SUŠAČKA REVIJA broj 60

 


ličnosti

ALBERT LONDRES

Slavko Suzić

... naš zanat nije da nekome ugodimo, još manje da činimo nepravdu, naš zanat je da perom dodirnemo ranu.

    Albert Londres je novinar koji je u svojim tekstovima kritizirao kolonijalizam i bahatost velikih sila, razotkrivao putove organiziranog kriminala, te je utjecao na javno mnijenje i na taj način pokušao promijeniti svijet. Kraljevi i carevi nisu ga voljeli, a niti kraljevi i carevi podzemlja. Umro je u požaru broda 16. svibnja 1932. u Crvenom moru.

Albert Londres rođen je 1885.godine u Vichiyju u Francuskoj. Na početku svoga književnog rada objavio je četiri knjige pjesama, zatim napušta stihove i posvećuje se novinarstvu. Pisao je za sve važne francuske novine, posebno su mu zanimljivi izvještaji koji redovito ostavljaju odjeka u javnosti. Godine 1912. postaje ratni dopisnik s bojišnica Prvog balkanskog rata. Do 1919. godine prolazi sve bojišnice Saveznika, a bio je i prvi Francuz koji je ušao u boljševičku Rusiju, iz koje je jedva izvukao živu glavu.

Albert Londres je kao novinar napisao više od 800 tekstova u kojima je obradio najrazličitije teme iz svih krajeva svijeta.

Za naše krajeve  zanimljiv je po tome što je pisao o nepravdi Pariškog, a zatim tajnih Londonskih  ugovora kada su velike sile dale Italiji područja sa većinskim slavenskim življem što su dotad bila pod Austrougarskom Monarhijom, pa su je tako tijekom Prvog svjetskog rata privukli da prijeđe na stranu Saveznika. To su područja slovenske obale, Slovenskog  Krasa i još dosta teritorija sa slovenskim stanovništvom  gdje se govori slovenski jezik.  Također, Istra, Zadar i otoci gdje živi hrvatsko stanovništvo i gdje se govori hrvatski jezik. Piše o tome da bi ta područja trebala pripasti novostvorenoj državi SHS.

Pisao je i o osvajanju Rijeke, D'Annunzijevom upadu u Rijeku i njegovu ponašanju. Istaknuo je njegov profil kao osvajača, ali i njegov doprinos svjetskoj kulturi. Godine  1919. imao je intervju s D'Annuzijem, pisao je o njegovom upadu u Sušak i Bakar, te njegovom strahu da ne pripadnu Jugoslaviji, kao i o namjeri osvajanja- (oslobađanja!) - cijele Dalmacije.  Londresove tekstove prenosili su i drugi  poznati listovi kao što su New York Times i Time. Tekstovima je  utjecao na javno mnijenje Evrope, već i same Italije. Upoznaje javnost o poznatim nam događajima: o vojnoj intervenciji talijanske vojske, protjerivanju D'Annunzia da bi se smirila politička situacija , stvaranju slobodne države Fiume, potpisivanju Rapalskog ugovora kojim Rijeka postaje talijanski grad, a Sušak s lukom Baroš biva dodijeljen Jugoslaviji, što se smatralo velikim političkim i teritorijalnim uspjehom za novonastalu državu.


Parobrod Georges Phillipar na kojem je Albert Londres izgubio život.

Putovao je svijetom na sve strane i napisao  nekoliko knjiga. Prva je bila Put do Buenos Airesa u kojoj je razotkrio jeziv lanac trgovaca bijelim robljem koji su iz javnih kuća Marseillea i Hamburga prebacivli mlade žene u Južnu Ameriku. Putovanje u Guyanu stvorilo je glasovito djelo – Au Bagne - (U kaznionici), koje je dalo povoda za uvođenje važnih reformi u korist kažnjenika u Cayenneu. Napisao je Dante nije vidio ništa, prikaz teške situacije u vojnom zatvoru Biribiju, zatim Zemlja Abonosa, o trgovini crnim robljem, pa Došao je vječiti Židov, a njegovo najljepše djelo je Ribari bisera.

Posljednja knjiga nazvana je Terorizam na Balkanu, u kojoj opisuje prilike u Bugarskoj Makedoniji, Srpskoj Makedoniji i Srbiji, Grčkoj i Albaniji prilikom stvaranja nove države Južnih Slavena. Čak zagovara stvaranje konfederacije Srba, Hrvata, Slovenaca, Bugara i Makedonaca kao spas od velikih sila koje nisu imale obzira prema opstanku malih naroda.

Početkom 1931. godine odlazi na Daleki istok gdje se vodio krvavi  rat između Japana , Kineza i Mongola, i tamo je počeo stvarati novo djelo  o razotkrivanju lanca prodavača oružja Japanu i o lokalnim kineskim moćnicima koji su ubijali vlastito stanovništvo da bi zadobili kontrolu nad velikim područjima Kine i Mandžurije. Napravio je i anketu o bombardiranju Šangaja. Sve je to bilo detaljno opisano u njegovom  novinarskom notesu od kojega se nije odvajao. Europska javnost i čitateljstvo s nestrpljenjem je čekala povratak velikog novinara i objavljivanje njegovih otkrića, ali je njegov povratak zadao i velike brige najutjecajnijim krugovima političkog i industrijskog života Londona, Pariza i Berlina.

Albert Londres ukrcao se na parobrod Georges Phillipar u travnju 1932. godine u Šangaju.

Brod je bio izgrađen u brodogradilištu St. Nazaire 1930. godine, a tada je slovio za najmoderniji i najbolje dizajnirani putnički brod na svijetu. Mogao je primiti tisuću putnika, bio je težak sedamnaest tisuća tona i vrlo luksuzan, s klimatiziranim kabinama. Imao je najmoderniju opremu tog vremena i bio opremljen uređajima za rano otkrivanje požara i automatsko gašenje.

Na svom povratku u Francusku brod se zaustavio u Saigonu, Singapuru, Penangu i na Cejlonu, zatim je krenuo prema Crvenom moru, Sueskom Kanalu i francuskoj sredozemnoj luci Marseille.


Parobrod je prije potonuća gorio četiri dana.

Londres je rijetko izlazio iz svoje kabine koja se nalazila na palubi «D» i nije se puno družio s ostalim putnicima kojih je bilo osamstotinjak na brodu. Te noći, 15. svibnja, većina putnika bila je na brodskoj zabavi , a Londres je po običaju odmah poslije večere otišao u kabinu. Oko dva sata iza ponoći prvi časnik zamijetio je požar kabine na palubi «D» i odmah obavijestio kapetana. Požar se strahovito brzo širio i vrlo brzo zahvatio zapovjedni most. Kasnije su očevici rekli da im se učinilo da u početku nije bio samo jedan nego nekoliko požara. Zapovjednik broda zapovijedio je da se dâ znak za uzbunu, zaustavljeni su i brodski strojevi i zatražena pomoć putem radiotelegrafa SOS porukom, ali je tijekom odašiljanja SOS poruke odašiljač  ostao bez napajanja. Radiotelegrafist je hitro otišao u prostoriju s rezervnim baterijama, ali skladište je bilo prazno. Posada je pokušala gasiti nastali požar, no kada su shvatili da gube bitku s vatrom, kapetan je dao zapovijed o napuštanju broda.

Spušteni su čamci za spašavanje, putnici zamotani u mokre ručnike i pokrivače probijali su se kroz dim i ulazili u čamce. Odjedanput je zavladala panika i ljudi su počeli skakati u more. Bacalo im se u more brodski namještaj da se imaju za što držati dok plivaju. Vrlo brzo na mjesto nesreće stiglo je nekoliko brodova, koji su ipak primili slab signal SOS poruke. Uskoro su preživjeli  izvučeni iz voda Crvenog mora. Brod je gorio još četiri dana, a zatim je potonuo.  Plamen se vidio sa udaljenosti od 40 milja. U požaru je nastradalo 53 putnika, među njima  i Albert Londres sa svojim novinarskim blokom. Ne zna se da je li izgorio u svojoj kabini ili je nestao u vodama Crvenog mora.

Državno povjerenstvo koje je provelo istragu o havariji Georgesa Phillipara  nije pronašla nikakve pouzdane tragove o nastanku požara. Rezultat istrage bio je neprecizan, ali donijet je strašan zaključak koji je upućivao na to da su za požar odgovorni navodno utjecajni međunarodni zločinački krugovi što su zapalili brod da bi ubili jednog jedinog putnika –najvećeg reportera tog doba – Alberta Londresa. 

Umro je obavljajući svoju časnu dužnost, a nagrada Albert Londres danas je jedna od najprestižnijih novinarskih nagrada.


Istraga nikada nije utvrdila kako je došlo do požara u kojem je nastradalo 53 putnika, među njima i Albert Londres.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana