Najzad je došla na red. Najzad bi mogla postati prava poveznica Rijeke i Sušaka i najzad bi je građani mogli dobiti natrag. Do sada se o tome samo maštalo. Još prije neku godinu razmišljali smo: Samo da dobijemo vojarnu na Trsatu, ogromni kompleks koji nam treba za sveučilište, samo da dobijemo lukobran za šetnju i luku slobodnu od automobila. I s time smo bili više nego zadovoljni. Delta – to je bila neka daleka budućnost. Budućnost, i to maglovita i nejasna, međutim, postala je realnost. Puno brže nego što smo se nadali. Dobit ćemo i nju, samo je pitanje kakva će biti, kako ćemo je urediti, odnosno kakvu će nam je predati. Hoće li to biti baš ono što želimo, a želimo je ovakvu nezagušenu, zelenu, nepreizgrađenu. Želimo da bude naša, da je možemo koristiti, na njoj boraviti, šetati se, susretati, družiti. Ne treba nam još jedno mjesto za shopping, još jedan Tower u gradu. Treba nam Delta koja će zaista biti srce Rijeke, ne samo po položaju u središtu grada, već nešto što ćemo zaista moći zvati moja Delta. Onako kako je i nazvaše na internetskim stranicama tražeći naše mišljenje kako da je urede. Zato nam osjećaji i jesu pomiješani. Osjećaji sreće što će nam biti vraćena, ali i opreza. Delta, do sada neiskorišteni dio grada na 150 tisuća kvadrata, to nam je posljednja prigoda da uredimo gradsko središte onako kako mi želimo. Posljednja prilika da dobijemo ogroman park na mjestu gdje su se nekada odvajali Sušak i Rijeka, neviđenu šetnicu uzduž Rječine i Mrtvog kanala sve do morske obale, da pogled na Rijeku s vrha Trsata postane zaista impresivan poput onoga s mora, i da nestane automobila s Delte, a zelena Rijeka postane još zelenija. Park na Delti, o tome smo mogli samo maštati. Tko se tome mogao nadati? Protezat će se, kažu, od Kontinentala pa do Ivexovog skladišta gdje bi trebao prelaziti u veliki lijepi trg. I tu držimo stranu gradskim ocima. Nikako ne dati izgrađenost tog dijela Delte više od 40 posto. Dapače, čak je i smanjiti koliko je god to moguće, jer to je zadnja prigoda, ali zaista zadnja, da sačuvamo barem poneku slobodnu površinu u gradu. Izgubili smo igralište kraj Filozofskog fakulteta, ali neka – dobićemo prekrasnu biblioteku, izgubili smo mogućnost trga ispred katedrale, ne smije se isto dogoditi i s Deltom. Delta ne smije postati još jedan novi grad, mora biti mjesto gdje će se disati, gdje ćemo imati zraka i prostora. To zaista mora postati naša Delta, naša radost, ponos i nada. Radost zato što imamo tako nešto u središtu grada, uz samo more, Deltu preko koje nas šetnica uz Rječinu vodi do njezinog izvora. Ponos što nas je Delta učinila još ljepšom i urbanijom sredinom. Nada da će se tako jednom, a bit će to uskoro, isto dogoditi i s Brajdicom i zapadnom riječkom obalom. Riječani će i to dobiti, i one će postati naše, osvojit ćemo i njih, jer luci će biti nedostatne, a nama će postati prijeko potrebne. I Rijeka neće biti samo luka. Nemamo, naravno, ništa protiv luke. Dapače, želimo da lučke dizalice, te moderne žirafe, sastavni dio svake riječke vizure, zauvijek ostanu na našem lukobranu, da ih sačuvamo kao spomenik. Ali svijet se mijenja, promet raste, luci neće biti dovoljna ni Brajdica ni nova Zagrebačka obala. Luka će morati potražiti još novog prostora. U gradskom zaleđu. Obala će opet biti naša. Moja Delta je tek početak. Ali kakav početak!
| 
Nevjerojatno da nitko nije mogao spasiti zgradu Sušačkog kolodvora. U sličnoj zgradi u Trstu smješten je akvarij.
|
Šteta. Rijeka je grad koji se posljednjih godina značajno promijenio, i to na bolje. Pisali smo više puta o tome, pratili njegovo mijenjanje, predlagali kako bi se mogle iskoristiti pojedine do sada neiskorištene građevine, isticali primjere Liverpoola i drugih svjetskih lučkih gradova gdje su bivša lučka skladišta pretvorena u muzeje i galerije, nadali se kako će u ovom novom vremenu grad zasjati koristeći sve ono što je posjedovao u prošlosti, a što se olovnih godina jednostavno zanemarivalo i obezvrjeđivalo. Mislili smo kako su prošla ona vremena kada su vile na Piramidi obezvrijeđene cestom što im prolazi pod samim prozorima, kako se više neće dogoditi da se nadvožnjaci poput onog na Brajdici podižu ispod stanova u kojima ljudi moraju i spavati. Bili smo sigurni da su vremena u kojima se ne mari za ono što je podignuto prije nas ostala za nama i kako se takve greške neće ponoviti. Međutim, .... Na sam Praznik rada, dok su se s raznih govornica oglašavali oni što žele stvoriti dojam kako skrbe za građane što žive od plaća, na Brajdicu su stigli bageri što dobiše zapovijed: Srušiti, maknuti, uništiti! Tako je u roku od samo nekoliko sati nakon 70 godina nestalo Sušačkog kolodvora, prekrasne zgrade od crvene opeke s kamenim stupićima i arkadama, zgrade koju većina Riječana i nije nikada vidjela jer šetalište na Keju odavno je to prestalo biti. U onim godinama, naime, kada se prekrasna uvala Martinšćica pretvarala u brodogradilište, na Brajdici je niknuo kontejnerski terminal i rampa koja je zabranila put do mora. I kada smo pomislili kako će se ispraviti barem ta pogreška iz prošlosti, ponadali kako će se kontejnerski terminal premjestiti na obalu što ju je već zauzela rafinerija, kako će na mjestu sadašnjeg terminala ostati samo nova cesta s kojom ćemo brzo stizati izvan grada, kako će se upravo s te ceste vidjeti, godinama derutnim skladištima okružena i skrivena, lijepa kolodvorska zgrada, koja nikada i nije poslužila svrsi zbog koje je izgrađena, ali su bile moguće druge namjene, stigli su bageri. I svima je bilo žao. I gradskim ocima, i županijskim čelnicima i rukovoditeljima Hrvatskih cesta, ali nitko nije učinio ništa. Svi su bili nemoćni pred potezom nekog anonimnog urbanista koji je pred dvadesetak godina, neka mu bude ta zgrada na savjesti, odlučio da nova prometnica prođe upravo preko Sušačkog kolodvora. Jer zgrada od crvene opeke ionako nikada nije bila kolodvor, iako je trebala biti posljednja željeznička stanica one prve, davno propale, Jugoslavije. Povijesne okolnosti promijeniše joj ulogu, pretvoriše je u stanove uz terminal, stanove visokih stropova i debelih zidova koji bi negdje drugdje možda postali interesantno mjesto za stanovanje s prekrasnim ulaznim terasama. Možda negdje drugdje, ali ne na ovim prostorima gdje se povijest poigravala s brojnim ljudskim životima, a kako ne bi sa zgradama, pa makar one bile ukrašene i s arkadama i tornjićima. Kontejnerski terminal je ostao, dapače proširio se, a zgrada je nestala u bespućima povijesne neozbiljnosti.
Mladić što stanuje u susjedstvu od rođenja upitao je rušitelje može li barem za uspomenu uzeti jedan od stupova. Klesar je, naime, po struci, zna on koliko vremena, truda i znanja treba da bi se takav jedan napravio. Može, rekoše mu, ako plati. Nije to vaše, neću vam platit, odgovorio je mladić gledajući kako stup završava pod bagerom i pretvara se u tisuću sitnih komadića. Ipak, nekada je noć veliki saveznik, pa je makar jedan od tih stupova spašen. Jednom će se možda naći u nekom od riječkih muzeja uz fotografiju srušene zgrade, jednom će možda baš taj stupić postati spomenikom ljudske gluposti, optužujući dokaz protiv svih onih koji nisu učinili ništa, a mogli su, za spas jedne lijepe zgrade. Ako nisu znali što bi s njom, mogli su na nekom od službenih ili privatnih putovanja posjetiti akvarij u Trstu smješten upravo u takvoj građevini.
Hrvatske zastave na automobilima, navijačke himne iz tisuću grla i iz zvučnika, hektolitri piva, kockaste majice – bila je to slika hrvatskih gradova prošloga lipnja. Jadni oni koje nogomet ne može zainteresirati! Hrvatski nogometni izbornik Slaven Bilić i njegovi nogometaši postali su nacionalni heroji, njihovi nastupi na Europskom prvenstvu u Austriji pratili su se na velikim ekranima širom Lijepe Naše, putovalo se i u Beč i u Klagenfurt gdje su kockasti pobjeđivali austrijske, njemačke i poljske nogometaše najavljujući svojim igrama pohod prema europskom tronu. Nije to nitko javno izjavljivao, ali potajno se i to očekivalo nakon pobjede nad velikom Njemačkom. Međutim, Turska je ovog puta slavila u Beču.
Tih dana ništa nije bilo tako važno kao pobjede hrvatskih nogometaša, nogomet je odavno postao više od igre, gotovo nezapaženo je prošlo i poskupljenje struje. Stotine tisuća navijača što je pohodilo Austriju nije marilo ni za poskupljenje benzina, potrošilo se u austrijskim gradovima, izračunato je, više od sto milijuna kuna. A onda naglo otrježnjenje te noći kada je počelo ljeto, posljednji napad turskih reprezentativaca i iznenadni gol, muk u Hrvatskoj i nakon nesretnih jedanaesteraca povratak u grubu stvarnost. I bezbroj pitanja za sociologe i ostale koji promatraju i proučavaju društvo i svakodnevicu. Zar je stvarnost zaista tako gruba da se spas masovno traži u bijegu u Beč ili negdje drugdje gdje će ti mladići u kockastim dresovima i njihov pametni mladi lider kraj terena uliti nadu da može biti bolje, da i mi nešto vrijedimo, dapače da smo bolji od mnogih. Izgleda da je nogomet, pa i ostali sportovi, postao baš to. Dokaz da se i u hrvatskoj stvarnosti mogu stvoriti europske vrijednosti. Samo treba imati samopouzdanja i treba znati. Imati prave ljude na pravim mjestima. Ljude poput Slavena Bilića, a ne poput onih koje je politika "uhljebila" i postavila na mjesta za koja su potrebna i znanje i mudrost. Valjda se zato tako često i skandiralo: Jedan je Slaven Bilić, Slaven Biiiiilić, jedan je Slaven Bilić, ....
| 
Hrvatska je postala preskupa zemlja. Ni oni tzv. jeftini kilovati više nisu jeftini.
|
Hrvatska je definitivno postala preskupa zemlja za njezinog običnog stanovnika koji se, nakon što se pomirio s cijenom stanova od dvije, tri, pa čak i pet tisuća eura po kvadratu, za što je podigao 117 milijardi kuna kredita, morao suočiti i s preskupom hranom i energijom. Na naplatu je stiglo sve ono što se od osamostaljenja Hrvatske nije realiziralo, iako se gromko najavljivalo. Hrvatska je i danas, desetljeće i još nešto više iza rata, zemlja neobrađenih oranica, neizgrađenih novih postrojenja za električnu energiju, neosuvremenjenih rafinerijskih pogona. Hrvatska je postala talac svjetskog tržišta na kojem cijene nafte, struje i žitarica divljaju dolazeći do neslućenih visina. Bez strategije kako se zaštititi od takvog divljeg tržišta na kojem su oni što nemaju svoje primorani kupovati, bez zacrtanog cilja u kojem gospodarskom smjeru pokrenuti osiromašenu i prezaduženu zemlju čiji kapaciteti, osim onih turističkih, nisu ni izdaleka iskorišteni. Nakon osamnaest godina samostalnosti – pet godina rata, isto toliko obnove i osam godina nesnalaženja u svijetu koji se mijenja i u kojem multinacionalne kompanije traže sve veće i veće profite bez obzira na posljedice Lijepa Naša još uvijek rasprodaje obiteljsko srebro i neprekidno se zadužuje, unatoč već postojećem dugu od 35 milijardi eura, da bi kupila tuđi proizvod kojeg je mogla proizvesti i kvalitetnije i jeftinije. Prošla su vremena jeftine hrane, poručuje se stanovnicima Hrvatske čiji će se državni proračun dobrano napuniti porezima na neobrađeno slavonsko poljoprivredno zemljište . Prošla su vremena jeftine energije, poručuje se stanovnicima Hrvatske koje se pokušava utješiti kako Zapad još i skuplje plaća struju, iako je prosječna plaća tog bogatog Zapada 16350 kuna, triput veća, dakle, od hrvatskog prosjeka. Ne daju nam usporedbe s bogatim Sjeverom gdje Finci plaćaju struju jeftinije od nas, iako su im prosječna mjesečna primanja 19800 kuna, ali se zato čuje licemjerna utjeha kako Belgija ima skuplji kilovatsat, iako se Belgijac može pohvaliti minimalnom plaćom od 8800 kuna. Prošla su vremena jeftine nafte, poručuje se svima onima koji se pitaju: A kada će proći vremena vladanja i upravljanja bez vizije?
| 
Pet godina nakon posjeta Ivana Pavla II. Rijeci Trsat je dobio pastoralni centar nazvan njegovim imenom.
|
Mnogi su naši gradovi od državnika, i sadašnjih i bivših, pa i onih davnih i pradavnih, tražili da im budu počasni građani. Tako je nekima i Khuen Hedervary bio počasnim građaninom. Rijeka je to činila drugačije, nije od predsjednika raznih država što su prošetale ovim prostorom tražila materijalnu pomoć nudeći zauzvrat počasno građanstvo. Reći će neki kako to možda i nije pametno, ali je ponosno. Gotovo sve je gradila svojim novcem, raznim prinosima i samodoprinosima sve do najnovijih vremena kada je i država uočila važnost sveučilišnog kampusa na Trsatu i putničkog terminala u riječkoj luci.
Unatoč tome Rijeka je drage i visoke goste znala ugostiti sa svim potrebnim počastima i bez velike euforije karakteristične za južnije krajeve. Bilo je tako i s papom Ivanom Pavlom II. prije pet godina kada je Rijeka nekoliko dana nazivana malim Vatikanom. I još se toga sjećamo, premda s nevjericom kako je prošlo već pet godina i kako je u tih pet godina preminuo i Ivan Pavao II. i još brojni dragi ljudi. Rado se sjećamo i njih i njega kome je Rijeka dala i ulicu i spomenik, a od prošlog lipnja i pastoralni centar na Trsatu naziva se njegovim imenom. Za sve one koji su u tako velikom broju došli na petu obljetnicu tog riječkog susreta, za sve one koji će, kao i sam Papa, hodočastiti na Trsat i za sve one koji žele razmatrati njegovo veliko djelo. Rijeka se svojih dragih gostiju zauvijek sjeća. Kao da je bilo jučer kada je Deltom odjekivalo: Ivane Pavle!
Klinci su tada krajem sedamdesetih bez problema napamet izgovarali prezimena te jedanaestorice: Avramović, Makin, Hrstić, Cukrov, Radin, Juričić, Durkalić, Radović, Kustudić, Ružić, Desnica. Kantrida je tih godina bila pretijesna za ljubitelje nogometa. Rijeka je igrala značajnu ulogu u jugo-ligi, jednoj od jačih tadašnjih europskih nogometnih liga, a u prvom sastavu uglavnom domaći dečki, te njih nekolicina sa strane koje je Rijeka prihvatila kao svoje i koji su nakon karijere svi ostali na Kvarneru. Simpatije publike i igrača bile su obostrane, uživalo se u nogometu ekipe koja će na Kantridu u europskim kupovima dovesti i takve veličine kao što su Juventus i Real iz Madrida. Trideset godina kasnije ljubav je i dalje ostala jaka. Ovog puta ne Kantrida već Krimeja bila je popunjena do posljednjeg mjesta na proslavi tridesete obljetnice osvajanja kupa bivše države, prvog velikog trofeja što je stigao u Rijeku. Jedanaest bijelih istrčalo je protiv velikih vatrenih koji su dvadeset godina kasnije osvojili broncu na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Neki novi klinci pitali su starije tko je Minta, zar je ono taj centarfor Kule, pa jedva se kreće, gdje je Cuki, zašto Desnicu zovu Muto.
Rijeka se najzad sjetila svojih sportskih veličina kao što ih se prisjećaju i druge velike sportske sredine. Ovo bi mogao biti tek početak i nada za bivše velikane da će jednom zauzeti mjesta koja im pripadaju i u riječkom nogometu i rukometu i košarci. Tko te sportove poznaje bolje od njih, nekadašnjih reprezentativaca? Imaju i ugled, i simpatije javnosti i znanje. Jednom možda i naš Aramis Naglić dobije prigodu pokazati što se o košarci zna kao što je to s nogometnom reprezentacijom dobio Slaven Bilić.
P. S. Riječke nogometne velikane od prije trideset godina i Vatrene sa SP-a u Francuskoj ne bi prošlog svibnja gledali na Krimeji da se svega nije dosjetio i ogroman trud u organizaciju uložio riječki sportski novinar Orlando Rivetti. Šlag na kraju – prikupljenih nekoliko stotina tisuća kuna od ulaznica predano je Odjelu za onkologiju Dječje bolnice na Kantridi. Veliko, ogromno, krasno riječko srce.
Možda ima lijeka. Možda su znanstvenici ipak na dobrom putu i možda se konačno pronađe lijek za borbu protiv tumora, Parkinsonove i Alzheimerove bolesti. Sve je to još uvijek možda, ali budi nadu svima onima koji su se u svojoj okolini suočili s tim teškim oboljenjima. Dr. Ivan Đikić, znanstvenik i profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Frankfurtu, objavio je, u suradnji s mladom znanstvenicom dr. Koraljkom Husnjak iz Rijeke, u uglednom svjetskom časopisu Nature otkriće koje bi moglo imati ključnu ulogu u budućim liječenjima teških bolesti. Otkriće bjelančevine Rpn 13 nama laicima ne znači gotovo ništa, ali pojašnjenje kako se radi o bjelančevini koja pomaže "čistaču" stanice, odnosno razgradnji starih i istrošenih bjelančevina, to već možemo razumjeti. Ovo bi otkriće moglo otvoriti brojne mogućnosti za farmaceutsku industriju, stanice raka ne bi se više mogle množiti, moglo bi se, dakle, ući u borbu s bolešću broj 1 u današnjem takozvanom razvijenom svijetu. Razvijenom svijetu u kojem dr. Đikić i njegov tim dobijaju pomoć od 100 tisuća kuna od hrvatske države (Hvala i na tome.) i koje se velikodušno odriču u korist istraživanja, dok istovremeno Europska nogometna federacija pobjedu na Europskom prvenstvu nagrađuje s milijun eura. Razvijena li svijeta!
| 
Riječke ljetne noći – otvaranje. Nada Matošević i njeni ljudi dobro znaju što rade.
|
Onima što vole klasiku i staro dobro klasično kazalište dizala se kosa na glavi, oni što vole novo i do sada neviđeno nestrpljivo su iščekivali takvu Toscu na otvorenom. Prvi čin točno u podne u Kapucinskoj crkvi, drugi čin u 22 sata u Guvernerovoj palači, pa turističkim autobusom na Trsatsku gradinu na treći čin. Bio je to središnji događaj petih Riječkih ljetnih noći s kojima je zaključena vrlo uspješna kazališna sezona na Kvarneru. Pedesetak predstava više i dvadeset tisuća gledatelja više nego lani. Nova intendantica Nada Matošević već je u prvoj sezoni postavila visoke kriterije, nismo ni sumnjali u takav način rada i u njezin uspjeh, u nastanak predstava koje su rado gledane ne samo kod kuće već i na gostovanjima. Nunsense, najizvođenija predstava sezone, rado je gledana širom Hrvatske, Riječke ljetne noći u svom petom izdanju opet su se pokazale kao pravi pogodak ne samo s Toscom, već i s Mirisima, zlatom i tamjanom, tradicionalno u Portiću na Kantridi, i s još jednim sjajnim otvaranjem, Laibachom u Torpedu i sa svim ostalim predstavama. Nada Matošević i njezini ljudi dobro znaju što rade.
Kao što se i pretpostavljalo, na kraju nitko nije kriv. Nema krivnje za propast velike banke, za nestanak stotine milijuna dolara. Sve se završilo kako to na ovim prostorima obično biva. Velikim ribama ništa se ne događa, stradavaju samo one male. I sada je bilo tako. Stradao je samo onaj mali diler novcem što je za plaću manju od tisuću eura mjesečno baratao stotinama milijuna kuna, samo je on zaslužio zatvor. Svi ostali koji su morali znati što radi, s kolikim iznosima se kocka, u kakvoj je situaciji banka – rukovodstvo i nadzorni odbor banke ostali su bez ikakve kazne. Slobodno se šetaju riječkim ulicama, gledaju nam svima slobodno u oči, jer sud je rekao kako nisu krivi. I ništa tu nije mogla čak ni Ika Šarić, sutkinja koja je tolike složene procese uspjela privesti kraju. Velike ribe jednostavno bile su od početka zaštićene. Onako kako to obično biva i kod nas i u svijetu.
Nenad Šegvić i Giacomo Scotti, za životno djelo, godišnje nagrade Katedralni zbor Cantores Sancti Viti, donedavna intendantica riječkog kazališta Mani Gotovac, dr. Elvio Baccarini, za afirmaciju znanstvenog promišljanja u etici, dr. Nives Jonjić, zbog zasluga za razvoj patologije kao struke i znanosti, dr. Snježana Prijić Samaržija, za doprinos razvoju institucija visokog obrazovanja, Milvana Arko Pijevac, za podizanje standarda muzejske djelatnosti, Ženski odbojkaški klub Rijeka, za sportska dostignuća. Zlatne plakete Grb Grada Rijeke dodijeljene su Nastavnom zavodu za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije za 50 godina izdavanja Narodnog zdravstvenog lista, Klapi Nevera, za 20 godina klapskog pjevanja, Udruzi antifašističkih boraca i antifašista Rijeke, Sportskom društvu Primorje 08, za stotu obljetnicu postojanja, te predstavnicima prijateljskog grada Neussa, za dugogodišnju prijateljsku suradnju. Čestitamo!
| 
Park u ulici Pomerio kojeg je osmislila brazilska umjetnica Karin Schneider. Takvih bi parkića u gradu trebalo biti gotovo na svakom koraku.
|
Park u Ulici Pomerio jedan je od onih parkića kakvih bi trebalo biti na svakom koraku. I bit će ih jednom, nadamo se. Parkić za djecu, za susjede, za druženje, za ljepši gradski život. Riječani ga već nazvaše Brazilskim, jer ga je na svoj neobičan način osmislila brazilska umjetnica Karin Schneider postavljajući u njega labirint od crvene opeke, fontane – špine za vodu, djeci zidove za penjanje, zaljubljenima skrivene klupe. Brazilska umjetnica stigla je u Rijeku zahvaljujući suradnji njujorške galerije Art in General s Muzejom moderne i suvremene umjetnosti u u sklopu programa koji umjetnicima iz New Yorka omogućuje da upoznaju i rade u gradovima iz Poljske, Češke, Mađarske i Hrvatske. Za zapadnjake potpuno novom svijetu, Novoj Europi kako ju je krstio u svojem televizijskom serijalu Michael Palin.
Godinama, desetljećima glasno se razmišljalo kako Rijeci treba kinoteka. Kinodvorana u kojoj ćemo moći pogledati neki od klasika, naših, europskih i svjetskih. Mjesto gdje će se moći sastati ljubitelji filma, ali onog za koji komercijalna kina nisu zainteresirana. I kad smo već izgubili nadu, jer okolnosti nam nisu išle na ruku, želja se ostvarila. Već kad smo pomislili kako će ljubitelji filma u Rijeci biti osuđeni na Tower centar na Pećinama i na video i DVD uređaje u svojim domovima, Rijeka je reagirala. Gradski oci poslušaše naše vapaje i na tome im hvala. Jer kakav je to urbani centar bez kinoteke, bez ijedne kinodvorane u središtu grada, koji želi živjeti u večernjim i noćnim satima? Veliko da za Cinestar i njegovih osam dvorana na Pećinama, ali i veliko da za kinoteku u nekadašnjem kinu Croatia na Žabici, što je denacionalizacijom vraćen kapucinima. Veliko "da" za trud da se dvorana iznajmi na deset godina i da Zagreb ne ostane jedina točka na hrvatskoj karti koja je uspjela očuvati izvorne kinodvorane.
Knjigom Erniea Gigantea Deškovića nismo dobili samo još jednu knjigu o riječkoj povijesti, već i posebnu disciplinu – fijumanologiju. Danko Švorinić, urednik knjiga i internetskog časopisa, tvrdeći kako se najveća riječka posebnost krije upravo u riječkoj prošlosti, u uvodniku će između ostalog zapisati: Fijumanologija neće davati odgovore, ali će pokušati otvarati neke teme. Prvom knjigom iz ciklusa fijumanologije uvodimo ovaj termin kao disciplinu koja se bavi izučavanjem riječke kulture i povijesti.
Fijumanolozi će se, dakle, pridružiti Sušačkoj reviji koja to pokušava činiti već 15 godina i s radošću objavljuje sve zanimljive tekstove koji se tiču prošlosti, ali i i sadašnjosti i budućnosti Rijeke, a sve u nadi da se neće ponoviti velike riječke greške. Upravo o tim pogreškama iz vrlo zanimljivog osobnog kuta piše u Rijeci za radoznale dr. elektrotehničkih i političkih znanosti Mojmir Križan: ...uporno me salijeće misao da bi se s brodogradilištem Viktor Lenac ili s rafinerijom nafte moglo dogoditi nešto slično kao i s koksarom u Bakarskom zaljevu – da bi iza njih mogla ostati pustoš, uništena obala s kojom nitko ne zna što da započne. Dr. Mojmir Križan obračunava se i s neboderima – riječkim urbanističkim pogreškama: Te su zgrade građene gdje god je bilo slobodnog prostora, kako na neurbaniziranim prostorima Donje Vežice i Zameta, tako i među gradskim vilama na Belvederu i Krimeji. .... Tim je građevnim aktivnostima u zadnjih pola stoljeća nanesena velika šteta urbanom karakteru i estetskom izgledu Rijeke. Riječkim urbanistima bi i danas mogli uputiti slične zamjerke. Rijeka je grešaka imala bezbroj, pogotovo u prometu, što će u svom eseju Rijeka prije pola stoljeća navesti i dr. Mojmir Križan: Tihi trolejbusi su ukinuti i zamijenjeni bučnim autobusima. .... Automobilskom prometu žrtvovan je čak i relativno idiličan izgled starog središta Sušaka, onog između mosta i Piramide. Unatoč tome dr. Križan će reći kako Rijeku osjeća kao grad u kojem bi mogao živjeti bez većih problema. Kao što, uostalom, i mi s radošću ovdje živimo, ali često s žalom konstatiramo: Da se barem malo više razmišljalo.
| 
Užarska – mala primorska kala, sada i popločana. Za mnoge je baš to najljepša ulica u Rijeci.
|
Možda je to i najljepša ulica u gradu. Uska, mala primorska kala, sada i popločana. S Malom galerijom, s Tiffanny-lampama, s ostalim umjetničkim sadržajima, ljeti gotovo uvijek u toliko traženom hladu. Najzad smo je nakon gotovo cijele godine popločavanja dobili natrag. Mi što volimo pješačiti ulicama grada, zapažati novine u njemu, razveseliti se obnovi starog što želimo sačuvati, pobjeći s u posljednje vrijeme prebučnog Korza. Neki je još pamte po Papalini, mlade generacije će je vjerojatno moći zapamtiti po umjetničkim sadržajima, obližnjim terasama. Još samo da se pronađe način da se mozaike kod Kosog tornja predstavi javnosti, bio bi to sjajan izlaz iz Užarske prema hramu znanja – novoj zgradi Sveučilišne biblioteke. Kad se još iz Užarske i s Koblerovog trga bude moglo do budućeg obližnjeg Arheološkog parka, bit će to potpuno novo lice središta grada. Onog Starog grada što se nije uspio ili nije mogao sačuvati, ali kojeg pamtimo po oronulosti i u kojem se nismo htjeli zadržavati. Ovo je sada nešto sasvim drugo.
Polako, ali sigurno Rijeka dobija sve što joj je nedostajalo, pa smo dobili najzad i pravi sajam knjiga. I ne samo to. Nije to bio samo sajam knjiga već i festival časopisa koje se tako često zaboravlja, a koje svi oni što borave po knjižarama rado uzimaju u ruke. Listaju, čitaju, nekada i kupuju. Časopisi – upravo je to ono što Rijeku u ovom trenutku razlikuje u kulturnom pogledu od brojnih naših gradova gdje su takve tiskovine jednostavno nestale. Rijeka ih je uvijek imala, ima ih i danas. Antićeva Riječka revija, Dometi, Kamov, Književna Rijeka, Re, Sušačka revija,.... I svi su imali i imaju svoju publiku i upravo je zato Rijeka trebala biti ta koja će organizirati manifestaciju na kojoj će se predstaviti brojni naši časopisi. I ne samo naši, treba očekivati već na sljedećoj Kičmi časopise iz regije, Srednje, pa zašto ne i cijele Europe? Samo možda je već na samom startu propuštena prigoda da časopisi već sada dobiju istaknutije mjesto. Trebalo je, možda, već sada na prvoj Kičmi predstaviti u programskom dijelu sve riječke časopise, pogotovo ovaj koji držite u rukama, jer radi se o časopisu s najviše čitatelja u Hrvatskoj. Trenutno je to tako, možda će neki od mlađih časopisa, Re primjerice, jednom imati toliku tiražu poput Sušačke revije i tada će zaslužiti mjesto u programskom dijelu, ako već nisu mogli javnosti biti predstavljeni svi riječki časopisi. Nije dovoljno da budu na policama, treba o njima govoriti i promovirati ih, jer su rasadnik i tema i autora i vrlo često u ovim vremenima utočište za građane i kulturnjake. Jedna je prigoda propuštena, druga će, nadajmo se, biti iskorištena. Pametni uče na svojim greškama, a premalo nas je da za sve ne bi bilo mjesta. Inače, prekrasno je bilo biti u HKD-u i Galeriji Kortil tih nekoliko dana. Pravi sajam knjiga (festival časopisa) bio nam je više nego potreban.
| 
Nova plaža za Riječane nedaleko novog bazenskog kompleksa bit će u funkciji od sljedećeg ljeta.
|
Dobili smo Ploče. Novu veliku plažu ispod bazenskog kompleksa na Kantridi koju bi putem uz more trebalo povezati sa stadionom i eto nam još jednog sjajnog obalnog pojasa za nas. Ne za industriju, ne za luku, ne za ribare, već baš za nas koji osjećamo more i želimo biti u njegovoj blizini. Ne ga samo gledati s prozora i balkona, već ga osjetiti, okupati se. Ne negdje izvan grada nego baš u Rijeci, iako mnogi neće povjerovati u priču o čistoći riječkog mora nakon silnog ulaganja u kanalizaciju. Ove godine more nije bilo zagađeno čak ni ispod hotela Park. Stvari polako dolaze na svoje mjesto, dobijamo nazad more, dobit ćemo valjda i još plaža. Ploče za početak.
Vladin izvještaj kaže kako Riječani uz stanovnike Kutine i Siska udišu najlošiji zrak, onaj treće kategorije. Lokalna mjerenja pokazuju, međutim, kako je takav zrak jedino na području Mlake i Kostrene. Razlog ne treba previše tražiti. Znamo tko su naši trovači i najzad su i gradski oci odlučili reći velikoj INI: Van iz grada! Hoće li tako odlučiti i država – vlasnik INE ili će ipak profit biti važniji od zdravlja naših građana? Barem za sada profit je u prednosti. Godinama već stanovnici Mlake, Podmurvica i Turnića upozoravaju na bolesti i smrad koji stiže iz rafinerije nafte, godinama već stanovnici Kostrene upozoravaju na buku iz urinjskih postrojenja, vapaj je to u pustinji bio sve do sada. Najzad lokalne vlasti zatražiše prekid proizvodnje u gradu. Dugo im je trebalo, hoće li državi trebati isto toliko ? Istina, Rijeka danas ima čišći zrak nego prije dvadesetak godina, ali želimo još bolje i još više. Jednom ćemo zahtijevati čisti zrak i u središtu grada, jednom kada dostignemo svijest Skandinavaca, naplatit ćemo ulazak automobila u grad. Za sada zatvorimo Mlaku, modernizirajmo Urinj. Tko zna, novi vlasnik Ine će možda zatvoriti proizvodnju naftnih derivata i na toj lokaciji.
Nije to problem. Treba samo iskoristiti to što imamo. Najbolje škampe na svijetu, ove naše s Kvarnera, goranske trave, pašku skutu i krompir, rapsku tortu, istarske tartufe i sve druge delicije i bogatstva koja imamo, a često ih nismo svjesni. Tako će Danijela Kramarić, vlasnica restorana Plavi podrum u Voloskom, opisati ulazak među najboljih sto restorana na svijetu. Jedini restoran iz Hrvatske koji se našao u engleskom Guardianu u odabranom društvu. Nemam pojma kada su kod nas jeli ljudi koji su nas ocjenjivali, nisu nam se predstavili, ali mi prema svakom gostu postupamo jednako, reći će vlasnica restorana ističući kako se pet najboljih restorana u Hrvatskoj, prema njenom izboru, nalaze baš na Kvarneru – u Voloskom, Kastvu, Lovranskoj te Mošćeničkoj Dragi. Bio-uzgoj? Pa mi oduvijek jedemo iz bio-uzgoja. Riječka je placa krcata upravo takvog povrća. Samo to trebamo sačuvati, ništa drugo., tvrdi nam Danijela Kramarić, vodeća somelijerka Srednje Europe.
Prekinuti uspješnu sportsku karijeru u 28. godini radi zaposlenja. Slika je to iz nekih prošlih vremena. Vremena su se promijenila. Roditeljima je sve važniji sportski, a ne školski uspjeh. Biti prvak znači uspjeti u životu, osvojiti naslov znači zaraditi i osigurati egzistenciju. I sebi i roditeljima i djeci. Neki, međutim, znaju kada je dosta. Janica prije svih. Napustila je skijaški tron i odlučila nastaviti s mirnijim životom u Rijeci. Davor Car također. Sjajni vaterpolski vratar, jedan od onih koji su Primorje doveli do trećeg mjesta u Europi, koji je s dubrovačkim Jugom stigao i do samog europskog vrha, odlučio je u 28. godini reći Zbogom! profesionalnom vaterpolu i s diplomom Ekonomskog fakulteta potražiti zaposlenje. Sretno!
| 
Plavi podrum u Voloskom – jedini restoran u Hrvatskoj koji se našao među sto najboljih na svijetu.
|