SUŠAČKA REVIJA broj 61 pabirci vremena IZLET U BUDUĆNOST Alen Čemeljić Sretna 2028. ! žmirkalo je s pročelja Palače Jadran, najljepše riječke palače obnovljene prije dvadesetak godina povodom obljetnice Jadrolinije, jedinog državnog neprivatiziranog poduzeća u Hrvatskoj čije sjedište još nije prebačeno u Zagreb. Razmišljalo se o tome prije kojih desetak-petnaestak godina kada je u Zagreb preselila i uprava Plive, ali posvađaše se tada zadarski i splitski lobi oko toga gdje bi bilo bolje smjestiti Jadroliniju, pa je vlada desnog centra odlučila ostaviti stvari onakvima kakve jesu dok se duhovi ne smire. Tako je Jadrolijina ipak ostala u Rijeci u palači na koju su već bacila oko razna osiguravajuća društva želeći se useliti baš u taj reprezentativni prostor. Nije da u Rijeci nedostaje uredskog prostora, već skoro četrdeset godina prazna su brojna nekadašnja inudstrijska postrojenja, a sada nakon prolaska hrvatskog konzumerističkog vala i početka masovne kupovine putem interneta prazne su ostale i zgrade brojnih trgovačkih cenatara podignutih krajem 20. stoljeća na Škurinjama i početkom ovog u Tower centru na Pećinama. Ali Palača Jadran, s njom se još može mjeriti jedino palača uništenog Croatia Linea na kojoj već desetljećima bliješti ime osiguravajućeg društva iz Splita. Možda baš stoga konkurenti baciše oko na veliki prostor i reprezentativnu palaču u samom središtu grada kojeg, doduše, mnogi građani i dalje izbjegavaju ne želeći gubiti sate u automobilskim kolonama na Piramidi odnosno na Mlaki. Gradske vlasti obećavaju kako će već u idućem mandatu riješiti taj problem i kako će se najzad sjesti za isti stol s odgovornima u Hrvatskim željeznicama kako bi najzad profunkcionirala gradska željeznica koja je preporodila gradski prijevoz u drugim većim hrvatskim gradovima. Rijeka je, doduše, bila prva koja je tako nešto planirala, ali u državnoj željezničkoj tvrtki nije, kažu bilo sluha za suradnju s Rijekom. Kao ni u drugim državnim tvrtkama kojima su na čelu ljudi bliski desnom centru što je u Hrvatskoj na vlasti već skoro četrdeset godina od samog hrvatskog osamostaljenja, uz iznimku od nešto manje od četiri godine početkom stoljeća kada se vladati okušao i lijevi centar. Ljevica s druge strane ne ispušta vlast na Kvarneru, pa će zlobnici za Rijeku, jedini veći hrvatski grad u kojem se vlast nije promijenila trideset i osam godina, još od 1990., reći kako ovdje još uvijek nisu nastupile demokratske promjene, toliko iščekivane u Hrvatskoj 80-tih godina prošlog stoljeća. Otuda i stalni sukobi između države i ovog sada već četvrtog grada u Hrvatskoj po broju stanovnika. U tom segmentu prestigao ga je naglo bujajući Zadar, koji je preko novoizgrađene luke Galženica postao glavna veza Srednje Europe s drugom stranom Jadrana, te nakon Dubrovnika glavni turistički adut Hrvatske sa sjajnom pozicijom u odnosu na tražene srednjodalmatinske otoke, te sa stalno novom turističkom ponudom, od sada već legendarnih morskih orgulja, preko bogatog Arheološkog muzeja, novoosnovanog i vrlo posjećenog Muzeja antičkog stakla do brojnih drugih elemenata u turističkoj ponudi. Reći će zlobnici kako će Božidar Kalmeta, taj najdugovječniji hrvatski ministar, koji uskoro odlazi u mirovinu, zasigurno dobiti i svoj spomenik negdje na Kalelargi za sve što je učinio za svoj grad dok je desetljećima obnašao ministarsku dužnost. To su samo zlobne priče, redovito odgovara novinarima kada mu to spomenu ukazujući kako će već iduće jeseni, ove, 2028. godine, i u Rijeci započeti gradnja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti i kako mu je jedna od najdražih uspomena iz duge i uspješne političke karijere upravo Rijeka čije je slike svakotjedno redovito dobijao na razglednicama od tadašnjeg riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela. Da ga podsjete na riječke probleme. Vino je u Hrvata opjevanije od piva, ali ipak pivo je glavno hrvatsko piće. Statistike kazuju kako prosječan građanin Hrvatske godišnje popije 19 i pol litara piva, dvostruko više nego vina. Ova 2028. godina najavljuje se kao odlučujuća za Hrvatsku jer bi se najzad trebali okončati pregovori s Europskom unijom i u zadnjem poglavlju – u kojem se ističe kako je Hrvatska proteklih dvadeset godina zaista učinila veliki napredak na polju borbe protiv korupcije, te kako bi njezina birokracija u tom segmentu sada već mogla postati uzor za mnoge razvijenije zapadne zemlje što su odlučile istupiti iz Europske unije zbog nezadovoljstva njezinog stanovništva odlukama iz Bruxellesa. Hrvatska bi se tako najzad mogla naći u društvu Slovenije, Rumunjske, Bugarske i još nekoliko manjih europskih zemalja nakon mukotrpnih, ali vrlo uspješnih četvrtstoljetnih pregovora tijekom kojih se transformirala u zemlju s vrlo efikasnim državnim aparatom. Godina 2028. u koju je Hrvatska krenula s novom vladom desnog centra, koji je tradicionalno već s desetak zastupnika više opet pobijedio lijevi centar, godina je u kojoj se treba suočiti i s vanjskim dugom naraslim, upozoravaju iz Hrvatske narodne banke, na 110 posto BDP-a. Uložit će se i krajnji napori , najavljuju iz Vlade RH, kako bi se sačuvali još neki nebetonirani dijelovi hrvatske obale na otocima. Ove bi godine u Rijeci konačno trebala biti puštena u promet i prometnica D 404, pa će se kontejneri najzad maknuti s nekadašnjeg parkirališta na Delti, a Grad Rijeka će započeti pregovore s Lukom, odnosno državom, da joj ustupi to zemljište u zamjenu za milijunski dug nastao zbog neplaćanja komunalne naknade. U taj dug, planiraju u Rijeci, mogla bi ući i prije dvadeset godina spašena, a još uvijek prazna lučka skladišta čiji bi se prostor mogao urediti, traže mladi povjesničari umjetnosti, po uzoru na Liverpool. Tako bi, kao što je Liverpol dobio Muzej Beatlesa, Rijeka uskoro trebala dobiti muzej RI-rocka, a i Pomorski muzej bi se mogao približiti moru, dok bi Guvernerova palača dobila drugu funkciju. Uz ta skladišta izgradio bi se i moderni veliki akvarij kakav se planirao graditi uz sušačku luku Baroš, koja je, međutim, morala biti iskorištena za sve veći broj kontejnera koje luka nakon nasipavanja terminala sve do hotela Jadran više nije imala kamo smjestiti. Jednog dana kada se kontejnerska luka preseli na sjeverni dio otoka Krka, govori se sve glasnije o tome, ali treba dobiti kredit Svjetske banke, tu bi se konačno mogla urediti marina bez obzira što naš Jadran nije više tako privlačan bogatoj klijenteli koja je otkrila albansku obalu s egzotičnim betonskim bunkerima što su pretvoreni u pansione za turiste dubokog džepa. Ova 2028. godina je kada će se najzad u parlamentu i općenito na hrvatskoj političkoj sceni, utvrđeno je to i deklaracijom, prestati prebrojavati tko je od očeva i djedova naših političara bio u partizanima, a tko u ustašama, pustit će se u promet i most preko Pelješca, zatim, unatoč žestokom protivljenju ministarstva koje se zalaže da se u školama i dalje koriste udžbenici, učenici u Rijeci, prvi u Hrvatskoj, u školu će odlaziti bez školskih torbi, samo sa nekoliko DVD-a, jer ih na školskim klupama čekaju laptopi! Rijeka će ove godine svoj 45. karneval obilježiti povorkom na Korzu koja će radi simbolike trajati točno 45 sati, zagrebački Dinamo će najvjerojatnije osvojiti dvadeset i neku titulu za redom i proslavit će je na novom stadionu pred svojih vjernih 1342 navijača, a hrvatski dnevni listovi po uzoru na Glas Istre ukinut će svoja tiskana izdanja, ...... Sretna vam 2028. godina!, odzvanjalo je na hrvatskim trgovima, čestitalo se, ljubilo i grlilo, samo je mene netko nimalo nježno gurao. Stigli smo! vikao mi je na uho mornar na katamaranu budeći me iz sna dok smo ulazili u riječku luku. Uh, ipak smo još u 2008. godini, ipak nismo izgubili dvadeset godina, bio je to samo san. Ili ... možda izlet u budućnost? Malo nas je, al`.. U prosjeku, kažu najnoviji statistički podaci, jedemo 80 kilograma kruha godišnje, ribe jedemo malo, gotovo pa ništa, kao ni teletine. Na jelovniku su nam uglavnom svinjetina i perad iza kojih pijemo, a što bi drugo, nego pivo. Prosječan Hrvat godišnje popije 19 i pol litara pive, dvostruko više nego vina. Nismo, baš, dakle, neki Mediteranci, ali zato se dičimo stanovima. Malo tko, naime, u Europi ima toliko vlasnika stanova kao mi. Čak 88 posto hrvatskih građana ima kuću ili stan u svojem vlasništvu, od čega 74 posto ne razbija glavu zbog ovogodišnjeg povećanja kamata na stambene kredite koji trenutno iznose 44 i pol milijardi kuna. Stanove, dakle, imamo, iako nam kvaliteta stanovanja, kaže statistika, baš i nije neka. Europski standard je, naime, barem 25 kvadrata po osobi, a u hrvatskoj metropoli, primjerice, više od trećine građana ima manje od 15 metara četvornih na raspolaganju. Tako će, nažalost, i ostati, jer su se stanovi od 70 i više kvadrata u potpunosti prestali prodavati. Agencije za nekretnine nam za takve stanove odmah poklanjaju i automobile ili nove lijepe televizore, međutim, mi nemamo novaca za tolike kvadrate. Spava se tako i u dnevnim boravcima, jer tri sobe ima tek 34 posto kućanstava, a četiri sobe tek njih 11 posto. Volimo živjeti s roditeljima s kojima još uvijek živi nas 285 tisuća starijih od 25 godina. Nikako da se osamostalimo, roditelji šute i ne izjašnjavaju se oko toga. Oni su, još za socijalizma, kupili većinu kreveta, garnitura za sjedenje i kuhinja u hrvatskim domovima, ali smo zato mi kupili nove automobile. Prošle smo godine kupili čak 82.664 nova automobila s kojima smo otišli na ljetovanje i odmarali smo se čak deset dana u naših 250 tisuća vikendica. Knjige baš i nismo kupovali, jer su skupe, puno skuplje od mobitela koje dobijemo i za jednu kunu, pa svako kućanstvo ima 2 i pol mobitela za koje nam se računi mjesečno popnu na nekoliko stotina kuna. U prosjeku živimo u troje i lani smo zajedno sa suprugama u kuću donijeli 72 tisuće kuna zarađenog novca.Viceprvaci smo Europe u rukometu, pobijedili smo Engleze na Wembleyu i izbacili ih s Europskog prvenstva u nogometu, jaki smo i u vaterpolu, još da Janica nije prekinula karijeru, mogli bismo se i dalje dičiti i njezinim pobjedama. Malo nas je, al' nas ima..... Pravnici vladaju Liječnici više ne dominiraju hrvatskom politikom. Prosječan član nove vlade dr. Ive Sanadera rođen je u kontinentalnoj Hrvatskoj, ima 50 godina i završio je Pravni fakultet. Čak je, naime, pet hrvatskih ministara s pravničkim obrazovanjem, čak i ministar kulture koji ima završen postdiplomski studij muzeologije. Slijede po brojnosti zanimanja u Vladi agronomi, a liječnika više gotovo da i nema, kao što nema ni ministara iz Istre i Primorja. Tako su po prvi put od osamostaljenja Hrvatske dvije najzapadnije i uz Zagreb najrazvijenije regije ostale bez predstavnika u izvršnoj vlasti. Ništa čudno ako se pogledaju izborni rezultati osme izborne jedinice što obuhvaća Istru i Rijeku, iz koje je u Sabor otišlo sedam izbornih kandidata SDP-a, 3 HDZ-a, 3 IDS-a i jedan (jedini u cijeloj Hrvatskoj) pripadnik Hrvatske stranke umirovljenika. Primorsko-goransku županiju tako u novom sazivu Sabora predstavlja osam saborskih zastupnika, i to Romana Jerković, Željko Jovanović, Luka Denona, Slavko Linić (svi SDP), Gari Cappelli, Bojan Hlača i Anton Mance (HDZ) te Miljenko Dorić (HNS). Dakle, samo jedna pripadnica ljepšeg spola iz najrazvijenijeg dijela Hrvatske! Hrvatska brodogradilišta osim pulskog Uljanika još uvijek ne mogu proizvesti brod po tržišnoj cijeni, pa država neprekidno mora podmirivati razliku. Uskoro će se, međutim, morati riješiti sudbina 3. maja, Viktora Lenca i Kraljevice. Nova hrvatska kontinentalna vlada, u kojoj je i ministar turizma s kontinenta, morat će se suočiti s rastom inflacije koja je u siječnju dostigla 6 posto, s povećanjima cijena kruha i žitarica od 10 posto, voća i povrća za više od 20 posto, ulja i masti od 30 posto, povećanjima cijena stanovanja , energije i tekućih goriva. Nimalo lagan zadatak za vladu koja želi uvesti Hrvatsku u Europsku uniju koja puno toga u Hrvatskoj ne odobrava, pa ni, primjerice, neprekidnu subvenciju brodogradnje. Kako hrvatska brodogradilišta s izuzetkom pulskog Uljanika ne mogu proizvesti brod za svjetsko tržište po tržišnoj cijeni, hrvatski porezni obveznici, odnosno država s novcem prikupljenim od poreza, mora neprekidno uskakati i pokrivati razliku. Naravno da tako ne može u nedogled, naravno da takav način poslovanja ne odobravaju ni u Bruxellesu s kojim bismo htjeli sklopiti savez, naravno da nas zbog takvog načina poslovanja Wall Street Journal svrstava na samo dno liste zemalja po mogućnostima poslovanja. U društvo Bosne i Hercegovine, Rusije, Bjelorusije, Ukrajine i Moldavije. U tim se zemljama, pokazuje istraživanje američkog lista, država miješa u ekonomiju, velika je stopa korupcije, niska je razina radnog prava, kao i zaštita vlasništva. Zato se Hrvatska od 157 analiziranih zemalja našla na 113. mjestu, a još 2006. bila je 55! Teški zadaci za novu hrvatsku vladu u kojoj neće biti ljudi iz Pule, Rijeke i Kraljevice kada se uskoro bude odlučivalo o sudbini (čitaj privatizaciji) Uljanika, 3. maja, Viktora Lenca i Kraljevice.P. S. Najbolji uvjete za rad i gospodarski rast, prema istraživanju Wall Street Journala, imaju poduzetnici u Irskoj, Australiji, Singapuru, Sjedinjenim Američkim Državama i Hong Kongu. Ceste Imamo nove automobile, imamo i nove autoceste. Ukupno 1.500 kilometara autocesta imat će Hrvatska za nekoliko godina kada se u cijelosti izgradi autocesta do Dubrovnika, zatim ona od Zagreba do Siska i od Rijeke do Žute Lokve gdje će se spojiti s autocestom Rijeka-Zagreb. U međuvremenu, već iduće godine trebao bi biti gotov i južni trak riječke zaobilaznice koji čekamo već dvadeset godina. Puna dva desetljeća čekala se gradnja još dvije trake ceste dugačke samo devet kilometara, ali s četiri tunela i dvije stotina metara dugačakim mostom iznad kanjona Rječine. Cijena? Prava sitnica, kaže stara rečenica iz Alana Forda. 628 milijuna kuna, i to u očekivanju nove prave zaobilaznice od Permana preko Grobnika. Koliko se čekalo na izgradnju ove, novu će možda dočekati tek neke iduće generacije. Nema više Primoraca u vladi RH. Donedavna ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar Kitarović otišla je u Washington gdje će iduće četiri godine obnašati dužnost veleposlanice RH u SAD-u. Kolinda Nema više Primoraca u hrvatskoj vladi, ostao je tek ministar po prezimenu Primorac, po porijeklu Dalmatinac. Nema više ni Kolinde Grabar Kitarović, Riječanima najsimpatičnije figure u prošloj vladi desnog centra premijera Ive Sanadera. Nova hrvatska vlada tako više osim premijera nema poliglota (dosadašnja ministrica vanjskih poslova, naime, služila se što aktivno što pasivno sa šest stranih jezika), a, zanimljivo je, novi ministar vanjskih poslova Goran Jandroković govori uz materinji samo još engleski jezik. Novi ministri turizma, unutarnjih poslova i poljoprivrede ni to – služe se samo hrvatskim jezikom. Pune ruke posla, dakle, za prevoditelje ne samo u pregovorima s EU, koji su zastali na dva zatvorena i usklađena poglavlja hrvatske i europske pravne stečevine od ukupno njih 33. Riječanka Kolinda Grabar Kitarović u novoj je hrvatskoj vladi mjesto najboljeg znalca stranih jezika prepustila premijeru Ivi Sanaderu, koji se diči znanjem četiri strana jezika, dok se odmah iza njega sličnim obrazovanjem može pohvaliti i ministar kulture Božo Biškupić, koji govori jedan strani jezik manje. Zanimljivo, potpredsjednica hrvatske vlade Đurđa Adlešić služi se aktivno samo ruskim jezikom, kojeg govore još neki članovi vlade. Ima li tu neke simbolike, odnosno hoće li možda taj jezik poslužiti ministrima u nekim budućim pregovorima? Dosadašnja ministrica poliglotkinja Kolinda Grabar Kitarović svoje će znanje jezika idućih godina koristiti u Washingtonu gdje je raspoređena na mjesto hrvatske veleposlanice u SAD-u, tako da su otpale sve kombinacije kako bi se mogla kandidirati za mjesto riječkog gradonačelnika na kojem već desetljećima, još od Nede Andrić, nije bilo pripadnice ljepšeg spola. Hrvatska nafta U budućnosti možda zbog nesigurnog okruženja neće biti turizma, ali bi moglo biti nafte. Crna Gora se, naime, u svom parlamentu založila za što skorije definiranje trajne granice s Hrvatskom na Prevlaci. Razlog su nalazišta nafte i plina čije su rezerve u engleskim tiskovinama ocijenjene dovoljnima za Balkan i dio Italije, jer u podmorju na granici Hrvatske i Crne Gore na dubini od pet tisuća metara navodno leže nalazišta od od tri do pet milijardi barela nafte i plina. Što će od toga pripasti Hrvatskoj, znat će se tek nakon definiranja trajne granice s južnim susjedima, a pregovori, već sada se može prognozirati poučeni iskustvima sa Slovenijom, neće biti nimalo lagani. Naime, kada pregovori sa zapadnim susjedima u kojima nije u pitanju takva vrijednost kao što je crno zlato idu tako teško, što li će tek biti s pregovorima s novim Kuvajtom, kako svoju domovinu nazivaju crnogorski mediji? Pretjerano, naravno, ali u danima kada je svjetska proizvodnja nafte dosegla svoj vrhunac i kada se procjenjuje kako je preostalo još 1020 milijardi barela nafte, svako novo potencijalno nalazište i te kako je zanimljivo. Tim više što je naftni barel početkom godine probio granicu od 100 dolara i pitanje je gdje će se zaustaviti. I Francuska ima svoju Riječku banku, samo je niže pozicionirani službenik francuske banke Société Générale svoju tvrtku oštetio za 5 milijardi eura. Riječkoj banci bilo je dovoljno i sto milijuna dolara da nestane s bankarske scene. Societè Générale I Francuska ima svojeg Nodila i svojeg Štokića. Njihova se banka zove Societè Générale, njihov je nižepozicionirani trgovac vrijednosnim papirima Jerôme Kerviel (31) i gotovo je dvostruko mlađi od nekadašnjeg dilera Riječke banke. Njihova šteta nije 100 milijuna dolara već puno veća – skoro pet milijardi eura, njihova banka nije jedna od manjih u državi već, naprotiv, jedna od najvećih u Europi. Ostalo je, međutim, isto. U oba su slučaja nižepozicionirani službenici rizičnim transakcijama doveli bankarske kuće pred samu propast. I u riječkom i u francuskom slučaju direktori banaka tvrde kako ništa nisu znali, iako su vjerojatno žmirili bojeći se za svoje interese. U riječkom slučaju menadžeri su tako dolazili do, za hrvatske prilike, ogromnih godišnjih novčanih nagrada od nekoliko stotina tisuća ondašnjih njemačkih maraka, a u Francuskoj je član uprave posumnjavši kako se nešto događa prodao svoje dionice vrijedne 40,5 milijuna eura. Projekt koji je prije nekoliko godina uspio u Rijeci ponovljen je sada s puno većim ulogom u Parizu. Nakon riječkog pokusa, reći će pobornici teorija kako su naši prostori pogodni za razne eksperimente,moglo se pristupiti glavnom poslu gdje su ulog bile milijarde. U hrvatskom slučaju za propast banke još uvijek, i toliko godina kasnije, nitko nije odgovarao. Hoće li se u Francuskoj dogoditi isto? Zelena Hrvatska Tko na svijetu najbolje čuva svoju prirodu? Švicarska, pa sjevernjaci - Švedska, Norveška i Finska, te Kostarika. To je pet prvoplasiranih zemalja od 149 koliko ih je ukupno promatrao Centar za kvalitetu zaštite okoliša američkog sveučilišta Yale. A Hrvatska? Vrlo dobar plasman – odlično dvadeseto mjesto. Pitanje je samo jesmo li tako dobro plasirani zato što svjesno čuvamo svoj okoliš ili zato što ga još nismo uspjeli uništiti nerazvijenom industrijom i poljoprivredom, masovnom izgradnjom apartmana, elektrana i tko zna čega još. Jer Termoelektrana Rijeka i dalje ne koristi plin i pitanje je kada će, tako da se čistom zraku u Kostreni možemo nadati samo za burnih dana, novi Plomin također će koristiti ugljen unatoč prosvjedima ekologa, cijeli kanjon Dobre u dužini od 13 kilometara bit će potopljen radi stvaranja akumulacijskog jezera za novu hidrocentralu usprkos transparentima PreDobra za jedan posto. Naime, to prirodno bogatstvo bit će uništeno da bi se zadovoljilo manje od jedan posto hrvatskih potreba za električnom energijom. Najstariji naš nacionalni park Plitvička jezera još nema riješenu odvodnju otpadnih voda, zaštitili smo manje od 10 posto površine Hrvatske, dok je europski prosjek oko 15 posto. Unatoč svemu tome još smo na odličnom dvadestom mjestu. Kad bi se zaista sustavno radilo na očuvanju prirode, kada se ne bi dopustilo onakvo uništavanje obale kakvo se viđa na našim otocima – nesmiljena sječa starih stabala maslina, zaštićenih stoljećima, kada bismo zaštitili šume tako da se zakonom zabrani izdavanje građevinskih dozvola na požarom poharanim područjima, gdje bi nam bio kraj? Možda bi i za dva, tri ili čak više desetljeća još uvijek bili raj na zemlji, odnosno Mediteran kakav je nekada bio. Otkaz Japancima Svijet se zaista rapidno mijenja. Njemačka je najglasnija kada su antiratni prosvjedi u pitanju, najbolji golfer današnjice ima crnu kožu, a jedan od boljih rappera, zamislite, bijelu. Sve se mijenja, pa tako i naša snažna uvjerenja o njemačkoj supermaciji u tehnici (zamislite Hrvati preferiraju francuske automobile!), američkoj superiornosti u košarci (taj sport, zapravo, više skoro nikoga osim Amera i ne zanima), nenadmašivoj britanskoj pop-glazbi (Srbija je pobijedila na Euroviziji!), japanskoj preciznosti i točnosti (Hrvati otkazali ugovor japanskoj tvrtki koja je trebala raditi Zagrebačku obalu u Rijeci!). Tko bi to mogao pomisliti još prije samo desetak godina? Tko bi se usudio prognozirati da se japanska tvrtka u Hrvatskoj neće držati ugovora, da će dovesti u pitanje gradnju kontejnerske obale, da ćemo zbog njih morati još više proširiti Brajdicu i da ćemo zbog toga 2013. godine imati ne jedan već dva kontejnerska terminala. Jedan na Sušaku, jedan na riječkoj strani. Svijet se definitivno promijenio, još samo da pronađu piramide u Bosni ... Nova Rijeka I Rijeka bi se uskoro trebala znatno promijeniti. INA je najzad najavila obustavu proizvodnje na Mlaki, što bi trebalo značiti i skorašnje preseljenje iz središta grada. Rijeka će, zahvaljujući tome, dobiti sasvim drugačiju sliku, jer dvjesto tisuća vrlo atraktivnih četvornih metara nakon dekontaminacije dobit će sasvim drugačiju namjenu. Urbanisti će dobiti novi zadatak, pitanje je samo kada će se on realizirati? Naime, kao i u pitanju Delte gdje je vlasnik terena lučko poduzeće, vlasnik ovog zemljišta nije Rijeka već hrvatska naftna kompanija koja će vjerojatno znati iskoristiti teren uz samu morsku obalu. Hoće li se tu graditi hoteli, skupi stanovi, poslovni tornjevi ili nešto četvrto, za sada je teško nagađati, ali Rafineriji na Mlaki koja je taj prostor zauzimala od 1883. godine odbrojeni su dani. Ostat će samo ime ulice po Milutinu Baraču, prvom direktoru riječke rafinerije, u spomen da je ovdje nekada bila najveća rafinerija nafte u Europi koja je tu, nažalost, stjecajem ratnih i raznih drugih okolnosti predugo ostala. Mađari otvorili, Mađari zatvorili. Neplivači Tko bi to rekao? Četvrtina hrvatskih studenata, vjerovali ili ne, ne zna plivati. Pokazali su to rezultati istraživanja koje je provedeno na Filozofskim fakultetima u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu i prema kojima su zagrebački studenti po umijeću plivanja iza beogradskih i ljubljanskih kolega. Dvadeset i jedan posto studenata, te dvadeset i sedam posto studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu na pitanje znaju li skočiti na noge u vodu i plivati bilo kojim stilom pedeset metara, odgovorilo je negativno! Među beogradskim studentima je 16 posto neplivača, a u Ljubljani njih 13 posto! Hrvatska - jadranska zemlja, spoj Mediterana i Srednje Europe, kako se volimo nazivati, ima, dakle, više neplivača od kontinentalnih susjeda! Što je ostalo od naših mediteranskih navika? Vino se gotovo i ne pije, riba se jede gotovo samo na Badnjak i u sličnim prigodama, mladići odustaju od pomorskih zanimanja, ulov ribe prepuštamo talijanskim koćaricama, sada se k tome pojavio i toliki broj neplivača. Kao u nekim davnim vremenima kada se iz Zagore do mora spuštalo danima, kada su zagrebački sportaši pri dolasku na Kvarner željeli probati je li more zaista slano, kada se za bazene nije ni znalo. Istine radi, da se slučajno ispitivanje provodilo na Filozofskim fakultetima u Rijeci ili Zadru, rezultati bi zasigurno bili drugačiji, ali ipak.... U zemlji svjetskih prvaka u vaterpolu dvadeset i pet posto mladića da ne zna plivati? Gdje su ona djetinjstva Bjelovarca Tribusona, Čazmanca Kolara, Zagrepčanina Milčeca i ostalih pisaca s kontinenta provedena uz rijeke i jezera? Ostala su zapisana u knjigama koje se u Hrvatskoj sve manje čitaju. Rijeka dobija veličanstveni bazenski kompleks. Plivači i vaterpolisti dobili su sjajne uvjete za još bolje rezultate. Nevjerojatno, međutim, zvuči podatak da u zemlji svjetskih pravaka u vaterpolu čak četvrtina studenata ne zna plivati. Pod utjecajem alkohola ukrajinski kapetan tankera Capadocia promašio je prošle zime ulaz u riječku luku zabivši se u lukobran koji unatoč silnim najavama još uvijek nije otvoren za građane. Valjda se neće i ova nesreća na moru iskoristiti kao opravdanje za presporu sanaciju budućeg riječkog šetališta. Antičko staklo Malo tko u Hrvatskoj, a posebice izvan nje, zna da Zadar posjeduje prekrasne zbirke antičkog stakla među kojima se nalaze svjetski vrijedni rariteti, zatim kako je u Vučedolu nakon golubice pronađena i prekrasna 4 tisuće godina stara čizmica, te kako je Rijeka jedini grad na europskom kontinentu koji posjeduje u Pomorskom muzeju spasilački prsluk s Titanica. Za Apoksiomena se čulo zahvaljujući upornosti Malog Lošinja da ga zadrži i ne da zagrebačkom Arheološkom muzeju, kao i za korčulansku rodnu kuću Marca Pola, iako će venecijanski arhivi reći kako su se njegov otac i stric pod prezimenom Pilić (kasnije talijanizirano Polo) preselili radi trgovine u Veneciju pa je vjerovati da se poznati moreplovac možda rodio na talijanskom, a ne hrvatskom tlu. Hrvatska – zemlja prepuna zanimljivih povijesnih priča koje nisu poznate ni njezinim stanovnicima, a kamo li mnogima koji su za nju čuli tek zahvaljujući Zvonimiru Bobanu i Davoru Šukeru. Ipak, stvari se pokreću. Apoksiomena je u Firenci vidjelo tisuće ljudi, Vučedolska čizmica će također uskoro krenuti na izložbe, a Zadar će ovog ljeta dobiti cijeli muzej antičkog stakla što će, gotovo je sigurno, biti veliki uspjeh ne samo za hrvatsku već i europsku kulturu. Još kad bi Rijeka u turističkoj ponudi iskoristila onaj spasilački prsluk...... . Molo longo Šetalište još nije otvoreno. Priča o riječkom lukobranu, iznimnoj riječkoj šetnici, jedna je od onih riječkih priča koje nikako da se realiziraju. Lukobran, šetnica uz Rječinu, preseljenje Rafinerije, Platak kao vrhunsko skijalište nadomak mora, park na Delti, žičara prema Trsatu...... Mogle bi se tako nabrajati razne ideje koje su se odavna Riječanima učinile i više nego zanimljive, ali čija se realizacija još uvijek odgađa. Lukobran i ovog ljeta ostaje zatvoren za Riječane, iako je putnički terminal izgrađen još lani, jer još uvijek nije saniran, a kada se sanira, tko zna kakav će se onda pronaći razlog da se Riječani još uvijek njime ne šetaju. Gotovo je sigurno da će se među razlozima između ostalog naći i havarija tankera Capadocia, broda koji plovi pod zastavom Nizozemskih Antila i čiji je ukrajinski kapetan jednostavno promašio luku, te pod zvjedanim vedrim nebom udario u lukobran dobrano ga oštetivši. Ukrajinski će se kapetan još puno puta otrijezniti kad se njegova vožnja bude spominjala kao jedan od razloga zašto sanacija tog lukobrana ide tako sporo kao i sve što je vezano za riječku luku. I izgradnja Zagrebačke obale, i izgradnja cesta D-403 i D-404, i eventualna izgradnja marine, i očuvanje kolodvora na Sušaku, koji bi se, prema posljednjim idejama, moglo pretvoriti u muzej željeznice na Primorju, i očuvanje i obnova Metropolisa, i još puno toga. Nekada, zapisao je kolega komentator Novog lista, govorilo se: Rijeka je luka, luka je Rijeka. I zaista čelni ljudi luke dolazili su na čelo grada i obostrani interesi lako su se nalazili. Sada kao da se radi o stranom tijelu unutar grada. Kao da ta luka više ne pripada Rijeci, kao da tu Luku grad izvan lučkih granica više ne zanima. Samo interes poduzeća, sve veći broj kontejnera, sve veći profit, kao da ljudi iz luke ne žive u gradu koja se svojom lukom uvijek dičila. Zbog nekog kratkog spoja, blokade u komunikaciji, da li između grada i Luke, grada i države, luke i građana, luku Riječani više ne smatraju svojom. Kao nekada davno Rijeka unutar Hrvatske, sada je luka unutar Rijeke postala corpus separatum. Džamonja Skulptura našeg velikog umjetnika Dušana Džamonje ostat će ispred riječkog kazališta, iako se godinama govorilo kako je to tek privremeno rješenje. Pričalo se o njezinom preseljenju na Sušak ispred Građevinske škole, javljala su se još neka razmišljanja, ali Džamonja definitivno, poručiše gradski oci, ostaje ispred kazališta, a uskoro bi se prema njegovim idejnim projektima počelo graditi i riječku džamiju i inustrijsku zonu Grobnišćine. Veliki umjetnik koji ove godine obilježava 80. rođendan očito je prepoznat u Primorju kao i u Istri gdje već desetljećima stvara u ateljeu u Vrsaru, ali još uvijek, zanimljivo je, nije dobio lokaciju u Zagrebu za trajnu izložbu svojih 300 najvrjednijih djela koje nikada nije želio prodati ni najvećim svjetskim muzejima. I nije samo Zagreb u pitanju. Svaki bi grad mogao naći barem nekoliko umjetnika prema kojima se odnosio maćehinski, iako to oni, naravno, nisu zaslužili. Još uvijek vlada ona kako nitko nije prorok u vlastitom selu. Skulptura našeg velikog umjetnika Dušana Džamonje, priopćili su gradski oci, definitivno ostaje ispred kazališta Ivana pl. Zajca Cinestar I to se dogodilo. Najavljivalo se mjesecima, bili smo pripremljeni, ali opet ostaje žal. Rijeka više nema kina u središtu grada. Rijeka je dobila CineStar u Tower centru (kuli Sauronovoj, zapisao je svojevremeno riječki filmski kritičar Aldo Paquola), ali je ostala bez onih nekadašnjih kinodvorana s dušom. Riječani su sa CineStarom dobili osam kino-dvorana, potpuni komfor, matineje koje su nestale zajedno s kinom Garibaldi, on line rezervacije i još puno toga. Rezultat je skoro 70 tisuća posjetitelja u samo mjesec dana postojanja riječkog multipleks kina. Ipak, ostaje žal zbog neočuvanja barem jedne kino dvorane u središtu grada, poput kina Europa, odnosno Balkan, na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Promjene, međutim, neumitno stižu. Zagreb je ostao bez kinoteke, a Rijeka bez nekomercijalnog kina. Nekomercijalni filmovi povremeno će se, doduše, prikazivati u HKD-u na Sušaku, ali samo povremeno. Tko bi vam od sadašnjih klinaca povjerovao da je Rijeka nekada imala dvadesetak kinodvorana? Brodvejski hit Nunsens postao je i riječka uspješnica. Nunsens Teatro Fenice više nije kino, ali opet ugošćuje kazališne predstave. Zahvaljujući tome u Rijeci će se valjda najzad moći neke kvalitetne kazališne predstave gledati i godinama nakon njihove premijere, a prva takva mogla bi biti mjuzikl Nunsens. Nakon 15 godina planiranja Mojca Horvat postavila je taj brodvejski hit i u Rijeci i već nakon prvih predstava časne sestre, koje igraju Olivera Baljak, Andreja Blagojević, Vivien Galleta, Leonora Surian, Elena Brumini, Antonela Malis, Anastazija Balaž Lečić i Kristina Kaplan, ispraćene su s burnim pljeskom i oduševljenjem. Iako je riječ o pet otkačenih časnih sestara redateljica Mojca Horvat uigrala je osam glumica koje plešu i pjevaju, pa je ispunjen i taj uvjet za dug život predstave koja će, po svemu sudeći, postati nova uspješnica riječkog kazališta. Zbogom Gale Strahovalo se, znalo se, ipak nadali smo se. Međutim, dogodilo se te siječanjske subote. Veliki glumac Galiano Pahor nije više među nama. I malo je reći kako više ništa neće biti isto. Ni u kazalištu, ni na Korzu. Nema više njegove markantne pojave, dubokog glasa, karakterističnog glasnog smijeha, ironične ljubaznosti u ophođenju (Reci, srce! Kaži, dušo! Molim, zlato!), nepredvidivosti na sceni (Maestro je zaspao! Hoćemo li maestro?), nepredvidivosti pri susretima nekada tako srdačnim, a nekada baš i ne, nema više onog širokog osmijeha na licu prilikom spuštanja po škalama kraj Bonavie. Nema više Griše, nema više Fumula, nema više Karolininog admirala. Zbogom Gale! Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
IZLET U BUDUĆNOST
Alen Čemeljić
Sretna 2028. ! žmirkalo je s pročelja Palače Jadran, najljepše riječke palače obnovljene prije dvadesetak godina povodom obljetnice Jadrolinije, jedinog državnog neprivatiziranog poduzeća u Hrvatskoj čije sjedište još nije prebačeno u Zagreb. Razmišljalo se o tome prije kojih desetak-petnaestak godina kada je u Zagreb preselila i uprava Plive, ali posvađaše se tada zadarski i splitski lobi oko toga gdje bi bilo bolje smjestiti Jadroliniju, pa je vlada desnog centra odlučila ostaviti stvari onakvima kakve jesu dok se duhovi ne smire. Tako je Jadrolijina ipak ostala u Rijeci u palači na koju su već bacila oko razna osiguravajuća društva želeći se useliti baš u taj reprezentativni prostor. Nije da u Rijeci nedostaje uredskog prostora, već skoro četrdeset godina prazna su brojna nekadašnja inudstrijska postrojenja, a sada nakon prolaska hrvatskog konzumerističkog vala i početka masovne kupovine putem interneta prazne su ostale i zgrade brojnih trgovačkih cenatara podignutih krajem 20. stoljeća na Škurinjama i početkom ovog u Tower centru na Pećinama. Ali Palača Jadran, s njom se još može mjeriti jedino palača uništenog Croatia Linea na kojoj već desetljećima bliješti ime osiguravajućeg društva iz Splita. Možda baš stoga konkurenti baciše oko na veliki prostor i reprezentativnu palaču u samom središtu grada kojeg, doduše, mnogi građani i dalje izbjegavaju ne želeći gubiti sate u automobilskim kolonama na Piramidi odnosno na Mlaki. Gradske vlasti obećavaju kako će već u idućem mandatu riješiti taj problem i kako će se najzad sjesti za isti stol s odgovornima u Hrvatskim željeznicama kako bi najzad profunkcionirala gradska željeznica koja je preporodila gradski prijevoz u drugim većim hrvatskim gradovima. Rijeka je, doduše, bila prva koja je tako nešto planirala, ali u državnoj željezničkoj tvrtki nije, kažu bilo sluha za suradnju s Rijekom. Kao ni u drugim državnim tvrtkama kojima su na čelu ljudi bliski desnom centru što je u Hrvatskoj na vlasti već skoro četrdeset godina od samog hrvatskog osamostaljenja, uz iznimku od nešto manje od četiri godine početkom stoljeća kada se vladati okušao i lijevi centar. Ljevica s druge strane ne ispušta vlast na Kvarneru, pa će zlobnici za Rijeku, jedini veći hrvatski grad u kojem se vlast nije promijenila trideset i osam godina, još od 1990., reći kako ovdje još uvijek nisu nastupile demokratske promjene, toliko iščekivane u Hrvatskoj 80-tih godina prošlog stoljeća. Otuda i stalni sukobi između države i ovog sada već četvrtog grada u Hrvatskoj po broju stanovnika. U tom segmentu prestigao ga je naglo bujajući Zadar, koji je preko novoizgrađene luke Galženica postao glavna veza Srednje Europe s drugom stranom Jadrana, te nakon Dubrovnika glavni turistički adut Hrvatske sa sjajnom pozicijom u odnosu na tražene srednjodalmatinske otoke, te sa stalno novom turističkom ponudom, od sada već legendarnih morskih orgulja, preko bogatog Arheološkog muzeja, novoosnovanog i vrlo posjećenog Muzeja antičkog stakla do brojnih drugih elemenata u turističkoj ponudi. Reći će zlobnici kako će Božidar Kalmeta, taj najdugovječniji hrvatski ministar, koji uskoro odlazi u mirovinu, zasigurno dobiti i svoj spomenik negdje na Kalelargi za sve što je učinio za svoj grad dok je desetljećima obnašao ministarsku dužnost. To su samo zlobne priče, redovito odgovara novinarima kada mu to spomenu ukazujući kako će već iduće jeseni, ove, 2028. godine, i u Rijeci započeti gradnja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti i kako mu je jedna od najdražih uspomena iz duge i uspješne političke karijere upravo Rijeka čije je slike svakotjedno redovito dobijao na razglednicama od tadašnjeg riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela. Da ga podsjete na riječke probleme. Vino je u Hrvata opjevanije od piva, ali ipak pivo je glavno hrvatsko piće. Statistike kazuju kako prosječan građanin Hrvatske godišnje popije 19 i pol litara piva, dvostruko više nego vina. Ova 2028. godina najavljuje se kao odlučujuća za Hrvatsku jer bi se najzad trebali okončati pregovori s Europskom unijom i u zadnjem poglavlju – u kojem se ističe kako je Hrvatska proteklih dvadeset godina zaista učinila veliki napredak na polju borbe protiv korupcije, te kako bi njezina birokracija u tom segmentu sada već mogla postati uzor za mnoge razvijenije zapadne zemlje što su odlučile istupiti iz Europske unije zbog nezadovoljstva njezinog stanovništva odlukama iz Bruxellesa. Hrvatska bi se tako najzad mogla naći u društvu Slovenije, Rumunjske, Bugarske i još nekoliko manjih europskih zemalja nakon mukotrpnih, ali vrlo uspješnih četvrtstoljetnih pregovora tijekom kojih se transformirala u zemlju s vrlo efikasnim državnim aparatom. Godina 2028. u koju je Hrvatska krenula s novom vladom desnog centra, koji je tradicionalno već s desetak zastupnika više opet pobijedio lijevi centar, godina je u kojoj se treba suočiti i s vanjskim dugom naraslim, upozoravaju iz Hrvatske narodne banke, na 110 posto BDP-a. Uložit će se i krajnji napori , najavljuju iz Vlade RH, kako bi se sačuvali još neki nebetonirani dijelovi hrvatske obale na otocima. Ove bi godine u Rijeci konačno trebala biti puštena u promet i prometnica D 404, pa će se kontejneri najzad maknuti s nekadašnjeg parkirališta na Delti, a Grad Rijeka će započeti pregovore s Lukom, odnosno državom, da joj ustupi to zemljište u zamjenu za milijunski dug nastao zbog neplaćanja komunalne naknade. U taj dug, planiraju u Rijeci, mogla bi ući i prije dvadeset godina spašena, a još uvijek prazna lučka skladišta čiji bi se prostor mogao urediti, traže mladi povjesničari umjetnosti, po uzoru na Liverpool. Tako bi, kao što je Liverpol dobio Muzej Beatlesa, Rijeka uskoro trebala dobiti muzej RI-rocka, a i Pomorski muzej bi se mogao približiti moru, dok bi Guvernerova palača dobila drugu funkciju. Uz ta skladišta izgradio bi se i moderni veliki akvarij kakav se planirao graditi uz sušačku luku Baroš, koja je, međutim, morala biti iskorištena za sve veći broj kontejnera koje luka nakon nasipavanja terminala sve do hotela Jadran više nije imala kamo smjestiti. Jednog dana kada se kontejnerska luka preseli na sjeverni dio otoka Krka, govori se sve glasnije o tome, ali treba dobiti kredit Svjetske banke, tu bi se konačno mogla urediti marina bez obzira što naš Jadran nije više tako privlačan bogatoj klijenteli koja je otkrila albansku obalu s egzotičnim betonskim bunkerima što su pretvoreni u pansione za turiste dubokog džepa. Ova 2028. godina je kada će se najzad u parlamentu i općenito na hrvatskoj političkoj sceni, utvrđeno je to i deklaracijom, prestati prebrojavati tko je od očeva i djedova naših političara bio u partizanima, a tko u ustašama, pustit će se u promet i most preko Pelješca, zatim, unatoč žestokom protivljenju ministarstva koje se zalaže da se u školama i dalje koriste udžbenici, učenici u Rijeci, prvi u Hrvatskoj, u školu će odlaziti bez školskih torbi, samo sa nekoliko DVD-a, jer ih na školskim klupama čekaju laptopi! Rijeka će ove godine svoj 45. karneval obilježiti povorkom na Korzu koja će radi simbolike trajati točno 45 sati, zagrebački Dinamo će najvjerojatnije osvojiti dvadeset i neku titulu za redom i proslavit će je na novom stadionu pred svojih vjernih 1342 navijača, a hrvatski dnevni listovi po uzoru na Glas Istre ukinut će svoja tiskana izdanja, ...... Sretna vam 2028. godina!, odzvanjalo je na hrvatskim trgovima, čestitalo se, ljubilo i grlilo, samo je mene netko nimalo nježno gurao. Stigli smo! vikao mi je na uho mornar na katamaranu budeći me iz sna dok smo ulazili u riječku luku. Uh, ipak smo još u 2008. godini, ipak nismo izgubili dvadeset godina, bio je to samo san. Ili ... možda izlet u budućnost? Malo nas je, al`.. U prosjeku, kažu najnoviji statistički podaci, jedemo 80 kilograma kruha godišnje, ribe jedemo malo, gotovo pa ništa, kao ni teletine. Na jelovniku su nam uglavnom svinjetina i perad iza kojih pijemo, a što bi drugo, nego pivo. Prosječan Hrvat godišnje popije 19 i pol litara pive, dvostruko više nego vina. Nismo, baš, dakle, neki Mediteranci, ali zato se dičimo stanovima. Malo tko, naime, u Europi ima toliko vlasnika stanova kao mi. Čak 88 posto hrvatskih građana ima kuću ili stan u svojem vlasništvu, od čega 74 posto ne razbija glavu zbog ovogodišnjeg povećanja kamata na stambene kredite koji trenutno iznose 44 i pol milijardi kuna. Stanove, dakle, imamo, iako nam kvaliteta stanovanja, kaže statistika, baš i nije neka. Europski standard je, naime, barem 25 kvadrata po osobi, a u hrvatskoj metropoli, primjerice, više od trećine građana ima manje od 15 metara četvornih na raspolaganju. Tako će, nažalost, i ostati, jer su se stanovi od 70 i više kvadrata u potpunosti prestali prodavati. Agencije za nekretnine nam za takve stanove odmah poklanjaju i automobile ili nove lijepe televizore, međutim, mi nemamo novaca za tolike kvadrate. Spava se tako i u dnevnim boravcima, jer tri sobe ima tek 34 posto kućanstava, a četiri sobe tek njih 11 posto. Volimo živjeti s roditeljima s kojima još uvijek živi nas 285 tisuća starijih od 25 godina. Nikako da se osamostalimo, roditelji šute i ne izjašnjavaju se oko toga. Oni su, još za socijalizma, kupili većinu kreveta, garnitura za sjedenje i kuhinja u hrvatskim domovima, ali smo zato mi kupili nove automobile. Prošle smo godine kupili čak 82.664 nova automobila s kojima smo otišli na ljetovanje i odmarali smo se čak deset dana u naših 250 tisuća vikendica. Knjige baš i nismo kupovali, jer su skupe, puno skuplje od mobitela koje dobijemo i za jednu kunu, pa svako kućanstvo ima 2 i pol mobitela za koje nam se računi mjesečno popnu na nekoliko stotina kuna. U prosjeku živimo u troje i lani smo zajedno sa suprugama u kuću donijeli 72 tisuće kuna zarađenog novca.Viceprvaci smo Europe u rukometu, pobijedili smo Engleze na Wembleyu i izbacili ih s Europskog prvenstva u nogometu, jaki smo i u vaterpolu, još da Janica nije prekinula karijeru, mogli bismo se i dalje dičiti i njezinim pobjedama. Malo nas je, al' nas ima..... Pravnici vladaju Liječnici više ne dominiraju hrvatskom politikom. Prosječan član nove vlade dr. Ive Sanadera rođen je u kontinentalnoj Hrvatskoj, ima 50 godina i završio je Pravni fakultet. Čak je, naime, pet hrvatskih ministara s pravničkim obrazovanjem, čak i ministar kulture koji ima završen postdiplomski studij muzeologije. Slijede po brojnosti zanimanja u Vladi agronomi, a liječnika više gotovo da i nema, kao što nema ni ministara iz Istre i Primorja. Tako su po prvi put od osamostaljenja Hrvatske dvije najzapadnije i uz Zagreb najrazvijenije regije ostale bez predstavnika u izvršnoj vlasti. Ništa čudno ako se pogledaju izborni rezultati osme izborne jedinice što obuhvaća Istru i Rijeku, iz koje je u Sabor otišlo sedam izbornih kandidata SDP-a, 3 HDZ-a, 3 IDS-a i jedan (jedini u cijeloj Hrvatskoj) pripadnik Hrvatske stranke umirovljenika. Primorsko-goransku županiju tako u novom sazivu Sabora predstavlja osam saborskih zastupnika, i to Romana Jerković, Željko Jovanović, Luka Denona, Slavko Linić (svi SDP), Gari Cappelli, Bojan Hlača i Anton Mance (HDZ) te Miljenko Dorić (HNS). Dakle, samo jedna pripadnica ljepšeg spola iz najrazvijenijeg dijela Hrvatske! Hrvatska brodogradilišta osim pulskog Uljanika još uvijek ne mogu proizvesti brod po tržišnoj cijeni, pa država neprekidno mora podmirivati razliku. Uskoro će se, međutim, morati riješiti sudbina 3. maja, Viktora Lenca i Kraljevice. Nova hrvatska kontinentalna vlada, u kojoj je i ministar turizma s kontinenta, morat će se suočiti s rastom inflacije koja je u siječnju dostigla 6 posto, s povećanjima cijena kruha i žitarica od 10 posto, voća i povrća za više od 20 posto, ulja i masti od 30 posto, povećanjima cijena stanovanja , energije i tekućih goriva. Nimalo lagan zadatak za vladu koja želi uvesti Hrvatsku u Europsku uniju koja puno toga u Hrvatskoj ne odobrava, pa ni, primjerice, neprekidnu subvenciju brodogradnje. Kako hrvatska brodogradilišta s izuzetkom pulskog Uljanika ne mogu proizvesti brod za svjetsko tržište po tržišnoj cijeni, hrvatski porezni obveznici, odnosno država s novcem prikupljenim od poreza, mora neprekidno uskakati i pokrivati razliku. Naravno da tako ne može u nedogled, naravno da takav način poslovanja ne odobravaju ni u Bruxellesu s kojim bismo htjeli sklopiti savez, naravno da nas zbog takvog načina poslovanja Wall Street Journal svrstava na samo dno liste zemalja po mogućnostima poslovanja. U društvo Bosne i Hercegovine, Rusije, Bjelorusije, Ukrajine i Moldavije. U tim se zemljama, pokazuje istraživanje američkog lista, država miješa u ekonomiju, velika je stopa korupcije, niska je razina radnog prava, kao i zaštita vlasništva. Zato se Hrvatska od 157 analiziranih zemalja našla na 113. mjestu, a još 2006. bila je 55! Teški zadaci za novu hrvatsku vladu u kojoj neće biti ljudi iz Pule, Rijeke i Kraljevice kada se uskoro bude odlučivalo o sudbini (čitaj privatizaciji) Uljanika, 3. maja, Viktora Lenca i Kraljevice.P. S. Najbolji uvjete za rad i gospodarski rast, prema istraživanju Wall Street Journala, imaju poduzetnici u Irskoj, Australiji, Singapuru, Sjedinjenim Američkim Državama i Hong Kongu. Ceste Imamo nove automobile, imamo i nove autoceste. Ukupno 1.500 kilometara autocesta imat će Hrvatska za nekoliko godina kada se u cijelosti izgradi autocesta do Dubrovnika, zatim ona od Zagreba do Siska i od Rijeke do Žute Lokve gdje će se spojiti s autocestom Rijeka-Zagreb. U međuvremenu, već iduće godine trebao bi biti gotov i južni trak riječke zaobilaznice koji čekamo već dvadeset godina. Puna dva desetljeća čekala se gradnja još dvije trake ceste dugačke samo devet kilometara, ali s četiri tunela i dvije stotina metara dugačakim mostom iznad kanjona Rječine. Cijena? Prava sitnica, kaže stara rečenica iz Alana Forda. 628 milijuna kuna, i to u očekivanju nove prave zaobilaznice od Permana preko Grobnika. Koliko se čekalo na izgradnju ove, novu će možda dočekati tek neke iduće generacije. Nema više Primoraca u vladi RH. Donedavna ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar Kitarović otišla je u Washington gdje će iduće četiri godine obnašati dužnost veleposlanice RH u SAD-u. Kolinda Nema više Primoraca u hrvatskoj vladi, ostao je tek ministar po prezimenu Primorac, po porijeklu Dalmatinac. Nema više ni Kolinde Grabar Kitarović, Riječanima najsimpatičnije figure u prošloj vladi desnog centra premijera Ive Sanadera. Nova hrvatska vlada tako više osim premijera nema poliglota (dosadašnja ministrica vanjskih poslova, naime, služila se što aktivno što pasivno sa šest stranih jezika), a, zanimljivo je, novi ministar vanjskih poslova Goran Jandroković govori uz materinji samo još engleski jezik. Novi ministri turizma, unutarnjih poslova i poljoprivrede ni to – služe se samo hrvatskim jezikom. Pune ruke posla, dakle, za prevoditelje ne samo u pregovorima s EU, koji su zastali na dva zatvorena i usklađena poglavlja hrvatske i europske pravne stečevine od ukupno njih 33. Riječanka Kolinda Grabar Kitarović u novoj je hrvatskoj vladi mjesto najboljeg znalca stranih jezika prepustila premijeru Ivi Sanaderu, koji se diči znanjem četiri strana jezika, dok se odmah iza njega sličnim obrazovanjem može pohvaliti i ministar kulture Božo Biškupić, koji govori jedan strani jezik manje. Zanimljivo, potpredsjednica hrvatske vlade Đurđa Adlešić služi se aktivno samo ruskim jezikom, kojeg govore još neki članovi vlade. Ima li tu neke simbolike, odnosno hoće li možda taj jezik poslužiti ministrima u nekim budućim pregovorima? Dosadašnja ministrica poliglotkinja Kolinda Grabar Kitarović svoje će znanje jezika idućih godina koristiti u Washingtonu gdje je raspoređena na mjesto hrvatske veleposlanice u SAD-u, tako da su otpale sve kombinacije kako bi se mogla kandidirati za mjesto riječkog gradonačelnika na kojem već desetljećima, još od Nede Andrić, nije bilo pripadnice ljepšeg spola. Hrvatska nafta U budućnosti možda zbog nesigurnog okruženja neće biti turizma, ali bi moglo biti nafte. Crna Gora se, naime, u svom parlamentu založila za što skorije definiranje trajne granice s Hrvatskom na Prevlaci. Razlog su nalazišta nafte i plina čije su rezerve u engleskim tiskovinama ocijenjene dovoljnima za Balkan i dio Italije, jer u podmorju na granici Hrvatske i Crne Gore na dubini od pet tisuća metara navodno leže nalazišta od od tri do pet milijardi barela nafte i plina. Što će od toga pripasti Hrvatskoj, znat će se tek nakon definiranja trajne granice s južnim susjedima, a pregovori, već sada se može prognozirati poučeni iskustvima sa Slovenijom, neće biti nimalo lagani. Naime, kada pregovori sa zapadnim susjedima u kojima nije u pitanju takva vrijednost kao što je crno zlato idu tako teško, što li će tek biti s pregovorima s novim Kuvajtom, kako svoju domovinu nazivaju crnogorski mediji? Pretjerano, naravno, ali u danima kada je svjetska proizvodnja nafte dosegla svoj vrhunac i kada se procjenjuje kako je preostalo još 1020 milijardi barela nafte, svako novo potencijalno nalazište i te kako je zanimljivo. Tim više što je naftni barel početkom godine probio granicu od 100 dolara i pitanje je gdje će se zaustaviti. I Francuska ima svoju Riječku banku, samo je niže pozicionirani službenik francuske banke Société Générale svoju tvrtku oštetio za 5 milijardi eura. Riječkoj banci bilo je dovoljno i sto milijuna dolara da nestane s bankarske scene. Societè Générale I Francuska ima svojeg Nodila i svojeg Štokića. Njihova se banka zove Societè Générale, njihov je nižepozicionirani trgovac vrijednosnim papirima Jerôme Kerviel (31) i gotovo je dvostruko mlađi od nekadašnjeg dilera Riječke banke. Njihova šteta nije 100 milijuna dolara već puno veća – skoro pet milijardi eura, njihova banka nije jedna od manjih u državi već, naprotiv, jedna od najvećih u Europi. Ostalo je, međutim, isto. U oba su slučaja nižepozicionirani službenici rizičnim transakcijama doveli bankarske kuće pred samu propast. I u riječkom i u francuskom slučaju direktori banaka tvrde kako ništa nisu znali, iako su vjerojatno žmirili bojeći se za svoje interese. U riječkom slučaju menadžeri su tako dolazili do, za hrvatske prilike, ogromnih godišnjih novčanih nagrada od nekoliko stotina tisuća ondašnjih njemačkih maraka, a u Francuskoj je član uprave posumnjavši kako se nešto događa prodao svoje dionice vrijedne 40,5 milijuna eura. Projekt koji je prije nekoliko godina uspio u Rijeci ponovljen je sada s puno većim ulogom u Parizu. Nakon riječkog pokusa, reći će pobornici teorija kako su naši prostori pogodni za razne eksperimente,moglo se pristupiti glavnom poslu gdje su ulog bile milijarde. U hrvatskom slučaju za propast banke još uvijek, i toliko godina kasnije, nitko nije odgovarao. Hoće li se u Francuskoj dogoditi isto? Zelena Hrvatska Tko na svijetu najbolje čuva svoju prirodu? Švicarska, pa sjevernjaci - Švedska, Norveška i Finska, te Kostarika. To je pet prvoplasiranih zemalja od 149 koliko ih je ukupno promatrao Centar za kvalitetu zaštite okoliša američkog sveučilišta Yale. A Hrvatska? Vrlo dobar plasman – odlično dvadeseto mjesto. Pitanje je samo jesmo li tako dobro plasirani zato što svjesno čuvamo svoj okoliš ili zato što ga još nismo uspjeli uništiti nerazvijenom industrijom i poljoprivredom, masovnom izgradnjom apartmana, elektrana i tko zna čega još. Jer Termoelektrana Rijeka i dalje ne koristi plin i pitanje je kada će, tako da se čistom zraku u Kostreni možemo nadati samo za burnih dana, novi Plomin također će koristiti ugljen unatoč prosvjedima ekologa, cijeli kanjon Dobre u dužini od 13 kilometara bit će potopljen radi stvaranja akumulacijskog jezera za novu hidrocentralu usprkos transparentima PreDobra za jedan posto. Naime, to prirodno bogatstvo bit će uništeno da bi se zadovoljilo manje od jedan posto hrvatskih potreba za električnom energijom. Najstariji naš nacionalni park Plitvička jezera još nema riješenu odvodnju otpadnih voda, zaštitili smo manje od 10 posto površine Hrvatske, dok je europski prosjek oko 15 posto. Unatoč svemu tome još smo na odličnom dvadestom mjestu. Kad bi se zaista sustavno radilo na očuvanju prirode, kada se ne bi dopustilo onakvo uništavanje obale kakvo se viđa na našim otocima – nesmiljena sječa starih stabala maslina, zaštićenih stoljećima, kada bismo zaštitili šume tako da se zakonom zabrani izdavanje građevinskih dozvola na požarom poharanim područjima, gdje bi nam bio kraj? Možda bi i za dva, tri ili čak više desetljeća još uvijek bili raj na zemlji, odnosno Mediteran kakav je nekada bio. Otkaz Japancima Svijet se zaista rapidno mijenja. Njemačka je najglasnija kada su antiratni prosvjedi u pitanju, najbolji golfer današnjice ima crnu kožu, a jedan od boljih rappera, zamislite, bijelu. Sve se mijenja, pa tako i naša snažna uvjerenja o njemačkoj supermaciji u tehnici (zamislite Hrvati preferiraju francuske automobile!), američkoj superiornosti u košarci (taj sport, zapravo, više skoro nikoga osim Amera i ne zanima), nenadmašivoj britanskoj pop-glazbi (Srbija je pobijedila na Euroviziji!), japanskoj preciznosti i točnosti (Hrvati otkazali ugovor japanskoj tvrtki koja je trebala raditi Zagrebačku obalu u Rijeci!). Tko bi to mogao pomisliti još prije samo desetak godina? Tko bi se usudio prognozirati da se japanska tvrtka u Hrvatskoj neće držati ugovora, da će dovesti u pitanje gradnju kontejnerske obale, da ćemo zbog njih morati još više proširiti Brajdicu i da ćemo zbog toga 2013. godine imati ne jedan već dva kontejnerska terminala. Jedan na Sušaku, jedan na riječkoj strani. Svijet se definitivno promijenio, još samo da pronađu piramide u Bosni ... Nova Rijeka I Rijeka bi se uskoro trebala znatno promijeniti. INA je najzad najavila obustavu proizvodnje na Mlaki, što bi trebalo značiti i skorašnje preseljenje iz središta grada. Rijeka će, zahvaljujući tome, dobiti sasvim drugačiju sliku, jer dvjesto tisuća vrlo atraktivnih četvornih metara nakon dekontaminacije dobit će sasvim drugačiju namjenu. Urbanisti će dobiti novi zadatak, pitanje je samo kada će se on realizirati? Naime, kao i u pitanju Delte gdje je vlasnik terena lučko poduzeće, vlasnik ovog zemljišta nije Rijeka već hrvatska naftna kompanija koja će vjerojatno znati iskoristiti teren uz samu morsku obalu. Hoće li se tu graditi hoteli, skupi stanovi, poslovni tornjevi ili nešto četvrto, za sada je teško nagađati, ali Rafineriji na Mlaki koja je taj prostor zauzimala od 1883. godine odbrojeni su dani. Ostat će samo ime ulice po Milutinu Baraču, prvom direktoru riječke rafinerije, u spomen da je ovdje nekada bila najveća rafinerija nafte u Europi koja je tu, nažalost, stjecajem ratnih i raznih drugih okolnosti predugo ostala. Mađari otvorili, Mađari zatvorili. Neplivači Tko bi to rekao? Četvrtina hrvatskih studenata, vjerovali ili ne, ne zna plivati. Pokazali su to rezultati istraživanja koje je provedeno na Filozofskim fakultetima u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu i prema kojima su zagrebački studenti po umijeću plivanja iza beogradskih i ljubljanskih kolega. Dvadeset i jedan posto studenata, te dvadeset i sedam posto studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu na pitanje znaju li skočiti na noge u vodu i plivati bilo kojim stilom pedeset metara, odgovorilo je negativno! Među beogradskim studentima je 16 posto neplivača, a u Ljubljani njih 13 posto! Hrvatska - jadranska zemlja, spoj Mediterana i Srednje Europe, kako se volimo nazivati, ima, dakle, više neplivača od kontinentalnih susjeda! Što je ostalo od naših mediteranskih navika? Vino se gotovo i ne pije, riba se jede gotovo samo na Badnjak i u sličnim prigodama, mladići odustaju od pomorskih zanimanja, ulov ribe prepuštamo talijanskim koćaricama, sada se k tome pojavio i toliki broj neplivača. Kao u nekim davnim vremenima kada se iz Zagore do mora spuštalo danima, kada su zagrebački sportaši pri dolasku na Kvarner željeli probati je li more zaista slano, kada se za bazene nije ni znalo. Istine radi, da se slučajno ispitivanje provodilo na Filozofskim fakultetima u Rijeci ili Zadru, rezultati bi zasigurno bili drugačiji, ali ipak.... U zemlji svjetskih prvaka u vaterpolu dvadeset i pet posto mladića da ne zna plivati? Gdje su ona djetinjstva Bjelovarca Tribusona, Čazmanca Kolara, Zagrepčanina Milčeca i ostalih pisaca s kontinenta provedena uz rijeke i jezera? Ostala su zapisana u knjigama koje se u Hrvatskoj sve manje čitaju. Rijeka dobija veličanstveni bazenski kompleks. Plivači i vaterpolisti dobili su sjajne uvjete za još bolje rezultate. Nevjerojatno, međutim, zvuči podatak da u zemlji svjetskih pravaka u vaterpolu čak četvrtina studenata ne zna plivati. Pod utjecajem alkohola ukrajinski kapetan tankera Capadocia promašio je prošle zime ulaz u riječku luku zabivši se u lukobran koji unatoč silnim najavama još uvijek nije otvoren za građane. Valjda se neće i ova nesreća na moru iskoristiti kao opravdanje za presporu sanaciju budućeg riječkog šetališta. Antičko staklo Malo tko u Hrvatskoj, a posebice izvan nje, zna da Zadar posjeduje prekrasne zbirke antičkog stakla među kojima se nalaze svjetski vrijedni rariteti, zatim kako je u Vučedolu nakon golubice pronađena i prekrasna 4 tisuće godina stara čizmica, te kako je Rijeka jedini grad na europskom kontinentu koji posjeduje u Pomorskom muzeju spasilački prsluk s Titanica. Za Apoksiomena se čulo zahvaljujući upornosti Malog Lošinja da ga zadrži i ne da zagrebačkom Arheološkom muzeju, kao i za korčulansku rodnu kuću Marca Pola, iako će venecijanski arhivi reći kako su se njegov otac i stric pod prezimenom Pilić (kasnije talijanizirano Polo) preselili radi trgovine u Veneciju pa je vjerovati da se poznati moreplovac možda rodio na talijanskom, a ne hrvatskom tlu. Hrvatska – zemlja prepuna zanimljivih povijesnih priča koje nisu poznate ni njezinim stanovnicima, a kamo li mnogima koji su za nju čuli tek zahvaljujući Zvonimiru Bobanu i Davoru Šukeru. Ipak, stvari se pokreću. Apoksiomena je u Firenci vidjelo tisuće ljudi, Vučedolska čizmica će također uskoro krenuti na izložbe, a Zadar će ovog ljeta dobiti cijeli muzej antičkog stakla što će, gotovo je sigurno, biti veliki uspjeh ne samo za hrvatsku već i europsku kulturu. Još kad bi Rijeka u turističkoj ponudi iskoristila onaj spasilački prsluk...... . Molo longo Šetalište još nije otvoreno. Priča o riječkom lukobranu, iznimnoj riječkoj šetnici, jedna je od onih riječkih priča koje nikako da se realiziraju. Lukobran, šetnica uz Rječinu, preseljenje Rafinerije, Platak kao vrhunsko skijalište nadomak mora, park na Delti, žičara prema Trsatu...... Mogle bi se tako nabrajati razne ideje koje su se odavna Riječanima učinile i više nego zanimljive, ali čija se realizacija još uvijek odgađa. Lukobran i ovog ljeta ostaje zatvoren za Riječane, iako je putnički terminal izgrađen još lani, jer još uvijek nije saniran, a kada se sanira, tko zna kakav će se onda pronaći razlog da se Riječani još uvijek njime ne šetaju. Gotovo je sigurno da će se među razlozima između ostalog naći i havarija tankera Capadocia, broda koji plovi pod zastavom Nizozemskih Antila i čiji je ukrajinski kapetan jednostavno promašio luku, te pod zvjedanim vedrim nebom udario u lukobran dobrano ga oštetivši. Ukrajinski će se kapetan još puno puta otrijezniti kad se njegova vožnja bude spominjala kao jedan od razloga zašto sanacija tog lukobrana ide tako sporo kao i sve što je vezano za riječku luku. I izgradnja Zagrebačke obale, i izgradnja cesta D-403 i D-404, i eventualna izgradnja marine, i očuvanje kolodvora na Sušaku, koji bi se, prema posljednjim idejama, moglo pretvoriti u muzej željeznice na Primorju, i očuvanje i obnova Metropolisa, i još puno toga. Nekada, zapisao je kolega komentator Novog lista, govorilo se: Rijeka je luka, luka je Rijeka. I zaista čelni ljudi luke dolazili su na čelo grada i obostrani interesi lako su se nalazili. Sada kao da se radi o stranom tijelu unutar grada. Kao da ta luka više ne pripada Rijeci, kao da tu Luku grad izvan lučkih granica više ne zanima. Samo interes poduzeća, sve veći broj kontejnera, sve veći profit, kao da ljudi iz luke ne žive u gradu koja se svojom lukom uvijek dičila. Zbog nekog kratkog spoja, blokade u komunikaciji, da li između grada i Luke, grada i države, luke i građana, luku Riječani više ne smatraju svojom. Kao nekada davno Rijeka unutar Hrvatske, sada je luka unutar Rijeke postala corpus separatum. Džamonja Skulptura našeg velikog umjetnika Dušana Džamonje ostat će ispred riječkog kazališta, iako se godinama govorilo kako je to tek privremeno rješenje. Pričalo se o njezinom preseljenju na Sušak ispred Građevinske škole, javljala su se još neka razmišljanja, ali Džamonja definitivno, poručiše gradski oci, ostaje ispred kazališta, a uskoro bi se prema njegovim idejnim projektima počelo graditi i riječku džamiju i inustrijsku zonu Grobnišćine. Veliki umjetnik koji ove godine obilježava 80. rođendan očito je prepoznat u Primorju kao i u Istri gdje već desetljećima stvara u ateljeu u Vrsaru, ali još uvijek, zanimljivo je, nije dobio lokaciju u Zagrebu za trajnu izložbu svojih 300 najvrjednijih djela koje nikada nije želio prodati ni najvećim svjetskim muzejima. I nije samo Zagreb u pitanju. Svaki bi grad mogao naći barem nekoliko umjetnika prema kojima se odnosio maćehinski, iako to oni, naravno, nisu zaslužili. Još uvijek vlada ona kako nitko nije prorok u vlastitom selu. Skulptura našeg velikog umjetnika Dušana Džamonje, priopćili su gradski oci, definitivno ostaje ispred kazališta Ivana pl. Zajca Cinestar I to se dogodilo. Najavljivalo se mjesecima, bili smo pripremljeni, ali opet ostaje žal. Rijeka više nema kina u središtu grada. Rijeka je dobila CineStar u Tower centru (kuli Sauronovoj, zapisao je svojevremeno riječki filmski kritičar Aldo Paquola), ali je ostala bez onih nekadašnjih kinodvorana s dušom. Riječani su sa CineStarom dobili osam kino-dvorana, potpuni komfor, matineje koje su nestale zajedno s kinom Garibaldi, on line rezervacije i još puno toga. Rezultat je skoro 70 tisuća posjetitelja u samo mjesec dana postojanja riječkog multipleks kina. Ipak, ostaje žal zbog neočuvanja barem jedne kino dvorane u središtu grada, poput kina Europa, odnosno Balkan, na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Promjene, međutim, neumitno stižu. Zagreb je ostao bez kinoteke, a Rijeka bez nekomercijalnog kina. Nekomercijalni filmovi povremeno će se, doduše, prikazivati u HKD-u na Sušaku, ali samo povremeno. Tko bi vam od sadašnjih klinaca povjerovao da je Rijeka nekada imala dvadesetak kinodvorana? Brodvejski hit Nunsens postao je i riječka uspješnica. Nunsens Teatro Fenice više nije kino, ali opet ugošćuje kazališne predstave. Zahvaljujući tome u Rijeci će se valjda najzad moći neke kvalitetne kazališne predstave gledati i godinama nakon njihove premijere, a prva takva mogla bi biti mjuzikl Nunsens. Nakon 15 godina planiranja Mojca Horvat postavila je taj brodvejski hit i u Rijeci i već nakon prvih predstava časne sestre, koje igraju Olivera Baljak, Andreja Blagojević, Vivien Galleta, Leonora Surian, Elena Brumini, Antonela Malis, Anastazija Balaž Lečić i Kristina Kaplan, ispraćene su s burnim pljeskom i oduševljenjem. Iako je riječ o pet otkačenih časnih sestara redateljica Mojca Horvat uigrala je osam glumica koje plešu i pjevaju, pa je ispunjen i taj uvjet za dug život predstave koja će, po svemu sudeći, postati nova uspješnica riječkog kazališta. Zbogom Gale Strahovalo se, znalo se, ipak nadali smo se. Međutim, dogodilo se te siječanjske subote. Veliki glumac Galiano Pahor nije više među nama. I malo je reći kako više ništa neće biti isto. Ni u kazalištu, ni na Korzu. Nema više njegove markantne pojave, dubokog glasa, karakterističnog glasnog smijeha, ironične ljubaznosti u ophođenju (Reci, srce! Kaži, dušo! Molim, zlato!), nepredvidivosti na sceni (Maestro je zaspao! Hoćemo li maestro?), nepredvidivosti pri susretima nekada tako srdačnim, a nekada baš i ne, nema više onog širokog osmijeha na licu prilikom spuštanja po škalama kraj Bonavie. Nema više Griše, nema više Fumula, nema više Karolininog admirala. Zbogom Gale!
Sretna 2028. ! žmirkalo je s pročelja Palače Jadran, najljepše riječke palače obnovljene prije dvadesetak godina povodom obljetnice Jadrolinije, jedinog državnog neprivatiziranog poduzeća u Hrvatskoj čije sjedište još nije prebačeno u Zagreb. Razmišljalo se o tome prije kojih desetak-petnaestak godina kada je u Zagreb preselila i uprava Plive, ali posvađaše se tada zadarski i splitski lobi oko toga gdje bi bilo bolje smjestiti Jadroliniju, pa je vlada desnog centra odlučila ostaviti stvari onakvima kakve jesu dok se duhovi ne smire. Tako je Jadrolijina ipak ostala u Rijeci u palači na koju su već bacila oko razna osiguravajuća društva želeći se useliti baš u taj reprezentativni prostor.
Nije da u Rijeci nedostaje uredskog prostora, već skoro četrdeset godina prazna su brojna nekadašnja inudstrijska postrojenja, a sada nakon prolaska hrvatskog konzumerističkog vala i početka masovne kupovine putem interneta prazne su ostale i zgrade brojnih trgovačkih cenatara podignutih krajem 20. stoljeća na Škurinjama i početkom ovog u Tower centru na Pećinama. Ali Palača Jadran, s njom se još može mjeriti jedino palača uništenog Croatia Linea na kojoj već desetljećima bliješti ime osiguravajućeg društva iz Splita. Možda baš stoga konkurenti baciše oko na veliki prostor i reprezentativnu palaču u samom središtu grada kojeg, doduše, mnogi građani i dalje izbjegavaju ne želeći gubiti sate u automobilskim kolonama na Piramidi odnosno na Mlaki. Gradske vlasti obećavaju kako će već u idućem mandatu riješiti taj problem i kako će se najzad sjesti za isti stol s odgovornima u Hrvatskim željeznicama kako bi najzad profunkcionirala gradska željeznica koja je preporodila gradski prijevoz u drugim većim hrvatskim gradovima. Rijeka je, doduše, bila prva koja je tako nešto planirala, ali u državnoj željezničkoj tvrtki nije, kažu bilo sluha za suradnju s Rijekom. Kao ni u drugim državnim tvrtkama kojima su na čelu ljudi bliski desnom centru što je u Hrvatskoj na vlasti već skoro četrdeset godina od samog hrvatskog osamostaljenja, uz iznimku od nešto manje od četiri godine početkom stoljeća kada se vladati okušao i lijevi centar. Ljevica s druge strane ne ispušta vlast na Kvarneru, pa će zlobnici za Rijeku, jedini veći hrvatski grad u kojem se vlast nije promijenila trideset i osam godina, još od 1990., reći kako ovdje još uvijek nisu nastupile demokratske promjene, toliko iščekivane u Hrvatskoj 80-tih godina prošlog stoljeća. Otuda i stalni sukobi između države i ovog sada već četvrtog grada u Hrvatskoj po broju stanovnika.
U tom segmentu prestigao ga je naglo bujajući Zadar, koji je preko novoizgrađene luke Galženica postao glavna veza Srednje Europe s drugom stranom Jadrana, te nakon Dubrovnika glavni turistički adut Hrvatske sa sjajnom pozicijom u odnosu na tražene srednjodalmatinske otoke, te sa stalno novom turističkom ponudom, od sada već legendarnih morskih orgulja, preko bogatog Arheološkog muzeja, novoosnovanog i vrlo posjećenog Muzeja antičkog stakla do brojnih drugih elemenata u turističkoj ponudi. Reći će zlobnici kako će Božidar Kalmeta, taj najdugovječniji hrvatski ministar, koji uskoro odlazi u mirovinu, zasigurno dobiti i svoj spomenik negdje na Kalelargi za sve što je učinio za svoj grad dok je desetljećima obnašao ministarsku dužnost. To su samo zlobne priče, redovito odgovara novinarima kada mu to spomenu ukazujući kako će već iduće jeseni, ove, 2028. godine, i u Rijeci započeti gradnja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti i kako mu je jedna od najdražih uspomena iz duge i uspješne političke karijere upravo Rijeka čije je slike svakotjedno redovito dobijao na razglednicama od tadašnjeg riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela. Da ga podsjete na riječke probleme.
Vino je u Hrvata opjevanije od piva, ali ipak pivo je glavno hrvatsko piće. Statistike kazuju kako prosječan građanin Hrvatske godišnje popije 19 i pol litara piva, dvostruko više nego vina.
Ova 2028. godina najavljuje se kao odlučujuća za Hrvatsku jer bi se najzad trebali okončati pregovori s Europskom unijom i u zadnjem poglavlju – u kojem se ističe kako je Hrvatska proteklih dvadeset godina zaista učinila veliki napredak na polju borbe protiv korupcije, te kako bi njezina birokracija u tom segmentu sada već mogla postati uzor za mnoge razvijenije zapadne zemlje što su odlučile istupiti iz Europske unije zbog nezadovoljstva njezinog stanovništva odlukama iz Bruxellesa. Hrvatska bi se tako najzad mogla naći u društvu Slovenije, Rumunjske, Bugarske i još nekoliko manjih europskih zemalja nakon mukotrpnih, ali vrlo uspješnih četvrtstoljetnih pregovora tijekom kojih se transformirala u zemlju s vrlo efikasnim državnim aparatom.
Godina 2028. u koju je Hrvatska krenula s novom vladom desnog centra, koji je tradicionalno već s desetak zastupnika više opet pobijedio lijevi centar, godina je u kojoj se treba suočiti i s vanjskim dugom naraslim, upozoravaju iz Hrvatske narodne banke, na 110 posto BDP-a. Uložit će se i krajnji napori , najavljuju iz Vlade RH, kako bi se sačuvali još neki nebetonirani dijelovi hrvatske obale na otocima.
Ove bi godine u Rijeci konačno trebala biti puštena u promet i prometnica D 404, pa će se kontejneri najzad maknuti s nekadašnjeg parkirališta na Delti, a Grad Rijeka će započeti pregovore s Lukom, odnosno državom, da joj ustupi to zemljište u zamjenu za milijunski dug nastao zbog neplaćanja komunalne naknade. U taj dug, planiraju u Rijeci, mogla bi ući i prije dvadeset godina spašena, a još uvijek prazna lučka skladišta čiji bi se prostor mogao urediti, traže mladi povjesničari umjetnosti, po uzoru na Liverpool. Tako bi, kao što je Liverpol dobio Muzej Beatlesa, Rijeka uskoro trebala dobiti muzej RI-rocka, a i Pomorski muzej bi se mogao približiti moru, dok bi Guvernerova palača dobila drugu funkciju. Uz ta skladišta izgradio bi se i moderni veliki akvarij kakav se planirao graditi uz sušačku luku Baroš, koja je, međutim, morala biti iskorištena za sve veći broj kontejnera koje luka nakon nasipavanja terminala sve do hotela Jadran više nije imala kamo smjestiti. Jednog dana kada se kontejnerska luka preseli na sjeverni dio otoka Krka, govori se sve glasnije o tome, ali treba dobiti kredit Svjetske banke, tu bi se konačno mogla urediti marina bez obzira što naš Jadran nije više tako privlačan bogatoj klijenteli koja je otkrila albansku obalu s egzotičnim betonskim bunkerima što su pretvoreni u pansione za turiste dubokog džepa.
Ova 2028. godina je kada će se najzad u parlamentu i općenito na hrvatskoj političkoj sceni, utvrđeno je to i deklaracijom, prestati prebrojavati tko je od očeva i djedova naših političara bio u partizanima, a tko u ustašama, pustit će se u promet i most preko Pelješca, zatim, unatoč žestokom protivljenju ministarstva koje se zalaže da se u školama i dalje koriste udžbenici, učenici u Rijeci, prvi u Hrvatskoj, u školu će odlaziti bez školskih torbi, samo sa nekoliko DVD-a, jer ih na školskim klupama čekaju laptopi! Rijeka će ove godine svoj 45. karneval obilježiti povorkom na Korzu koja će radi simbolike trajati točno 45 sati, zagrebački Dinamo će najvjerojatnije osvojiti dvadeset i neku titulu za redom i proslavit će je na novom stadionu pred svojih vjernih 1342 navijača, a hrvatski dnevni listovi po uzoru na Glas Istre ukinut će svoja tiskana izdanja, ...... Sretna vam 2028. godina!, odzvanjalo je na hrvatskim trgovima, čestitalo se, ljubilo i grlilo, samo je mene netko nimalo nježno gurao. Stigli smo! vikao mi je na uho mornar na katamaranu budeći me iz sna dok smo ulazili u riječku luku. Uh, ipak smo još u 2008. godini, ipak nismo izgubili dvadeset godina, bio je to samo san. Ili ... možda izlet u budućnost?
Malo nas je, al`..
U prosjeku, kažu najnoviji statistički podaci, jedemo 80 kilograma kruha godišnje, ribe jedemo malo, gotovo pa ništa, kao ni teletine. Na jelovniku su nam uglavnom svinjetina i perad iza kojih pijemo, a što bi drugo, nego pivo. Prosječan Hrvat godišnje popije 19 i pol litara pive, dvostruko više nego vina. Nismo, baš, dakle, neki Mediteranci, ali zato se dičimo stanovima. Malo tko, naime, u Europi ima toliko vlasnika stanova kao mi. Čak 88 posto hrvatskih građana ima kuću ili stan u svojem vlasništvu, od čega 74 posto ne razbija glavu zbog ovogodišnjeg povećanja kamata na stambene kredite koji trenutno iznose 44 i pol milijardi kuna. Stanove, dakle, imamo, iako nam kvaliteta stanovanja, kaže statistika, baš i nije neka. Europski standard je, naime, barem 25 kvadrata po osobi, a u hrvatskoj metropoli, primjerice, više od trećine građana ima manje od 15 metara četvornih na raspolaganju. Tako će, nažalost, i ostati, jer su se stanovi od 70 i više kvadrata u potpunosti prestali prodavati. Agencije za nekretnine nam za takve stanove odmah poklanjaju i automobile ili nove lijepe televizore, međutim, mi nemamo novaca za tolike kvadrate. Spava se tako i u dnevnim boravcima, jer tri sobe ima tek 34 posto kućanstava, a četiri sobe tek njih 11 posto. Volimo živjeti s roditeljima s kojima još uvijek živi nas 285 tisuća starijih od 25 godina. Nikako da se osamostalimo, roditelji šute i ne izjašnjavaju se oko toga. Oni su, još za socijalizma, kupili većinu kreveta, garnitura za sjedenje i kuhinja u hrvatskim domovima, ali smo zato mi kupili nove automobile. Prošle smo godine kupili čak 82.664 nova automobila s kojima smo otišli na ljetovanje i odmarali smo se čak deset dana u naših 250 tisuća vikendica. Knjige baš i nismo kupovali, jer su skupe, puno skuplje od mobitela koje dobijemo i za jednu kunu, pa svako kućanstvo ima 2 i pol mobitela za koje nam se računi mjesečno popnu na nekoliko stotina kuna. U prosjeku živimo u troje i lani smo zajedno sa suprugama u kuću donijeli 72 tisuće kuna zarađenog novca.
Viceprvaci smo Europe u rukometu, pobijedili smo Engleze na Wembleyu i izbacili ih s Europskog prvenstva u nogometu, jaki smo i u vaterpolu, još da Janica nije prekinula karijeru, mogli bismo se i dalje dičiti i njezinim pobjedama. Malo nas je, al' nas ima.....
Pravnici vladaju
Liječnici više ne dominiraju hrvatskom politikom. Prosječan član nove vlade dr. Ive Sanadera rođen je u kontinentalnoj Hrvatskoj, ima 50 godina i završio je Pravni fakultet. Čak je, naime, pet hrvatskih ministara s pravničkim obrazovanjem, čak i ministar kulture koji ima završen postdiplomski studij muzeologije. Slijede po brojnosti zanimanja u Vladi agronomi, a liječnika više gotovo da i nema, kao što nema ni ministara iz Istre i Primorja. Tako su po prvi put od osamostaljenja Hrvatske dvije najzapadnije i uz Zagreb najrazvijenije regije ostale bez predstavnika u izvršnoj vlasti. Ništa čudno ako se pogledaju izborni rezultati osme izborne jedinice što obuhvaća Istru i Rijeku, iz koje je u Sabor otišlo sedam izbornih kandidata SDP-a, 3 HDZ-a, 3 IDS-a i jedan (jedini u cijeloj Hrvatskoj) pripadnik Hrvatske stranke umirovljenika. Primorsko-goransku županiju tako u novom sazivu Sabora predstavlja osam saborskih zastupnika, i to Romana Jerković, Željko Jovanović, Luka Denona, Slavko Linić (svi SDP), Gari Cappelli, Bojan Hlača i Anton Mance (HDZ) te Miljenko Dorić (HNS). Dakle, samo jedna pripadnica ljepšeg spola iz najrazvijenijeg dijela Hrvatske!
Hrvatska brodogradilišta osim pulskog Uljanika još uvijek ne mogu proizvesti brod po tržišnoj cijeni, pa država neprekidno mora podmirivati razliku. Uskoro će se, međutim, morati riješiti sudbina 3. maja, Viktora Lenca i Kraljevice.
Nova hrvatska kontinentalna vlada, u kojoj je i ministar turizma s kontinenta, morat će se suočiti s rastom inflacije koja je u siječnju dostigla 6 posto, s povećanjima cijena kruha i žitarica od 10 posto, voća i povrća za više od 20 posto, ulja i masti od 30 posto, povećanjima cijena stanovanja , energije i tekućih goriva. Nimalo lagan zadatak za vladu koja želi uvesti Hrvatsku u Europsku uniju koja puno toga u Hrvatskoj ne odobrava, pa ni, primjerice, neprekidnu subvenciju brodogradnje. Kako hrvatska brodogradilišta s izuzetkom pulskog Uljanika ne mogu proizvesti brod za svjetsko tržište po tržišnoj cijeni, hrvatski porezni obveznici, odnosno država s novcem prikupljenim od poreza, mora neprekidno uskakati i pokrivati razliku. Naravno da tako ne može u nedogled, naravno da takav način poslovanja ne odobravaju ni u Bruxellesu s kojim bismo htjeli sklopiti savez, naravno da nas zbog takvog načina poslovanja Wall Street Journal svrstava na samo dno liste zemalja po mogućnostima poslovanja. U društvo Bosne i Hercegovine, Rusije, Bjelorusije, Ukrajine i Moldavije. U tim se zemljama, pokazuje istraživanje američkog lista, država miješa u ekonomiju, velika je stopa korupcije, niska je razina radnog prava, kao i zaštita vlasništva. Zato se Hrvatska od 157 analiziranih zemalja našla na 113. mjestu, a još 2006. bila je 55! Teški zadaci za novu hrvatsku vladu u kojoj neće biti ljudi iz Pule, Rijeke i Kraljevice kada se uskoro bude odlučivalo o sudbini (čitaj privatizaciji) Uljanika, 3. maja, Viktora Lenca i Kraljevice.
P. S. Najbolji uvjete za rad i gospodarski rast, prema istraživanju Wall Street Journala, imaju poduzetnici u Irskoj, Australiji, Singapuru, Sjedinjenim Američkim Državama i Hong Kongu.
Ceste
Imamo nove automobile, imamo i nove autoceste. Ukupno 1.500 kilometara autocesta imat će Hrvatska za nekoliko godina kada se u cijelosti izgradi autocesta do Dubrovnika, zatim ona od Zagreba do Siska i od Rijeke do Žute Lokve gdje će se spojiti s autocestom Rijeka-Zagreb. U međuvremenu, već iduće godine trebao bi biti gotov i južni trak riječke zaobilaznice koji čekamo već dvadeset godina. Puna dva desetljeća čekala se gradnja još dvije trake ceste dugačke samo devet kilometara, ali s četiri tunela i dvije stotina metara dugačakim mostom iznad kanjona Rječine. Cijena? Prava sitnica, kaže stara rečenica iz Alana Forda. 628 milijuna kuna, i to u očekivanju nove prave zaobilaznice od Permana preko Grobnika. Koliko se čekalo na izgradnju ove, novu će možda dočekati tek neke iduće generacije.
Nema više Primoraca u vladi RH. Donedavna ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar Kitarović otišla je u Washington gdje će iduće četiri godine obnašati dužnost veleposlanice RH u SAD-u.
Kolinda
Nema više Primoraca u hrvatskoj vladi, ostao je tek ministar po prezimenu Primorac, po porijeklu Dalmatinac. Nema više ni Kolinde Grabar Kitarović, Riječanima najsimpatičnije figure u prošloj vladi desnog centra premijera Ive Sanadera. Nova hrvatska vlada tako više osim premijera nema poliglota (dosadašnja ministrica vanjskih poslova, naime, služila se što aktivno što pasivno sa šest stranih jezika), a, zanimljivo je, novi ministar vanjskih poslova Goran Jandroković govori uz materinji samo još engleski jezik. Novi ministri turizma, unutarnjih poslova i poljoprivrede ni to – služe se samo hrvatskim jezikom. Pune ruke posla, dakle, za prevoditelje ne samo u pregovorima s EU, koji su zastali na dva zatvorena i usklađena poglavlja hrvatske i europske pravne stečevine od ukupno njih 33. Riječanka Kolinda Grabar Kitarović u novoj je hrvatskoj vladi mjesto najboljeg znalca stranih jezika prepustila premijeru Ivi Sanaderu, koji se diči znanjem četiri strana jezika, dok se odmah iza njega sličnim obrazovanjem može pohvaliti i ministar kulture Božo Biškupić, koji govori jedan strani jezik manje. Zanimljivo, potpredsjednica hrvatske vlade Đurđa Adlešić služi se aktivno samo ruskim jezikom, kojeg govore još neki članovi vlade. Ima li tu neke simbolike, odnosno hoće li možda taj jezik poslužiti ministrima u nekim budućim pregovorima? Dosadašnja ministrica poliglotkinja Kolinda Grabar Kitarović svoje će znanje jezika idućih godina koristiti u Washingtonu gdje je raspoređena na mjesto hrvatske veleposlanice u SAD-u, tako da su otpale sve kombinacije kako bi se mogla kandidirati za mjesto riječkog gradonačelnika na kojem već desetljećima, još od Nede Andrić, nije bilo pripadnice ljepšeg spola.
Hrvatska nafta
U budućnosti možda zbog nesigurnog okruženja neće biti turizma, ali bi moglo biti nafte. Crna Gora se, naime, u svom parlamentu založila za što skorije definiranje trajne granice s Hrvatskom na Prevlaci. Razlog su nalazišta nafte i plina čije su rezerve u engleskim tiskovinama ocijenjene dovoljnima za Balkan i dio Italije, jer u podmorju na granici Hrvatske i Crne Gore na dubini od pet tisuća metara navodno leže nalazišta od od tri do pet milijardi barela nafte i plina. Što će od toga pripasti Hrvatskoj, znat će se tek nakon definiranja trajne granice s južnim susjedima, a pregovori, već sada se može prognozirati poučeni iskustvima sa Slovenijom, neće biti nimalo lagani. Naime, kada pregovori sa zapadnim susjedima u kojima nije u pitanju takva vrijednost kao što je crno zlato idu tako teško, što li će tek biti s pregovorima s novim Kuvajtom, kako svoju domovinu nazivaju crnogorski mediji? Pretjerano, naravno, ali u danima kada je svjetska proizvodnja nafte dosegla svoj vrhunac i kada se procjenjuje kako je preostalo još 1020 milijardi barela nafte, svako novo potencijalno nalazište i te kako je zanimljivo. Tim više što je naftni barel početkom godine probio granicu od 100 dolara i pitanje je gdje će se zaustaviti.
I Francuska ima svoju Riječku banku, samo je niže pozicionirani službenik francuske banke Société Générale svoju tvrtku oštetio za 5 milijardi eura. Riječkoj banci bilo je dovoljno i sto milijuna dolara da nestane s bankarske scene.
Societè Générale
I Francuska ima svojeg Nodila i svojeg Štokića. Njihova se banka zove Societè Générale, njihov je nižepozicionirani trgovac vrijednosnim papirima Jerôme Kerviel (31) i gotovo je dvostruko mlađi od nekadašnjeg dilera Riječke banke. Njihova šteta nije 100 milijuna dolara već puno veća – skoro pet milijardi eura, njihova banka nije jedna od manjih u državi već, naprotiv, jedna od najvećih u Europi. Ostalo je, međutim, isto. U oba su slučaja nižepozicionirani službenici rizičnim transakcijama doveli bankarske kuće pred samu propast. I u riječkom i u francuskom slučaju direktori banaka tvrde kako ništa nisu znali, iako su vjerojatno žmirili bojeći se za svoje interese. U riječkom slučaju menadžeri su tako dolazili do, za hrvatske prilike, ogromnih godišnjih novčanih nagrada od nekoliko stotina tisuća ondašnjih njemačkih maraka, a u Francuskoj je član uprave posumnjavši kako se nešto događa prodao svoje dionice vrijedne 40,5 milijuna eura. Projekt koji je prije nekoliko godina uspio u Rijeci ponovljen je sada s puno većim ulogom u Parizu. Nakon riječkog pokusa, reći će pobornici teorija kako su naši prostori pogodni za razne eksperimente,moglo se pristupiti glavnom poslu gdje su ulog bile milijarde. U hrvatskom slučaju za propast banke još uvijek, i toliko godina kasnije, nitko nije odgovarao. Hoće li se u Francuskoj dogoditi isto?
Zelena Hrvatska
Tko na svijetu najbolje čuva svoju prirodu? Švicarska, pa sjevernjaci - Švedska, Norveška i Finska, te Kostarika. To je pet prvoplasiranih zemalja od 149 koliko ih je ukupno promatrao Centar za kvalitetu zaštite okoliša američkog sveučilišta Yale. A Hrvatska? Vrlo dobar plasman – odlično dvadeseto mjesto. Pitanje je samo jesmo li tako dobro plasirani zato što svjesno čuvamo svoj okoliš ili zato što ga još nismo uspjeli uništiti nerazvijenom industrijom i poljoprivredom, masovnom izgradnjom apartmana, elektrana i tko zna čega još. Jer Termoelektrana Rijeka i dalje ne koristi plin i pitanje je kada će, tako da se čistom zraku u Kostreni možemo nadati samo za burnih dana, novi Plomin također će koristiti ugljen unatoč prosvjedima ekologa, cijeli kanjon Dobre u dužini od 13 kilometara bit će potopljen radi stvaranja akumulacijskog jezera za novu hidrocentralu usprkos transparentima PreDobra za jedan posto. Naime, to prirodno bogatstvo bit će uništeno da bi se zadovoljilo manje od jedan posto hrvatskih potreba za električnom energijom. Najstariji naš nacionalni park Plitvička jezera još nema riješenu odvodnju otpadnih voda, zaštitili smo manje od 10 posto površine Hrvatske, dok je europski prosjek oko 15 posto. Unatoč svemu tome još smo na odličnom dvadestom mjestu. Kad bi se zaista sustavno radilo na očuvanju prirode, kada se ne bi dopustilo onakvo uništavanje obale kakvo se viđa na našim otocima – nesmiljena sječa starih stabala maslina, zaštićenih stoljećima, kada bismo zaštitili šume tako da se zakonom zabrani izdavanje građevinskih dozvola na požarom poharanim područjima, gdje bi nam bio kraj? Možda bi i za dva, tri ili čak više desetljeća još uvijek bili raj na zemlji, odnosno Mediteran kakav je nekada bio.
Otkaz Japancima
Svijet se zaista rapidno mijenja. Njemačka je najglasnija kada su antiratni prosvjedi u pitanju, najbolji golfer današnjice ima crnu kožu, a jedan od boljih rappera, zamislite, bijelu. Sve se mijenja, pa tako i naša snažna uvjerenja o njemačkoj supermaciji u tehnici (zamislite Hrvati preferiraju francuske automobile!), američkoj superiornosti u košarci (taj sport, zapravo, više skoro nikoga osim Amera i ne zanima), nenadmašivoj britanskoj pop-glazbi (Srbija je pobijedila na Euroviziji!), japanskoj preciznosti i točnosti (Hrvati otkazali ugovor japanskoj tvrtki koja je trebala raditi Zagrebačku obalu u Rijeci!). Tko bi to mogao pomisliti još prije samo desetak godina? Tko bi se usudio prognozirati da se japanska tvrtka u Hrvatskoj neće držati ugovora, da će dovesti u pitanje gradnju kontejnerske obale, da ćemo zbog njih morati još više proširiti Brajdicu i da ćemo zbog toga 2013. godine imati ne jedan već dva kontejnerska terminala. Jedan na Sušaku, jedan na riječkoj strani. Svijet se definitivno promijenio, još samo da pronađu piramide u Bosni ...
Nova Rijeka
I Rijeka bi se uskoro trebala znatno promijeniti. INA je najzad najavila obustavu proizvodnje na Mlaki, što bi trebalo značiti i skorašnje preseljenje iz središta grada. Rijeka će, zahvaljujući tome, dobiti sasvim drugačiju sliku, jer dvjesto tisuća vrlo atraktivnih četvornih metara nakon dekontaminacije dobit će sasvim drugačiju namjenu. Urbanisti će dobiti novi zadatak, pitanje je samo kada će se on realizirati? Naime, kao i u pitanju Delte gdje je vlasnik terena lučko poduzeće, vlasnik ovog zemljišta nije Rijeka već hrvatska naftna kompanija koja će vjerojatno znati iskoristiti teren uz samu morsku obalu. Hoće li se tu graditi hoteli, skupi stanovi, poslovni tornjevi ili nešto četvrto, za sada je teško nagađati, ali Rafineriji na Mlaki koja je taj prostor zauzimala od 1883. godine odbrojeni su dani. Ostat će samo ime ulice po Milutinu Baraču, prvom direktoru riječke rafinerije, u spomen da je ovdje nekada bila najveća rafinerija nafte u Europi koja je tu, nažalost, stjecajem ratnih i raznih drugih okolnosti predugo ostala. Mađari otvorili, Mađari zatvorili.
Neplivači
Tko bi to rekao? Četvrtina hrvatskih studenata, vjerovali ili ne, ne zna plivati. Pokazali su to rezultati istraživanja koje je provedeno na Filozofskim fakultetima u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu i prema kojima su zagrebački studenti po umijeću plivanja iza beogradskih i ljubljanskih kolega. Dvadeset i jedan posto studenata, te dvadeset i sedam posto studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu na pitanje znaju li skočiti na noge u vodu i plivati bilo kojim stilom pedeset metara, odgovorilo je negativno! Među beogradskim studentima je 16 posto neplivača, a u Ljubljani njih 13 posto! Hrvatska - jadranska zemlja, spoj Mediterana i Srednje Europe, kako se volimo nazivati, ima, dakle, više neplivača od kontinentalnih susjeda! Što je ostalo od naših mediteranskih navika? Vino se gotovo i ne pije, riba se jede gotovo samo na Badnjak i u sličnim prigodama, mladići odustaju od pomorskih zanimanja, ulov ribe prepuštamo talijanskim koćaricama, sada se k tome pojavio i toliki broj neplivača. Kao u nekim davnim vremenima kada se iz Zagore do mora spuštalo danima, kada su zagrebački sportaši pri dolasku na Kvarner željeli probati je li more zaista slano, kada se za bazene nije ni znalo. Istine radi, da se slučajno ispitivanje provodilo na Filozofskim fakultetima u Rijeci ili Zadru, rezultati bi zasigurno bili drugačiji, ali ipak.... U zemlji svjetskih prvaka u vaterpolu dvadeset i pet posto mladića da ne zna plivati? Gdje su ona djetinjstva Bjelovarca Tribusona, Čazmanca Kolara, Zagrepčanina Milčeca i ostalih pisaca s kontinenta provedena uz rijeke i jezera? Ostala su zapisana u knjigama koje se u Hrvatskoj sve manje čitaju.
Rijeka dobija veličanstveni bazenski kompleks. Plivači i vaterpolisti dobili su sjajne uvjete za još bolje rezultate. Nevjerojatno, međutim, zvuči podatak da u zemlji svjetskih pravaka u vaterpolu čak četvrtina studenata ne zna plivati.
Pod utjecajem alkohola ukrajinski kapetan tankera Capadocia promašio je prošle zime ulaz u riječku luku zabivši se u lukobran koji unatoč silnim najavama još uvijek nije otvoren za građane. Valjda se neće i ova nesreća na moru iskoristiti kao opravdanje za presporu sanaciju budućeg riječkog šetališta.
Antičko staklo
Malo tko u Hrvatskoj, a posebice izvan nje, zna da Zadar posjeduje prekrasne zbirke antičkog stakla među kojima se nalaze svjetski vrijedni rariteti, zatim kako je u Vučedolu nakon golubice pronađena i prekrasna 4 tisuće godina stara čizmica, te kako je Rijeka jedini grad na europskom kontinentu koji posjeduje u Pomorskom muzeju spasilački prsluk s Titanica. Za Apoksiomena se čulo zahvaljujući upornosti Malog Lošinja da ga zadrži i ne da zagrebačkom Arheološkom muzeju, kao i za korčulansku rodnu kuću Marca Pola, iako će venecijanski arhivi reći kako su se njegov otac i stric pod prezimenom Pilić (kasnije talijanizirano Polo) preselili radi trgovine u Veneciju pa je vjerovati da se poznati moreplovac možda rodio na talijanskom, a ne hrvatskom tlu. Hrvatska – zemlja prepuna zanimljivih povijesnih priča koje nisu poznate ni njezinim stanovnicima, a kamo li mnogima koji su za nju čuli tek zahvaljujući Zvonimiru Bobanu i Davoru Šukeru. Ipak, stvari se pokreću. Apoksiomena je u Firenci vidjelo tisuće ljudi, Vučedolska čizmica će također uskoro krenuti na izložbe, a Zadar će ovog ljeta dobiti cijeli muzej antičkog stakla što će, gotovo je sigurno, biti veliki uspjeh ne samo za hrvatsku već i europsku kulturu. Još kad bi Rijeka u turističkoj ponudi iskoristila onaj spasilački prsluk......
.
Molo longo
Šetalište još nije otvoreno. Priča o riječkom lukobranu, iznimnoj riječkoj šetnici, jedna je od onih riječkih priča koje nikako da se realiziraju. Lukobran, šetnica uz Rječinu, preseljenje Rafinerije, Platak kao vrhunsko skijalište nadomak mora, park na Delti, žičara prema Trsatu...... Mogle bi se tako nabrajati razne ideje koje su se odavna Riječanima učinile i više nego zanimljive, ali čija se realizacija još uvijek odgađa. Lukobran i ovog ljeta ostaje zatvoren za Riječane, iako je putnički terminal izgrađen još lani, jer još uvijek nije saniran, a kada se sanira, tko zna kakav će se onda pronaći razlog da se Riječani još uvijek njime ne šetaju. Gotovo je sigurno da će se među razlozima između ostalog naći i havarija tankera Capadocia, broda koji plovi pod zastavom Nizozemskih Antila i čiji je ukrajinski kapetan jednostavno promašio luku, te pod zvjedanim vedrim nebom udario u lukobran dobrano ga oštetivši. Ukrajinski će se kapetan još puno puta otrijezniti kad se njegova vožnja bude spominjala kao jedan od razloga zašto sanacija tog lukobrana ide tako sporo kao i sve što je vezano za riječku luku. I izgradnja Zagrebačke obale, i izgradnja cesta D-403 i D-404, i eventualna izgradnja marine, i očuvanje kolodvora na Sušaku, koji bi se, prema posljednjim idejama, moglo pretvoriti u muzej željeznice na Primorju, i očuvanje i obnova Metropolisa, i još puno toga. Nekada, zapisao je kolega komentator Novog lista, govorilo se: Rijeka je luka, luka je Rijeka. I zaista čelni ljudi luke dolazili su na čelo grada i obostrani interesi lako su se nalazili. Sada kao da se radi o stranom tijelu unutar grada. Kao da ta luka više ne pripada Rijeci, kao da tu Luku grad izvan lučkih granica više ne zanima. Samo interes poduzeća, sve veći broj kontejnera, sve veći profit, kao da ljudi iz luke ne žive u gradu koja se svojom lukom uvijek dičila. Zbog nekog kratkog spoja, blokade u komunikaciji, da li između grada i Luke, grada i države, luke i građana, luku Riječani više ne smatraju svojom. Kao nekada davno Rijeka unutar Hrvatske, sada je luka unutar Rijeke postala corpus separatum.
Džamonja
Skulptura našeg velikog umjetnika Dušana Džamonje ostat će ispred riječkog kazališta, iako se godinama govorilo kako je to tek privremeno rješenje. Pričalo se o njezinom preseljenju na Sušak ispred Građevinske škole, javljala su se još neka razmišljanja, ali Džamonja definitivno, poručiše gradski oci, ostaje ispred kazališta, a uskoro bi se prema njegovim idejnim projektima počelo graditi i riječku džamiju i inustrijsku zonu Grobnišćine. Veliki umjetnik koji ove godine obilježava 80. rođendan očito je prepoznat u Primorju kao i u Istri gdje već desetljećima stvara u ateljeu u Vrsaru, ali još uvijek, zanimljivo je, nije dobio lokaciju u Zagrebu za trajnu izložbu svojih 300 najvrjednijih djela koje nikada nije želio prodati ni najvećim svjetskim muzejima. I nije samo Zagreb u pitanju. Svaki bi grad mogao naći barem nekoliko umjetnika prema kojima se odnosio maćehinski, iako to oni, naravno, nisu zaslužili. Još uvijek vlada ona kako nitko nije prorok u vlastitom selu.
Skulptura našeg velikog umjetnika Dušana Džamonje, priopćili su gradski oci, definitivno ostaje ispred kazališta Ivana pl. Zajca
Cinestar
I to se dogodilo. Najavljivalo se mjesecima, bili smo pripremljeni, ali opet ostaje žal. Rijeka više nema kina u središtu grada. Rijeka je dobila CineStar u Tower centru (kuli Sauronovoj, zapisao je svojevremeno riječki filmski kritičar Aldo Paquola), ali je ostala bez onih nekadašnjih kinodvorana s dušom. Riječani su sa CineStarom dobili osam kino-dvorana, potpuni komfor, matineje koje su nestale zajedno s kinom Garibaldi, on line rezervacije i još puno toga. Rezultat je skoro 70 tisuća posjetitelja u samo mjesec dana postojanja riječkog multipleks kina. Ipak, ostaje žal zbog neočuvanja barem jedne kino dvorane u središtu grada, poput kina Europa, odnosno Balkan, na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Promjene, međutim, neumitno stižu. Zagreb je ostao bez kinoteke, a Rijeka bez nekomercijalnog kina. Nekomercijalni filmovi povremeno će se, doduše, prikazivati u HKD-u na Sušaku, ali samo povremeno. Tko bi vam od sadašnjih klinaca povjerovao da je Rijeka nekada imala dvadesetak kinodvorana?
Brodvejski hit Nunsens postao je i riječka uspješnica.
Nunsens
Teatro Fenice više nije kino, ali opet ugošćuje kazališne predstave. Zahvaljujući tome u Rijeci će se valjda najzad moći neke kvalitetne kazališne predstave gledati i godinama nakon njihove premijere, a prva takva mogla bi biti mjuzikl Nunsens. Nakon 15 godina planiranja Mojca Horvat postavila je taj brodvejski hit i u Rijeci i već nakon prvih predstava časne sestre, koje igraju Olivera Baljak, Andreja Blagojević, Vivien Galleta, Leonora Surian, Elena Brumini, Antonela Malis, Anastazija Balaž Lečić i Kristina Kaplan, ispraćene su s burnim pljeskom i oduševljenjem. Iako je riječ o pet otkačenih časnih sestara redateljica Mojca Horvat uigrala je osam glumica koje plešu i pjevaju, pa je ispunjen i taj uvjet za dug život predstave koja će, po svemu sudeći, postati nova uspješnica riječkog kazališta.
Zbogom Gale
Strahovalo se, znalo se, ipak nadali smo se. Međutim, dogodilo se te siječanjske subote. Veliki glumac Galiano Pahor nije više među nama. I malo je reći kako više ništa neće biti isto. Ni u kazalištu, ni na Korzu. Nema više njegove markantne pojave, dubokog glasa, karakterističnog glasnog smijeha, ironične ljubaznosti u ophođenju (Reci, srce! Kaži, dušo! Molim, zlato!), nepredvidivosti na sceni (Maestro je zaspao! Hoćemo li maestro?), nepredvidivosti pri susretima nekada tako srdačnim, a nekada baš i ne, nema više onog širokog osmijeha na licu prilikom spuštanja po škalama kraj Bonavie. Nema više Griše, nema više Fumula, nema više Karolininog admirala. Zbogom Gale!