Prva u Hrvatskoj Rijeka je u rujnu 2007. god. dobila veletržnicu ribe, ili burzu ribe, kako je nazivaju u ribarskom žargonu, čime su ispunjeni snovi i želje generacija hrvatskih ribara. Promatrajući svoje prekojadranske susjede koji su se davno izborili za povoljan status što im omugućuje da budu samo ribari, a da umjesto njih trguje netko drugi, to su desetljećima priželjkivali i naši ljudi koji žive od mora i njegovih prirodnih bogatstava. Željelo se ribariti i maksimalno se posvetiti svom poslu, a brigu o ulovu i njegovoj prodaji prepustiti organiziranom tržištu. Trajno se riješiti brige za plasman ribe, strepnji za njenu cijenu i naplatu. Riječka veletržnica tek je početak, prva stranica novog poglavlja u tisućljetnoj povijesti hrvatskog ribarstva. Znači - organizirano tržište, prodaja ribe na veletržnici bez potrebe da je ribar sam iznosi na ribarnicu, ili da traži kupce u zemlji i inozemstvu, možda prekupca, da se pogađa oko cijene i ne zna kad će biti isplaćen.
Međutim, u Hrvatskoj smo još daleko od takva modela što u Italiji egzistira desetljećima i gdje je čitava obala pokrivena mrežom veletržnica. Mi za sada imamo tek jednu veletržnicu koja još ne djeluje na željeni način. Trebat će vremena za njeno uhodavanje, dok ribari shvate da je za njih to najbolji način prodaje ulova, dok kupci, i trgovci i ugostitelji, prihvate takav način poslovanja. U konačnici, a to se stalno ističe, bolje će biti svima: ribarima i krajnjim potrošačima, kupcima koji ribu kupuju u maloprodaji. U očekivanju intenzivna trgovanja na burzi ribe, odnosno na burzama duž naše obale, i vremena kad će na njih dolaziti glavnina ulova hrvatskih ribara, vrijedi prisjetiti se nekih prošlih vremena, zaviriti malo u povijest trgovanja ribom. I to baš na riječkim prostorima, gdje je izrasla prva hrvatska veletržnica ribe.
Rijeka je, naime, dobila burzu ribe, ali ona baš i nije prava riječka novost. Takav način trgovanja već je ovdje egzistirao, riba se prodavala onome tko ponudi najveću cijenu. Nije to bilo tako davno, među našim starijim sugrađanima zacijelo još ima svjedoka takve trgovine. Prava, organizirana burza ribe djelovala je u godinama prije Drugog svjetskog rata u Sušaku. Imala je pravila rada verificirana od nadležnog ministarstva, a prvenstveni joj je cilj bio eliminiranje prekupaca s tržišta ribe, jer oni su diktirali cijene, a ispaštali su ribari i potrošači. Ribari su za svoje ulove dobivali malo, a građani su kupovali skupu ribu. Događalo se otprilike ono isto što često slušamo i u vremenu današnjem. Bolji poznavaoci povijesti hrvatskog ribarstva rekli bi: protekla su stoljeća, a gotovo se ništa nije promijenilo, ribarski posao uvijek je težak, a kruh gorak i tvrd.
| 
Prije sedamdesetak godina kada je Sušak imao Burzu ribe, ovdje se nalazilo Gradsko kupalište. Burza ribe zatvorena je poslije Drugog svjetskog rata, a kupalište u jesen 1965. godine. |
Teško je iz vremena današnjeg zamisliti situaciju u Sušaku između dva svjetska rata. Rječina je tada neprirodno dijelila grad na dva grada u dvije države. S jedne obale jugoslavenski Sušak, s druge talijanska Rijeka. Sušak s manje od 20.000 stanovnika podjelom grada odjednom dobiva veliko gospodarsko značenje, posebno u segmentu pomorskog poslovanja. I ribarstvo je krenulo uzlaznom putanjom, ribari su dobro lovili, u Sušak su pristizale velike količine ribe sa šireg područja Hrvatskog primorja. Svakodnevno se dovozilo ribu s Krka, iz Malinske i Omišlja, iz Senja, Crikvenice, Kraljevice, Bakarca, Bakra... ponekad čak s Raba i Paga. Ali cijene nisu diktirali ribari nego neki drugi ljudi, posrednici u lancu od ribara do krajnjeg potrošača. Oni koji su kupovali na sušačkoj ribarnici prosvjedovali su da se domaćim ljudima nudi škart, ono što trgovci ne uspijevaju plasirati u inozemstvo ili gradove u unutrašnjosti. Koliko sličnosti s onime što se događa danas! Od ribara i kupaca ribe slušamo i sada iste ili slično intonirane žalopojke.
Gradske vlasti Sušaka odlučiše tada stati na kraj takvoj raboti, uvesti reda u trgovinu ribom, bez obzira na to gdje se ona u konačnici plasirala - na lokalnoj ribarnici ili u izvozu. Gradska odluka o osnivanju burze ribe donosena je 1932. godine. Sva riba što se dovozila u Sušak morala je na burzu. Tamo ju je kupovao onaj tko je ponudio najveću cijenu. Tek tada riba se mogla iznositi na ribarnicu, izvoziti preko granice ili u druge gradove. Iznimka od pravila vrijedila je samo za male ribare, odnosno ulove manje od 10 kilograma.
Sušačka riblja burza službeno je registrirana 1934. godine, iako je već dvije godine djelovala kao javna gradska ustanova. Nadležne vlasti Savske banovine u Zagrebu 1934. godine registrirale su pravilnik o njenu radu, a koji je potom promijenjen tri godine kasnije. Pravilnik o unapređenju riblje trgovine, "riblje burze" u Sušaku objavljen je u Narodnim novinama od 22. listopada 1937. i stupio je na snagu danom donošenja. Pravilnik je odobrio ministar unutrašnjih poslova a potpisao ga je ban Ružić. Otvorenje nove riječke veletržnice ribe skoro se poklopilo sa 70. godišnjicom njegova donošenja.
| 
Na Brajdici je danas kontejnerski terminal. Nekada je Brajdica bila dom Burze ribe koja se nalazila kod Pučke kuhinje.
|
Pravilnikom iz 1937. godine riblja burza u Sušaku definirana je kao "javno - pravna ustanova Savske banovine". U članku 2. Pravilnika stoji: "Svrha je ribljoj burzi u Sušaku da organizuje i unapređuje trgovački promet svim hranjivim produktima mora i slatke vode te njihovim prerađevinama u zemlji i inozemstvu. Radi što uspješnijeg ostvarenja ove svrhe postavlja se naročiti burzovni odbor koga sačinjavaju: predsjednici svih središnjih ribarskih organizacija u Hrvatskom Primorju, zatim izaslanik gradske općine Sušak naročito u zastupanju interesa potrošača, jedan zastupnik riblje trgovine na veliko u Sušaku kao i jedan zastupnik ribljih maloprodavača na gradskoj ribljoj tržnici u Sušaku. Ovaj odbor donosi svoje odluke pod ravnanjem predsjednika ribarske zajednice u Sušaku kad to zatraži predsjednik te ribarske zajednice ili koji član burzovnog odbora."
Osnovni zadatak burze bio je da organizira što bolju opskrbu svim vrstama svježe morske ribe gradske ribarnice u Sušaku. Nadalje, morala je organizirati opskrbu i prodaju ribe u Zagrebu, opskrbu gradskih ribarnica u čitavoj zemlji te u važnijim turističkim mjestima Hrvatskog primorja. Iz ovih odredbi vidljivo je da burzovni odbor nije brinuo samo o prodaji ribe na burzi, prvoj instanci trgovine na putu od ribara do krajnjeg potrošača. Njegova je dužnost, također, bila provođenje što uspješnije propagande "i jačanja potrošnje svježe morske ribe u zemlji". "Tržnica riblje burze na Sušaku zasnovana je samo i isključivo za obavezno dražbovanje svježe ribe po najvišoj ponudi". Rad na burzi vodila je općina Sušak, a za pokriće troškova njena poslovanja plaćala se pristojba od 5 posto svake transakcije.
Posebno poglavlje pravilnika obrađuje "postupak pri dradžbovanju svježe ribe na tržnici riblje burze na Sušaku". To je njegov najvažniji dio kojim je definirano ponašanje ribara i kupaca ribe, čega nema u pravilniku današnje veletržnice. Da sadrži takvu odredbu početak njena rada bio bi puno efikasniji. U pravilniku je bilo precizno određeno da sva svježa riba dopremljena na Sušak kopnom ili morem, "radi prodaje ili radi izvoza na koje vanjsko ili domaće tržište kao i sva ona riba koju se kani po moru izravno izvesti u Rijeku ili koju drugu talijansku pijacu", mora najprije doći na dražbu na burzu u Sušaku, gdje joj treba odrediti cijene po najvišoj ponudi. Ta odredba vrijedi za sve ribare i ribu, bez obzira na to da li je ulovljena na području Hrvatskog primorja, što znači i za ribu ulovljenu na području grada Sušaka ili izvan tog akvatorija.
Jasno su precizirani i dopušteni izuzeci. Ulove manje od 10 kilograma ribari su smjeli izravno prodavati na ribarnici. Također, uprava ribarnice mogla je dopustiti ribaru izravnu prodaju na ribarnici i većih ulova, uz obvezu podmirenja tržnih pristojbi. U takvim slučajevima pristojba se određuje na osnovi maloprodajne cijene na ribarnici, a ne one po kojoj je takva riba prodana na burzi. Obveze donošenja na burzu bila je oslobođena sva tuna i njoj srodne vrste za koje su sklopljeni stalni ugovori između zakupaca tunera i trgovaca ribom, ali ni oni nisu bili oslobođeni plaćanja tržne pristojbe.
Prodaju na burzi vodio je "po gradskom poglavarstvu zaprisegnuti upravitelj tržnice". Ribari, ili oni koji su ribu dopremili na burzu, morali su dati točne i istinite podatke o vlasništvu i podrijetlu ribe. Za davanje netočnih podataka predviđena je kazna i naknada počinjene štete. Prodaja na burzi bila je javna, a samo u iznimnim slučajevima tajna, ako to zatraži onaj tko je ribu dopremio na burzu. Postojala je, također, mogućnost da predsjednik gradske općine u Sušaku, na prijedlog burzovnog odbora, može odrediti da se od svake dopreme jedna četvrtina proda tajnom dražbom po najvišoj ponudi, a ostatak doprematelj može povući ako mu ne odgovara cijena.
Član 7. Pravilnika burze posebno je štitio kupca, krajnjeg potrošača. Bolje ga je citirati nego prepričavati. "Za tržno sposobnu smatra se samo ona riba koja već po svojoj svježini i spoljašnosti pruža sigurnost da će kod prispijeća na mjesto odredišta biti za užitak. Po izričnom traženju vlasnika ribe odlučuje za slučaj spora konačno gradsko poglavarstvo u Sušaku putem svojih stručnih nadzorno-tržnih organa o tom da li je riba tržno sposobna."
Pravilnik je određivao i radno vrijeme riblje burze, "od 1. maja do 30. septembra od 6 do 12 i od 15 do 19 sati; od 1. oktobra do 30. aprila od 7 do 12 i od 15 do 18 sati; u nedjeljama i svecima od 6. do 12." Po potrebi, u sezonskim mjesecima, postojala je mogućnost da jedan zaposlenik burze dođe ranije ako je predviđena ili najavljena ranija doprema ribe. Početak i završetak dražbe objavljivao se zvonom. Riba se stavljala na dražbu redom kako je dopremana.
| 
Rijeka je u rujnu 2007. godine dobila Burzu ribe nakon više od 70 godina. Burza ribe, naime, osnovana je na Sušaku još 1934. godine.
|
Prodaja je obavljena onda kad je doprematelj zadovoljan postignutom cijenom. Potom kupac mora ispuniti određene uvjete. I njih citiramo, ako ništa drugo zbog činovničkog jezika i formulacija. Možda će čitateljima biti sve razumljivo... "Kupovina se određuje u dinarima i parama a količina ribe u kilogramima ili po kvintalu. Prodanu ribu treba mjeriti „neto“. Kupac ima pravo da zatraži kontrolno vaganje na vagi tržnice riblje burze. Uvjeti za kupca jesu:
kupovnina polaže se redovno odmah u gotovom u visini prema najvišoj ponudi; sva kupljena riba prelazi kod bezuslovnog zaključka odmah na kupca na njegov račun i pogibelj koji treba da kupljenu ribu odmah i obilježi znakom svoje firme. Prodavač može zaključak kao i prijenos vlasništva kupljene ribe izrijekom učiniti ovisnim od bezodvlačnog podmirenja kupovnine dotično od položenja primjerene kaucije. Kupci ne smiju ribu da ostave na tržnici radi dopune svojih zaliha već treba da je vlastitim sredstvima odmah dadu iznesti iz tržnice. Kupljenu i najdulje za dva sata ne preuzetu ribu može dražbovatelj da preda o trošku nemarnog kupca." Recimo i to da je doprematelj mogao povući ribu ako je smatrao neprihvatljivom najvišu cijenu. Ako je želio ponovnu dražbu, došao je na red posljednji.
I još nekoliko zanimljih odredbi. U slučaju više jednakih ponuda prodavač je odlučivao kome prodati ribu, a prednost su imali sušački trgovci na malo. Prije početka dražbe kupci su imali mogućnost pregleda ribe, pa naknadne žalbe na kvalitetu nisu bile dopuštene. Tržna pristojba služila je za podmirivanje troškova burze a višak se uplaćivao u potporni fond ribara.
Za kraj citiramo jednu od kaznenih odredbi: "pod kaznu potpada svaki onaj koji u poslovnom prometu na ribljoj burzi u Sušaku ili gdje drugdje učini djelo protivno dobrim običajima koje bi moglo oštetiti drugoga ili tko širi zbog pakosti ili obijesti dotično iz sebičnih ciljeva usmeno ili pismom (putem štampe) neistinite vijesti napose o poslovanju na tržnici riblje burze u Sušaku dotično tko podmićivanjem, ocrnjivanjem ili drugim nedopuštenim načinom nastoji da postigne u ribljem prometu za sebe ili za drugoga kakvu korist."
Sve skupa za ono vrijeme dobro organizirana trgovina ribom. Iz nekih izvora saznajemo da je zadovoljavajuće funkcionirala. Između ostaloga, jedan od zadataka burze, što joj je postavljen od uprave banovine, bio je da prikuplja i sređuje statističke podatke o količini i vrsti lovine, vremenu i mjestu ulova, te cijenama po kojima je riba na burzi prodavana.
Otprilike u isto vrijeme svojevrsna burza ribe funkcionirala je i s druge strane Rječine, u Rijeci. Službena burza nije postojala, ali se na Rivi Boduli, gdje su se vezivali ribarski brodovi, riba prodavala po sustavu burze - onome tko ponudi najviše. Trgovalo se na isti način kao na talijanskim burzama, trgovci su cijenu šaptali na uho. Na pravim burzama šaptali su je voditelju prodaje, a na improviziranoj burzi ribaru ili onom tko je dovezao ribu. Električni satovi i elekronski displayi na kojima se vrti cijena od početne više prema nižoj spadaju u domenu suvremenih dostignuća.