SUŠAČKA REVIJA broj 62/63

 


more

BROD S TRI IMENA

Slavko Suzić

U brodogradilištu Cantieri navali del Quarnero Fiume, tijekom 1942. godine za talijansku brodarsku kompaniju Tirrenia iz Tunisa dovršeni su trgovački brodovi FOSCOLO, MANZONI i D'ANNUNZIO, svaki po 4200 tona nosivosti. Za istu kompaniju tijekom 1943. dovršeni su iz iste serije teretnih brodova od 4200 tona LEOPARDI, TOMMASEO, ALFERI. Svi ti brodovi dobivali su imena po poznatim talijanskim pjesnicima. Tek završene brodove mobilizirala bi Talijanska ratna mornarica za prijevoz vojnih trupa i ratnog materijala za potrebe rata u istočnoj Africi, a do kapitulacije Italije mnogi su potopljeni ploveći u konvojima u ratnom paklu Mediterana. Posljednji brod iz te serije još nije bio dovršen. To je brod o kojem govori priča – trgovački brod VITTORIO LOCCHI. Kapitulacija Italije zatekla ga je na opremanju. Porinut je sredinom 1943. godine, a nakon kapitulacije Italije riječko brodogradilište zaposjedaju Nijemci. U početku nemaju interesa staviti brod u pogon zbog nekoliko razloga. Zaokupljeni su izgradnjom utvrda oko Rijeke, zbog sve većeg širenja oslobođenog područja i približavanja NOV-e. Nijemci su osim toga iz brodogradilišta slali velike količine metala i drugog materijala za njemačku ratnu industriju. I najzad, nastavak i dovršavanje proizvodnje u brodogradilištu ometaju česti napadi savezničke avijacije koji ostavljaju iza sebe veliku materijalnu štetu, od koje se brodogradilište sve teže oporavlja.

KUCKUCK

Na kraju 1944. godine Nijemci ipak odlučuju od teretnog broda LOCCHI napraviti ratni brod, koji će služiti za protuzračnu obranu, te ga tako i dizajniraju. Na brodu se posebno ističu kule za protuzračno naoružanje, a brod je još i dodatno oklopljen. Brodu su Nijemci dali novo ime KUCKUCK. Nijemci su, naime, brodove zaplijenjene od Talijana prozivali po pticama. Početkom veljače 1945. godine ex LOCCHI isplovljava iz brodogradilišta na prvu probnu vožnju po Kvarneru. Kako je prva plovidba prošla bez problema, brod se vraćao u brodogradilište i na brodu je pripremljeno malo slavlje. Njemački časnici nisu uspjeli popiti ni prvu čašu šampanjca kada je uslijedio napad savezničke avijacije. Brod su zapazili prilikom jednog od svakodnevnih napada na Rijeku. Posada nije mogla pružiti nikakav otpor jer na brodu još nije bilo postavljeno nikakvo naoružanje. Saveznički avioni zasipali su ga bombama, ali brod se vještim manevrima uspio spasiti. Bombe su promašile cilj.


Misija 179. - najžešći napad na brodogradilište, 20. veljače 1945.

Do listopada 1944. Rijeka je pretrpjela pet jakih avionskih napada. Najžešći ciljani napad na riječko brodogradilište dogodio se 20. veljače 1945. godine, poznat kao saveznička misija br. 179.      

Po procjeni Saveznika, uspjeh napada bio je 37 posto, a napad je izvelo dvadeset osam savezničkih aviona B 24. U toj misiji bačeno je na brodogradilište četrdeset sedam tona bombi. Napravljena je ogromna materijalna šteta na objektima, nasipima, navozima, plovnim objektima, opremi brodogradilišta itd.

Tih dana vodili su se najžešći napadi savezničke avijacije na Rijeku, na njena industrijska postrojenja te na njemačke i talijanske vojne postrojbe koje su bile zaklonjene u luci i uvalama Kvarnera. Nijemci su uspijevali svakodnevno vješto prikrivati brod mijenjajući mu položaj u brodogradilištu.

Dana 24. veljače 1945. bilo je oblačno i kišovito vrijeme, pa se nisu očekivali zračni napadi. Njemačka komanda iskoristila je taj zastoj u napadima da brod napusti brodogradilište i krene na prvi zadatak. Dok je bio usidren na kraju lukobrana kod izlaza iz brodogradilišta, gdje su se izvodile posljednje pripreme pred isplovljenje, počele su zavijati sirene za zračni napad. Još se nisu prestale oglašavati znakom uzbune, a već je uslijedio silovit zračni napad na brod. Nekoliko aviona doletjelo je sa sjeveroistoka u niskom letu i žestoko su zasuli brod kišom mitraljeskih metaka. U prvom naletu, pogođen udarom bombe, ex LOCCHI odjednom se nagnuo i vrlo brzo nestao u moru. Kasnije su njemački ronioci poskidali s potonulog broda sve što se moglo. Brod se nalazio na dubini od 23 m, ležao je nagnut na lijevom boku i s vremenom je s mjesta potonuća od vrha lukobrana, utjecajem morskih struja i muljevitog dna, odsklizao u sredinu ulaza u luku brodogradilišta. Na toj poziciji ugrožavao je plovni put većim brodovima.

UČKA


Položaj potopljenog broda Locchi na ulazu u luku brodogradilišta 3.MAJ

Trećeg svibnja 1945. oslobođena je Rijeka. Nakon nekoliko dana počela je obnova brodogradilišta koje je kasnije dobilo ime po danu oslobođenja – 3. MAJ. Prvo se pristupilo sanaciji građevinskih objekata, lukobrana, navoza, radionica, uklanjanju uništenih dijelova brodova na navozima, koje su Nijemci kod povlačenja dodatno uništili eksplozivom. Kada je brodogradilište stavljeno u funkciju, pristupilo se vađenju potopljenih brodova i ostalih plovnih objekata.

U travnju 1949. godine ronilačka ekipa Nerea Milina iz poduzeća Brodospas odlučila je izvaditi brod s 23 metara dubine. S matičnog broda RAŠA radovima su upravljali tehnički rukovodioci Ivan Fabrio (otac našeg književnika Nedjeljka Fabrija, op. ur.), Vaso Petrović, Luka Zaputović i Karlo Bauman (otac naše suradnice povjesničarke umjetnosti Daine Glavočić Bauman, op. ur.). Ekipu je činilo pedeset ronilaca, mornara i strojara. Ronioci su zatvorili mnogobrojne rupe od mitraljeza i bombi i autogenim aparatima izrezali dijelove nadgrađa gdje će se postaviti velike zračne cilindre. Brod je trebalo izravnati, u njegovim skladištima nalazila se velika količina krupne drvene građe, koju je trebalo sasjeći i postupno izvaditi, te na stotine tona cementnih blokova, što je stavljeno zbog stabilnosti. Dvadeset devetog svibnja 1949. godine snažni zračni cilindri počeli su dizati brod. Prvo su iz mora izronili dimnjak i zapovjedni most. Zatim se pristupilo izvlačenju krmenog dijela, kada je uz strašan prasak došlo do pucanja čelične užadi koja je držala brod za zračne cilindre. Brod je ponovo potonuo. Pet dana i noći ronioci su radili da bi ponovili postupak vezanja broda za zračne cilindre. Četvrtog lipnja 1949. godine u jutarnjim satima cijeli je brod bio na površini. Bila je to velika pobjeda zaposlenika Brodospasa. Brod LOCCHI odtegljen je u brodogradilište  3. MAJ, gdje dobiva novo ime UČKA. Sada su na red došli inženjeri i stručnjaci brodogradilišta koji su morali napraviti nacrte za njegovu generalnu rekonstrukciju jer su originalni nacrti broda uništeni pri povlačenju Nijemaca. Nijemci su poskidali s potonulog broda najvažnije dijelove, pa je brodogradilište moralo ponovo izraditi sva postrojenja i unutarnje uređaje, osim oplate.

Prvog svibnja 1951. godine brod je isplovio na probnu vožnju. Zanimljivo, prije isplovljenja bio je usidren uz lukobran na onom istom mjestu gdje je bio napadnut i potopljen. Brod Učka bio je prvi iz serije tipa LOCCHI. Bio je namijenjen kompaniji Jugoslavenska linijska plovidba, kasnije Jugolinija iz Rijeke. Ostali brodovi iz te serije završeni su do 1953. godine i nazvani su AVALA, DINARA i ROMANIJA.

UČKA je brod od 3161 BRT, dužine 117 m, pod punim opterećenjem ima gaz 6,3 m, a postiže brzinu od 14,5 morskih milja. Prvi kapetan broda UČKA bio je Božo Zoričić, bivši direktor Jugoslavenske linijske plovidbe, dugogodišnji iskusni pomorac, rodom iz Jablanca kraj Senja.


Avionski napad na njemački ratni brod Kuckuck, ex Locchi, 24. veljače 1945.

Brod je plovio na liniji za Sjevernu Evropu. Prvi teret je ruda za Njemačku, drvo za Englesku, zatim tranzitni teret pamuka za Veneciju. Godine 1954. brod Učka plovi na liniji Jadran - Daleki istok. Brodogradilište 3.MAJ šezdeset četvrte godine započelo je s izgradnjom serije brodova tipa UČKA koji su vrlo slični brodovima iz prve serije tipa LOCCHI, tek su nešto viši i duži za dva metra. Umetnuta su im dva rebra u sredinu broda, pa im je nosivost povećana za 700 t.

UČKA je služila kompaniji Jugolinija do 1968. godine, kada je prodana Lošinjskoj plovidbi iz Rijeke.

Brod i njegova posada su bez većih problema prošli sve nedaće što ih donosi more i plovidba. Početkom šezdesetih UČKA je doživjela dva nasukavanja. Prvo se dogodilo u Sueskom kanalu, kada je brod odsukan pomoću tegljača, te nije bilo većih oštećenja na koritu broda. Drugo nasukavanje dogodilo se ulaskom u luku Bombaj. Zbog monsunskih kiša bila je smanjena vidljivost, pa se nisu vidjele plutače plovnog puta. Brod se nasukao na muljevito dno i počeo pomalo naginjati. Bio je nakrcan teretom kamiona i sanducima razne robe. Odlučeno je da se kamioni bace u more kako bi se spasilo brod. Vrlo brzo se, međutim, shvatilo da to nije dobra odluka, jer bačeni kamioni oko broda bi onemogućili plovidbu i u slučaju uspješnog odsukavanja. U more se tako bacilo teret s robom koja je plivala. Brod se odjednom počeo sve više naginjati. Kada se nagnuo više od trideset stupnjeva, posada je počela pripremu za napuštanje broda. Oko vrata posada je zavezala vrećice s najvažnijim stvarima, dokumentima i novcem. Srećom, naginjanje broda ipak je prestalo, pa se čekala plima i kada se more podiglo, brod se odsukao snagom vlastitih motora. Štete na brodu nije bilo osim bačenog tereta.

Polovicom sedamdesetih godina za vrijeme plovidbe Jadranskim morem u pravcu Rijeke izbio je požar na palubnom teretu skladišta br. 5. Požar je zahvatio teret pamuka u balama. Posada broda pristupila je gašenju požara svim raspoloživim sredstvima, a dio tereta jače zahvaćen požarom bačen je u more.

Brod UČKA imao je, inače, ugrađen Fiatov motor i postizao je brzinu od 14,5 milja, ali nije smio ploviti brže od deset milja jer je pod opterećenjem dolazilo do kvara na motoru. Taj uzrok nisu mogli ukloniti ni tvornički stručnjaci. Nikada se nije moglo ustanoviti je li to tvornička greška ili posljedica četverogodišnjeg ležanja broda pod morem.


Učka, ex Locchi, prije isplovljenja iz brodogradilišta vezan za lukobran gdje je 1945. potopljen.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana