SUŠAČKA REVIJA broj 62/63

 


kostrena

ARHIV STIPANOVIĆ

Igor Stipanović

Pisana povijest Kostrene započinje ispravom koja je pisana glagoljicom u Bakru 1445. godine. Riječ je o oporuci popa Tome Partinića koji ostavlja nasljednicima crkvu sv. Martina i ostala imanja u Martinšćici, te zemlju u Mavrincima i Praputnjaku[1].

Druga takva isprava također je pisana glagoljicom u Bakru godine 1492. U toj ispravi bakarski nadstojnici crkve sv. Lucije u Kostreni daju vlahu Smoljanu u nasljedni najam zemlju Sv. Lucije u Župnici.

Ove dvije isprave prevedene su na suvremeni hrvatski jezik i objavljene u knjizi Ivana  Kukuljevića Sakcinskoga: Monumenta historica Slavorum Meridionalum, Knjiga I. i  u knjizi Matia Maržića: Prilozi za POVIEST GRADA BAKRA, Sušak 1896.

Sljedeće isprave koje se odnose na povijest Kostrene, osim jedne pisane glagoljicom, pisane su starohrvatskim latiničnim pismom, i to od kraja petnaestog stoljeća pa nadalje. Sve te isprave nalaze se u privatnoj obiteljskoj pismohrani kapetana duge plovidbe Igora Stipanovića. Izvornik najstarije isprave bio je objavljen 1965. u riječkom Novom listu i tom prilikom nestaje iz obiteljske pismohrane, a odnosi se na pismo Antona Randića pisano knezu Stjepanu III. Frankopanu u Ozalj.

S obzirom da je knez Frankopan umro 1579. pretpostaviti je da je ovo pismo moralo nastati prije te godine. Iz činjenice da je Anton Randić, prema podacima navedenim u pismu, služio dvanaest godina na brodovima kneza Frankopana, može se zaključiti da je on već najmanje toliko godina i obitavao u Kostreni. Obitelj Randić je inače u obiteljskom srodstvu s obitelji Stipanović, a obje obitelji u srodstvu su s obitelji Smoljan čiji su članovi naselili prostore Kostrene već davne godine 1492., kako je gore navedeno u drugom glagoljičkom pismu.

Stipanovići su stari rod koji potječe iz Nebljusa (Nebljuška župa), a pripadaju Bunjevcima.

Ivan Stipanović javlja se u prvome popisu senjske vojne posade iz godine 1540., gdje je zabilježeno da mjesečno na ime plaće prima 12 forinti.

U drugome popisu vojnika iz 1551. javlja se ime Mikule Stipanovića, nižeg časnika austrijske vojske. Car Rudolf II. u Pragu, 15 ožujka 1591. dodjeljuje Gašparu (Kasparu) Stipanoviću, sinu vojvode Mihovila Stipanovića, titulu plemića Svetoga Rimskoga Carstva[2]. Pečat s inicijalima vojvode Gašpara Stipanovića danas je pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

Dana 10. srpnja 1592. sukobljavaju se uskoci u blizini Bakra s mletačkom kopnenom vojskom pod vodstvom zapovjednika Tiepola. U toj bitki bilo je velikih gubitaka na obje strane. Prema nekim podatcima Mlečani su tada zauzeli i opljačkali Bakar, a prema drugim zauzeli su i razorili utvrdu u Sršćici u Kostreni sv. Barbari, na ulazu u bakarski zaljev[3]. Od petnaest uskoka koji nisu poginuli u bitki, ali su bili zarobljeni, deset su objesili Mlečani. Slijedila je osveta grofa Zrinskog. Kako su Rijeka i Bakar uskocima davali utočište, pomagali im i popravljali njihove brodove, ovi su krajevi pojačano bili pod udarom Mlečana.


 

To je doba kada se rod senjskih plemića Stipanovića naselio u Bakru i Kostreni. U heraldici grada Bakra najstariji grb bakarskog plemstva onaj je Gašpara Stipanovića[4] iz čega se zaključuje da je taj senjski vojvoda nakon 1592. zasigurno posjećivao Bakar, gdje je njegova obitelj boravila i obitavala, a članovi obitelji naselili su i obližnju Kostrenu.

      GRB OBITELJI STIPANOVIĆ

Iz povijesnih dokumenata poznato je da je Matija Stipanović bio sudac u Bakru te da je 1716. tamo i pokopan[5]. Pop Jakov Stipanović, Kostrenjanin, spominje se godine 1726. i 1733..[6]  Prvo Patricijsko kapitalno vijeće u gradu Bakru ustrojeno je 5. svibnja 1778. i brojilo je pedeset članova. Članovima Vijeća bili su isključivo gradski plemići. Jedan od vijećnika (Patritii Consiliarii) bio je i Matija Stipanović. Josip Stipanović bio je također bakarski patricij, što je zabilježeno u popisu iz 1808. godine. [7]

Najstariji upis u knjigu rođenih u Kostreni Sv. Barbari onaj je Toma Stipanovića, od 8. listopada 1790., od roditelja Grgura i Antonije, kumova Grgura i Lucije Stipanović, i krstitelja Antona Randića. Slijedi upis Margarete Stipanović rođene 6. srpnja 1797. od roditelja Barbare i Luke, zatim Mate Stipanovića, rođenog 4. srpnja 1798. roditelja Mata i Antonije i kumova Ursule i Luke Stipanovića, itd..

U Kostreni Sv. Luciji počela se najprije voditi knjiga krštenih, i to godine 1804., a prvi upis prezimena Stipanović je onaj od 18. studenog iste godine kada je kršten Andre, sin Mata i Ane Stipanović.

Ovo je kratak uvod u povijest obitelji koje su tijekom pet stoljeća sakupljale sačuvane isprave i pohranjivale ih po ormarima, škrinjama, kaselama i drugim pohranama, kako bi jednog dana mogle ugledati svjetlost dana i biti objavljene. Jesu li isprave bile spremane s tom ili nekom drugom namjerom nije poznato, ali osjećao sam da mi je dužnost takvu arhivu objaviti kako ne bi ponovno pala u zaborav ili kojim slučajem bila izgubljena nebrigom nekog budućeg naraštaja kao što se to dogodilo u mnogim drugim slučajevima.


Rijeka, Trsat i Martinšćica krajem XVI. stoljeća

Arhiva se sastoji od mnogobrojnih isprava raznih sadržaja: oporuke, kupoprodaje zemljišta, sudske tužbe, dražbe, hipotekarna potraživanja, ovrha za ometanje posjeda, darovnica, nabavnica, poreznih knjižica, punomoći i obiteljskih i poslovnih pisama. Zatim od pomorskih isprava: brodskih dnevnika, astronomskih i nautičkih računa, brodskih platnih knjiga, lučkih troškova, lučkih računa i isprava, pomorskih karata i knjiga, ovlaštenja, svjedodžba, pomorskih knjižica, brodarskih ugovora, prijava pomorskih nezgoda, teretnica, itd. Najstarije isprave od godine 1587. do 1812. pisane su starohrvatskim jezikom, a zatim imamo isprave pisane hrvatskim, talijanskim, francuskim, latinskim, španjolskim i engleskim jezikom. U svemu od godine1579. do 1920. ima 210. regesta koje se odnose na pojedinačne isprave, a neke koje se odnose na boravak broda u jednoj luci sadrže i više desetaka računa i lučkih isprava. Sve ove regeste isprava i dvadesetak isprava s njihovim tumačenjima objavljene su u tematskom broju Dometi, Matice hrvatske – Ogranak u Rijeci, Razred za more, broj I.-IV. 2007. str. 7.-220.. Ovdje donosim preslike, prijepise i tumačenja nekoliko najstarijih isprava i nekoliko koje nisu bile objavljene.

Isprava grofa Nikole Zrinskog iz godine 1587. 

 Prijepis isprave izvornim slovopisom:

Mÿ gdn  mÿklous Zrÿnzkÿ Daÿemo naznanÿe vzÿm Iwzakomw

            pred kÿh ov nas otworen lÿzt DoÿdeDa prÿde pred naz

            pop Iwan pleſſych I z zwoÿm zjnovczem vyczkom pleſſÿchem

            prozechÿ onÿ od naz na obchyny kotara naſſega bakra  kadj  bÿ

            moglÿ zeno kozÿtt obÿchvchÿze onÿ na(m) v(er)no zlwſÿt

Zatto mÿ vÿdÿwſſÿ nÿh vernw zlvſbw kv onÿ nam zlvſe I obÿ

            chw ze vnaprÿdak zlvſÿtt dazmo ÿm vplanÿnÿ kotara naſſega

            bakra zÿnokoſſw ka se zowe na grabrowo ÿ kotar Iezt

            toÿ zjnokoſſÿ zjnokoſſa kv za nas grad kmettj koze

            zdrvge ztrane [z]atachnÿcza kaÿe vzrÿdj med [tu]m zjnokoſſvm.

             z [tr]etoga kraÿa [..]ch  kvd[.....]d  ſkrebvtnj[ak] Ide

            Ioſmv  dazmo on [kv]z opchyne ſtoye na brezj nad z[jno]koſſw Tava

            ranowv kamve vzalogw da on mozj kozÿtt do rechene zjnokoſſe

            I zapovÿdamo ofyczyalom naſſÿm zadaſnÿm Inapervo pridw

            chÿm da vtom naſſem danyv nÿmaÿv bantovatt  Imenovano

            ga popa Ivana nÿ nÿegova zjnovcza nÿ oztanka nÿegova.

            I zavech verovanÿa natom lÿztu pod pÿzazmo ze rvkom naſſom

            ulaſchom I naſſÿm pechatom navadnÿm zapechatÿzmo vnaſſem

            gradw bakrw 5. aprÿlla 1587 –

            Myklows  Zrÿnskÿ

            mp


Isprava grofa Nikole Zrinskog iz godine 1587.
Arh IS – KsB

Tumačenje isprave:

Pop Plešić sa svojim sinovcem Vickom Plešićem moli grofa Nikolu Zrinskoga da mu dodijeli sjenokošu u kotaru njihovoga grada Bakra, gdje bi mogli kositi sijeno, obećavajući da će mu i dalje vjerno služiti. Grof  Nikola Zrinski za vjernu službu dodjeljuje im u planinskom predjelu bakarskog kotara sjenokošu Na Grabrovnoj, u čijoj blizini kmetovi kose sijeno za grad. Potom grof određuje položaj sjenokoše u odnosu na druge zemljišne čestice: [Z]atačnjicu i Škrebutnjak, te im uz navedenu sjenokošu dodjeljuje još jedan komad zemlje iznad Tavaranova. Grof zapovijeda sadašnjim i budućim časnicima da ne smiju ometati imenovanog popa Ivana kao ni njegovog sinovca ni njegove nasljednike pri uživanju navedenih sjenokoša. Grof je vlastoručno potpisao ispravu u Bakru 5. travnja 1587..

Pečat koji je bio otisnut ispod potpisa grofa tijekom mnogih stoljeća i neprimjerenog pohranjivanja otpao je, tako da je sada na tom mjestu rupa sa zatamnjenim smeđim rubovima. 

Predjel imenom Plešići smješten je u Kostreni Sv. Lucije između sela Sv. Lucija na zapadu, sela Rožmanići na istoku i predjela Raspelje na sjeveru. Navedena sjenokoša i danas se zove Popovo, vjerojatno po popu Ivanu Plešiću.

Druga najstarija isprava iz godine 1661. odnosi se na kostrenskog pomorca koji je plovio na brodovima grofa Petra Zrinskoga. To je molba pomorca Mate Malešića (Matto Picolino) iz Kostrene Sv. Barbare grofu Petru Zrinskom, od 27. listopada 1661. U molbi se  traži povišica plaće s obzirom na dugogodišnju plovidbu na brodovima (tartanama, filugama i pulakama) grofa Petra Zrinskog. Na poleđini molbe dopisan je negativan odgovor grofa, te njegov potpis.

Molba Mate Malešića grofu Petru Zrinskom iz 1661.

 Prijepis isprave izvornim slovopisom:

Vsmosni i Presuitli gosp(odin): gosp(odin): Slusba moÿa Ponisna

dai u(asemu). s(uitlomu). g(ospodstuu). Priporuchena

 

Po zapouedi u(asega). sluzilsam due Letta na Filiuge i obuersiual

zapouedi u(asega). s(uitloga). g(ospodstua). k tomu jos Letto dan na Tartane maloi

hodechi stergouinami u(asega). s(uitloga). g(ospodstua). kamoi meni billo zapouedano

od u(asega). s(uitloga). g(ospodstua). kapitana kotere plachie polak u. s. g. odlu(ch)enÿa

san Priel, toÿeto suako Letto Pinez dukat duaiset, ca

cini suaki mesecz L 10, ktomu ios Vina, i kruha, i na

oprauu. E: 3 padouana, a dupla fioretta E 14. Na koteroi

konuencie u(asega). s(uitloga). g(gospodstua). lipo hualim, i prosim da moiu Plachiu

bitte polak moie zaslusti pobolsali, i sposnalli  mallo Vekse

nego drugoga molnara, buduchi da Pasku imam nad Brodi

u(asega). s(uitloga). g(gospodstua). kako, i sada kapitan kani poslatti u Dalmaciu

s Poliakom, a ia slusbu moÿu nechiu ukratitti sluzitti

u suem u(asemu). s(uitlomu). g(ospodinu). od koga hociu cekatti dobro, i [..]odluch[ienÿe]:

Vasega Suitloga Gosp(odstua).

                                                                                              Ponisan Podloznik

                                                                                              Mattio Picolino

 

Poleđina isprave                                                                                   

 Pred  vzmožnoga i presvitloga gospodina / gospodina Petra vikovičnoga grofa / od Zrina njih svitlomu gospodinu da j' /  priporučena / (nečitki potpis)

Ako oni suplikant bude / dalje služil na naših / brodih da mu plaća bude / kako ostalim molnarom. / V Bakru 27. oktobra 1661. / Conte Petar a Zrin, manu propria.


Molba Mate Malešića grofu Petru Zrinskom iz 1661.
Arh IS – KsB

Prijepis prethodne dvije isprave izvornim slovopisom izradili su Igor Stipanović i Darko Deković uz izrazito vrijednu pomoć mr. sc. Sanje Holjevac, djelatnice riječkoga Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU.

 Tumačenje molbe        

Ova isprava jedno je od najstarijih pisama u pismohrani Stipanović. Iz nje vidljivo je tadašnje pomorsko usmjerenje grada Bakra i njegovog zaselka Kostrene - Svete Barbare. Njome se dokazuje da je obitelj Zrinskih bila brodovlasnička, te da su njezini brodovi plovili duž čitave obale Jadranskoga mora, baveći se trgovinom kao i zaštitom svojih posjeda.

Molbu je pisao Mate Malešić iz Kostrene Sv. Barbare grofu Petru Zrinskome za povećanje plaće za služenje na njegovim brodovima.

U molbi Malešić navodi da je po nalogu grofa plovio dvije godine na filugama na kojima je zapovijedajući izvršavao njegove zapovijedi te još godinu dana na maloj tartani obavljajući trgovačke prijevoze i slijedeći trgovačke putove kako mu je bilo naređeno. U molbi grofa naziva i kapetanom, jer je od njega i dobivao naređenja, odnosno plovidbene i trgovačke zapovijedi. Zatim navodi kolika su mu primanja prema ugovoru, i to u novcu, hrani i obući i na tome zahvaljuje. Istovremeno umoljava da mu se primanja povećaju u odnosu na druge mornare s obzirom da ima nadzor nad brodovima. Imati nadzor nad brodovima značilo je da je njima zapovijedao ili čak da je bio neka vrsta komodora (osoba koja nadzire više brodova).

Prema piscu ove molbe, grof, odnosno vlasnik flote kapetan, namjerava Malešića poslati u Dalmaciju na pulake. Malešić također navodi da neće uskratiti svoje odano služenje bez obzira na odluku grofa u odnosu na zahtjev u ovoj molbi.

Grof je odbio Malešićevu molbu, odnosno odlučio je da će Malešić biti plaćen kao i ostali mornari.

 Slijede još neke neobjavljene isprave iz obiteljske arhive koje se odnose na one koje su bile potrebne jednom pomorcu za ukrcaj na austrijske, austro-ugarske ili na brodove bilo koje druge pripadnosti.   

 


Dopuštenje za pomorsko putovanje iz 1855. godine
Arh IS – KsB

DOPUŠTENJE ZA POMORSKO PUTOVANJE IZ GODINE 1855.

 Tumačenje isprave

Za vrijeme austrijske vladavine Centralna pomorska uprava imala je sjedište u Trstu i poslovnice u ostalim lukama carstva. Jedna od tih poslovnica, u Bakru, bila je ovlaštena za izdavanje dopuštenja za ukrcaj pomoraca na brodove austrijske pripadnosti, a i na brodove drugih državnih pripadnosti. Prema dekretu austrijske vlade od 10. studenog 1841., br. 3970., takvo političko dopuštenje ili plovidbenu dozvolu od pomorske sudbene oblasti bilo je potrebno pribaviti svakom pomorcu koji je tražio ukrcaj na brod. Plovidbenu dozvolu bilo je potrebno ovjeravati svake tri godine.

Ovo Dopuštenje glasi na ime Antona Randića Antonovog, iz Kostrene sv. Barbare, a ovjerio ju je u Bakru 13. rujna 1855. kapetan luke i saniteta.

Dopuštenje je oporezovano biljegom od 6 krajcera preko kojeg je otisnut okrugli žig sive boje, sljedećeg sadržaja: K. K. ADMINISTRAZIONE DI PORTO E SANITA MARITTIMA (Kraljevska pomorska uprava luke i saniteta). Drugi žig istog sadržaja otisnut je pri prvom potpisu ovjere gospodina A. Marochinija. Treći žig otisnut je u lijevom donjem uglu pokraj ovjere u Bakru, a koja je učinjena u ime riječke nadležnosti za koju je potpisan G. Šoić. Na obodu žiga hrvatskim je jezikom upisano O. K. KOTARSKI URED – UPRAVA LUKA I ZDRAVSTVA.

Ovjere produženja "dopuštenja" otisnute i upisane su na poleđini.


Domovnica Andra Randića iz Kostrene Sv. Barbare, 1862.
Arh IS – KsB

Domovnica Andra Randića iz Kostrene sv. Barbare, 1862.

 Tumačenje domovnice

Domovnicu je izdao Magistrat grada i kotara Bakra kojom se potvrđuje i ocjenjuje da je Andre Avelin Randić Matov, zvanja brodski pisar (škrivan), rodom iz Kostrene sv. Barbare, pa prema tome pravi i neosporivi podanik njegovog Kraljevskog apostolskog veličanstva Franje Josipa I. i našeg premilostivog vladara. Kako vidimo, državljanstvo se tada pripisivalo caru, odnosno vladaru a ne Austriji kao zemlji u kojoj je car vladao.

Na vrhu isprave zalijepljena su dva biljega; jedan sivo-crne boje od 30 krajcara i jedan svijetlo plavo-zelenkaste i crne boje od 6 krajcara.

Na dnu teksta  je otisak okruglog suhog žiga na kojem je vidljiv donji dio slova na njegovom obrubu [DIS]TRITO CIVICO POLITICO DI [BUCCARI]  te je vjerojatno u prijevodu i svom punom ispisu glasilo GRAĐANSKO POLITIČKI KOTAR GRADA BAKRA. U sredini žiga nalaze se dva dobrotvora grada Bakra; lijevi gazi zmaja s mačem u desnoj ruci i čuva grad od raznih zala a lijevi drži ribu u lijevoj ruci kojom hrani svoje građane. Nije vidljivo što obojica drže u uzdignutoj ruci. Ovu domovnicu ovjerio je službenik bakarskog magistrata D. Medanić. 

 


Uvjerenje dobrog ponašanja, Kostrena Sv. Barbara, 1862.
Arh IS – KsB

UVJERENJE DOBROG PONAŠANJA, KOSTRENA SV. BARBARA, 1862.

Prijevod s talijanskog na hrvatski jezik

 Uvjerenje

Župni ured ovom ispravom potvrđuje da je Andre Avelino Randić Matov pripadnik ove zajednice, da nije počinio nijednu prekomjernost protivno dobrih običaja, te je uvijek pokazao odlično moralno ponašanje, odakle proizlaze sve preporuke i ovo očitovanje.

            U vjeri se vjerodostojnim potpisom i Župnim voštanim pečatom ovjerava.

 

Kostrena S. Barbara 8. Siječnja 1862.

                                               Župni Ured

(voštani  pečat)                                                G. Mattika

 

Tumačenje uvjerenja

Velečasni Grgur Matika bio je župnik u Kostreni sv. Barbari od godine 1861. do 1863.. Ovakve potvrde o dobrom, moralnom i običajnom ponašanju izdavali su župnici u svojim župama svakoj osobi koja je putovala u inozemstvo. U Kostreni su to bili u velikoj većini slučajeva pomorci, koji su na temelju ove župne potvrde dobivali i potvrdu o slobodi kretanja od Austrijske kraljevske Pomorske sudbene oblasti. Takve potvrde trebalo je pribaviti ili ovjeriti svake tri godine, prema dekretu vlade od 10. studenog 1841., br. 3970. (Vidi potvrdu iz 1855.).

U gornjem lijevom uglu isprave nalaze se dva biljega, i to jedan od 30 krajcara svijetlo sivo-crne boje i jedna od 6 krajcara svijetlo zelenkasto-plave i crne boje. U donjem lijevom kutu nalazi se voštani pečat župe Kostrene sv. Barbare.  


Ovlaštenje za poručnika trgovačke mornarice – 1862.
Arh IS – KsB

OVLAŠTENJE ZA PORUČNIKA TRGOVAČKE MORNARICE – 1862.

 Tumačenje isprave:

 Ovo ovlaštenje za poručnika trgovačke mornarice, br. 5568, izdano je u  austrijskom pomorskom sjedištu u Trstu, dana 23. lipnja 1862. na ime Andra Randića Matovog iz Kostrene Sv. Barbare. Za vrijeme austrijske vladavine Trst je bio glavno pomorsko sjedište za jadransku obalu pod njihovom upravom.

Ovlaštenje je nadalje ovjereno na poleđini u Kraljevskom središnjem uredu luke i saniteta u Rijeci pod brojem 108, dana 26. lipnja 1862.

U gornjem lijevom polju ovlaštenje je oporezovano s biljegom od 72 krajcara te ovjereno dvojezičnim njemačko-talijanskim ovalnim žigom s upisom u prijevodu na hrvatski jezik Carsko kraljevska pomorska uprava. U donjem lijevom polju nalazi se jedva vidljivi otisak suhog žiga Pomorske uprave u Trstu.  

Na poleđini je, ispod pisane ovjere u Rijeci, otisnut okrugli žig na talijanskom jeziku u prijevodu na hrvatski sljedećeg sadržaja I. R. POMORSKI URED LUKE I SANITETA.        


Pomorska knjižica (matrikula) Andra Randića iz 1866.
Arh IS – KsB

Pomorska Knjižica (MATRIKULA) Andra Randića iz 1866.

Opis i tumačenje pomorske knjižice

Ova pomorska knjižica ili matrikula broj 894, tvrdih kartonskih korica, tiskana i ispunjena rukopisom na talijanskom jeziku, ima 28 stranica, s time da su na prvoj stranici ispunjeni osobni podaci vlasnika knjižice Andra Randića Matovog iz Kostrene, 30 godina starog, oženjenog i zaposlenog na brodu u svojstvu poručnika. Knjižicu je izdao Središnji ured pomorskih luka i saniteta u Rijeci, 16. kolovoza 1866., i ovjerio djelomično nečitkim potpisom […..] Bellan. Upisan je i podatak da je vlasnik knjižice ishodio uvjerenje da može vršiti pomorska putovanja, a kojeg mu je izdala Ispostava luke i saniteta u Bakru, 5. kolovoza 1866. pod brojem 292. Stranica 2. sadrži prostor za upis promaknuća; stranica 3. sadrži upozorenja i upute koje se odnose na korištenje knjižice; stranice od 4. do 23. namijenjene su za ispunjavanje ukrcaja, iskrcaja i osobine dotičnog pomorca; stranice 24. do 28. sadrže odredbe i obaveze posade.

Ukrcanja upisana u pomorskoj knjižici:

Stranica 4.

Upis ukrcanja poručnika Andra Randića Matovog na brik Fanny u svojstvu časnika od 17. kolovoza 1866. do 3. studenog 1866., za putovanja od Rijeke do Odesse i natrag do Istanbula. Sposobnost i trezvenost su mu ocijenjene kao izvanredne a opće ponašanje kao dobro. Bio je iskrcan zbog bolesti. Zapovjednik broda kapetan Josip Randić ovjerio je svojim potpisom ovaj upis ukrcanja.

 Stranica 5. 

Upisani Andre Randić bio je ukrcan na brigantinu Francika M u svojstvu časnika od 22. studenog 1866. do 9. siječnja 1867., na putovanju iz Odesse do Istanbula. Sposobnost,  trezvenost i opće ponašanje ocijenjeno je kao izvanredno. Zapovjednik preporučuje Andra Randića svojim prijateljima i kolegama od zanata. Andre je ponovno iskrcan zbog bolesti.

Zapovjednik broda kapetan Ant[..] Štiglić ovjerio je ovaj upis svojim potpisom.


[1] Matia Maržić: Prilozi za POVIEST GRADA BAKRA, Sušak 1896.

   Kukuljević: Monumenta historica Slavorum Meridionalum. Knjiga I.

[2] Ljubović, Grbovi plemstva., str. 173.; Stoić i Labus, Grbovi bakarskog plemstva., str. 52.-53.   

[3] Marochino, Grad Bakar kroz vjekove., str. 53.

[4] Bakarski zbornik 2, Grbovi bakarskog plemstva, Mladen Stoić, Nenad Labus, prof., str 52.

[5] Matija Mažić, Prilozi za poviest grada Bakra, Sušak, 1896., str. 55.

[6] Matija Mažić, Prilozi za poviest grada Bakra, Sušak, 1896., str. 68.

[7] Matija Mažić, Prilozi za poviest grada Bakra, Sušak, 1896., str. 68, 82, 83, 98 i 99.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana