SUŠAČKA REVIJA broj 62/63

 


kostrena

TU SE UČIO ŽIVOT

Vjekoslav Bakašun

U vrijeme velikih nastojanja i idejnih borbi za oslobođenje od sve snažnijeg mađarskog (mađaronskog), austrijskog (germanskog) i talijanskog (talijanaškog) utjecaja u Hrvatskoj i njihove želje za što većim podjarmljivanjem Hrvatske, nastao je prvih desetljeća XIX. stoljeća veliki narodni pokret među Hrvatima s ciljem oslobođenja od tuđinskog utjecaja i što snažnijeg podizanja narodne svijesti. Taj je pokret dobio snažan zamah kada je 1834. godine Ljudevit Gaj dobio dozvolu za tiskanje prvih novina na hrvatskom jeziku. 1835. počinju izlaziti Novine Horvatske s kulturno-zabavnim prilogom Danica Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka. Od desetog broja objavljuje tekstove na štokavskom i time se  ostvaruje ideja za povezivanjem svih hrvatskih područja upotrebom štokavskog narječja. Taj pokret, nazvan Ilirski, iako vrlo teško, prodirao je u svekoliki hrvatski narodni korpus.

Kada je 1843. godine kraljevskim reskriptom iz Beča bila zabranjena upotreba ilirskog imena, taj je pokret nastavio djelovati pod nazivom Narodni  preporod. U želji da se što više približi narodu počele su se u većim gradovima osnivati Čitaonice. Prva je bila osnovana još 1839. godine u Varaždinu, nešto kasnije uslijedile su i u mnogim gradovima Hrvatske. Bile su, kako je u to vrijeme bilo rečeno, najplodniji pothvat preporoditelja, put prosvjećivanju, napretku i demokratizaciji. Njihovi su nazivi bili različiti, ali nije bilo dopušteno korištenje hrvatskog imena.

I na području Hrvatskog primorja, otoka i Istre u razdoblju nakon 1851. godine osnivane su čitaonice najčešće pod nazivom Narodna čitaonica. Jedino je na ovom području naziv Hrvatska čitaonica imala ona osnovana 1871. godine u Vrbniku.

Taj svenarodni pokret nije mogao mimoići ni Kostrenu. Tako je 1876. godine osnovana Narodna čitaonica u Kostreni Sv. Luciji (ovo je povijesno točan naziv ove udruge) koja, kao i ona osnovana 1871. godine u Kostreni Sv. Barbari, pripada po svom vremenskom postanku nizu najstarijih čitaonica u Hrvatskom primorju. One su nastale u vrlo važnom razdoblju političke povijesti ovoga kraja. Naime, sedamdesetih se godina XIX. stoljeća razmahao pokret za osamostaljenjem niza primorskih općina koje su nekada, kao i obje Kostrene, pripadale bakarskom municipiju.


Stjepan Vranić, pom. kapetan i brodovlasnik, glavni utemeljitelj, prvi i dugogodišnji predsjednik Narodne čitaonice

Poticaj za osnivanje Narodne čitaonice u Kostreni Sv. Luciji dao je kostrenski principal i pomorski kapetan Stjepan Vranić (1825. – 1904.). Bio joj je glavni utemeljitelj jer je dao 50% osnivačkog kapitala i tako postao njezin doživotni predsjednik. Kao datum osnivanja u svim se dosadašnjim publikacijama, kao i na spomen-pločama, navodi 5. srpnja 1876. godine. Prema ono malo sačuvanih spisa u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u Zagrebu koji se odnose na kostrensku Čitaonicu, vidi se da je Kralj. hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada, odjel za unutarnje poslove pod broj 12415/1876 dana 5. srpnja 1876. odobrila predstojeća pravila Narodne čitaonice u Kostreni Sv. Luciji, čime je Narodna čitaonica dobila svoj pravni dokument postojanja, pa su osnivači taj datum uzeli kao datum osnivanja Čitaonice. Međutim, iz nekoliko dokumenata u tom spisu vidi se da se dopisivanje oko pravila Čitaonice vodilo već mjesecima prije toga jer je odjel za unutarnje poslove tražio da se pravila isprave. Nažalost, tih pravila nema u arhivi, kao ni zapisnika osnivačke skupštine, no prema navedenim datumima može se zaključiti da se osnivačka skupština vjerojatno održala u siječnju 1876., a možda je to bilo čak i 6. siječnja 1876. godine na Sveta tri kralja, kada je u to vrijeme bilo uobičajeno sazivati neke važne skupove. Bez obzira na to što nije poznat točan datum osnivačke skupštine, Kostrena Sv. Lucija može se ponositi da je osnovala Narodnu čitaonicu među najstarijima u Hrvatskom primorju.

Osnivači Čitaonice, osim spomenutog Stjepana Vranića, bili su pomorski kapetani i neki viđeni mještani. Iako je Kostrena Sv. Lucije u to vrijeme imala oko 1900 stanovnika, broj članova Čitaonice nije bio velik, što je u to doba bila pojava u svim novoosnovanim čitaonicama. Govori se o svega četrdesetak ljudi u vrijeme osnivanja, no već se 1909. godine broj članova povećao na 169, a 1928. godine bilo je već 313 članova.

Narodna čitaonica u Kostreni sv. Luciji djelovala je od svog osnutka u privatnim kućama u vrlo skučenim okvirima. Takvo stanje bez trajnog i prikladnog sjedišta potrajalo je 20 godina, kada je konačno Čitaonica (vjerojatno povezano s proslavom dvadesete godišnjice postojanja) dobila svoju, za tadašnje prilike reprezentativnu, zgradu u središtu Kostrene Sv. Lucije, koja i danas djeluje dojmljivo. Zgrada je bila izgrađena u vidu dioničarskog društva s upisanih 500 dionica u ukupnom iznosu od 10.000.- forinti. Pomorski kapetan i predsjednik Stjepan Vranić sam je upisao 50% tih dionica. Za izgradnju zgrade, uključujući zemljište, unutrašnje opremanje i uređenje okoliša utrošeno je 10.012 forinti.

Tek su tada, u novoizgrađenoj zgradi, stvoreni povoljni uvjeti u kojima je moglo doći do snažnijeg povećanja društvenih aktivnosti. Posebno se tih prvih godina ističe djelovanje društvenog tamburaškog zbora, osnovanog 1902. godine, kao i mješovitog pjevačkog zbora te vrlo aktivne dramske sekcije. Priređivani su uspjeli koncerti i društvene zabave. U razdoblju prije, kao i nakon Prvog svjetskog rata bilo je uobičajeno da je u programu društvenih zabava bio nastup tamburaškog i pjevačkog zbora te gotovo obvezatno i nastup dramske sekcije, koja je najčešće izvodila jednočinke, a nekad i kazališne komade u tri čina. Vlastita knjižnica osnovana je 1914. godine. U radu su, naročito poslije Prvog svjetskog rata, aktivne i žene koje osnivaju Gospojinsko društvo.

Čitaonice su bile nosioci ne samo kulturnih aktivnosti mjesta, već se u njima respravljalo o svim pitanjima značajnim za mjesto. Zanimljiv je podatak, da je na redovnoj godišnjoj skupštini 1910. godine donesen zaključak o pretplati na ukupno 16 dnevnih novina i časopisa. U čitaonici se okupljala omladina slobodnijih i naprednijih ideja, đaci i radnici, a vodile su se i rasprave o aktualnim političkim zbivanjima. Godine 1914. donijet je na skupštini zaključak da se u čitaonicu omogućava besplatan pristup zanatlijskim naučnicima kao i ostalim đacima i studentima. Treba naime napomenuti da su u prvim desetljećima djelovanja Čitaonice, pristup u zgradu imali samo članovi, manje-više obrazovani ljudi, kao i članovi njihovih obitelji, a vodeću riječ imali su pomorski kapetani. Međutim, pristup ostalim mještanima još tada nije bio dopušten, što je izazivalo povremene nesporazume s mještanima.

Iz tog prvog razdoblja osnutka i djelovanja Narodne čitaonice nije ostalo sačuvano gotovo ništa od pisanih dokumenata, a onih koji bijahu svjedoci prvih početaka, već davno nema. Nažalost, niti arhive iz kasnijih razdoblja gotovo da nema. Palež zgrade u vihoru Drugog svjetskog rata uzeo je svoj danak, ali je gubitku arhive svoj doprinos dao i nehat mnogih koji nisu polagali važnosti očuvanju arhivske građe. Iz požutjelih stranica novina u razdoblju do početka Drugog svjetskog rata može se tek nešto fragmentarno doznati o djelovanju unutar Narodne čitaonice. Tek je razdoblje nakon Drugog svjetskog rata sačuvalo podatke koji ukazuju na široku lepezu kulturnih događanja u zgradi Čitaonice, a i aktivni sudionici tog vremena dali su doprinos svojim živim sjećanjima.


Zgrada Narodne čitaonice u Kostreni Sv. Luciji objavljena kao razglednica snimljena vjerojatno 1913. godine. Tiskana od firme “DEPOŚE RADICI i TOMC – RIEKA pod brojem 2292. Ovdje objavljeni primjerak nosi poštanski žig 11. II. 1914. i u posjedu je Ivana Paškvana Iva.

Razdoblje Prvoga svjetskog rata usporilo je djelovanje u Narodnoj čitaonici, a najaktivniji u radu su tada bili mladi ljudi koji još nisu bili u vojnoj obvezi, a sve značajnije djeluje i ženski dio mjesta. Nakon Prvoga svjetskog rata Kostrena Sv. Lucija ostala je pod talijanskom okupacijom, što je svakako otežavalo provođenje kulturnih aktivnosti. No, s druge strane, još se brže budi svijest ljudi, posebno mladih, da se što snažnije odupru mogućoj talijanizaciji naroda. Prestankom talijanske okupacije Kostrene 9. svibnja 1921. stvoreni su povoljniji uvjeti za društveni rad u okviru Čitaonice. Tih dvadesetih godina zapravo nastaje novo razdoblje rada Čitaonice. Nova društvena stremljenja i novi demokratskiji nazori otvaraju vrata masovnijem pristupu ljudi svih zanimanja, što se vidi i po sastavu ljudi koji rukovode Čitaonicom, a pomorski kapetani izgubili su vodeću poziciju.

U tim novonastalim uvjetima pokrenut je postupak da se dotadašnji vlasnici dionica zgrade odreknu istih u korist Narodne čitaonice. Postupak nije bio ni kratak niti je bio jednostavan, ali je ipak urodio plodom, pa je zgrada konačno, vjerojatno oko 1925. godine, prešla u isključivo vlasništvo Narodne čitaonice.

Velika proslava održana je 7. studenoga 1926. u čast pedesetoj godišnjici osnutka. Društveni život postaje tih godina sve intenzivniji, osnivaju se nova društva, najviše kao sekcije unutar Čitaonice. N.K. Jadran osnovan je 1921. godine također u zgradi Čitaonice. Zbog naraslih potreba intenzivirale su se aktivnosti za dogradnju zgrade. A potrebna sredstva prikupljala su se najviše dobrovoljnim prilozima mještana. Dnevne novine su polovicom dvadesetih godina često objavljivale javne zahvale Odbora na primljenoj donaciji. Na mnogim su brodovima priloge sakupljali kostrenski pomorci. Održavane su i posebne priredbe čiji je prihod išao u fond za proširenje zgrade, a značajnu pripomoć u vidu povoljnog kredita dala je Zemljišna zajednica Kostrena. Nadogradnja je završena 1929. godine, čime je, u mnogo povoljnijim uvjetima omogućen još svestraniji društveni rad na dograđenoj pozornici, posebno za nastupe dramske sekcije i održavanja raznih koncerata.

Godine 1931. osnovano je i Sokolsko društvo Kostrena, koje je imalo značajnu aktivnost. Djelovanje ova tri velika društva, Narodna čitaonica, Jadran i Sokol, bilo je najuže povezano sa zgradom Čitaonice.


Učesnici nekog skupa snimljeni pred zgradom Narodne čitaonice, vjerojatno oko 1912. godine.
Fotografiju čuva Ivana Karadžija.

U okviru Narodne čitaonice obilježavane su i neke značajne obljetnice iz hrvatske povijesti. U cijeloj Hrvatskoj se 1925. godine slavila tisućita obljetnica krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava. I Kostrena se pridružila tom sveopćem slavlju te je održana velika pučka svečanost. Povodom ove svehrvatske proslave odlučeno je da se pred zgradom  Čitaonice zasadi lipa kao spomen na tu proslavu. Nema pisanog traga o tome tko je ovo pokrenuo. Prema bilješki u rukopisnoj ostavštini Jova Mihaljevića lipa je zasađena 31. prosinca 1925. Po pričanju nekoliko mještana poznato im je da je Marijan Karadžija (u Kostreni poznatiji kao Marić) imao čast posaditi to stablo. Uz stablo lipe bilo je postavljeno i spomen-obilježje s prigodnim natpisom, koje je, nažalost, uništeno u zapaljenoj zgradi za vrijeme rata, ali je obnovljeno prije tridesetak godina. A lipa i danas pred zgradom raste kao sjećanje na tu proslavu.

Godine 1935. diljem Hrvatske održavale su se proslave u povodu stote godišnjice objavljivanja pjesme Antuna Mihanovića Horvatska domovina u Danici, koja je pod nazivom Lijepa naša postala hrvatskom himnom. Pred zgradom Čitaonice održana je u sklopu proslave velika narodna svečanost, a na pročelju zgrade postavljena je ploča u spomen stogodišnjice hrvatskoj himni Lijepa naša domovino.

U prostorima zgrade Narodne čitaonice tijekom mnogih godina održano je na stotine kulturnih priredbi, izložbi slika, promocija knjiga, posuđivalo se u knjižnici nebrojeno knjiga, organiziran je velik broj osnivačkih i godišnjih skupština mnogih društava i udruga, ne samo onih iz Kostrene, kao i političkih skupova u vremenima nekoliko država i društvenih uređenja koja su prohujala ovim prostorima. Za malu Kostrenu Narodna čitaonica bila je jezgra iz koje je bez prestanka, i usprkos povremenom tuđinskom nasilju, zračila, širila se i rasla svijest o razvoju, revolucionarna misao, poriv za borbu za ljudska prava i slobode, koje su vjekovima bile ugnjetavane i zapretavane. I Narodna čitaonica i njezina zgrada bili su snažni svjetionik na putu napretka. Nema sumnje da su sve Narodne čitaonice, kao i ova kostrenska, bile sjajne škole, bez školskih rasporeda. Ali učilo se marljivije i discipliniranije nego u ma kojim školama. Ovdje se učio život.

Napad sila Osovine na Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu započeo je 6. travnja 1941. godine, a već 11. travnja Kostrenu su okupirali talijanski vojnici. Rad u Narodnoj čitaonici, kao i drugih društava u Kostreni, sasvim je zamro. U zgradi je počeo djelovati dječji vrtić s talijanskim odgojiteljicama koje nisu znale (ili nisu htjele ili nisu smjele znati) niti jednu hrvatsku riječ. Bio je to početak odnarodnjavanja (potalijančevanja) našeg stanovništva, u čemu su oni najmlađi bili prvi na udaru.

Nakon kapitulacije Italije u njemačkoj ofenzivi na oslobođeni teritorij 7. listopada 1943. spaljena je zgrada Narodne čitaonice. Po završetku rata, nakon četverogodišnjeg mučnog razdoblja s mnogo tuge i prolivenih suza, nastupila je sveopća radost i zadovoljstvo što je rat završen, a okupator istjeran. Kulturna događanja dobila su veliki zamah, kao da se htjelo što brže nadoknaditi u ratu izgubljeno vrijeme. Za organiziranje proslava u Kostreni ljeti se koristilo neke terase, a zimi u pomanjkanju adekvatnih prostorija u prvo vrijeme sala gostionice Krpan, pa kasnije gostionice Katunarić, koje svojim malim prostorom nisu ni iz daleka mogle zadovoljiti potrebe, niti su izgledom mogle nadoknaditi reprezentativnu dvoranu tada spaljene zgrade Narodne čitaonice.

Odmah po završetku rata započela je sveopća obnova u ratu porušene zemlje. Mještani Kostrene prihvatili su u velikom broju akciju dobrovoljnoga rada na obnovi zgrade Narodne čitaonice. Najprije je 1948. godine izgrađena velika terasa pred zgradom, a radovi na obnovi postojeće zgrade s manjim proširenjem bili su dovršeni krajem 1951. godine. Novonastali društveni odnosi omogućili su sudjelovanje u radu Narodne čitaonice svim ljudima. Istovremeno je započela i aktivnost na dogradnji zgrade, pa se odmah nastavilo s izgradnjom reprezentativne dvorane.

Svečano otvorenje dvorane, a time i potpunog dovršenja zgrade Narodne čitaonice  kakva je danas, zbilo se u nedjelju 24. travnja 1955. u povodu proslave desete obljetnice oslobođenja Kostrene. Ovako izgrađenu i uređenu zgradu Narodne čitaonice u Kostreni sv. Lucije koristilo se do 1995. godine, a vrlo mala sredstva ulagana su za održavanje.

Svečano je 1957. godine proslavljena 80. obljetnica Narodne čitaonice, a 1976. i stota godišnjica. Obje ove proslave, kao i proslava 130. obljetnice, održana 2006. godine, popraćene su prigodnim publikacijama koje su ostale kao vrijedan dokument postojanja i djelovanja Narodne čitaonice u Kostreni Sv. Luciji, pogotovo iz onog prvog razdoblja. U njima je zabilježena ne samo povijest Čitaonice, nego dijelom i povijest Kostrene, jer su mjesto Kostrena i Narodna čitaonica nerazdvojno povezani.

Najveći zamah je djelovanje u zgradi Čitaonice doživjelo nakon osnivanja Općine Kostrena. Osnivanjem samostalne općine stvoreni su uvjeti za potpunu obnovu i preuređenje cijele zgrade. Radovi su se odvijali u nekoliko faza od 1996. do 2003. godine, a nakon završetka radova zgrada je zasjala novim izgledom. Na ukupni prostor i današnji izgled zgrade Narodne čitaonice bili bi svakako ponosni i njezini utemeljitelji, kao i oni koji su financirali, gradili i dovršili gradnju 1896. godine i njezino proširenje 1929. godine i koja je tada već bila ponos Kostrene Sv. Lucije.


Pročelje zgrade Narodne čitaonice u Kostreni Sv. Luciji građene 1896. godine – današnji izgled

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana