SUŠAČKA REVIJA broj 60

 


sjećanja

ANTIGONA

Božidar Perharić


HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE
"IVAN pl. ZAJC"

 

ANOUILH

 

ANTIGONA

 

8. svibnja 1954.

 

Izvode učenici II gimnazije u Rijeci

 

Kreont                                Mate Dražić

Antigona                             Janja Šikić

Ismena                                Nana Vilhar

Hemon                                Duško Engel

Dadilja                                Zrinka Spinčić

Paž                                     Melita Hlača

Glasnik                               Ivica Krešić

Stražar 1.                            Miljenko Tudor

Stražar 2.                            Mladen Franko

Stražar 3.                            Miodrag Milošević

Prolog                                 Aleksandar Grünbaum

Šaptačica                            Aja Kantoci

      Redatelj    Boris Andrejević

 

Ovako je otprilike izgledao programni plakat što su ga tog dana gledatelji dobivali ulazeći u kazalište Ivan pl. Zajc. "Otprilike" jer, nažalost, ni jedan primjerak nitko od glumaca nije sačuvao. (A iz arhiva kazališta mi na zamolbu da mi dostave bilo kakve informacije o ovoj predstavi, ni riječi nisu odovorili.) Ipak o učenicima – glumcima, o redatelju i o samoj predstavi imamo nešto dokumenata, a, što je najvažnije, i dovoljno živih i pouzdanih sjećanja.

No, najprije ćemo sve njih ovdje predstaviti jednom sačuvanom skupnom fotografijom. Ovdje su – očito prije ili nakon predstave – u kostimima u kojima su i igrali.

Zašto se uopće sjećamo te predstave? Zašto spominjemo te, tada, mlade ljude? Zašto o tom događaju, sada nakon više od pola stoljeća, želimo pisati?

Dobro, postoji jedan osobni motiv: tih sam godina ovim đacima predavao u Sušačkoj gimnaziji, veselio se njihovoj izvedbi Antigone i ponosio se njima. Ali postoje ovom pisanju i drugi, recimo "objektivni" razlozi.

    ANOUILH NA SVJETSKIM I NAŠIM POZORNICAMA

Bila je ta Anouilheva Antigona tih godina, a i ostala je, značajan dramski, i ne samo dramski, tekst. Izvođen je na mnogim europskim pozornicama, a – meni se čini nevjerojatnim – u Hrvatskoj prvi su ju izveli upravo đaci Sušačke gimnazije. Tek dvije godine kasnije – 1956. – bila je praizvedba u Zagrebu u tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu. Sljedećih petnaestak godina izvođena je u Hrvatskoj na desetak pozornica. Između ostalog, u atriju Kneževa dvora na Dubrovačkim ljetnim igrama. Dramu su režirali i Spaić, Smiljanić, Habunek. Vratila se nakon 19 godina i u Rijeku. U svibnju 1973., kako je zabilježeno, Anouilhovu Antigonu izvelo je "Komorno kazalište", ali ne u teatru, nego u "dvorani nebodera u Sušaku". Režirao je Vojdrag Berčić.


Učenici Sušačke gimnazije koji su izveli prvu Antigonu u Hrvatskoj.

Zašto je ova drama bila toliko izvođena i imala u svijetu, pa onda i kod nas, takvo teatarsko, i ne samo teatarsko, značenje? U Europi su između dva rata, a naročito tijekom i neposredno poslije Drugog svjetskog rata mnogi misleći intelektualci ogorčeni i obeshrabreni bezumnim tijekom povijesti i, slijedeći Strah i drhtanje danskog filozofa Kierkegaarda, sve više izražavali i sumnju u dostojanstvo i smisao povijesti, pa i same ljudske egzistencije. Egzistencije bez cilja i smisla, bez nade i bez vrijednosti. Egzistencije bez esencije, bez bitka, kao što bi se u dvije riječi mogao izraziti svjetonazor misaonog, filozofskog, literarnog, pa onda i političkog, usmjerenja egzistencijalizma. Iako nije od njega potekao, egzistencijalizam je prvenstveno vezan uz ime, istupe i knjige Jean Paul Sartrea. A naše intelektualce zbunila je, pa čak i obuzela njegova mučna Mučnina. Marksistički cenzori bili su prema tom egzistencijalizmu vrlo sumnjičavi. Bilo je u tom svjetonazoru nešto "prihvatljivog", ali i "sumnjivog". Počam od Kierkogoorda egzistencijalizam odbacuje svaki ontološki smisao čovjeka, koji je, eto, odbacio i boga. To je marksizam mogao uklopiti u svoje ateističke osnove i militantne političke ciljeve. No, s druge strane, egzistencijalisti ne vjeruju i ne očekuju povijesno ostvarenje "raja na zemlji", gdje će, kad iz "faze socijalizma" "svakome prema radu", prijeđemo u komunizam, biti "svakome prema potrebama". Kako je ta iluzija privlačno zvučila! Taj besklasni sklad ljudi. Ali Sartreu je – kako je propovijedao u drami Iza zatvorenih vrata – "čovjek čovjeku pakao". A povijest izaziva više mučnine negoli nade. Bilo crno ili crveno obojene. Zato je taj skeptični, čak defetistički, svjetonazor "našoj socijalističkoj vlasti", pogotovo vlasti, više nego sumnjiv, čak neprijateljski. Vrata su tim idejama bila stoga dugo zatvorena. Sve dok "zavjesa" koja nas je dijelila od "trulog Zapada", nije postala šupljikava da bi kroz nju mogli pristizati krediti, ali i drugi, vlasti doduše nepoćudni, ali mnogim izazovni produkti tog, kako se onda potajice govorilo "slobodnog svijeta": filmovi, pokoji časopis i novine, pa knjige i, eto, Anouilhova Antigona.

Jean Anouilh napisao je ovu dramu 1944. godine, kad je u Europi ljudska povijest i uljudba zaista bila mučna kao Mučnina a egzistencija i pojedinaca i društvenih sustava dovedena do tragičnog besmisla. Iako je egzistencijalizam bio uočljiv kao poseban u literaturi, pa čak i među "običnim ljudima", prepoznatljivi i prošireni svjetonazor, iapk to nije bio neki pokret, "literarna organizacija". Književnici i publicisti koji su sebe – ili su ih drugi svrstavali u egzistencijaliste – nisu bili ni potpuno uniformnog mišljenja niti su bili jednakog literarnog izraza. Anouilha su – ne znam da li i on sam sebe – suvremenici, ne bez razloga, svrstavali u egzistencijaliste.

     ANOUILHEVA “ANTIGONA” U SUŠAČKOJ GIMNAZIJI

S tom, ne baš prihvatljivom ideološkom "etiketom", prispio je i k nama. Zapravo najprije u II gimnaziju u Rijeci, u Sušačku gimnaziju. Tekst Antigone donio je gospodin Boris Andrejević. Ne znamo čiji je to bio prijevod i kako je redatelj do njega došao. Naime, za sve kasnije izvedbe Antigone služio je prijevod Radoslava Ivšića, a sam tekst prijevoda tiskan je i objavljen tek 1963. godine. Andrejević očito nije sam preveo dramu, jer je, kako je njegovom rukom zabilježeno u "anketnoj pristupnici" u Društvu dramskih umjetnika, "vladao" samo engleskim jezikom. Bilo kako bilo, prijevod je bio u Gimnaziji.  I još jedno pitanje koje ne možemo riješiti: zašto Andrejević nije "postavio" Antigonu u Riječkom kazalištu? On je Rješenjem sekreterijata za prosvjetu i kulturu, što smo ga našli u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe u Zagrebu, bio postavljen kao glumac u kazalištu Ivana pl. Zajca i djelovao je od 1952. do 1954. godine. Možda svoju zamisao nije ostvario u kazalištu jer ga je uprava smatrala nadobudnim početnikom? Bilo mu je tada 25 godina, a imao je samo "jedan razred glumačke škole" – kako je sam naveo u upitniku – i dvije kratke godine iskustva u zagrebačkom HNK. A možda i zato što "odgovorni" u kazalištu nisu razumjeli tu Anouilhevu dramu ili su je razumjeli i ocjenili kao nešto nepodobno, u najmanju ruku sumnjivo.

I tako je, očito uporni, g. Boris Andrejević pošao u Sušačku gimnaziju. Kako se je usuglasio s tadašnjom direktoricom gimnazije, koja je  – a sjećamo se – usprkos njene partijske pripadnosti bila – da se suvremeno izrazimo – liberalna i podržavala đačke, pa eto i Andrejevićeve, inicijative? Zašto je pošao baš na Sušačku gimnaziju, a ne nekoj amaterskoj glumačkoj grupi, kakvih je u ono vrijeme (za svaku pohvalu) mnogo bilo? Što ga je moglo vezati baš uz tu Sušačku gimnaziiju?

     UČENICI S REDATELJEM PRIPREMAJU PREDSTAVU

Dvoje bivših učenika – glumaca u toj Antigoni, gospođa Janja Pavlović (u ono vrijeme Šikić) i gospodin Miodrag Milošević, sjećaju se kako je Boris Andrejević s njima pripremao predstavu, kako je potaknuo, privolio, angažirao i odabirao učenike – glumce. Okupio je zapravo potpuno neformalno učenike koji su imali sklonost dramskom izrazu. Neku, kako se obično kaže, dramsku grupu. Najprije su učenici sami odabirali neku pjesmu ili prozni, čak dramski tekst i čitali. Sjećaju se, bilo je to sve spontano. Drugačije nego s profesorima na satima nastave. Bila je to i audicija, jer Boris Andrejević je vjerovatno već imao namjeru da s ovim učenicima pripremi Antigonu. Najprije ima je – sjećaju se Janja i Miodrag – pričao o ovoj drami, o likovima i njihovim odnosima, a onda je ponudio uloge. Pri tome je, kao da je već iskusni kazališni znalac, prosuđivao koliko bi lik, glas, držanje, osobnost učenika – glumca mogla biti primjerena dramskom licu.

Stasita, vitka, lijepa, samodostatna Janja – Antigona. "Dostojanstveni", pomalo nadmenog držanja Mate Dražić – Kreont. Riječima i gestama živahan Milošević idealno je odovarao za Trećeg stražara. I tako redom. Možda je zbog takvog odabira ovim đacima uspjelo na pozornici oživjeti svoje dramske uloge.


Ante Dražić kao Kreont

Kako su tekli pokusi? Najprije, kao i obično, čitači. Gospođa Janja i g. Milošević sjećaju se: Sjedili smo u nekom razredu u školi na klupama. Davalo je to dojam neke ležernosti, slobodnog, neukočenog ponašanja. Probali smo i prolazili scenu po scenu. Obično je redatelj ispričao svoje mišljenje i dojam o toj sceni, što ona izražava. Ali nije zadavao kako njegovi glumci moraju to izraziti. Mi smo pokušavali sami. Ponekad ni sam glumac nije bio zadovoljan. Ponovno je tražio pravi izraz. I tako smo repliku po repliku oblikovali onaj pravi izraz, kojeg treba zapamtiti i sačuvati. I, dakako, tekst napamet naučiti.

I u osvrtu na Antigonu, što je 11. svibnja 1954. tiskan u Novom listu, autor s inicijalima V.T. piše, jer je gledajući predstavu očito zapazio: Gdjegod je režiser Boris Andrejević vidio da su glumci dovoljno poneseni tekstom, pustio ih je same. I dobro je učinio. Njegova se ruka osjećala u ostvarenju osnovne zamisli, a sve ostalo prepustio je svojim interpretima.

I kretati smo se počeli na toj razrednoj pozornici. Pri tome su bile važne redateljeve upute – sjećaju se Antigona i Treći stražar.

I konačno, generalka. Pozornica velika, drugačija od one razredne. Kazališni ljudi su, kažu, praznovjerni, pa se, ako je generalka dobra, boje da će na premijeri "propasti". – i obratno. Ovaj put to se nije dogodilo. 8. svibnja 1954. podigao se zastor kazališta Ivana pl. Zajca – Anouilh: Antigona. Izvode je učenici Sušačke gimnazije.

    KRALJ ANTIČKE TEBE U FRAKU

Scena. Ne samo naslovom, nego velikim dijelom i radnjom, iako ne smislom i porukom, Anouilheva Antigona potječe iz Sofoklovog teatra. Ni tamo nije bilo kulisa, pa tako ni na ovoj riječkoj pozornici. Možda je "pusta pozornica" u ono vrijeme "realističnih" prikaza zbunjivala gledatelje. Ali ne samo scena. Vjerovatno su gledatelji, a mnogi su znali antičko podrijetlo Antigone, očekivali predstavu antičkoj nalik. Autor, barem u Ivšićevom prijevodu, nije u didaskalijama dao upute ni redatelju ni scenografu ni kostimografu. (Što je u ovoj predstavi bila jedna osoba).

Andrejević je odlučio da vladar ne bude u kraljevskom hitonu. Kralj Tebe došao je na pozornicu u buržoaskom fraku. Tako i njegov nesretni sin Hemon. Antigona u dugoj suknji, do vrata zatvorenoj bluzi, crnoj kao smrt. Ismena u lepršavoj haljini, bijeloj kao život.

Zašto tako? Bez obzira u koje vrijeme i gdje, vjerojatno uvijek, odnos časnog pojedinca i moćne vlasti vodi, možda ne do tragičnog, ali svakako do dramski složenog zapleta i sukoba. Bez obzira je li vladar u kraljevskom ornatu, maršalskoj uniformi, s lenjinskim kačketom na glavi ili u buržoaskom fraku. Već kostimografija je, dakle, isticala Anouilhovu poruku. Stražari, a njima je Anouilh dao više riječi nego Sofoklo, u nekoj civilnoj odjeći možda i nisu stražari, nego samo žbiri. Na glavi kacige. Onakve složene od papira. Mašu drvenim mačevima. Izgledaju, kao što je u osvrtu na predstavu u Novom listu, ipak ne shvativši redatelja, prigovorio kritičar: "groteskno". Groteskno,  a u službi vladara djeluju apsurdno, ali efikasno. Je li samo u Tebi tako bilo, kao da nas pitaju Anouilh i redatelj.

I tako: već samom kostimografijom  redatelj je naznačio tijek i smisao dramskog sukoba. U onom i u svakom vremenu.

     UČENICI – GLUMCI NA POZORNICI

Kreont, i onda kad mu Antigona pokazuje njegove vladarske i moralne "dronjke", nastoji zadržati dostojanstvo svojeg vladarskog fraka. Glas – zvučni bariton, riječ izgovorene odlučno – ta kralj je – glumački izražajnim logičkim naglaskom, fonetski razgovjetno, što je danas u kazalištu veoma rijetko. A bio je taj Kreont tek učenik sedmog gimnazijskog razreda.

Antigona uznositošću lika izražava moralnu samodostatnost. Način govora, pa i onda kad podigne glas na ujaka, izražajan i izgovorom jasan. U onoj crnoj, naglašeno jednostavnoj odjeći, lijepog i u dramskom sukobu plemenitog izraza i lica nujnog, kao da najavljuje svoju sudbinu. A bila je tek učenica sedmog gimnazijskog razreda.

Hemon smiren. On, čini se, sam odlučuje o svojoj sudbini. Kakav bi bio čovjek da je naslijedio prijestolje?

Predstava je tekla, barem smo mi gledatelji tako doživjeli, bez zastoja, zabuna i bez izostavljanja riječi. Zasluge je sigurno i imala i pažljiva šaptačica.

Glasnik je Kreontu i nama gledateljima ispričao tragični kraj Antigone, Hemona i Euridike, a Kreont je upitao svojeg paža: Što imamo danas? i otišao s njim na sjednicu nekog vijeća (možda i briselskog). Jer on je vladar i mora (takvu je ulogu izabrao ili na "demokratskim izborima" stekao) i nakon svega nastaviti svojom vladavinom. Makar apsurdnom. Na pozornici ostaju stražari. Oni su svoj zadatak ispunili. Možda ih vladar i nagradi. Možda, pa veselo piju i nazdravljaju. Oni, kao i obično, moralnih dilema nemaju.

Zastor se spušta. Aplauz. I ova polustoljetna sjećanja. Da, i dvije-tri fotografije, dva novinska osvrta na predstavu.

    JE LI OVA ANTIGONA BILA ZBUNJUJUĆA

Svakako valja komentirati novinski osvrt, recimo kritiku, ove đačke Antigone, što je bila objavljena u Novom listu. U osnovi je kritika, kako se kaže, bila pozitivna. Čak vrlo pažljivo, očito s naklonošću prema đacima-glumcima napisana. Gotovo analitički opisuje: Janja Šikić Antigona... pokazala je ne samo potpuno razumijevanje teksta, nego i glumački talent, jer se izražavala skladno u osjećaju, riječi i pokretu. Mate Dražić (Kreont)... je po pojavi, temperamentu i organu izvrsno odgovarao. I tako dalje. A odavši priznanje redatelju upozorava: ...mnogi ljudi sa starinskom skepsom gledaju na sve ono, što se naziva moderno, a ne realistično. Ali ova Antigona nije bila moderna samo stilom izvedbe, nego je bila i smislom i porukom zbunjujuća. I pisac osvrta, pa sigurno i mnogi gledatelji očekivali su, pa i "gledali", antičku predstavu. Tragičnu i uzvišenu. A ova Anouilhova prije je bila apsurdna nego uzvišena. Kreont otkriva nećakinji da se zapravo i ne zna koje od onih "razmrvljenih tijela" pripada herojskom Eteoklu, a koje "izdajniku" Tebe Poliniku. No, kralj je i protiv svoje volje morao narediti da se jedno, ni sam ne zna čije, tijelo ne pokopa, već da bude prepušteno "zvijerima i pticama". Jer demos tebanski je obuzet. izgleda, više mržnjom nego tebanskim domoljubljem, pa očekuje i traži od Kreonta – nije važno što bogovi kažu – da posthumno kazni "izdajicu Tebe". A i tebe će Antigono, građani Tebe i onako zaboraviti – odvraća Kreont nećakinju od njene tragične odluke.


Mate Dražić i Melita Hlača. Nitko od sudionika predstave nije kasnije zaplovio glumačkim vodama.

To, dakle, osim po naslovu, po licima i osnovi radnje nije bila Sofoklova Antigona. Je li zabunu i nesporazum zamijetio redatelj pročitavši osvrt i možda saslušavši usmene komentare ili je nekom drugom pao na pamet neobičan prijedlog: da se prije budućih predstava, ako ih bude, kratkom najavom i komentarom publiku upozori na ove autorove i redateljeve interpretacije i poruke. Učinio je to prije početka izvedbe u dragi Treći stražar. Dakako, još bez papirnate kacige na glavi i drvenog mača u ruci. Jesu li te uvodne riječi doprinijele razumijevanju tog, u ono vrijeme neobičnog dramskog teksta, izvedenog na tako neobičnoj sceni i u zbunjujućim kostimima?

Ne znamo. Možda. Nažalost, i sada kažem "nažalost", uz ovaj veliki trud, umješnost, znanje i požrtvovnost učenika-glumaca i redatelja Borisa Andrejevića ovaj vrijedan i složen dramski tekst izveden je samo dvaput na pozornici kazališta Ivana pl. Zajca i jednom u Domu kulture u Dragi. Vjerojatno je,  kako bismo danas  rekli "avangardna" redateljeva koncepcija bila čudna i neprihvatljiva.

     EPILOG

Redatelj Boris Andrejević je već te 1954. godine dobio rješenje kojim se premješta u osječko kazalište. Zašto? Ne znamo. Možda je zbog nekog razočaranja Andrejević htio napustiti kazalište u Rijeci, a možda se zbog nečeg ovo kazalište htjelo riješiti njega. Ni u osječkom kazalištu nije se Andrejević dugo zadržao, iako je tamo igrao čak glavne uloge u nekoliko predstava. A zanimljivo je da je i tamo s gimnazijalcima postavio, valjda je bio njome obuzet, Antigonu. Nakon kratkog angažmana u Zagrebačkom dramskom kazalištu otišao je u daleki svijet. Sjećanja i usmeni iskazi nisu dovoljno pouzdani: u SAD ili u Kanadu. O njegovom životnom i kazališnom curriculumu nisam uspio više saznati.

A učenici su sljedeće 1955. godine maturirali. Pošli, i to uspješno, putem svojih školovanja i stekli poštovanja vrijedna zvanja. Nitko od njih nije život posvetio, osim kao gledatelji, kazalištu. Antigona je sretna baka, a i drugi, koji su te sreće, na proslavama godišnjice mature (pedesetu su već apsolvirali) pričaju o svojoj unučadi. Kažu: ponekad i o Antigoni.

U pripremi ovog prikaza pomogli su mi svojim sjećanjima te sačuvanim fotografijama gospođa Janja Pavlović (u predstavi Antigona) i gospodin Miodrag Milošević (u predstavi Treći stražar). Podatke o djelovanju Borisa Andrejevića u osječkom akzalištu prikupio je, sadržajnim komentarom popratio i dostavio mi gospodin Ljubomir Stanojević (urednik kazališnih izdanja Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku). Svim suradnicima u pripremi ovog prikaza srdačno zahvaljujem.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana