SUŠAČKA REVIJA broj 60

 


baština

KVARNERSKA KUPALIŠNA BAŠTINA

Julija Lozzi Barković i Mirjana Kos Nalis

Projekt pod nazivom Kvarnerska kupališna baština obrađuje morske kupališne građevine podizane krajem 19. te u razdoblju prve polovice 20. stoljeća na cjelokupnome području Kvarnera, počevši od Opatijske rivijere preko Riječkoga zaljeva do Crikveničko-vinodolske rivijere i Velebitskog kanala, zatim na otocima Krku, Cresu-Lošinju i Rabu. Projekt se temelji na višegodišnjem znanstvenom istraživanju sačuvane arhivske dokumentacije kao i na radu in situ, a u konačnici podrazumijeva: izložbu s katalogom, koja je tijekom ljeta održana u Državnom arhivu u Rijeci, čije su autorice Mirjana Kos Nalis i Julija Lozzi Barković, te monografiju koja će na sveobuhvatan i reprezentativan način predstaviti ovu izuzetno atraktivnu građu.

Morske kupališne građevine do sada su u stručnoj literaturi najčešće spominjane u sklopu širih istraživanja ili tematskih obrada, no one pobuđuju zanimanje i kao svojevrsni unikum te kao zanimljiva poveznica prema sadašnjosti, budući da izvorišnu ideju ljekovitosti kupanja povezujemo s aktualnim wellness trendovima koji sve više dobivaju važnost što su je u prošlosti imale balneološke, talasoterapijske i klimatološke metode liječenja i rekreacije.

Običaji kupanja u moru u kontekstu namjenski izgrađenih zdanja reflektiraju se u suvremenosti i kao nematerijalna baština (društveni život vezan uz njih) i dijelom kao materijalna baština (kupališna arhitektura), odnosno izgubljeni fragmenti identiteta i urbaniteta obalnih gradova i otočnih mjesta u Hrvatskom primorju i šire, kojima prijeti potpuno nestajanje. Stoga je jedan od temeljnih ciljeva ovoga projekta upozoravanje na taj trend te pokušaj da se na tome planu nešto učini jer vrijeme ne radi u korist ove ugrožene kulturno-turističke baštine Kvarnera. Njegov povoljan položaj u odnosu na nacionalno i europsko zaleđe, atraktivna priroda i obala te upravo kulturno-povijesni sadržaji osnova su njegovoga turističkog razvoja u prošlosti i danas.

Premda se za ljekovito djelovanje voda na čovječji organizam znalo još od pradavnih vremena, običaj kupanja u moru novijeg je datuma. Tek se krajem 18. stoljeća pripadnici engleske aristokracije počinju kupati u južnoengleskom priobalju, gdje je u Brightonu podignuto prvo morsko kupalište u Europi. U Austro-Ugarskoj Monarhiji najpoznatije lječilišno-kupališno mjesto bilo je Karlovy Vary, gdje aristokracija najvećim dijelom provodi zimski odmor. I u kopnenom dijelu drugih europskih zemalja postojale su toplice i klimatska lječilišta namijenjena imućnijim društvenim slojevima.


Projekt kupališta Neptun (Bagno Nettuno) u Rijeci, pročelja prema moru i kopnu. Krajem 1912. godine, gotovo istovremeno s početkom realizacije Bagno Quarnera, Tehnički ured u Rijeci dovršava i cjeloviti projekt pučkog kupališta na području gradske industrijske zone na Brgudima, između Brodogradilišta Ganz & Co Danubius i Tvornice torpeda Whitehead. Kupalište se namjenjuje stanovništvu podopćine Plase, društvenom sloju nižih platežnih mogućnosti, te vojnicima “koji ne bi pristajali” u luksuznom gradskom kupalištu na gatu Maria Teresa, a kojeg bi se, kako se tvrdilo u javnosti, i sami zasigurno klonili.

U drugoj polovici 19. stoljeća razvojem prometne (željezničke) infrastrukture te uspostavom parobrodarskih veza između kopna i otoka kupanje u moru postaje dostupnije širim društvenim slojevima. Početkom 20. stoljeća otkrivena je Azurna obala, gdje posjetitelji u sve većem broju te u sve dužim organiziranim boravcima uživaju u blagodatima postojane klime i morskome kupanju. Istovremeno otvaraju se kupališta na Ligurskoj obali u Italiji, na atlantskim europskim obalama te na Jadranu, gdje je prvo objektno kupalište podignuto u Trstu 1820. godine, zatim Riminiju 1843. te u Veneciji 1857. godine, koja već tada stječe ugled lječilišta, a nešto kasnije i Grado.

U Rijeci je prvo morsko kupalište otvoreno 1841. godine, a tijekom idućih desetljeća njih još nekoliko. S vremenom sjeverni Jadran postaje glavno odmorišno i oporavilišno odredište Austro-Ugarske Monarhije, valoriziraju se prirodni uvjeti podneblja, a pojedina mjesta proglašavaju se klimatskim lječilištima. Dotadašnja kupališta na bogatim ležištima mineralnih voda, planinska odmarališta i kupanje u jezerima gube prioritet jer kultura kupanja u moru postaje sastavnica života modernog čovjeka.

O klimatskim pogodnostima sjevernog Jadrana za osnivanje lječilišta, zimskih i ljetnih, o ljekovitim svojstvima prirodnih činitelja poput mora, zraka i sunca te o načinu njihove primjene radi liječenja i oporavka opširno su pisali znanstvenici i sveučilišni profesori iz Beča i Graza  (Johann Frischauf, Leopold Schrötter, Julius Glax, Theodor Billroth), a stručnu literaturu o povoljnom djelovanju morskoga zraka i kupanja u moru potpisuju i domaći autori (Anton Feliks Jačić, Milivoj Dežman, Bogoslav Trnski, Franjo Hasper). Kada se, dakle, u stručnoj i znanstvenoj literaturi počinje raspravljati o povoljnom djelovanju prirodnih činitelja na ljudski organizam, kada stranci poradi zdravstvenih razloga te potom zbog potrebe za uživanjem u blagodatima tople mediteranske klime počinju dolaziti u mjesta Hrvatskog primorja, Istre i otoka, započinje i njihov razvoj kao morskih kupališta. Od samih početaka hrvatski prostor posebno je privlačio kristalno bistrim morem, ugodnom i, u jednom dijelu godine, vrlo toplom klimom. U primorskim mjestima boravilo se u vrijeme kada je u središnjem dijelu Monarhije bilo hladnije razdoblje u godini, budući da je ljeti bilo svuda podjednako toplo, te se turističkom godinom podrazumijevalo razdoblje od rujna do kraja kolovoza iduće godine jer se dolasci gostiju bilježe uglavnom zimi. Do kraja 19. stoljeća kao zimska lječilišta i morska kupališta formiraju se Opatija, Lovran, Mali i Veli Lošinj, Sušak, Bakar, Kraljevica, Crikvenica, Selce i Novi Vinodolski. Od početka 20. stoljeća njihov razvitak u lječilišnom i kupališnom smislu, kada sunčanje i kupanje postaje sve više razonoda, još je značajniji.


Hotel i kupalište Park, Sušak/Pećine. Hotel i kupalište izgrađeni su prema projektu Davida Bunette tridesetih godina 20. stoljeća. Sto kabina za presvlačenje uvlači se ispod prostrane terase na kojoj se izdiže uslužni objekt s natkrivenom terasom, što u cjelini u stilskom pogledu predstavlja rani primjer kupališne građevine oblikovane jezikom međuratne moderne. Slični plažni objekti grade se i u drugim gradovima na jadranskoj obali: kupalište Stoja u Puli, veslački klub Uskok na Savi, novo kupalište Nettuno u Rijeci, kupalište Bačvice u Splitu.

Razvitak lječilišno-kupališnog turizma zahtijevao je turističku organizaciju. Još je Juraj Matija Šporer 1877. godine tražio osnivanje dioničarskog društva za kupališnu izgradnju Opatije te potom Leopold Schrötter, koji se zalaže da se Opatija razvije u klimatsko lječilište „velikoga stila“. Upravo slijedom takvih inicijativa Društvo južnih željeznica 1882. godine kupuje vilu Angiolinu zajedno s parkom te velikim kompleksom gradilišta uz morsku obalu, što je označilo početak sustavne izgradnje i formiranja Opatije kao prvog lječilišnog mjesta na jadranskoj obali. Pored dioničarskih društava ili zadruga, čije je djelovanje imalo konačni cilj izgraditi kupališta, osnivaju se i Društva za uređenje i poljepšanje mjesta, koja potiču znanstvena istraživanja s ciljem dokazivanja klimatskih i balneoloških pogodnosti određenoga podneblja i mjesta. Slijedi izgradnja smještajnih zgrada te uslužnih sadržaja, oblikovanje urbane opreme (popločavanje ulica, uređenje javnih puteva i rasvjete), sadnja drvoreda i pošumljavanje goleti. Da bi neko mjesto moglo postati „banjsko i klimatsko lječilište“, trebalo je, naime, dokazati da ima uređeno kupalište, da ima dovoljan broj „stanova“ za prihvat gostiju, zatim da im je osigurana prehrana te da u mjestu postoje liječnik i ljekarna. Posebna obveza lječilišta/ kupališta bila je izrada kućnog reda te cjenika soba, jela i pića. Donošenjem Zemaljskog zakona o klimatskim lječilištima najprije je 1898. godine klimatskim lječilištem proglašen Lovran te potom Opatija 1899. godine, koja se službeno drži prvim morskim klimatskim lječilištem na Jadranu.

 

Razvoj kupališne infrastrukture

Morske kupališne građevine u današnjem smislu riječi potječu od gatova za privez brodova, koji su se prvi pojavili u Engleskoj radi osiguranja dubine mora potrebne za pristajanje plovila. Kapetan Samuel Brown 1823. godine projektirao je i sagradio poznati Chain Pier u Brightonu, gdje se po prvi put dogodila preobrazba gata u kupališno zdanje. Prenamijenjeni gatovi, iako zadržavaju svoju lučku funkciju, brzo dobivaju nove sadržaje: šetnice, paviljone za ples i koncerte, paviljone sa zimskim vrtovima, suvenirnice, kazališta, dvorane za igre i zabavu. Arhitekt Eugenius Birch, koji je realizirao više od 30 takvih gatova, formirao je njihov karakterističan stil pod utjecajem egzotičnosti indijske paviljonske arhitekture, što je doprinijelo prepoznatljivosti obalnih vizura mnogih obalnih engleskih gradova u 19. stoljeću. Preuzimanje ove inovativne kupališne arhitekture odvijalo se brzo i lako kada je riječ o Europi, te se njihova izgradnja uskoro proširila na obale Normandije i Bretanje, zatim u Belgiju i Nizozemsku te na obale Baltičkog i Sjevernog mora, zatim i na Mediteran, ali tamo već s određenim oblikovnim modifikacijama.


Kupalište u Crikvenici. Uspješno poslovanje prvoga crikveničkog kupališta iz osamdesetih godina 19. stoljeća omogućuje već 1891. godine polaganje kamena temeljca za izgradnju novog kupališta sa 100 „elegantnih“ kabina, u puku nazivano „Mađarske banje“. Za javnost je pod pokroviteljstvom nadvojvode Josipa otvoreno 24. lipnja 1894.

Govoreći o morskim kupališnim građevinama na sjevernom Jadranu, u tipološkom smislu razlikujemo gradska morska kupališta i ona u turističkim mjestima. Gradska kupališta financira i njima upravlja grad, a najčešće se podižu u putničkoj luci, odnosno blizu središtu grada, te nemaju isključivo ni primarno kupališnu funkciju, već su značajna i kao društvena okupljališta te mjesta sportskih događanja, što je i razlogom da ih se  građani danas sjećaju s nostalgijom. Nadalje, kao vrhunski gradski sadržaj i kultivirani pristup moru imaju karakter javnih građevina, te je stoga važna i njihova reprezentativna i estetska sastavnica u oblikovanju priobalnih urbaniziranih sredina, posebice s njihove morske strane.

Planiranje i izgradnja kupališnih građevina u turističkim mjestima usko su pak povezani s razvojem znanstveno-medicinskih istraživanja o ljekovitosti mora, što s vremenom postaje općeprihvaćeni način liječenja pojedinih bolesti, te potom novi oblik odmora i rekreacije. Njihova realizacija, pored izgradnje smještajnih objekata i ozelenjavanja velikih površina uz more, glavni je i konačni cilj djelovanja spomenutih dioničarskih društava te Društava za poljepšanje mjesta, što u cjelini predstavlja pionirske korake pojedinaca ili grupe ljudi na području razvoja morskog turizma u nas.

U cjelini, morske kupališne građevine podižu se na temelju autorskih nacrta ili su tipski objekti, a često se radi o uspješnim i nagrađivanim rješenjima (Kraljevica, Novi Vinodolski, Selce). Konstrukcija im je pretežno od drva i željeza, položena djelomično ili potpuno iznad mora na zidani ili betonski postament, no mogu i u cijelosti biti zidana ili izvedena u armiranom betonu. Zbog trajnosti takvog materijala nekolicina ih je do danas sačuvana u nepromijenjenom (Baška) ili devastiranom obliku (Sušak, Jablanac, Vrbnik, Punat). Oblikom i dekoracijom slijede različite stilske obrasce, a zbog lepršavosti i prozračnosti detalja i materijala osobito su uspješna rješenja u secesijskom stilu (Čikat na Malom Lošinju, Slatina u Opatiji, Bagno Quarnero u Rijeci), kao i ona u stilu međuratne moderne, poput danas derutnog kupališta hotela Park na Pećinama.


Kupalište u uvali Blatina na poluotoku Čikat nasuprot Malog Lošinja. Kupalište 1907. godine ima 210 kabina (120 za muškarce i 90 za žene), a zajedno s popratnim objektima primjer je secesijskog oblikovanja morsko-rekreativnog objekta, čija je dekoracija koncentrirana oko glavnog ulaza u kupališnu kavanu. Istovremeno s realizacijom kupališta uređuju se putovi i staze, a Mali Lošinj s Čikatom se povezuje s dvije kolne ceste.

Kupališne građevine najčešće su komponirane simetrično, sa središnjim rizalitom za smještaj restorana te bočnim proširenjima (trgovine, sanitarije, vešeraj) koja su međusobno povezana krilima s nizovima kabina za presvlačenje, odvojenima za muškarce i žene. U sadržaj kupališta ulaze i tuševi, zatim brijačnice i češljaonice te odvojene terase za sunčanje, budući da se poštuju moralne norme koje to nalažu. Odvajanje muškaraca od žena, djece od odraslih, reprezentativnih gradskih kupališta od pučkih i vojničkih, razlike u cijeni kupališnih pristojbi glede položaja i ugleda korisnika odraz su nekadašnje društvene segregacije i spolne diferencijacije u širem smislu koja zahvaća i segment kupanja u moru.1

 


Hotel i kupalište Jadran, Sušak/ Pećine. Zgrada i kupalište dovršeni su i otvoreni 1914. godine. Njihov projektant za sada je nepoznat. Prilikom otvaranja hotela osobito se reklamira kupalište s 400 kabina, sunčanim kupeljima na žalu, buffetom te sa svim potrebnim udobnostima. Hvali se, nadalje, atraktivni položaj objekta između vile Gall i poznatoga privatnog kupališta Sablić, no upravo kada se slavilo ustrojenje hotela i kupališta, nastupili su burni dani rata.

Kupalište Angiolina prva je javna kupališna građevina većih dimenzija u Opatiji, čiji su investitori Društvo Južnih željeznica. Podignuto je na mjestu nekadašnje kuće pomorca Antona Tomašića, a nastaje kao logični slijed izgradnje hotela Kvarner i njegovog kupališnog paviljona. Kupalište uključuje hidropatski zavod i kupalište za kupanje u otvorenome moru, koje je za javnost otvoreno 20. srpnja 1884.

Kupališno područje u Senju prostiralo se odmah pokraj luke, gdje je 1924. godine, ispod malenoga i ukusno uređenog parka s mornarskom zavjetnom crkvicom Sv. Marije, sazidana kupališna građevina koja je mogla primiti stotinjak osoba. Nedaleko se prostirala i plaža pa je i zbog tih pogodnosti kupalište bilo omiljeno i posjećivano.

Kupalište u Vrbniku iz dvadesetih godina 20. stoljeća. U međuratno doba u svim mjestima na otoku Krku radilo se na podignuću kupališta za promet stranaca, te u korist domaćeg pučanstva. Tako je i Kupališna zadruga Vrbnik izgradila u predjelu Zgribnica, malom zaljevu sa šljunčanom plažom u podnožju mjesta, vlastito kupalište po uzoru na ostala primorska kupališta do kojeg se stizalo utabanim puteljkom.

 

BILJEŠKE

[1] Zanimljivo je da društvene norme i građansko ćudoređe zahvaćaju i pravila oblačenja za kupanje. Tako se prva posebna odjeća za kupanje pojavila krajem 18. stoljeća, a nalikovala je odjeći u kojoj se u to vrijeme spavalo. Uz dugu haljinu, ispod koje se nosio korzet, komplet su činile posebne cipele te čarape za vodu, kao i šešir. U suknju su se stavljali i utezi kako u vodi ne bi došlo do nemoralnog zadizanja odjeće. Moda za kupanje sredinom 19. stoljeća dovedena je do savršenstva. Ženski kupaći komplet od čvrste pamučne tkanine sastojao se od tunike kratkih rukava u mornarskom stilu, koja je dosezala ispod koljena. Ispod se nosio korzet i duge hlače do gležnja. Oprema se dopunjavala šeširom od slame ili tkanine i suncobranom. Muška odjeća za kupanje uglavnom je bila prugasta, a hlače (gaće) za kupanje bile su kraće od ženskih i sezale su do koljena. Dječja odjeća bila je također u mornarskom stilu. Tridesetih godina 20. stoljeća odjeća za kupanje postaje otvorenija, a liječnici u tome razdoblju sunčanje prepisuju na recept kao terapiju. Četrdesetih godina, nakon smjelih jednodjelnih kostima koji otkrivaju ramena, gornji dio leđa, dekolte i noge, pojavili su se prvi dvodjelni kupaći kostimi.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana