoju djece?

Pojedinci, naravno, ne mogu sami reagirati, normalno, često ih je strah, ali treba se organizirati. Nevladine organizacije takve stvari moraju uzeti u svoje ruke, organizirati kritičnu masu ljudi i inicirati promjene. U svemu gdje su one moguće.

SR  Na Zapadu ljudi nisu tako inertni.

      Već na prvi pogled može se vidjeti kako mi imamo malo nevladinih organizacija koje traže prava. Tamo čim se ustanovi novi pojam u medicini, ako se, recimo, pronađe neki sindrom, već se organizira zainteresirana skupina građana koja ide naprijed i traži, zahtijeva od vlade i mjerodavnih instanci da se nešto učini za njih.

SR  Je li ta inertnost posljedica života u bivšem sustavu ili nečeg drugog?

      Da. Pedeset godina nismo smjeli, onda se čovjek uljulja, sada se još nismo naučili novome i posljedica je ta inertnost. Dok se ljudi sami ne pobrinu za svoje potrebe, nitko im odozgo neće ništa riješiti. U kapitalističkom svijetu ako se sam ne brineš za sebe, nitko drugi neće.

SR  Često ste u situaciji uspoređivati Hrvatsku s Nizozemskom i ostalim zapadnim svijetom. Koje Vam se usporedbe odmah nameću?

      Već na prvi pogled - prođem Korzom i vidim koliko ljudi sjedi i pije kavu. Mladi ljudi. To ne možete vidjeti u Nizozemskoj.

SR  Da, ali kada stranci dođu kod nas kažu kako je kod nas ljepše i opuštenije, kako ljudi imaju vremena, sjede i razgovaraju.

      Ha-ha-ha. Pa da, to je krasan život, samo koliko dugo? Jer s druge strane malo se radi i privređuje, a svi se žale kako imaju loš život, dok se na Zapadu dobro živi. I zato kada bismo sada mogli izmjeriti tu našu opuštenost, je li to dobro ili loše, pitanje je na koju stranu bi otišao jezičac vage. Općenito, kada usporedim svoj radni vijek s radnim vijekom svojih kolega, mogu reći kako su oni puno više uživali u životu od mene koji sam više radio. Istina, napravio sam prilično dobru karijeru, ali to što sam toliko radio mislim da se čak ni materijalno ne isplati. Oni, moji kolege ovdje, imali su više kulturnog, socijalnog i obiteljskog života od mene kojem je radni dan trajao 10 do 12 radnih sati. Bio sam plaćen za osam sati, nisu bili plaćeni prekovremeni, jer moraš završiti svoj posao.

SR  I u Hrvatskoj se ta popularna osmica, osam sati rada, produžila.

      Gledajte, u Nizozemskoj, a i u drugim zapadnim zemljama, visoko obrazovanje, dakle stručnjaci, ne mjere svoje radno vrijeme i ne plaća im se ništa što rade prekovremeno. Stručnjak ugovora plaću i ta plaća je za rezultat obavljenog posla, a koliko će mu trebati vremena, to je njegova stvar. Niže pozicionirani te manje obrazovani imaju satnicu, ali viši imaju odgovornost.

SR  Vratimo se na Vašu struku, Vi, dakle, kao dječji psihijatar ovdje ne biste mogli ostvariti tu karijeru?

      Ne. Moja specijalizacija je baš dječja psihijatrija. Nakon određenog broja godina shvatio sam da se populacijom s mentalnom retardacijom i autizmom nitko ne bavi. I u Nizozemskoj sam bio među pionirima. Otvorio mi se, kada sam to shvatio, novi svijet. S vremenom, puno truda je, naravno, trebalo, uspjeli smo stvoriti organizacijsku skrb za mentalno zdravlje ljudi s mentalnom retardacijom i sada je u Nizozemskoj petanestak takvih ustanova koje se time bave, a ima i stotinjak psihijatara koji se bave samo tom populacijom. Kada sam počeo, bio sam jedan od trojice.

SR  Vi govorite o mentalnoj, a ne o tjelesnoj skrbi mentalno retardiranih osoba. Ne ovisi li takva skrb ipak o standardu neke zemlje?

      Ne. Interesantno je da Švicarska, koja je najbogatija zemlja u Europi, ima vrlo lošu organizaciju takve skrbi za osobe s mentalnom retardacijom.

SR  Koje zemlje imaju razvijenu takvu skrb?

      Najrazvijeniju skrb imaju Engleska, Nizozemska, Belgija, neke države u SAD-u. Skandinavske zemlje, Švedska i Danska, pokušavaju nešto učiniti, a ima zemalja koje nisu ništa učinile. Pokušavamo uključiti zemlje u tranziciji, ali one ne razumiju o čemu se radi.

SR  Mogu li se psihijatrijski promatrati i veće skupine ljudi kao cijeli narodi, što je vrlo popularno kod politologa, ali ne baš i psihijatara.

      Da. Kako jedna ideja i čovjek mogu zaluditi cijeli narod da idu u samoubojstvo kao svojevremeno njemački narod i još neki.... Tumačenja ima, ali nitko se duboko time  ne bavi, iako bi materijala bilo. Ima sociologa i psihologa koji se time bave, ali psihijatara ne.

Siromaštvo je, mislim, prvenstveno problem koji stvara ljude nezadovoljnima. Ako im ponudiš određeno rješenje, objeručke će ga prihvatiti. Tako su diktatori po istoj formuli koristili siromaštvo i beznađe, a Milošević  je, primjerice,  iskoristio mitologiju da bi odveo  taj narod na vrlo problematičnu stranu što se tiče njihovog zdravstvenog psihičkog stanja. Doveo ih je do toga da pomisle kako su izabrani narod, a to već graniči s ludilom, s bolešću.

SR  Dakle, potrebno je i vrijeme da se bolest izliječi.

      Tako je. Tako je bilo i s Nijemcima kojima je trebalo dugo vremena da se izliječe.

SR  Vratimo se na dječju psihijatriju. Svaki drugi roditelj se danas tuži da ima hiperaktivno dijete.

      Čovjek koji je prvi uveo lijek protiv hiperaktivnosti, profesor Eisenberg, inače, svjetski poznat psihijatar, nedavno je pisao kako sada milijuni djece upotrebljavaju taj lijek, što se nije očekivalo. Pitanje je: je li to epidemija ili moda? Jedan drugi stručnjak piše kako se na Zapadu upotrebljava toliko lijekova za djecu da roditelj i ne dobiva šansu odgajati dijete. Ipak je to, mislim, stvar mode i pretjerivanja. Po najnovijim istraživanjima smatra se da u svijetu ima 8 posto takve djece koja su hiperaktivna, ali to varira od države do države. U Engleskoj ih je, recimo, 3 posto, a u Americi se postotak penje na čak 20 posto. Znate u čemu bi tu mogao biti problem? U liječnicima. Mislim da se pretjeruje s lijekovima.

SR  Vjerojatno i današnji način života utječe na djecu?

      Previše je stimulansa za djecu. Televizija, i to kakvi programi s kolikom agresivnošću! To kod djece stvara nemir, nemaju više mira i mogućnosti da budu sama sa sobom, više su zauzeta s vanjskim svijetom nego nekada. Istina, mogu od toga i profitirati, ali puno je djece koja ne mogu organizirati sve to što primaju. Kod te djece to stvara kaos i to se onda vidi i na njegovom ponašanju.

SR  Može li organizacija dječjih psihijatara utjecati da se na programima javnih televizija ne prikazuju takvi sadržaji?

      Zabraniti je teško, ali trebalo bi educirati roditelje pomoću televizije, čega ovdje nema. Na nizozemskoj televiziji dnevno se mogu vidjeti roditelji kako raspravljaju o problemima svoje djece. Sada se, recimo, odvija kampanja protiv lijekova koji se daju djeci. Posljednje dvije godine, naime, roditelji postaju sve kritičniji prema lijekovima, Meni dolaze roditelji koji mi odmah kažu kako ne žele lijek.

SR  Da, ali farmaceutska industrija je prejaka.

      Znam, protivnik je jak. Često me mlađe kolege pitaju za mišljenje o nekom novom lijeku. Uvijek odgovaram: Pitajte me za deset godina.

SR  Bavite se izuzetno humanim poslom, pretpostavljam da se dobro osjećate. Humanost ispunjava čovjeka.

      Da, jako me to ispunjava, ali nailazim i na nerazumijevanje okoline, što me izuzetno ljuti. Najviše me ljuti nerazumijevanje kolega. Često me pitaju pa što ti možeš napraviti za tu djecu koja su i tako i tako zaostala?  Roditelje djece koja mi dolaze pitam : Što očekujtete od djeteta? Da bude sretno, odgovaraju mi. To je moj cilj. Pokušavam problem učiniti manjim, da dijete iako mentalno zaostalo,  bude zadovoljno.

SR  Možda je to pouka za sve roditelje. Htjeti da djeca budu sretna.

      Da, prečesto se kod nas od djece traži uspjeh, a on dolazi s radom, odricanjem i trudom. To je lijepo, ali da li neizostavno donosi i sreću? U Nizozemskoj, recimo, djeca počinju ići u školu s 4 godine i nekoliko godina uopće ne dobijaju ocjene, već samo pohvale. Nikada ne dobivaju kaznu. Pohvala je veća ili manja, ali kazne nema, dijete se pozitivno stimulira, tko može više, ima šansu, tko ne može, njega se ne kudi. Od djece se ne traži uspjeh u toj mjeri kao kod nas.

SR  Ali se zato kod djece s tim pohvalama od malena razvija samopouzdanje.

      Točno. A što se uspjeha tiče, kada dijete s 12 godina dođe u srednju školu, već se prilično dobro zna koje su njegove mogućnosti, psiholozi i pedagozi su već dali sud o njemu. Daje se savjet roditeljima u koju ga školu upisati, gdje može postići najveći uspjeh i roditelji najčešće i prihvaćaju taj savjet. Nema natjecanja oko upisa, svi će biti upisani, svatko će dobiti svoje zanimanje, a sva su zanimanja potrebna. Srednje škole traju 4 do 6 godina, sa školom od 4 godine ide se u zanate, a 6 godina traje gimnazija s kojom se ljudi  bez većih problema upisuju na fakultete. Ako postoje fakulteti gdje su upisne kvote manje od broja zainteresiranih studenata, tada se svi brucoši, odnosno njihova imena bacaju u bubanj i izvlači se određeni broj. Nema protekcije, nema ni frustracije.

SR  Pravila igre očito su drugačija nego u Hrvatskoj, gdje je popularno izbjeći pravila. One koji to uspiju naziva se snalažljivima.

      Tamo se laž kažnjava čak i više od krađe. Gubiš povjerenje u društvu ako slažeš, a ako želiš promijeniti posao, prati te glas da nisi povjerljiv. Kod pronevjere su vrlo jake sankcije. Čak je 70-ih godina princ, suprug bivše kraljice, bio podmićen kako bi Nizozemska kupila američke vojne zrakoplove. Kada se to otkrilo, a on je bio ratni heroj, zabranjeno mu je nositi uniformu i službeno predstavljati Nizozemsku. Čak  je postojao i prijedlog za zatvor, a pazite, radilo se o princu. Laž, zanimljivo je, kako se ide na istok, sve je laž popularnija. Laž se, dobro ste primijetili, na istoku smatra vrstom snalaženja.

SR  Spominjemo prinčeve, a Vi ste nizozemski vitez. Kako ste to postali?

      Kada sam sa 60 godina odlazio u mirovinu, jedna me grupa ljudi bez mojeg znanja predložila na osnovi zasluga, aktivnosti na svjetskoj i europskoj razini vezanih za struku, ali i kroz djelovanje nizozemsko-hrvatske udruge koja je pomagala Hrvatskoj za vrijeme rata. To je rezultiralo odlikovanjem Nasau Oranje - Kraljevske kuće. Dakle, ja sam vitez Nizozemske kraljevske kuće. Kada sam se opraštao od svojih kolega na simpoziju koji je organiziran u čast kolega koji odlaze u mirovinu, predan mi je taj orden na moje veliko iznenađenje. Kraljica me proglasila vitezom i osjećao sam se zaista fantastično. Moje kolege su, eto, cijenile i moj rad i sav uloženi trud svih tih godina.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana