SUŠAČKA REVIJA broj 61

 


gorski kotar

NA GRANICI RIMSKOG CARSTVA

Marinko Krmpotić

Povodom izlaska knjige Povijest čabarskog kraja Slavka Malnara, kapitalnog djela o povijesti ovog dijela Hrvatske i Gorskog kotara

Krajem prošle godine svjetlo dana ugledala je knjiga Slavka Malnara Povijest čabarskog kraja, djelo kojim je to područje (Čabar, Gerovo, Tršće, Prezid, Plešce...) napokon dobilo jedno sveobuhvatno djelo koje opsežno, stručno i argumentirano govori o prošlosti ovog najzapadnijeg dijela Hrvatske. Malnar se poviješću svog kraja bavi od 1992. godine i ovo mu je peta knjiga. Najprije je 2001. godine objavio knjigu Prezimena čabarskog kraja, godinu potom Pamejnek, zbirku riječi i natuknica iz govora čabarskog kraja, zatim je 2004. godine objavio epski spjev Petar Klepac, a 2005. godine izdao je knjigu Ravnice o povijesti svog rodnog mjesta.


Čabar snimljen 1910. godine. Čabar svoje ime zahvaljuje kotlini u kojoj je smješten, a koja nalikuje velikoj posudi, odnosno čabru. S time se, doduše, ne slažu svi povjesničari.

Svoju petu knjigu intenzivno je stvarao pune četiri godine koristeći do sada objavljenu neveliku literaturu, obilazeći knjižnice i arhive u Hrvatskoj i Sloveniji, prikupljajući fotografije i druge brojne dokumente te kontaktirajući sa stručnjacima raznih područja. Konačan je rezultat impresivan – knjiga prepuna podataka, fotografija i preslika starih karata i dokumenata, knjiga koja obrađuje prošlost čabarskog kraja od prvih ljudskih tragova i najstarijih naselja pa preko srednjovjekovnih velikaša i turskih osvajanja sve do dvadesetog stoljeća, zaključno s tragedijom Drugog svjetskog rata koju su mještani ovog područja posebno bolno proživjeli kroz užase talijanskih logora u Rabu, Gonarsu, Padovi...

Našim čitateljima nudimo odabir nekih vrlo zanimljivih dijelova knjige koju toplo preporučujemo svakome tko voli povijest, a posebno onima kojima je srcu drag Gorski kotar.


Knjigom Povijest čabarskog kraja Slavko Malnar poklonio je najzapadnijem dijelu Hrvatske prvo sveobuhvatno djelo koje govori o njegovoj prošlosti.

O prvim ljudskim tragovima na području o čijoj prošlosti govori, Malnar spominje sljedeću priču: "Rudarski inženjer Julij Šimeček je 1937. godine pričao slovenskom arheologu i prirodoslovcu dr. Srećku Brodaru da je prije pedesetak godina , što bi moglo biti oko 1890. godine, negdje u blizini izvora Kupe ili njenih pritoka Čabranke i Gerovčice, naišao na spilju s mnogobrojnim crtežima mamuta i drugih životinja. Ulaz u spilju veoma je uzak i teško ga je otkriti...spilja do danas nije pronađena, a ukoliko je ova priča istinita  onda bi se čovjekova prisutnost na ovim prostorima mogla mjeriti desecima tisuća godina. No, ono što je sigurno i potkrijepljeno dokazima je to da su u Poličnoj jami iznad naselja Žurge (na slovenskoj strani) pronađeni oko četiri tisuće godina stari ostaci glinenog posuđa, a poznato je i to da su u prvoj polovici 4. stoljeća prije Krista ovim krajevima prolazili dobro naoružani i ratnički raspoloženi Kelti. Cilj im je bio zauzeti Grčku. Na svom su putu lako svladavali razjedinjena i slabo naoružana ilirska stočarska plemena, a čini se da su se u kontinentalnom dijelu neko vrijeme i zaustavili te pomiješali s Japodima, tadašnjim stanovnicima tog područja", bilježi Malnar spominjući i iskopine ostataka keramike iz prvog tisućljeća prije Krista (Halštadska kultura, željezno doba) koje je u Vražjem vrtecu pronašao strastveni lokalni povjesničar Bogdan Mlakar iz Prezida. On je 1985. godine na istom mjestu iskopao i konjsku potkovu iz kasnorimskog razdoblja koju stručnjaci svrstavaju u razdoblje od 5. do 8. st. prije naše ere.

Dio bogate povijesti ovog kraja svakako je i rimski zid Limes, koji je od Trsata uz desnu obalu Rječine preko gorovitih i šumovitih predjela u pravcu Snježnika vodio dalje do Prezida i Vražjeg vrteca prema Loškom potoku i dalje preko Dolenjske na Julijske Alpe. Prema nekima taj je Liburnijski limes (Claustrae Alpium Iulirium) predstavljao granicu Rimskog Carstva prema Istoku. Uza zid su bile postavljene stalne straže koje su štitile Carstvo od prodora barbarskih plemena s Istoka, a na izgradnji je dugo vremena radilo mnogo ljudi. Pri toj izgradnji sigurno je da su graditelji krčili šume i stvarali pašnjake i sjenokoše da bi prehranili tovarne konje i ostalu stoku koja im je služila za prehranu. Na Limesu su građene utvrde za obranu te za boravak pogranične vojske, a jedna od njih bila je i ona u Vražjem vrtecu od koje je najvjerojatnije ostalo ime naselju Prezid. Zanimljivo je da je prema usmenoj predaji zid osim utvrda imao i vrata za prijelaz na drugu stranu, i baš su se jedna takva vrata nalazila u blizini današnjeg Prezida. Tu je bio i prolaz za divljač. S druge strane zida prolaz su ogradili i u taj prostor natjerali divljač. Tako su imali žive zalihe mesa pa su divljač klali prema potrebi.

Malnar je obradio nastanak i povijest svih većih naselja čabarskog kraja. Govoreći o Gerovu kaže: "Kako je Gerovo bilo na putu Tarsatica - Kupa i to baš jedan dan hoda udaljeno od mora, naselje je nastalo iz potrebe da se nakon cjelodnevnog putovanja odmore i putnici i stoka. Najviše se tada putovalo jašući na konjima i pješačeći, a kako sedla nisu bila nimalo udobna cjelodnevno je jahanje znalo iscrpiti putnike i nužan im je bio odmor. Oni najbogatiji imali su kočije i u Gerovu su mogli zamijeniti zapregu i poći dalje. Iz tih se razloga Gerovo počelo razvijati kao naselje u kojem se noćilo, odmorilo, nahranilo konje i popravilo kvarove na opremi i normi, razvijale su se kovačka, kolarska, remenarska, obućarska i krojačka radionica, gostionice, štale i trgovačke radnje. Konji siromašnih putnika nisu bili smješteni u štale i hranjeni sijenom i zobi, nego bi ih putnici navečer pustili na pašu po okolnim pašnjacima ili bi ih dugim konopcima vezali da ne odlutaju. Zbog takvih potreba veoma rano su u okolici Gerova nastale velike krčevine pretvorene u oranice, sjenokoše i pašnjake. Na njima su se počela graditi usamljena imanja i to su zameci kasnijih naselja Mali Lug, Smrečje, Vode i Sokoli.


Težak fizički rad karakteristika je života čabarskog kraja. Teško su radile i žene koje su u koševima nosile urod s njive, sijeno, drva za zimu... Koš im je bio neophodan kao i pregača.

Za Čabar je po mnogim povijesnim zapisima zabilježeno da se prvi put spominje 1642. godine u Grobničkom urbaru, u vezi s obvezom Grobničana da za Petra Zrinskog imaju izvršavati obvezu prijevoza žitarica u Čabar. Taj podatak nije točan. U tom se Urbaru Čabar prvi put spominje 1686., a to je dvadeset i tri godine nakon osnutka čabarske župe. Čabar se ipak prvi put spominje 1522. godine, a u slovenskim se zapisima nekoliko puta spominje tijekom 16. stoljeća...Ime Čabar pripisuje se kotlini u kojoj je smješten, a koja nalikuje velikoj posudi - čabru. S takvim se tumačenjem ne slažu svi povjesničari. Gariboldi iz Idrije misli da je ime nastalo od ilirske riječi "ziaber" (čaber) koja označuje krčevinu, laz. Inače, ime se pisalo u raznim oblicima - Csabar, Csubar, Czubar, Tschubar, Tschuber, Ziaber, Ziabro..."

Jedna od karakteristika života ovog područja u mnogim je povijesnim razdobljima bilo i siromaštvo. "Ljudi su preživljavali više gladni no siti. Osim pljačkaških hordi i vojnih osvajanja, česte su bile i nerodne godine. Iz izjava vlastelinskih podložnika u zahtjevu za umanjenje urbarijalnih obaveza, može se vidjeti da je usjeve prvo uništio snijeg, iza toga slana i na kraju još i dugotrajna suša. Često su se pojavljivali i razni nametnici (crvi, ličinke hrušteva, skakavci) koji bi potpuno uništili usjeve. Takve nerodne godine zvali su gladnim godinama. Ako ih je bilo više uzastopce, tada se umiralo od gladi. Bilo je perioda kada su i manji plemići - vlastelini podlegli gladi....Pojedine su godine bile osobito nerodne, a o jednoj od njih pisao je i Balthazar Hacquet, njemački biolog i liječnik. On je sedamdesetih godina 18. stoljeća obišao ovaj kraj i zatekao siromašne ljude kako melju koru drveta, miješaju je s brašnom i posijama i od toga peku kruh!", piše Malnar u svojoj knjizi.


Šumski poslovi tako karakteristični za Gorane

Život hrvatskog življa uz samu granicu sa Slovenijom najčešće je bio skladan. No, znala su se dogoditi i vremena netrpeljivosti i sukoba, a u djelima slovenskih povjesničara često se znalo svojatati hrvatsko područje. Pri tome su se znali potkradati i propusti od kojih je čest bio onaj po kojem je za otimanje slovenske zemlje najčešće bio kriv Petar Zrinski. Njega se optuživalo i kad jest i kad nije bio kriv, a jedan od takvih primjera je i tvrdnja povjesničara Janeza Kebea koji je Petra Zrinskog optužio za prodore preko slovenske granice u prvoj polovici 17. stoljeća. Problem je u tome što je Zrinski rođen 1621. godine i u vrijeme tih "prodira" ili nije bio ni rođen ili je bio premlad da bi bio vojskovođa: "Prav s silo pa je slovensko ozemlje južno od Čabranke in severno od Gerovega osvojil hrvaški velikaš Peter Zrinjski. Žezlarski obrti Zrinjskih, nastali v tridesetih letih 17. stoletja v kraju Fužine v južnem Gorskem kotarju, so potrebovali za nemoteno delovanje velike količine lesa, oglja železove rude in močnejše vodene vire, zato je začel poznejši hrvaški narodni junak in ban Peter Zrinjski sprva neopazno, zatem pa kar odkrito prodirat čez tedanjo kranjsko-hrvaško mejo in v štiridesetih letih 17. stoletja je zasedel ozemlje do Čabranke (začasno pa celo nekaj ozemlja čez njo)", piše slovenski povjesničar Janez Kebe u svom djelu Loška dolina z Babnim poljem.

Vrlo zanimljive pojedinosti Malnar navodi i kada govori o dobu turskih upada na ovo područje: "Jedan od načina obrane u zoni opasnosti bio je davanje signala pomoću velikih vatri - krjesova. Na istaknutim mjestima, odakle se vatra može vidjeti veoma daleko, pripremljene su hrpe materijala (šiblje i drva). Na tim mjestima postojale su stalne straže koje su motrile na dolazak opasnosti. U trenutku njenog otkrivanja stražari bi zapalili vatru i dali znak za bijeg ili skrivanje svima koji signal primijete. Gerovo je i u tom vidu obrane imalo veoma važnu ulogu. Mjesta krjesova bila su tako locirana da se od jednoga vidio drugi...Gerovo je bilo značajno i za Primorje, Istru i Kranjsku. Polazište krjesova bilo je upravo u Gerovu (Sveta Gora). Drugi punkt je bio na Učki, a s nje se signal prenosio Istrom i dalje u Notranjsku. Redoslijed je bio: Gerovo - Učka - Lupoglav - Mune - Klana - Gutnek - Silentabor - Brezovica - Vipava - Senožeče - Postojna - Lož - Lašče - Vrhnika - Ljubljana. Za par sati već su u Istri, pa i Ljubljani, znali da dolaze Turci, a još nisu stigli ni do Gerova!"


Urbar iz 18. stoljeća u kome su navedeni porezi

Malnar navodi i zanimljivu epizodu vezanu uz zlatno doba čabarske industrije svjedočeći o nelojalnoj konkurenciji tog doba: "U čabarskim su se kovačnicama proizvodile velike količine čavala za brodogradnju. Izvozili su ih većim dijelom u Italiju do brodogradilišta u Napulju. Proizvodi su bili jako dobre kakvoće. Da bi čabarske proizvode istisnuli s tržišta, počeli su im podmetati na sve moguće načine. Jedan od načina bio je da su robu najlošije kvalitete prodavali pod imenom čabarske. Veletrgovac bi kupio određenu količinu dobre čabarske robe i isto toliku količinu loše robe od svoga prijatelja. Dobru robu bi jednostavno premjestili iz čabarskih bačava i obrnuto. Tako je s vremenom čabarska roba došla na loš glas i teško ju je bilo prodati u oštroj i bezobzirnoj konkurenciji."

S današnjeg je stanovišta vrlo zanimljivo čuti i kakve su sve poreze morali svom vlastelinu plaćati seljaci u 18. stoljeću. Obrađujući jedan od urbara iz tog doba Malnar piše: "...od žita se davala desetina, a od janjadi svako deseto se plaćalo u novcu. Od desetine ide trećina crkvi (plovanima). Od svinja i pilića se desetina nije ubirala. Urbarijalni obveznici moraju u svakoj prilici voziti sa svojim konjima gospodu u Ljubljanu, Idriju, Brod, Rijeku ili drugdje. Gospoda daju samo hranu kirijašu i konjima. Oni koji su imali konje prevozili su iz Bakra vina. Što su dovezli morali su i "izkerčmiti" - prodati. Vlastelinski podanici su dužni besplatno iz šume dovoziti drvo za popravak gospoštijskih zgrada. Stanovnici Tršća, Kraljevog Vrha i Vrhovca dužni su rudnik opskrbljivati rudnim drvom za potpornje u jamama pa su bili oslobođeni drugih tlaka. Kmetovi iz Crnih Lazi i "rastresenih hišah pod gorum" (najvjerojatnije Gorači, op.a.) oslobođeni su krčmarenja i ostalih tlaka, ali zato od selišta plaćaju 54 libre i desetinu od žita i janjaca. Osim toga moraju obraditi crkveno zemljište i vrt."

No, naplatiti te poreze nije bilo lako, a bogati vlastodršci s početka 19. stoljeća počeli su nailaziti na prve ozbiljnije poteškoće i pobune. Tako pišući o riječkom vlastelinu Paraviću autor kaže: "S vremenom su podložnici zaboravili na davanje desetine. Paravić je htio što prije naplatiti cijenu koju je platio za imanje pa je zahtijevao potpunu i neodložnu primjenu Urbara. Podložnici - seljaci bili su revoltirani jer su takve zahtjeve smatrali novim obvezama, a nove su se obveze jako teško prihvaćale. Već 1800. godine počela je pobuna protiv novoga gospodara. Podupirao ju je i raspirivao smijenjeni gošpostijski pisar Kark. On je prije dolaska Paravića u Čabru bio "Bog i batina". Naučio je živjeti tako raskošno jer je potkradao komoru. Kad je tako nastavio i u vrijeme Paravića ovaj ga je smijenio, a Kark je iz osvete huškao seljake protiv njega. Šumom su odjekivali pucnjevi iz pušaka, a razjareni seljaci iz gornjeg dijela gospoštije (Crni Lazi, Gorači) okupili su se na trgu u Čabru i tražili ukidanje davanja koje su prema Urbaru bili dužni podmirivati. Paravić je iz Rijeke doveo pojačane policijske snage. Demonstranti su bili potjerani svojim kućama, a glavni među njima odvedeni u zatvor. Među glavnim demonstrantima spominje se neki Juraj Malnar iz Crnih Lazi. Sumještani su ga već drugi dan silom oslobodili iz zatvora. Nakon toga seljaci su se primirili i prihvatili novo stanje pa je život u Čabru i okolici opet poprimio normalan tijek."


Rimska potkova - ustanovljeno je da je iz kasnorimskog razdoblja. Pronašao ju je Bogdan Mlakar u Vražjem Vrtecu.

Težak fizički rad također je jedna od karakteristika života ljudi ovog kraja. Teško su radili i muškarci i žene, a Malnar pažnju i poštovanje poklanja i jednima i drugima: "Što su muževi više odlazili u svijet, to su žene više morale obavljati teške fizičke poslove. One koje su ostale same doma s velikim brojem djece, bile su prisiljene sav teret imanja iznijeti na svojim leđima. I to ne samo figurativno, nego su zaista u koševima i drugim pomagalima za prijenos tereta nosile na njive gnoj, a s njih urod, sijeno, lišće za stelju, drva za zimu, žito u mlin i drugo. Naročito su stradale žene iz brdovitijih predjela. Njima je koš bio toliko neophodan kao pregača. Takav težak rad odrazio se na njihovo zdravlje i izgled. Masovna gušavost bila je rezultat teškog rada, a ne samo pomanjkanja joda u vodi, kako se tumačilo. Mišićave noge bile su im često iskrivljene i opet od prekomjernog tereta. Uza sve morale su navečer uz lojanicu, kasnije petrolejku, krpati odjeću, pripremati vunu za predenje, presti, plesti pa i praviti obuću.

Šumski radnici sjekači su i dalje preko zime odlazili u slavonske šume, a sve je više posla bilo i u Francuskoj. U Slavoniju (na Hervasku ili Tjondule, kako se često naziva) odlaze radne grupe (kampanije) od petnaestak radnika. Na čelu kampanije je kasatar. On je neka vrsta šefa, iako radi kao i drugi radnici. Uz to se pogađa za cijenu rada, nabavlja hranu, odlazi po plaću, vrši pojedinačni obračun i isplatu. Najmlađi u kampanje je kalibar (kolibar). To je mladić, najčešće još dječak od 13-14 godina, a obavlja poslove kuharice i domaćice. Uz kuhanje pere posuđe, čisti i održava kolibu (bajtu), cijepa i donosi drva na ognjište. Za svoj rad dobiva pola parta (upola manju plaću od ostalih radnika iz kampanije)."

Završni dio Malnarove knjige vezan je uz zbivanja u Drugom svjetskom ratu, posebno uz tešku sudbinu brojnih stanovnika ovog kraja koje su u ljeto 1942. godine talijanski fašisti otpremili u logor na Rabu. Pišući o tim danima, kojih je i sam bio sudionik jer je u kolovozu 1942. godine kao dječačić od pet i pol godina bio u jednom od tih transporta, kaže:

"Prvi transport s logorašima iz Čabra išao je 30. srpnja 1942. Na teretnim kamionima i u starim vojničkim autobusima kolona je krenula preko Gornjeg Jelenja prema Bakru, gdje je bilo privremeno prihvatilište. Prilikom jednog takvog transportiranja talijansku kolonu kamiona i autobusa s preko 1100 logoraša i nekoliko kamiona stoke napali su 2. kolovoza 1942. godine partizani u blizini Jurjeva laza, na relaciji Mladje - Vršiček. Partizanska jedinica koju su činili borci iz Primorja i nekoliko domaćih partizana, napravila je zasjedu s namjerom da neprijatelju uzme oružje i streljivo. Vidjevši da se u koloni nalaze civili, partizani su odustali od namjere. Ipak ih je splet nesretnih okolnosti prisilio da prihvate borbu u kojoj je stradalo više civila.

Iz prihvatilišta Bakar su na otok Rab u logor Kampor upućeni prvi internirci 2. kolovoza. Bio je to logor u kojem su bili smješteni logoraši iz Ljubljanske i Kvarnerske provincije. Iz četiri općine (Čabar, Gerovo, Plešci, Prezid) tadašnjeg kotara Čabar na tom je groblju pokopano 476 naših sumještana. Samo uz naselja Sokoli ima ih 55, Ravnica 35 itd. Masovno su ljudi počeli umirati nakon dva mjeseca boravka kada se od gladovanja, žeđi i nehigijenskih uvjeta iscrpljeni organizmi više nisu mogli odupirati smrti. Na Rabu je pomor trajao do prosinca, a onda je većina žena i djece premještena u druge logore."

Nakon užasa logora sloboda je došla nakon kapitulacije Italije. Malnar se sjeća tih dana: "Iako su uglavnom svi željeli što prije doći u svoj kraj, činjenica da im je izgorio krov nad glavom i da ih doma čeka neimaština, odvraćala ih je od žurbe. Zato su mnogi ostali u logoru još petnaestak dana. Logorska kuhinja je i dalje radila kao da je logor pun. Sada je hrane bilo u izobilju. Neki su pretjerali u količini pa ih je to stajalo glave. Kakav paradoks: cijelo su vrijeme gladovali i preživjeli svu glad, a sada su umrli od sitosti. Većina je bila svjesna opasnosti od uzimanja prevelikih količina hrane, no neki se jednostavno nisu mogli suzdržati.

Uskoro nakon kapitulacije organiziran je iz logora prijevoz vlakom. Odredište vlaka bilo je u Rijeci. Tu je radi prijavljivanja većina ostajala po nekoliko dana. Noćilo se u prihvatilištu Crvenog križa, gdje je u okviru skromnih mogućnosti bio osiguran i topli obrok. Za daljnji tijek putovanja povratnici su se mogli odlučiti između pješačenja preko Platka ili Gornjeg Jelenja i dalje u Gerovo, ili vlakom preko Ilirske Bistrice do Rakeka, a dalje opet pješice. Iako je neshvatljivo zašto bi se netko odlučio na pješačenje kad ga vlak ipak doveze bliže doma, ljudi su masovno išli pješice. Razlog tome bio je bježanje od čestih kontrola raznih vojski koje su se smjenjivale, od ustaških i domobranskih do belogardijskih, njemačkih i partizanskih. Preplašen i iznemogao narod bojao se ponovnog uhićenja i vraćanja u logor. Većina s gerovskog i plešćanskog područja išla je pješice iz Rijeke..."

Među njima bio je i autor, Slavko Malnar, koji je šezdeset i dvije godine nakon toga svom kraju podario knjigu Povijest čabarskog kraja.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana