SUŠAČKA REVIJA broj 61

 


lovran

URA KA NE VOLI ZIMU

Aleksandra Kućel-Ilić

Na sred lovranskega trga, va Staren grade, stoji stara crekvica Svetega Jurja. To je gracki svetac zaštitnik kega se slavi va četrten mesece, kada je Jurjeva i Dan Općini Lovran. Med juden se vavek poveda od jenoj legende ka špjeguje zač se drugde Sveti Juraj slavi 23. aprila, a va Lovrane dan kašneje. Navodno da je jahal na konje i da mu je rabil celi dan da pride z Brseča do Lovrana...

Ki god pride va Lovran, zajno će videt tu lepu crekav i žuti zvonik na kemu je i gracka ura. Pokažuje vreme, a otkucava saku punu uru, ma anke i kvarat uri, pol uri i tri kvarta od uri. Pred pasani Božić, 2007. leta, Lovranci su se štimali aš je njiha gracka ura proslavila puneh sto let.

Čuda dokumenti va keh bi se moglo pročitat kade je ura storena i kako je arivala va Lovran, ne more se nać, ma je poznato da su okole njijega preciznega mehanizma bacelali se koliki vredni judi. Navrezlo ih se je va teh sto let, pa se tako spominju Paolo Petričić, Vitorio Vidošić, Nando Gašparinić, Radovan Gržančić, Mario Milovac, Miljenko Korić, Romano i Josip Hrelja i Karlo Sterle.

Va vreme kada je Lovran bil pod Italijun, gracka je ura dobro i kako rabi popravna, ma je kašneje, pokle Drugega sveckega rata jeno deset let stala i ni pokaževala vreme. Oni ki vole svoj grad, brati Frici i Fabio Sterle su odlučili popravit tu uru i vrnut va život simbol lovranskega živjenja. Se su naštimali kako rabi, zamenili neki kusi ki su se porabili i od tega vremena do danaska je š njun se kako rabi. Kada su ju brati Sterle popravili, njihov je otac Karlo Sterle prezel brigu za nju i saki dan ju je navijal i pazil da se bude na svojen meste.

Deset let je za Karlota Sterlea to bila svakodnevna obaveza, a onput ju je prezel jedan drugi Lovranac, Josip Viskić, i to 1996. leta. – Va penziju san šal 1991. leta, pa san imel slobodnega vremena i mogal prezet ovo delo ko se mora storit saki dan, magari za to čuda njih ne zna. Najme, ura more hodit nekeh 36, najveć 37 ur bez da se navije. A to znači da ni druge nego sako jutro se poprtit na vrh zvonika i lepo ju navit. Zvonik je visok okole petnajst metar, a do ure se gre po 54 škalina ki su uski i derutni, ma... Dokle je zdravlja, ni mi teško to storit saki, baš saki dan. Kontoliran uru, popravjan ako ča rabi i navijan tako da povučen uteg od kamika ki peže okole pedeset kil i manji uteg od olova ki služi za pogon uri. Ako san ki put bil bolan, al san moral kamo poć, zamenil me je dobar prijatel, ma delo je delo i moralo se je storit – povedel je Josip Pepin Viskić ki ima 76 let, a va živjenje je bil mehaničar ki se preciznun mehanikun bavil va Torpede 11 let, a pokle do penziji delal va Autotroleju.

Kako je povedel, lovranska gracka ura je „od sajle do mehanizma“ original iz 1907. leta. Ka ju je fabrika storila, na njoj se ne more pročitat, ma veruje se da je na svet prišla va nekoj austrijskoj. Kontrolni mehanizam ki se zvani ne vidi dosti je manji od vanjskega izgleda ure, ka je velika okole „metar za metar“. Lepo ju je videt na oneh petnajst metar visini i kada god rabi pogjedat ka je doba, ma anke i naslišat kako „na turne urice biju“. Oni ki bivaju va centre Lovrana, va Staren grade i okolice su se već navadili na tisti zvuki i morda ih i ne abadaju, ma judi z okolice, se do Lignja i Lovranske Drage, povedaju kako ju čuju i zajno znaju koliko je ur.


»Lovranska gracka ura more hodit najveć 37 ur bez da se navije. Ni druge nego sako jutro se poprtit na vrh zvonika i lepo ju navit«, poveda Josip Pepin Viskić.

 - Ura se otkada je popravna, više ni fermala. Dela po dane, dela po noće. Otkada san počel skrbet za nju, pojavili su se neki problemi, ma san ih rešil. Tako san podesil vijak uz pomoć kega se regulira sat, a ki je bil blokiran, rešil san problem istrošenosti jene važne poluge va mehanizme, ma anke i dva istrošena ležaja. Otkada san to storil, ura puno boje dela. A navadil san se navijat ju saki dan zmed 9 i 9 i pol jutro. Nekada je bila užanca za Vazanj al za Božić kampanat „na ruki“, a sada je i tisto delo prezela elektronika. Nestalo je „ručno delo“. Još bin van otel povedet kako me je jeno vreme ura namučila. Prtil san se do nje i po četiri, po pet puti na dan samo da bin videl zaš mi ta draga ura „beži“. Našal san neki mod da se to reši i sada je se kako rabi. Kada priden gore, zapišen ono ča vidin – ši ura hodi naprvo, ši hodi nazada i ši ju rabi „štelat“. Već san ju jako dobro upoznal.Vidin da i uru moraš upoznat baš kako i čoveka. I ona ima svoji dobri i loši dani, svoja raspoloženja. Jako dobro ćuti saku promjenu vremena i najviše joj more zasmetat kada se z teplega leta, preko jeseni pride do vele zime. Ne voli kada je mrzlo. Storena je od mesinga i čelika, a kazaljke nisu od čelika ki ne zaruzina, ma svejedno, nikada ne pobere ruzinu. To je tisti kvalitetni materijal ki se je rabil pred sto let, a dobar je i danas – još je dodal šjor Viskić.

- Sako – toliko njoj se mora promenit neki del ki se zitroši, a podmazuje ju se z finen ujen i grafitnon masti i kako hodi – sama sebe podmazuje. Golubovi, ki rada pridu na zvonik, mogli bi ju rovinat, pa je postavna zaštitna mrežica. Ma i ona je već dala svoje, pa bi ju rabilo zamenit i stavit novu.

- Dok me nogi drže, brinut ću za lovransku gradsku uru, aš je jako važno da se neki ki to voli saki dan poprti gore i vidi „kakove je voji“. Verujen da se ova ura magari ima sto let, dokle god bude postojal čovek ki će ju saki dan navijat, neće fermat – rekal nan je na kraje Josip Pepin Viskić.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana