SUŠAČKA REVIJA broj 60

 


povijest

MLADOTURCI U RIJECI 1909. GODINE

Ljubinka Toševa Karpowicz

    Početkom XX. stoljeća Otomansko Carstvo još je uvijek bilo velika država koja se pružala na tri kontinenta - europskom, sjeverno-afričkom i azijskom. No, ona je istovremeno bila gospodarski zaostala feudalna država, u kojoj je neograničeno vladao sultan s najužim krugom moćnih činovnika.

     Ipak su početkom dvadesetog stoljeća ideje prosvetiteljstva, a prije svega liberalne ideje, počele prodirati među mlade, obrazovane ljude koji su smatrali da je modernizacija države nužna kako bi se ona otrgla diktatu gospodarskih razvijenih zemalja zapadne Europe što su stavljale Tursku u polukolonijalni status.

     Opirući se inozemnom miješanju u unutarnje poslove Turske, godine 1889. osnovano je tajno političko društvo mladoturaka pod nazivom Osmansko jedinstvo. Progresivni službenik Ahmed Riza-bej, jedan od osnivača pokreta, došao je u Pariz 1889. na obilježavanje stogodišnjice Francuske buržoaske revolucije, te je tu promijenjen naziv društva u Jedinstvo i napredak. Krajem iste godine u listu Meshveret, koji je započeo izlaziti u Parizu, objavljen je program grupe u kojem je centralno mjesto bio zahtjev za reformama.

    Tog su se programa pridržavale brojne tajne ćelije mladoturaka, sastavljene često od pripadnika slavenskih naroda, koje su djelovale na širokom prostoru Osmanskog Carstva: u Bugarskoj (Ruščuk, Šumen, Plovdiv, Sofija, Vidin, Kazanlk), Albaniji (Skadar i Tirana), Rumunjskoj (Konstanca i Medžidija), Makedoniji (Resen, na Prespanskom jezeru).

     Pod utjecajem ruske revolucije 1905. godine i u Turskoj raste revolucionarno raspoloženje ne samo u vojnim garnizonima na rubu Carstva, već i među civilnim stanovništvom. Centar tih zbivanja je Solun, najeuropskiji među osmanskim gradovima, s najbrojnijom građanskom klasom te najvećom koncentracijom Židova. U tom su gradu mladoturci prije revolucije najbolje mogli djelovati prikrivajući svoje postojanje i organizaciju radeći, uglavnom, unutar masonskih loža ovog grada.

     U Solun se iz Damaska preselio Mustafa Kemal, kasnije nazvan Ataturk, koji je takođe pripadao dvjema ložama, talijanskoj Macedonia resorta, francuskoj loži Veritas, te je iz tog grada krenula liberalna revolucija vojnog krila mladoturaka isticanjem zahtjeva za povrat ustava.

     Prevrat vojnog krila mladoturaka koji je pobunom zaprijetio svrgavanju sultana Abdul-Hamida primorao ga je na kapitulaciju 23. srpnja 1908., te je on pristao na sazivanje parlamenta i obnavljanje ustavnosti.

     Revolucija, iako bez nasilja i krvi, zastrašila je Austro-Ugarsku, koja je pod okupacijom držala Bosnu i Hercegovinu od Berlinskog kongresa 1878. godine. Ona se plašila da će mladoturci zatražiti njezinu restituciju, pa je na brzinu poduzela jednu tajnu diplomatsku akciju i jednu javnu.

     Ministar vanjskih poslova Alois Aerenthal, tajno se dogovarajući s bugarskim knezom Ferdinandom I., uspio ga je nagovoriti da proglasi ujedinjenje Bugarske s Istočnom Rumelijom, čime Austro-Ugarska ne bi bila prva zemlja koja je prekršila odredbe Berlinskog ugovora. Ferdinand I. je proglasio ujedinjenje 22. rujna 1908., a samo nekoliko dana nakon toga, točnije 6.listopada 1908. Austro-Ugarska je anketirala Bosnu i Hercegovinu. Tako je, u biti, aneksija bila posljedica mladoturske revolucije.

     Nova vlada mladoturaka protestirala je zbog aneksije, ali nije dobila podršku velikih sila, a sama je bila još nekonsolidirana. U toj situaciji nije joj preostalo drugo nego potpisati takozvani Austro-turski sporazum 26. veljače 1909., kojim je priznala aneksiju, dok se pod vidom otkupa vakufskih zemalja odrekla suverenosti nad Bosnom i Hercegovinom, za što je od Austro-Ugarske dobila kao odštetu 2,5 milijuna funti sterlina.


Mladoturci ispred Turske kuće na riječkoj tržnici

     Rusija, saveznica Francuske i zaštitnica Srbije, bila je iznenađena ovim činom. Njemačka je vlada od nje zatražila 14. ožujka 1909. da prizna aneksiju, a 21.ožujka 1909. zaprijetila ultimatumom ukoliko odgovor Rusije bude negativan. Ultimatum je sadržao prijetnju da će Austro-Ugarska, uz podršku Njemačke, napasti Srbiju. Time je samo došlo do još jedne u nizu bosanskih kriza, sada 1908.-1909. godine, a ta je kriza samo jedna od etapa na putu k Prvom svjetskom ratu do kojeg će uskoro i doći.

    Mladoturski režim primoran svršenim činom pristati na diktirane uvjete odlučio je početi raditi na zbližavanju i gospodarskom povezivanju sa susjednim zemljama.

    U Solunu, gradu europskih veza, utemeljena je komisija za organiziranje putovanja s ciljem gospodarskog povezivanja, te je tako upriličen najprije posjet Austro-Ugarskoj i balkanskim zemljama.

    Ima naznaka da je posjet upravo planiran u Beču ili Berlinu, jer je Austro-Ugarska nastojala u prvoj godišnjici od aneksije pokazati da su odnosi između dviju zemalja korektni, odnosno da je aneksija svršeni čin. Sukladno ovom interesu u posjet Austro-Ugarskoj otišli su predstavnici filogermanskog krila mladoturskog režima.

    Posjet je zaista zamišljen kao politički, a u prilog tome govori službeni odnos na koji su mladoturci nailazili u gradovima Monarhije koje su posjećivali, te je tako bilo i u Rijeci. Oni su u Rijeku stigli iz Trsta brodom austrijskog Lloyda 10. studenog 1909. Na riječkoj rivi dočekali su ih najviši predstavnici grada – guverner Aleksandar Nako, viceguverner Stefan Wickenburg te gradonačelnik Rijeke Antonio Vio, dok se brojno građanstvo slilo na ulice da, što je moguće bliže, promotri egzotične goste iz daleke zemlje.

     No, osim posjeta najuspješnijim riječkim poduzećima, gostima su priređeni spektakularni izleti, svečane večere i soirei, te je posjet u cjelini prošao u atmosferi prijateljstva i dobrosusjedstva.

     Brojni riječki listovi nisu imali pristupa izletnicima, te su mogli pisati samo o vanjskoj strani posjeta.

     Tako je, na primjer, Novi list upozoravao da je upriličeni posjet (10. i 12. listopada) znak jačanja germanizma na Balkanu, te da slavenskim narodima predstoje još teži dani u borbi za svoju neovisnost. Naglasio je, osim toga, da je među prispjelim "Turcima" mnogo onih koji govore istim jezikom kao riječko stanovništvo, odnosno da su oni Slaveni, a ne Turci.

     U Turskoj je posjet mladoturaka Austro-Ugarskoj bio primljen na različite načine. Opće je bilo uvjerenje da je posjet iskoristila austro-ugarska diplomacija kako bi na godišnjicu mladoturske revolucije stanje odnosa između dviju zemalja prikazala normalnim, ali se šuškalo da su "izletnici" od austrijske vlade primili i novac, odnosno da su podmićivani.

     Očito je da su, nakon povratka s "izleta", "izletnici" postali zagriženi germanofili, a to su demonstrirali pišući knjige i objavljujući tekstove ističući Austro-Ugarsku kao uzornu zemlju.

    Početkom 1910. godine naklonost mladoturskog režima prema Centralnim silama postala je sve vidljivija, a posjet mladoturaka Austro-Ugarskoj uzvraćen je posjetom austrijske flote Turskoj u prvoj polovici 1910. godine. U posjet Solunu otišla je zatim delegacija od sedamdeset pet izletnika iz Mađarske (27. travnja – 10. svibnja 1910.). Većinu u mađarskoj delegaciji činili su Židovi, koji su sa Židovima iz Soluna naglašavali svoje jedinstvo, što je izazvalo reakciju u vojnom krilu mladoturaka, osobito kada su počeli pregovori s Francuskom oko nabavke nekoliko ratnih brodova za Tursku od Austro-Ugarske, umjesto već započetih pregovora o nabavci.

      Tek tada su o ulozi masonerije u revoluciji mladoturaka započeli pisati i riječki listovi.

      Najprije je La Voce del popolo o tome pisao 1911. godine, dok je o neformalnom aspektu politike vrha mladoturskog režima te uloge Židova i masonerije riječki katolički list Il Risveglio pisao u više navrata tijekom 1912. godine.

    La voce del popolo (11. listopada 1911.) ne navodi izvor za svoje informacije, ali ističe da je talijanski Veliki Orijent u Solunu imao dvije lože – Macedonia risorta i Labor et lux, francuski Veliki Orijent ložu Veritas, španjolsku ložu Perseveranza, a grčki Filippos, te naglašava da je iz tih loža ujedinjenjem nasto Veliki Orijent Turske.

    Il Risveglio je svoje članke objavio na temelju napisa iz budimpeštanskog masonskog glasila Kelet, iz njemačkog masonskog glasila Herold te talijanskog masonskog glasila L'Accacia.

    Il Risveglio nije bio samo antimasonski već i antisemitski orijentirano glasilo, te je u isticanju uloge masonstva u mladoturskoj revoluciji inzistirao na tome da su lože "operativne centrale" židovstva, koje ih je stvorilo i koristi ih u lukrativne svrhe i za borbu protiv kršćanstva.

    Il Risveglio je, koristeći se člancima iz Keleta ("I Giovani Turchi e la loggia Sirius", 15. siječnja 1912.), upozorio da je u Rijeci utemeljen komitet za doček mladoturaka na čijem je čelu bio Arturo Steinecker, meštar (venerabile) riječke lože Sirius. Nadalje tvrdi da su članovi delegacije bili podijeljeni u četiri grupe, te da je četvrta grupa, bez znanja ostale tri, bila sastavljena isključivo od masona, odnosno od onih koji su bili na čelu udruženja Jedinstvo i napredak koje je ostvarilo revoluciju. Il Risveglio je insinuirao da je između riječke lože Sirius predstavnika masonskog dijela turske delegacije bilo tajnih razgovora. U istom članku se također govori da je ogromna većina masonskog članstva sastavljana od Židova.

    Ovaj je tekst, izgleda, u Rijeci podigao veliku prašinu. Članovi lokalne lože Sirius nisu znali odakle je Il Risveglio dobio te podatke (4.ožujka 1912. ).

    Il Risveglio se zatim usmjerio protiv hrvatskog masonerstva ("Storia della massoneria croata", 15. srpnja 1912.) te je, oslanjajući se na podatke iz 18. stoljeća (Drašković, Erdödy), implicite sugerirao da je putem hrvatske masonerije dolazio utjecaj kojeg su Nijemci imali u Hrvatskoj, budući da su to bile njihove lože.

    Ohrabren reakcijama koje je napisima o masoneriji mislio da je pobudio, Il Risveglio u članku Come fu fondata la massoneria turca (Il Risveglio, 4. novembre 1912.) naglašava osobnu vezu između talijanskog i turskog masonerstva, pa piše da je odmah nakon revolucije, 1. travnja 1909., u Istambulu održan sastanak turske masonerije s ciljem da se izabere novi Veliki savjet (reda Sv. Ivan od Škotske), nakon što je bio zabranjen prije revolucije, tj. 1907. godine. Tom su sastanku prisustvovali predstavnici četrdeset pet nacionalnih masonskih loža.

    Nisu samo listovi isticali organizacijsku vezu mladoturaka i masonerje Velikog Orijenta, bila ona francuska, talijanska ili turska, već se o tome do danas pišu znanstvene publikacije i to, kako je to već karakteristično kada se piše o masonerstvu, na način da se njezin utjecan hiperbolizira ili minorizira.

    Spomenut ćemo samo neke: Hainogu, M. Sükrü, Preparation for a revolution: the Young Turcs, 1902-1908. New York, 2001. Seemayr Stephen, Young Turcs, Los Angeles, 1981. Haniogu, M. Sükrü, The Young Turcs in opposition, 1995.

    Od autora koji pišu na našem jeziku najbolju interpretaciju odnosa između režima mladoturaka i Austro-Ugarske napisao je Đorđe Mikić, Austro-Ugarska i mladoturci 1908.-1912., Banja Luka, 1983., koristeći se ne samo arhivskom građom već i brojnom literaturom na ruskom jeziku.

    Kako se bliži stogodišnjica mladoturske revolucije, vjerojatno će tek biti priopćena najnovija istraživanja. Osim toga, kako je današnji politički sistem u Turskoj na mnogim međunarodnim znanstvenim tribinama hvaljen kao najadekvatniji sustav za jednu islamsku zemlju, jubilej stogodišnjice će verojatno naglasiti i ovu činjenicu.

    Zanimljivo je da je Alka Nesroff Mažuranić, unuka Ivana Mažuranića, sa svojim mužem Hristom Nestorovim, svršenim studentom američkog koledža u Istambulu i bugarskim diplomatom u Istambulu, u tom gradu boravila 1905.-1908. godine, te je u vrijeme izvođenja mladoturske revolucije vodila dnevnik, koji se danas čuva u Rijeci u spomeničkoj zbirci Brlić, Mažuranić, Ružić u vili Ružić. Ti će zapisi, ukoliko spomenutoj Zbirci budu dodijeljena sredstva, naredne godine biti objavljeni kao doprinos Rijeke istraživanjima stogodišnjice maldoturske revolucije i aneksije Bosne i Hercegovine, događaja koji su ovaj grad dovele u položaj povlaštene točke promatranja ne samo odnosa dviju velikih imperija, već i njihovih slavenskih naroda u borbi za vlastitu emancipaciju.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana