Ukrcao sam se, na brod koji su neki nazivali avetinjski.
Posada se, na neki njima uobičajen način, prije nego li su povukli konope kojim je brod bio vezan za kopno, podijelila. Jedra, pogledam gore, padajući s visina, nježno zategnuta konopcima, počela su se nadimati, prelamajući se oko jarbola. Zar... čudio sam se, jer jedra su bila napeta na suprotnu stranu negoli je to uobičajeno?! Nagnem se preko ograde... brod plovi natraške?
Kapetan se smješkao govoreći kormilaru da zadrži taj smjer sve dok brod ne dostigne dovoljnu brzinu da vjetru okrene bok i jedra napuni s uobičajene strane.
Zadivljen, gledao sam kako jedrenjak plovi unatrag, nježno skrećući krmom prema vjetru, pramcu dopuštajući lagano klizanje niz vjetar, jedra se prazne, još uvijek ploveći natraške, pa naginjanje. Napinju se jedra, vjetar je sada s boka, pokušavajući brod pokrenuti prema naprijed. Uz škripu napetih konopa, krmom već gotovo dotiče kopno.
Kapetan, odobravajući kormilaru način na koji je uputio brod, pokazuje rukom prema posadi da zatežu jedra, laganim pokretom ruke kružeći, potičući ih da ih zategnu još jače.
- Tako, dobro je. Sada moraš čuti šum koji govori da je brod dostigao svoju brzinu, jer svaki se brod odaje drugačijim šumom. Vješti kormilari natjeraju brod da prede, a neiskusni čuju samo zavijanje jarbola i lepet jedra. Slušaj, dobro slušaj kako plovi brod.
Kormilar zažmiri, na zadovoljstvo kapetana, samo ga za trenutak pogledavši. Ne gledajući, tijelo pokušavajući što većom površinom priljubiti uz brod, ruku na kormilu ispruženih, glavu osloni na rame.
- Nos u vjetar, ravno u vjetar, jer u vjetru se ogledaju stvari. Uši moraju biti otkrivene, isti zvuk u ušima znači da je nos usmjeren ravno u vjetar. Moraš paziti, jer otoci će, pojača li vjetar još malo, zaploviti.
Stepenicama što vode do njih, gledajući u kapetana hoće li mi zabraniti, sjednem na posljednju.
- Čuješ li otok?
- Još ne…
- Što to znači?
- Ili je još daleko, ili nije šumovit.
- Miriše li?
Šutim, šireći nozdrve, nesvjesno ponavljajući kormilarevo nastojanje. Čini mi se da sam osjetio miris otoka. Zažmirim. Kao da meni govori. Otok nas je, i iznenada, preplavio svojim mirisom, jasno se razlikujući od mirisa mora.
- Vjetar je oduvijek bez mirisa, otirući s otoka samo njegove ostatke. Dok ne osjetiš njegov miris, pun i topao, bez straha možeš skretati prema vjetru, prema otoku. Kad se pojavi, oni najvještiji plove uz otok, od njega uvijek na istoj udaljenosti. I premda se otoci razlikuju mirisima, sigurna udaljenost od njih uvijek je ista, bez obzira na dah kojim se odaju. Tri dužine našega broda do otoka mirisa lavande, kamena, bora ili suncem spržene trave, uvijek je isto.
Klimao sam glavom, poput učenika iz klupe, gledajući u kormilara. On potvrđuje glavom.
- Otvori oči i priđi otoku na tri dužine broda.
Neko smo vrijeme plovili prema otoku, a kad se činilo da smo došli na tri dužine od njega, kapetan naredi.
- Sada paralelno. Što osjećaš?
- Miris, miris suhe trave.
- Uvijek isti?
Neko je vrijeme šutio.
- Ne, na nekim je mjestima miris otoka topliji, negdje hladniji. Visok je, s usjecima između brda.
Kapetan je klimao glavom. Da li zadovoljan?
- A vjetar?
- Kad je topliji, onda je i jači, kroz usjeke, širi se lepezasto…
- Kaže se, puše poput ljudske šake raširenih prstiju. Ne drži kormilo tako grčevito. Brod sam zna kako ploviti, od njega moraš učiti, osjetiti ga. On ne vidi otoke, ali zna ploviti.
Pitao sam se kako je moguće da kormilar tek sada uči, on, čovjek u pedesetim godinama, kad se kapetan obrati meni:
- Želiš li da nastavimo ili ti naš razgovor nije zanimljiv. Ovo činimo zbog tebe.
Zbunjen, jer zašto bi to činili zbog mene, samo sam klimao glavom, još uvijek se ne snalazeći:
- Ali, kako mislite zbog mene?! Da li…
- Ne misliš valjda da se on tek sada uči kormilariti?
- Ne, ali…
Umjesto odgovora pokaže na rt otoka.
- Pogledaj ga, sada će krenuti, pokušat će se od nas odmaknuti, pobjeći nam.
Naglo pojačanje vjetra udaljilo je brod od otoka, polako nas približavajući gromadi kamenja, jedva vidljivo stršeći iznad površine, zapjenjenoj valovima, s lijeve strane broda.
- Zamka za neoprezne – pokaže je kapetan – Koliko ima kormorana.
Ne znajući da li je pitanje upućeno meni, ili kormilaru, prebrojim ptice što su uspravna kljuna stajala na hridi.
- Pet – odgovori kormilar.
- Dakle?
- Jedna nedostaje. Evo je, dva prsta sjevernije – govori kapetan ispružene ruke.
Kapetan, zadovoljan, objašnjava mi da te ptice žive uvijek u paru, pa ako se ne pronađe ona koja nedostaje, nagovještaj je to nesreće. Na mjestu gdje ptica zaroni, more je za nas dovoljno duboko. Ove ptice nikada ne rone u plitkome.
- Pogledaj ih, izgledom podsjećaju na igle.
Uz stijenu smo prošli točno iznad mjesta gdje je kormoran zaronio. Kapetan, siguran u pticu, nije ni pogledao dubinu. Meni se činilo da ćemo se nasukati.
- Jednog dana – uhvati me kapetan za rame – morat ćeš odabrati svoje zanimanje na brodu. Biti kormilar, svakome je mornaru nekakav san, ali ovom su brodu dovoljna dva kormilara. Jedan za dan, drugi za noć. Biti kapetan, ako si na to pomislio, ne možeš postati. Kapetani dolaze iz daleka. Da bi odabrao ono što će te veseliti, ovih ćeš dana upoznati sva zanimanja na brodu. Onda ćeš, to sam već rekao, jednog dana odabrati što ćeš biti. Ne trebaš se žuriti, vremena ima dovoljno. Brod, zbog tvoje dvojbe, ni u čemu neće patiti.
Gledam ga, jer tko je uopće rekao da želim ostati na brodu. Ukrcao se jesam, ali kao putnik.
- Ha! Putnik! Vidiš li još nekog putnika osim tebe?! Nije li ti neobično što si se samo ti ukrcao, bez obzira na ljude koji su nas čekali, potom ispratili?
Reče, najbolje će biti odmoriti se, što će i sam učiniti, jer u sumrak mijenjaju se posade. Na palubu izlazi noćna smjena. Ipak, da li u šali, napomene mi prstom da je kapetan, bila noć ili dan, samo on, jedan.
Odveć nestrpljiv, i ne pomišljajući na san, približim se kormilaru, kao da ne bih propustio njihovu smjenu. Osjetim onu kopnenu nelagodu kada se između dvoje usamljenih ljudi prolomi šutnja. Pitati bilo što:
- Koliko dugo ste vi kormilar?
Za trenutak me daruje pogledom, jer to je uistinu bio poklon, na tren od pažnje brodu otrgnut.
- Svakog dana, do sumraka. Sada će me zamijeniti noćni.
- Da li je teže brodom kormilariti noću ili danju?
- Isto je, nema razlike.
Dvojeći, želi li uopće odgovarati na moja pitanja ili ja ne razumijem njegove odgovore, upitam ga, dnevnog kormilara, želi li postati noćni. Jer meni se čini da je noću teže upravljati brodom.
- Nije teže, ali netko više voli ploviti danju, a on, sada ćeš ga upoznati, više voli ploviti noću. Evo ga.
Iz tame potpalublja, blještavo, prvo se pojavi tjeme. Bez kose, obrijan, penjući se na palubu i mjesto kormilara, zastane na stepenicama, okrećući se pramcu. Pita, pokazujući rukom:
- Otkad su rtovi ovako uzdignuti?
Dnevni mu kormilar odgovara, negdje od poslijepodneva, između ručka i večere, bliže večeri.
Pita tko sam ja. Moj prijatelj, ili sam si samo umislio,dnevni kormilar, na moje veliko razočaranje odgovori da ne zna, ali da nisam dosađivao.
- Kurs?
- Sjeverno otočje arhipelaga, do zore.
- Vjetar?
- Do podna tramontana, odmah nakon ručka bura, u početku slaba, potom jaka, oko večere pomislio sam da ćemo morati jedra kratiti.
- Ali…
- Nije bilo potrebno.
- Vlaga?
- Noću će biti jaka rosa, danju je vjetar isušio jedra, čak smo osušili ona od noći otežala.
- Tvoja prognoza?
- Bura će ponovno vratiti na tramontanu, i to jaku, prije zore mogla bi biti i olujna.
- Brod?
- Kad je bura pojačala, počeo je vući u vjetar, ali ne previše.
- Posada?
- Trojici na pramcu zamjena je stigla prije sumraka, četvoricu oko drugog jarbola zamijenila su trojica, četvrti se otrovao hranom. Krmena momčad je od poslije ručka, zamjena je dogovorena u ponoć.
- Večera?
- Bez promjene.
Pozdrave se šutke, učini mi se samo kratkim pogledom, da li nekakvim tajnim znakom?! Potom se obrati meni:
- Sjedni stepenicu niže. Noću nije dozvoljeno biti bliže kormilaru.
Siđem jednu stepenicu niže. Neko vrijeme gledam u mrak preko pramca, a onda se usudim ponovno zagledati ga.
Raširenih nogu stajao je udaljen za dužinu ispruženih ruku od kormila, čvrsto ga držeći, i kao da ga iskušava, okrećući ga malo ulijevo, pa udesno, dok se nije činilo da je zadovoljan. Brod je plovio osjetno nagnut, brzinom predenja. Odmakne se, ispuštajući kormilo. Nešto provjerava, čini mi se.
- Dečki, brod vuče u vjetar, popustite jedra! – vikao je u mrak, ponovno uhvativši kormilo.
Osluškujem zvukove s palube, a paljenje svjetla na palubi izazvalo je njegovu brzu reakciju:
- Gasi! Tko je taj glupan koji noću pali svjetla?! Što sam ja, šišmiš?! – istog trenutka ugasi se svjetlo.
Ponovno ispustivši kormilo iz ruku, neko vrijeme osluškujući kako brod plovi, vikne onima na pramcu.
- Idemo, dečki, još malo popustiti pramčana jedra – viče ovog puta ostajući podalje od kormila, naginjući se bliže meni, pogledavajući nešto u mrak preko moje glave.
- Taaako, sad je bolje, više ne vuče u vjetar – vrać se iza kormila, ali ne hvatajući se za njega.
Zadovoljan, iz džepa izvuče notes, nešto zapisuje. Kratko, ali ipak u mraku?! Okrene se prema krmi.
- Trag je vrlo svijetleći. Struja je protiv nas – leđima se približivši kormilu, ponovno izdajući naređenja – Zateži jedra! Deset stupnjeva u vjetar!
Iz mraka palube čulo se otežano disanje, očito od napora zatezanja jedara, dok se sve ponovno ne umiri. On je, još uvijek oslonjen leđima na kormilo, gledao u brazdu iza broda. Čudio sam se. Kormilario je pramcu okrenut leđima?! Pitam ga.
- Zato jer brodovi plivaju leđno.
Potom je šutio, zagledan u brazdu.
- Dobro je, izašli smo! Vraćamo se u prijašnji kurs. Popusti jedra – i okrene se licem i rukama kormilu.
Brod je počeo ubrzavati, naginjući se jače dok bi vjetar u jedra dolazio većom snagom, ali sada i sam osjećajući da ne skreće s kursa, da plovimo, po stalnom mirisu otoka, na istoj udaljenosti od njega. I on zadovoljan, jer kad je prozvao posadu s pramca, dopustio je dvojici da siđu u potpalublje, večerati. Brzi koraci silaženja odavali su glad, a on, navlačeći rukavice, gurao ih je do korijena prstiju ispreplićući ih.
Počeo sam uživati, pokušavajući nos usmjeriti ravno nasuprot vjetra, i kad sam ga htio upitati…?! Težak udarac, kao da je u nešto brod udario, da li pregazio, širom rastvorenih očiju gledajući u njega?! Čvrsto držeći kormilo, ali ne skrećući, viče:
- Pramac! Što je bilo?! – uhvatim se još čvršće za ogradu.
- Ne znam, u nešto smo… - pokušavam vidjeti kroz mrak, ali ništa osim noći nisam mogao razaznati.
- Kako ne znaš?! Zašto si na pramcu nego da gledaš ispred broda!? Pitam još jednom što je bilo?!
- Ne znam… - osjetio sam kako glas odgovora podrhtava.
- Skači! – derao se. Da skoči?!
Nisam vidio, ali za trenutak mi se učini da vidim siluetu, nešto preko…?! Potom zvuk pada u more?! On je skočio?! Gledam u kormilara… Smije se, ili kesi, jer vidim mu bljeskanje zubi, i kako se preko ograde, ne pokušavajući smanjiti brzinu, ponovno dere:
- Pas mater! Jesi li sada vidio u što smo udarili, glupane! – dere se glavom prateći njegov položaj. I ja, premda ga nisam vidio…
Kormilar se umiri, ponovno čvrsto držeći kormilo, ne skrećući s kursa. Gledam ga, jer mislio sam da će…?! U tom trenutku iz unutrašnjosti broda začuje se dernjava, naglo stupanje, pa nečija trka prema nama. Njih nekoliko, i kapetan.
- Što je bilo? – gledajući pred brod, u mrak, preko kormilara.
- Ništa, čini se da smo nešto okrznuli. Nije prijavljena šteta.
- S koje strane?
- Privjetrinske.
- Zvuk udara?
- Tup, i mekan. Podsjetio me na onaj sudar s mrtvom, već napuhalom kravom. Čini mi se da smo to s čime smo se sudarili, samo lagano odmakli.
- Posada?
- Dozvolio sam im večerati, osim onima koji su morali ostati.
- U redu, ujutro ćemo provjeriti.
Kad je htio otići, nogom već na prvoj stepenici, ustanem, jer nisam mogao šutjeti:
- Kapetane, dozvolite mi - pogledavajući u kormilara – mislim da je jedan član posade skočio u more?! – mucao sam, zadihan.
- Skočio u more?! Zašto?
- Ovaj mu je čovjek, kormilar, naredio da skoči…
- Molim?! – gledali su obojica u mene, ne razaznajući iz kojih je usta izašlo čuđenje.
- Istina je, kormilar se naljutio zbog tog sudara i naredio mu da skoči… je li tako bilo? – rukom pokazujem molećljivo prema kormilaru, nadajući se da će potvrditi ono što sam rekao.
Umjesto odgovora, kormilar se okrene, meni leđima, kapetan u njega zagledan. Kao da se počeo tresti, kormilar, a onda se i kapetan zatrese. Od smijeha?! Kormilar se okrene:
- A jesmo te! Ha, ha, ha! Jesmo te! – govori mi, a kapetanu - Oprosti, nisam više mogao od smijeha! Vidi mu lice!
Kapetan mi priđe, ruku osloni na rame, lagano me tresući:
- Oprosti, nemoj se ljutiti, ali ne dolaze nam često novi. To je bila rijetka prilika da se malo i našalimo. Nemoj se ljutiti. Nitko nije skočio, sve smo to samo glumili…
Nisam se ljutio, ali ipak sam morao sjesti, na onu istu stepenicu, pitajući ga pomirljivo da li sam sjeo dovoljno daleko od kormilara.
Smijali smo se. I ostatak se posade pridružio, donoseći piće, prepričavajući još jednom sve ispočetka, naglašavajući najsmješnije dijelove.