SUŠAČKA REVIJA broj 62/63

 


ličnosti

LJUDEVIT SLAMNIK

Irvin Lukežić

Potkraj siječnja ove godine navršilo se točno stotinu godina od smrti profesora Ljudevita Slamnika, umirovljenog ravnatelja hrvatske gimnazije u Rijeci, uvaženog i obljubljenog prosvjetnog radnika i domoljuba, koji je svojim neumornim djelovanjem odgojio čitave generacije mladih „narodnih“ ljudi, kako se to nekada običavalo govoriti. Kao ravnatelj i profesor bio je dugi niz godina  duša hrvatske gimnazije u Rijeci i član tamošnje hrvatske Narodne Čitaonice, koje desetljećima bijahu dvjema najvažnijim kulturno-prosvjetnim ustanovama riječkih Hrvata. U svoje doba bio je poznatom i omiljenom osobom, osobito zaslužnom za očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta koji je u uvjetima vrlo naglašenog odnarođivanja, koncem devetnaestog i početkom dvadesetoga stoljeća, u Rijeci već bio ozbiljno ugrožen. Stota obljetnica njegove smrti dobra je prigoda da naše čitateljstvo podsjetimo na njegov lik i djelo.

DUŠA STARE RIJEČKE GIMNAZIJE

Ljudevit Slamnik rodio se u Karlobagu 1. studenog 1827., u trgovačkoj i činovničkoj obitelji rodom iz Gorskoga kotara. Njegov djed Bartol Slamnik otvorio je oko 1800. godine prvu veću trgovinu u Ravnoj Gori, tada kameralnom trgovištu s posebnim kraljevskim privilegijima. Prema Rudolfu Strohalu sporio se sa skradskom općinom „jer je dao, kad se g. 1823. u Divjakama iznova gradila crkva, sve potrebno željezo i nikako nije mogao doći do isplate svoje tražbine, jer je njegove novce primio tadanji sudac u Skradu Matija Grgurić, a nije mu ih isplatio.“[1] Vrijedi ovom prigodom podsjetiti da je Ravna Gora u XIX. stoljeću dala i dva hrvatska književnika – Jurja Romualda Kvaternika i Ferdinanda Babića. Prvi bijaše gimnazijskim profesorom i profesorom povijesti na zagrebačkoj pravoslovnoj akademiji, te otac znamenitog hrvatskog političara Eugena Kvaternika. Ferdinand Babić služio je kao kapelan u Bakru, tajnik senjskog biskupa Mirka Ožegovića-Barlabaševačkog i župnik u Ravnoj Gori. Pjesme su mu tiskane u Gajevoj Danici, Nevenu i Lukšićevom karlovačkom Glasonoši.[2]

Ljudevitov otac Ferdinand Slamnik (1789.-1864.), ne želeći krenuti očevim stopama i nastaviti obiteljskom trgovinom, služio je kao carski i kraljevski tridesetničar u Karlobagu. Ferdinandova supruga Marijana, rođena Campagni, osim Ljudevita donijela je na svijet još dva sina, Ferdinanda mlađega, što će slijedeći stope svoga oca postati državni službenik, i Vjekoslava (Luigija), koji će se kasnije posvetiti trgovačkoj i činovničkoj karijeri i postati članom Narodne Čitaonice Riečke. Nasuprot tome, njihovom je bratu, kao osobito darovitu i marljivu dječaku, bilo namijenjeno duhovničko zvanje. Otac je poslije bio unaprijeđen u poreznog inspektora, te u toj funkciji ostaje do svoje mirovine. Posljednje godine provodi u Rijeci, gdje je i umro, u osamdeset i trećoj godini života.

U ranoj se mladosti Ljudevit Slamnik preselio s ostalom obitelji u Senj, gdje mu se otac zapošljava u  tridesetničkom uredu, a on pohađa tamošnju gimnaziju. U istom gradu potom polazi i bogosloviju. Ponesen revolucionarnim zbivanjima 1848. godine, u doba mađarske revolucije, Slamnik će kao mladi senjski bogoslov skinuti sa sebe mantiju i s prijateljima se zaputiti prema Vratniku da bi ondje dočekao bana Josipa Jelačića i pridružio se njegovim postrojbama koje su trebale krenuti put sjevera i prijeći Dravu kako bi se borile protiv pobunjenih Mađara. Ban Jelačić, međutim, odvratio ih je od te njihove namjere, tako da se on ipak vratio u Senj te nastavio započeto školovanje.


Zgrada na Fiumari u kojoj je djelovala hrvatska gimnazija

Kao vrstan svećenik i učenik odmah po završetku bogoslovije postaje perovođa biskupske kancelarije. Na toj dužnosti, međutim, ostaje samo četiri mjeseca. Tadašnji senjski biskup Mirko Ožegović Barlabaševački, uvidjevši njegove sposobnosti, početkom prosinca 1851. godine šalje ga na više bogoslovske studije u Beč, u tamošnje znamenito učilište Pazmaneum. U Pazmaneumu studira do srpnja 1853. godine i postiže zvanje Magister Theologiae. Odmah po završetku studija bio je imenovan namjesnim učiteljem (suplentom) hrvatske gimnazije u Rijeci, gdje je proveo čitav svoj radni vijek i ostati zapamćen po svojoj velikoj brizi za napredak te prosvjetne ustanove. Nedugo poslije toga, pred posebnim povjerenstvom kojem je predsjedavao biskup Ožegović, u Senju polaže ispit za gimnazijskog vjeroučitelja.

U to vrijeme riječka gimnazija, koja se tada još nalazila na staroj lokaciji pored crkve Sv. Vida, bila je organizirana u skladu s novom osnovom za srednje škole koju je ministar grof Leo Thun izdao 1850. godine pod naslovom Organisations Entwurf (Osnova za organizaciju austrijskih gimnazija i realki). Time su bili uvedeni sedmi i osmi razred, ispit zrelosti te obvezatno učenje njemačkog i grčkog jezika počevši od trećega razreda. Po toj osnovi gimnazije su imale osam razreda, četiri donja (mala gimnazija) i četiri gornja (velika gimnazija). Gimnazije su se uzdržavale, za razliku od prijašnjih vremena, na teret države.[3] Zanimljivo da je tada od dvanaest riječkih nastavnika bilo čak osam svećenika, odnosno devet suplenata, što ukazuje na to da se nastavnički zbor tek formirao.

Ljudevit Slamnik, koji je imenovan suplentom za vjeronauk istovremeno kada i gimnazijski kateheta Josip Accurti iz Senja, bio je najmlađi član predavačkog kolektiva. Ravnatelj ustanove u to vrijeme bijaše iskusni profesor Gašpar Kombol, „vriedni domorodac“ i kanonik, rodom iz Bribira, koji se revnosno zalagao oko preustroja škole u skladu s novim obrazovnim sustavom.  Ostali članovi nastavničkog kolektiva bili su Slovenac Bartol (Jernej) Francelj, koji je zamijenio Frana Kurelca nakon njegove ostavke, Karlovčanin Vinko Pacel, apsolvirani politehničar, poznati hrvatski filolog i književnik, nastavnik prirodopisa i urednik Nevena, Riječani Franjo Morassi, Andrija Rubeša i Ivan Mihić, Senjanin Karlo (Dragutin) Accurti, brat Josipov, Aleksandar Morfides, profesor grčkog i njemačkog jezika, Ivan Urpani i Nikomed Žanić.[4] Školske godine 1854./55. direktorom postaje Stjepan Viditz, prije toga privremeni gimnazijski ravnatelj u Trstu.[5]

Ljudevit Slamnik bio je 1855. na riječkoj gimnaziji imenovan vjeroučiteljem. Ujedno još predaje prostoručno crtanje (risanje) kao neobavezni predmet, besplatno, te hrvatski jezik (tada nazivan illirisch) u prvom i drugom razredu.[6] U to vrijeme učio se hrvatski tri sata tjedno, i to samo gramatika, a tek se u posljednjem tečaju uzima Hauptpunkte aus der Literatur Geschichte.[7] Tijekom 1856. i 1857. godine hrvatski se učio od trećeg razreda. U trećem i četvrtom razredu predavat će ga Slamnik, a od petog do osmog razreda Janez Trdina. „U nastavnom planu je hrvatski jezik označen kao relativ-obligat, dakle relativno obavezan, a kao udžbenik navodi se čitanka für Obergymnasium.“[8] Godine 1866. Slamnik je predavao hrvatski jezik u prvom razredu, pjesnik Antun Kazali u drugom, arheolog i književni povjesničar Šime Ljubić u trećem i četvrtom, Franjo Pongračić u petom, a Janez Trdina u šestom, sedmom i osmom razredu.[9] Znakovito je da su svi oni odreda bili redovitim i vrlo aktivnim članovima Narodne Čitaonice Riečke.[10]

Prve godine Slamnikove službe protekle su u osebujnim i osjetljivim društveno-političkim okolnostima, u atmosferi izrazite državne i pojačane policijske kontrole. U razdoblju od 1852. do 1861. godine kralj Franjo Josip I. vladao je Austrijskom monarhijom posve apsolutistički, a Bach, ministar unutrašnjih poslova, provodi tada nasilnu germanizaciju. U srednje škole njemački se kao nastavni jezik prvo počeo uvoditi u višim a potom i u nižim razredima.[11] U skladu s time riječka hrvatska gimnazija postupno se trebala pretvoriti u njemačko-talijansku gimnaziju. Hrvatske urede i škole preplavili su tada njemački činovnici i nastavnici, u narodu poznati kao Bachovi husari. Ozračju straha i nelagode pridonosile su brojne uhode koje su svojim dojavama svakoga časa mogle svakoga prijaviti nadležnim službama, što bi dovodilo do trenutne suspenzije i gubitka posla.

U takvim okolnostima nije bilo moguće predavati ni školsko gradivo na hrvatskom jeziku. Odnosilo se to i na nauk vjere za koji prvenstveno bijaše zadužen Ljudevit Slamnik. Prema svjedočanstvu profesora Janeza Trdine, koncem pedesetih godina „vjeronauk je u riječkoj gimnaziji tumačen hrvatskoj omladini u nižim razredima na talijanskom, a u višim na njemačkom jeziku. Kako omladina većinom nije dobro razumjela te jezike, učila je vjeronauk napamet, papagajski, ne znajući što blebeće. S vjerom najtješnje je povezan moral, osobito u mladenačkim godinama. Kako se vjeronauk, tumačen prema toj metodi, nije mogao usaditi u srce i duše, naši su đaci pokatkad već i zbog toga zagazili u vrlo ružne greške i grijeh. Jednom sam ih zgodom na vlastite uši čuo kako izruguju svetu pričest. Za neke saznadosmo da odlaze u posjete službenicama bludne Venere. Taj se ološ bio ugnijezdio u svim ulicama oko gimnazije.“[12]

 Slom Bachova apsolutizma stoga predstavlja značajnu prekretnicu u životu riječke gimnazije, označavajući početak njene postupne liberalizacije. Povratkom ustavnog stanja gimnazija doživljava novi preporod i još veći polet u svom životu i radu. Gimnazija postupno postaje ustanovom prožetom hrvatskim nacionalnim duhom, značajno kulturno i nacionalno žarište, glavnim predstavnikom i braniteljem hrvatstva Rijeke.[13]


Učenici VIII. razreda gimnazije 1865./66. godine

Godine 1861. Sabor donosi zaključak kojim se naš narodni jezik proglašava jedinim službenim jezikom na području Hrvatske i Slavonije. Izravna posljedica ovih odluka bila je uvođenje hrvatskog jezika u riječku gimnaziju. Ovo, pak, nije moglo proći bez protivljenja jednog dijela tadašnjega građanstva Rijeke, koja je u to vrijeme izrazito mađaronski nastrojena, te nastoji da se priključi Mađarskoj. Na čelu grada nalazio se tada zloglasni povjerenik Eduard Cseh. Po izbijanju protuhrvatskih izgreda „fukara, nahuškana od besdušnih agitatora, navaljuje 1867. na gimnaziju a đaci se spašavaju bijegom. Neki se penju i na krov zavoda i tako umiču, pače jedan je đak kod toga i život izgubio. I gradsko vijeće protestira, što se je uveo u zavod naš jezik kao nastavni. Ti su izazovi imali doista uspjeha te kralj izdaje pismo, u kome veli, da riječka gimnazija ostaje i nadalje ´un istituto croato´ no da za grad prestaje obveza,da za nju novčano doprinosi. Ujedno se otvara na Rijeci gimnazija s talijanskim naukovnim jezikom (god. 1871.).“[14]

Jedinstveni duh što je vladao u profesorskom zboru tadašnje riječke hrvatske gimnazije očitovao se osobito u tim kritičnim trenucima. Profesori su tada ustajali u obranu od napadaja na zbor ili na učenike gimnazije. U stalnim napadajima protiv hrvatske gimnazije isticala se, nažalost, i tadašnja gradska novinska publicistika, novčano podupirana od mađarskih vlasti. U tome je osobito neslavnu ulogu odigrala riječka La Bilancia. U uličnim napadajima obilno se služilo klevetama i denuncijacijama, koje bi uprava škole u javnim demantima oštro odbijala.[15]


Franjo Pavačić: interijer crkve (ulje)

Godine 1867. Ljudevit Slamnik imenovan je redovnim gimnazijskim profesorom. Bio je posebno obrazovan da predaje nauk vjere, zemljopis i povijest. Dana 20. srpnja 1868. postavljen je za privremenog ravnateljskog poslovođu, naslijedivši prijašnjeg ravnatelja zavoda Antuna Mažuranića, brata pjesnika i bana Ivana Mažuranića. Budući da se na toj dužnosti dokazao kao savjestan i vrlo predan, 1873. godine imenovan je pravim ravnateljem riječke gimnazije. Na toj funkciji ostaje sve do svoga umirovljenja, 1886. godine. Nakon njega ravnateljem postaje profesor Franjo Kresnik. 

Ljudevit Slamnik bio je „ne samo odgojitelj, već pravi prijatelj i mecena školske omladine, a kao dugogodišnji direktor, uporno je odbijao sve napadaje na gimnaziju i neustrašivo se borio protiv uklanjanja iz Rijeke te posljednje hrvatske škole.“[16] Andrija Rački u gimnazijskom ljetopisu o Slamniku zapisuje: „Bio je on čovjek egzemplarne točnosti, reda i rada a činio je vanredno mnogo za siromašno đaštvo. Veoma mnogi sirotan, što je svršio študije na Rijeci i postao čovjekom, imade sve svoje da zahvali Slamniku. Evo, što je napisao o njem prof. riječke gimnazije Ivan Zupan u programu 1873.-1874. god.: ´Zasluge tvoje za naš mili zavod, stečene u doba razburkanih strasti, gdje treba sve muževne snage, spojene sa stoičkim mirom da se uspješno djeluje, svakome su predobro poznate.!´“[17]

U doba njegova ravnateljskog mandata hrvatska gimnazija, izgubivši stalnu novčanu potporu grada i njegovo pokroviteljstvo, morala se premjestiti sa svoje stare lokacije kod crkve Sv. Vida u nove prostorije na Fiumari br. 13, u kuću pomorskoga kapetana Dionizija Jakovčića. Bilo je to 1881. godine. Te nove prostorije, koje su za ono doba bile prostrane i udobne, u koje se gimnazija preselila, radosno je pozdravio profesor Slamnik, kao tadašnji direktor, ovim riječima: „Suhovasmo – u kolu svojih raznih briga očevo mu k nam doleti oko, spremio nam te prinio darkom brašnjenicu divnu poputnicu - odputovasmo u novu gimnazijsku zgradu,da Bog dâ u sto dobrih časa! Svjetlom banu L. Pejačeviću hvala budi od neba do zemlje!“[18] U toj je dvokatnoj Jakovčićevoj zgradi, bez dvorišta i bez vrta, gimnazija plaćala 1900 forinti godišnje najamnine. Četrnaest godina kasnije mađarske će vlasti prisiliti gimnaziju da se preseli na susjedni Sušak, u novu za to posebno podignutu zgradu, na zemljištu koje je bio poklonio bivši sušački načelnik Hinko Bačić, s prekrasnim pogledom na grad i Kvarnerski zaljev.

U nekrologu objavljenom u Supilovom Riečkom novom listu moglo se o profesoru Slamniku pročitati: „Kao ravnatelj i profesor bio je duša ciele gimnazije. Orlovski nos i orlovsko oko, koje je bistrim vidom i zamjernom oštrinom prodiralo svuda, držalo je cieli zavod u valjanoj i oštroj disciplini. Disciplinu je držao u svom zavodu bez kazne, ali oštrom i ozbiljnom rieči. Osobito je bio neprijatelj nečistoće. On je bezplatno puno godina poučavao gimnazijsku mladež u risanju, iz svoga džepa kupovao uzorke i risaći materijal, a u kog je vidio dara nukao ga je na dalnje nauke, kao što je jedan od njegovih učenika i vrstni slikar g. Pavačić Frane. Osjećajući koliku korist daje razvitku tiela tjelovježba uveo ju je u gimnaziju i vježbao sam sve bezplatno. Učenike svoje nastojao je ne samo duševno podići nego i materijalno. Liepo je bilo zaviriti u njegovu ravnateljsku pisarnu, tamo si mogao na klinu vidjeti svake vrsti odieće, što ju je on pokupio od darežljivih duša po Rieci, da pomogne sirotinju – svoje učenike. U njegovoj kući dobivali su kroz cielu gimnaziju neki učenici podpunu obskrbu. S učenicima je običavao praviti izlete u prirodu, koju je vrlo ljubio! Sad na Učku, na Bitoraj, na Grobnik, osobito u Gorski kotar, gdje je i sam o praznicima najviše boravio, osobito u Fužinama. I u mirovini nije zaboravio naše gimnazije nego joj je svake godine poslao dar i to knjiga društva sv. Jeronima 40 eksemplara. Rastajući se s riečkom gimnazijom poklonio je svoju knjižnicu sjemeništu u Senju, a mnogo knjiga učeničkoj knjižnici riečke (sušačke) gimnazije. Za vrieme svoga službovanja dobio 13 pohvala koje su mu podieljene što od biskupa, koji ga je imenovao prisjednikom duhovnoga stola, i začasnim kanonikom, što od c. i kr. nam. vieća, dvorske kancelarije i zem. vlade. A gimnazija je odlikovana srebrnom medaljom za risarije izložene u Zagrebu na izložbi god. 1874.“[19]

U njegovo vrijeme kroz hrvatsku riječku gimnaziju prošao je veći broj znanstvenika i književnika koji su ovdje bili profesorima: povjesničar Tadija Smičiklas, književnik i prevoditelj Mirko Divković, pjesnici Hugo Badalić i Mirko Turić, entomolog Živko Vukasović, prirodoslovac Antun Korlević, zoolog Narcis Damin,  fizičar i pisac Antun Karlo Bakotić, povjesničar i prevoditelj Ivan Rabar, povjesničari Rudolf Strohal, Julije Janković i Aleksandar Virag, književni povjesničar Ivan Milčetić, pisci i publicisti Ivan Gostiša, Antun Mazek i Severin Brozović.

Premda je kao vjeroučitelj i profesor Ljudevit Slamnik pune trideset i tri godine vrlo savjesno obavljao svoju službu, koja bijaše priznata od sviju, njegovo političko djelovanje i poimanje doprinijet će tome da u mirovinu odlazi bez ikakvog javnog odlikovanja. Ljudevit Slamnik preminuo je u Splitu, 31. siječnja 1908. u osamdeset i prvoj godini života.

POLITIČKA I PUBLICISTIČKA DJELATNOST

 Ljudevit Slamnik bio je nedvojbeno prožet hrvatskim domoljubnim osjećajima. No, prilike u kojima u prvo vrijeme svoje službe djeluje nisu pružale gotovo nikakvih mogućnosti da otvoreno iznosi svoje stavove i javno iskazuje svoja politička opredjeljenja. Posebno su teške bile pedesete godine devetnaestoga stoljeća, kada se u čitavoj Austrijskoj monarhiji provodila otvorena germanizacija i gušila svaka nacionalna inicijativa.

 Godine 1858. postaje članom-utemeljiteljem Društva za povjestnicu i starine jugoslovjenske, koje je u Zagrebu utemeljio Ivan Kukuljević Sakcinski. Iz Rijeke su još tada bili upisani kao članovi spomenutoga društva poštanski službenici Jakov Depoli i Ante Srebrić, veletrgovac i brodovlasnik Ivan Durbešić, veletrgovac Antun Jakić, njegove gimnazijske kolege profesori Ignac Katkić, Vinko Pacel i Janez Trdina, njegov bivši gimnazijski kolega i utemeljitelj riječke filološke škole Fran Kurelac, financijski povjerenik Ivan Malešević, savjetnik tribunala Anselmo Šepić i odvjetnik Faustin Suppe.[20]

Sredinom svibnja 1860. godine, o stogodišnjici smrti hrvatskog književnika Andrije Kačića Miošića, autora Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga, pridružio se onima koji su dali svoj prinos za tu prigodu. Slamnik je priložio novčani prilog od dvije stotnine.[21]

Nakon pada Bachova apsolutizma aktivno se uključuje u tadašnji politički život. Godine 1861. izabran je, kao karlobaški zastupnik, u tadašnji hrvatski sabor, gdje se u više navrata isticao kao govornik, zalažući se za savez Hrvata i Mađara protiv Beča. Ljudevita Slamnika, „učitelja gimnazije na Rieci“, nalazimo među brojnim potpisnicima Zapisnika o činu svetčanog blagoslova zastave županije riečke, obavljenog dana 25. svibnja 1862. godine na Grobničkom polju. Zajedno s njime, pored ostalih, potpisani su još na tom povijesnom dokumentu biskup đakovački Josip Juraj Strossmayer, veliki župan Bartol Zmajić i njegova supruga Ana, kanonik Franjo Rački, biskup Venceslav Soić, podžupan Ivan Vončina, veliki župan zagrebački Ivan Kukuljević Sakcinski, odvjetnik Erazmo Barčić, profesori Antun Mažuranić, Vinko Pacel i Antun Pasko Kazali, bilježnik dr. Ante Starčević i podbilježnik dr. Marijan Derenčin.[22]

Početkom 1863. godine odjednom je pao u nemilost tadašnjih političkih oblasti, koje su ga bez ikakva prethodnoga ispitivanja i službene optužnice odlučile lišiti njegove dotadašnje službe. Radilo se zapravo o istrazi povodom poznatih riječkih nemira prilikom blagoslova hrvatske zastave na Grobničkom polju, prigodom koje je osumnjičen i Slamnik, te „po dvorskoj kancelariji na temelju izviešća povjerenika označen čovjekom pretjeranim, kojemu se ne može povjeriti dalje obučavanje djece.“[23] Takva neočekivana odluka izazvala je veliko negodovanje u Rijeci i okolici. O tome je pisao i politički list Pozor u svom dopisu iz Hrvatskog primorja: 

„Odluka uzvišene dvorske kancelarije, kojom se vriedni gimnazijalni učitelj na Rieci, g. Lj. Slamnik, svoje službe lišava radi svoga žarkoga rodoljublja, dirnula je vrlo bolno u Primorce, a doista i u ostale Hrvate. Nego doznali smo iz pouzdane ruke,da se ta odluka temelji na operatu kr. povjerenikah na Rieku poslanih, pa naročito na predlogu presv. g. vel. župana Lj. Vukotinovića. Nismo voljni nikoga obsuditi nesaslušana, kao što je bio siromah Slamnik nesaslušan obsudjen: toga radi nećemo ni mi da izrečemo popreko osudu radi postupka g. Vukotinovića, već ga evo liepo molimo, da nam da naše umirenje i za svoje opravdanje, navede razloge, koji su ga prinukali, te je onako bezobzirce postupao s iskrenim i zaslužnim rodoljubom. Mi doduše neimamo pisanoga prava na ovo naše zahtievanje, nego čini nam se da će g. V., kao čovjek praktičan, uvidjeti i sam moralnu potrebu ovakvoga opravdanja, jer nemislimo, da mu nije ništa stalo do javnoga mnienja, koje se bome, usljed ovoga čina, obćenito proti njemu okrenulo.“[24]

I karlovački list Glasonoša komentirat će spomenuti slučaj koji je toliko bio uzbudio duhove:

„Jošte jedno: iz pouzdana izvora znademo, da je prije šest danah stigla ovamo službena zapovied i nalog, da se ima Ljudevit Slamnik učitelj vjeronauka koncem ovoga poluljeća maknuti s ovdašnje gimnazije, što je tobože prećeran i takovih načelah, da mladeži služi više na štetu, nego na korist. Višje oblasti nemogu se dakako svagdje glavom osvjedočiti o stanju stvarih, već osnivaju svoje odluke na podatcih svojih povjerenikah, i nižjih oblastih, nu ako ove zalutaju, ako površno,ili pristrano ili jednostrano rade i postupaju, tad se može upravo ono dogoditi, što se dogodilo s Ljudevitom Slamnikom. Riečko žiteljstvo ili zanj neznade, ili ga cieni, drugovi i domoljubi ljube ga i štuju, mladež ga u zviezde kuje; jer je otac i majka; on je neporočna upravo svećenička značaja, a tako blage i mirne ćudi, da se smjelo može reći: odkako je na Rieci, nikome se jošte nije zamjerio. Pa takav čovjek da je mladeži na štetu, da buni pučanstvo, - da se odavde udalji? Svakako će biti u redu, ako se višje vlasti, kojima pomenuta odluka neidje u grieh, postaraju i razvide, što je tomu krivo, da je Ljud. Slamnik, ni kriv ni dužan, na brzu ruku okaljan pred njimi i pred cielim svietom. Više vriedi dobar glas, nego zlatan pâs.“[25]

 Dana 13. ožujka 1863. godine Slamnik upućuje iz Rijeke pismo Ivanu Mažuraniću, ravnatelju dvorske kancelarije, moleći „da ga spasi nemilosti u koju ga je bacio, jer se ovaj ´loše proveo u Saboru´.“[26] Budući da su se riječki narodnjaci, pa i šira javnost, bili toplo zauzeli za Slamnika, stvar je za nj naposljetku ipak ostala bez ikakvih posljedica, te će on i dalje ostati u gimnazijskoj službi.

Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina Slamnik je svoje javno djelovanje usmjerio prvenstveno u pogledu borbe za održanje nacionalnih prava riječkih Hrvata. Budući da je Rijeka u to doba bila zahvaćena žestokim političkim i međunacionalnim sukobima, prirodno je da će takvo djelovanje nositi sa sobom velike rizike, te mu uzrokovati prilične nevolje.

No, unatoč svemu tome, u Rijeci je „u to najteže doba znao održati u gimnaziji hrvatski karakter. Svojom dobrotvornošću i otvorenim značajem prikupljao je hrvatsku djecu u hrvatsku gimnaziju. Riečani su vidjeli u njemu svoga neprijatelja, ali su ga cienili i štovali kao uzor čovjeka, odriešita ali točna i savjestna bez ikakovih ljaga i poroka. Ali kad se nije moglo s istinom napolje pomoglo se zlobom. Tako je direktor magjarske gimnazije tužio Slamnika da gimnazija magjarska neuspjeva, jer Slamnik na sve načine nastoji riečku djecu k sebi privući, nalaže profesorima, da riečku djecu propuštaju da im kroz prste gledaju, samo da se što više Hrvata dobije. Da je Slamnik doista nastojao hrvatsku djecu ukloniti od otudjivanja o tome nema govora, ali njegova točnost i strogo držanje, siguran nam je dokaz, da nije profesore napadao da rade proti savjesti. Kad je u Rieci bio komesar Čeh, a Magjari htjeli Primorje sebi pripojiti, održavali su se hrvatski sastanci u Kraljevici, naravski pod hrvatskim stiegom, nato za jednog sastanka provališe magjarski husari i sasjekoše hrvatski stijeg.Taj se sasječeni stieg rasuo kojekuda, a Slamnik je više puta žalio za tim i govorio da je vječna šteta, što nije poslan u Zagreb u muzej. Pred stvaranje nagodbe provalili su mu Talijani u gimnaziju i razbili cieli fizikalni kabinet.“[27]

Ljudevit Slamnik bavio se i publicističkim radom. Kao prijatelj naroda, odrastao u narodu, osobito je cijenio narodnu poeziju „i sve što je pisao, pisao je pjesničkom narodnom žicom“. Objavio je sljedeće knjižice i prigodne tekstove:

1.) Crkvene molitve i pjesme za gimnazijsku mladež. Molitvenik, 1858.;

2.) Pjevanje i glazba u crkvi. Izlazilo dulje vrijeme u zagrebačkom Katoličkom Listu;

3.) Život i trpljenje dvadeset i triuh Japanskih mučenika iz reda sv. Franje, koji su bili 5. veljače 1597. g. u Japanu na križ propeti a na Duhove g. 1862. u Rimu svečano Svetcem božjim pribrojeni. Rijeka, 1863.;[28]

4.) Svetište na Trsatu, 1868.;

5.) Prigodom smrti Frana Kurelca 1874. u ljetopisu gimnazije objavio je prigodni tekst o velikom hrvatskom filologu.

Osim ovih ozbiljno pisanih tekstova, izdao je i šaljivim tonom napisan članak Lov na vukove, koji bijaše otisnut u Naravoslovnom vjesniku.

GOSPODIN TARTUFIG


Janez Trdina

U ostavštini nekadašnjeg riječkog profesora Janeza Trdine, koja je danas pohranjena u Nacionalnoj in univerzitetnoj knjižnici u Ljubljani, djelomično je sačuvan jedan neobičan rukopis, napisan na hrvatskom jeziku, u kome se na satiričan način govori o poznatijim riječkim osobnostima u doba Bachova apsolutizma i prvih godina obnovljene ustavnosti. Zajednički naslov tih karakternih slika nije sačuvan. Iz njih samih razvidno je da ih autor bijaše zamislio kao cjelinu, kao opis visokog riječkog društva. Urednik Trdininih sabranih djela nazvat će ovaj rukopis Obrazi in značaji. Među spomenutim portretima suvremenika uvršten je i karakter nazvan Gospodin Tartufig, u kome je opisan Trdinin nekadašnji gimnazijski kolega Ljudevit Slamnik.

 „Znaš li“, započinje Trdina svoj opis riječkog profesora, „tko je onaj dugolični, bjeloputni pop, koji se pripogiblje tako okretno lijevom i desnom i smiješi toli slatko i gotovo srdačno jednom i drugom susjedu. Ako znaš, ne trebam ti javiti, da je to g. Tartufig. Vanjski njegov način i život nije ni bolji ni gori, nego uprav onakav, kakovim se pošteni društvenici ove vrste odlikuju. Moraš pojesti mnogo funta soli s njim, mnogo knjiga riječi, pače cijeli rječnik u razgovoru s njim obaviti, hoćeš li naći u ovoj ćudi što vuhovna, nova i zabavna ili ti je biti nadarena onim tankim sljednim nosom, koji svega toga truda oslobađa, jer zanjuši vonju i smrad već izdaleka, a iz najveće dalečine uvijek barem sretno pogađa, otkle ima zapuhati vonja i kada i gdje i otkle opet zaudariti oštra sapa smradnoga gnoja. U mene ovoga nosa ne ima, zato sam morao dugo, dugo paziti, dok sam se na što namjerio. Jer sam obikao ovakove stvarce sve lijepo bilježiti, evo ti čitatelju nekoliko dana,da se i sam uvjeriš o teškoći mojega truda.“[29]

Slijede Trdinina zapažanja o Slamniku koja on pedantno i savjesno bilježi u svoj dnevnik počevši od konca svibnja 1856. do sredine travnja 1858. godine. Isprva je Trdina Slamnika doživljavao kao flegmatika, no iz pojedinih njegovih postupaka uvjerio se da je ipak riječ o čovjeku žestoke ćudi. Kada je s njim sjedio u društvu, slušajući ga kako lijepo i skladno pjeva narodne pjesme, bilo mu je simpatično to njegovo veseljaštvo i domoljublje. No, jednom prigodom, susrest će ga u Martinšćici, u šetnji sa grupom svojih đaka, s kojima je, na Trdinino iznenađenje, razgovarao samo talijanski. U riječkoj gostionici kod Tirolca, u velikom društvu sastavljenom od Nijemaca, Slovenaca i Hrvata, pobratio se – s policijskim komesarom! Trdina potom doznaje „stvar žalosnu i sramotnu“, da Slamnik podučava zemljopis isključivo na njemačkom jeziku. Slično postupa i prilikom vjeronauka. Sve to, naposljetku, Trdinu navodi na pomisao da je riječ o čovjeku prijetvorna karaktera, premda mu se ispočetka činio drugačijim, štoviše, prijaznim i simpatičnim. Potom nastavlja:

„G. Tartufig je, kako rekoh, pop i spadao je, kako također napomenusmo, zaista u dobru vrstu. Sablaznio nije nikada nikoga u ničemu, ali blagim primjerom mogao je lako na krepost potaknuti. Sve svoje dužnosti obavljao je redovito, pače bi često iz svoje volje štogod i dodao, pred svijetom vladao se je također skromno, tiho, miroljubno, stidno, riječju besprijekorno. Osobito rado je pomagao svojim sudruzima velikih blagdana i drugih svečanosti, u društvu veselio se je s drugima, ali posve nedužno, znao je pjevati, smijati se, napijati srdačne zdravice, nabijati pušku i pogoditi zeca ili srnu, metati udicu, veslati, plivati, znao je i kartati se, ali nije te igre ljubio i zato ju rijetko igrao, vazda pako ugibao se je pomno i u najveselijem društvu štogod nepodobna bud govoriti bud radosno slušati, kamoli činiti. Često polazio sam njegovu misu i čudio se njegovoj pobožnosti ovom prilikom, samo to mi se činilo je nešto neobično, da svaki put idući k oltaru pogleda, ima li dosta ljudi i kakovih. Božja služba trajala mu je vazda podugo, duže nego većini drugih svećenika, i opet mi se je činilo, kano da se oteže najvećma onda, kada ju pohodio je koji poglavar ili uopće koji odličniji čovjek; jednoč gledao sam skriven za stupom po praznoj crkvi (mogle su klečati samo kakove dvije starice pred klupama) kada stupi g.Tartufig iz sakristije. Htio sam iza blagovijesti otići, ali sam ostao do konca, jer sam opazio, kano da čita ovaj put još brže od drugih kolega. Možda imao je zato kakav drugi razlog,ali sjećam se dobro, da je bilo u 10 minuta sve svršeno. – Osobitom brigom izrađivao je govore, nabavio si sve knjige najboljih žitija i upotrebiv često i to, što je čitao prikladna i poučna u novinama ili znanstvenim knjigama. Stekli su mu tim načinom neku svježost i smatrali se uopće za takove, da od njega bolje ne umije u gradu nitko sastavljati osim jednog kapelana priznana u tom za najprvoga cijele biskupije. I ja pripoznajem rado veliko marljivost g. Tartufiga, ali o govorima mu sudim ipak drugačije. Opazio sam u njima neko smjelo skakanje s jedne misli do druge, neočekivane riječi, nazvao bi ih ja ´barok´, koje su smetale dostojanstvo mjesta i govora, budeći kadšto i na smijeh, i spominjale izdaleka čovjeka na harlekinski slog Abrahama di santa Clara, ali nisam opazio tanke pravilne logike, niti topline čuvstva i umiljate srdačnosti, bez kojih ostaje i najsjajniji govor bez uspjeha, pustom igrom uma i jezika. Budući me drži sudbina već mnoge godine u Primorju, mogao sam slušati g. Tartufiga dosta često, ali vazda bi mi se počelo zijevati (čemu doprimože možda i jednakoglasni proiznos) da nisam do konca skoro nikada doslušao; kako je dodijala ta nenaravnost i mrzlina meni, dodijavala je i mnogim drugim, ako i nisu toga javno tvrdili, ali o tom sam duboko uvjeren, da može ovakova prodika gdje koga zanimati, ali lje nikoga ganuti, kamoli poboljšati.Ali opazio sam još neku stvar, što obaljuje najviše cijenu g. Tartufigovim govorima. Oni naime ponavljaju se bez ikoje promjene svakog 3. ljeta, godine 1863. besjedio je o planetima i napomenuo (NB. 1863), da ih ima 19! Toliko brojilo ih se po svoj prilici onda, kada je bila prodika sastavljena i ovakovih primjera dalo bi se još više naći.“[30]

Činjenica je, priznaje Trdina, da njegov pobožni školski kolega uživa glas velikog dobrotvora i prijatelja sirotinje. Stvorio je i društvo koje podupire uboge, kljaste i slijepe, prikupljajući od njenih članova različite priloge. No, ono što je prikupljeno nije zapravo njegovo vlasništvo već on zapravo u svemu tome služi kao spretan posrednik, te na taj način bez prevelika truda stječe čast i slavu, te neograničeno i nepodijeljeno povjerenje čitave zajednice. Govoreći pak o njegovu oportunističkom ponašanju prema nadređenima tijekom Bachova apsolutizma, Trdina to ipak ne povezuje s pokvarenošću ili zlobom nego prije svega sa strahom. Iz straha je zabranjivao odgovarati svojim učenicima na hrvatskom jeziku, iz straha im je sve tumačio talijanski, iz straha je i nakon škole s djecom razgovarao samo na talijanskom, dok bi u društvu svojih sunarodnjaka, okupljenom u zadimljenoj krčmi, razgovarao i pjevao samo na hrvatskom. Nakon propasti apsolutizma, dakako, njegovo će se dotadašnje ponašanje iz temelja promijeniti. Kada je u njemu napokon nestalo straha, kao i bojažljivosti prema poglavarima, počeo se opet ponašati spontano, slobodoumno i domoljubno. Zato njegovo ime naposljetku i povezuje s Tartuffom, tipom licemjera i prividnog pobožnjaka u istoimenoj Molièreovoj komediji, pridodajući mu još nastavak ig, čime njegovo slavensko prezime dobiva ponijemčeni prizvuk.

PISMA ANTUNU MAŽURANIĆU

U rukopisnoj ostavštini Antuna Mažuranića, pohranjenoj u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (sign. 2490, R 5840), sačuvana su četiri pisma koja mu iz Rijeke upućuje Ljudevit Slamnik. U prvom od spomenutih listova, sastavljenom koncem siječnja 1861. godine, neposredno prije negoli će Mažuranić biti imenovan novim ravnateljem riječke gimnazije. Moguće je naslutiti kako teška bijaše opća situacija i društvena klima u hrvatskoj gimnaziji u Rijeci neposredno poslije ukidanja apsolutizma. Višegodišnja uprava, povjerena strancima i političkim podobnicima, dovela je ustanovu u stanje potupnoga rasula. Umjesto da rade na korist naroda, neki se profesori otvoreno stavljaju na stranu protivnika, odnosno, gradske uprave i mađaronske oporbe, „ruju i truju mladež“, izrugujući hrvatski jezik, koristeći tada uobičajene pogrdne izraze za svoje ideološke oponente. U takvoj situaciji jedino pravo i dugoročno rješenje jest da na čelo gimnazije stane odlučan čovjek i domoljub, koji će svojim autoritetom konačno stati na kraj brojnim lokalnim „nestašlucima“ pojedinaca. Stoga usrdno i moli Mažuranića neka se on prihvati te važne i odgovorne funkcije. Isto tako, smatra Slamnik, jedini koji zaslužuje da bude potvrđen na mjesto profesora jest Vinko Pacel. U prvom pismu obraća se, dakle, Slamnik svom uglednom znancu sljedećim riječima:

Veleštovani Gospodine!

 Kad bijah u Zagrebu srjećna me hora k´Vam pripelja, i u tom družtvu od njekoliko trenutaka progovorismo o našoj ovdašnjoj gimnaziji. Hitno navedoh, kako važan ovaj zavod zato, što je ovdje. Njemštinu svladasmo, a talijanštinu – koju za mnogo vrjemena jošte treba trpiti – navedosmo na njenu naravnu stazu, uprkos sveg nasilja od protivnika. – Nú što sada? Ja sam Vas molio u ime cielog primorja, u vještu Vašu desnicu poprimiti kormilo važnog ovog za nas zavoda; Vi nekanite; ako još te volje, ta Vas vruće molim, kad Vam Bog podielio liepu priliku, a nam riedku srjeću, u brzo pismom uprositi Vašeg pres. gosp. brata u Beču, a našeg neumrlog Gospodara, neka nitkog za ovdašnju gimnaziju nepotvrdi izim Pacela Vinku. Ja govorim u tom poslu nepristrano sasma. Poznam sve koji moljaše ovo mjesto, al vjerujte meni, koji ovdašnje značaje, okolnosti, običaje, potreboće itd. a potanko i prositelje znadem, svak bi – možda i dobrom namjerom – više štetio, nego pomogao našoj domovini. Za primorje jačati, i uzdržati u narodnom duhu, za talijanštinu lagano i mudro osakaćivati, nejma ne, do naše gimnazije, načina. Tu treba, κατ εξοχμν[31] „ljudinu, - muža“! Sapienti pauca.[32]

Nudete dakle, dok je doba, uzradite, a domovina će Vas oslaviti.

Sadašnje stanje ove gimnazije jest baš neprilično škodljivo, i porugljivo, prava anarchia! Poslovodja tudjin, nit slovce naše nepozna; inače pošten švaba; nu zadnja ga doba žigoša, pokle se Riečani vesele, da će Ungaresom pripasti, pridružio se on ovdašnjim rovarom i našim protivnikom; tri profesora ruju i truju nam mladež po razredih, očito proti nam govore, a zovu nas: Karabanje,montanjari, fantaste i. o. ruže nam jezik, dom itd. dokaza imademo, al što i kako u neizvjestnom stanju da počmemo?! A to je nesnosljivo.

Zmajić neodvažan, u načelu nestalan, tumara sad amo sad tamo; tko ga preporučio, taj je smrtno sagriešio! Za ovu dobu on upravo nije. Zadati će nam rana, bojim se, nepreboljivih. Riečani telegrafiraju, pišu,vrte se nepristano; razsiplju svake vrsti novosti o brzom i konačnom združenju s´ Madjarskom neposredno – još bi nam se htjelo i to ruglo!! -, tudjinstvo jošte u kući, i rovari! – Nije li to pakao, koji se nad nami, ol pod nam razapeo?! Mili Bože! zašto nas tako dugo biješ?!

Moj gospodine i mili prijatelju! volio bi, da me na svietu nije, tako me već svladao crni udes tužne naše domovine! To je slabost, dá; nú! čovjek sam, inače u ovom trenutku nemogoh. –

Molim Vas opetovano, neoklevajte, prokleti će se Jarz s´ poturicom Sladovichem osvetit, što bude mogao; gonte k´ vrag te sablasti, tu mrku otrov našeg roda; čujte, Jarz je pisao Lorenzu, ovdašnjem poslovodji, nek uztraja, da je sve bolest, koja će minuti, zimnica koju će njemačka uztrpljivost izliečiti, da i sadašnja vlada, nekani od germanizacije odustati i.t.d. Razni ljudi, razne ćudi; od ust do ust, eto ti puntanja. Na taj način mora sve biti protiv nama. Dokle će to trajati! – Danas se opet raznio glas, da je iz Beča brzojav zapovjedio, neka svi „Komitatsgeneten“ nepomično na svom mjestu ostanu! – Kakva to opet „mistificatio“! – Uzamši, Medjimurje, Dalmaciju a Rieku, što se tu radi, i piše, uprav javno, svak domorodac morao bi izkapati. – Neću dalje. –

Opet Vas vruće molim, umah gledajte izposlovati, i nečekajući drugi tečaj – jer svaki trenutak kriepi naše neprijatelje – naimenovanje Pacela za definitivnog upravitelja, inače biti će zlo, i nedaj Bože! da vrieme potvrdi ovu istinu.

Primite ponizni naklon Vašeg

                                      sluge

 Na Rieci 21. veljače 1861.                Ljudevit Slamnik m.p.[33]

 

         Antun Mažuranić očito je poslušao Slamnikove sugestije, prihvativši se dužnosti ravnatelja riječke gimnazije. U drugom polugodištu 1860./61. školske godine odlazi iz Zagreba na dužnost „upravitelja ravnateljskih poslovah“ u riječku gimnaziju. Tamo dotjeruje drugo izdanje svoje Slovnice hérvatske i piše predgovor („U Rěci, dne 1. studenoga 1861.“), ali knjigu tiska o svom trošku u Zagrebu.[34] Zajedno sa svojom suprugom Jelisavom, rođenom Šantel, živio je isprva na četvrtom katu kuće britanskoga vicekonzula Charlesa Thomasa Hilla, smještenoj na Korzu, na mjestu gdje će biti kasnije izgrađena zgrada današnje Gradske vijećnice.

 TRDINA O MAŽURANIĆU


Antun Mažuranić, ravnatelj riječke gimnazije

O Mažuranićevu djelovanju u Rijeci postoje različita, nerijetko i oprečna mišljenja. Prilikom dolaska u gimnaziju tamošnjim se profesorima i učenicima izdavao čak i kao pretjerano liberalan čovjek. No, vremenom će izići na vidjelo i druga strana njegove osobnosti, te će njegovo ponašanje ukazivati na to da se ipak radilo o zagriženom konzervativcu i birokratu staroga kova. S većinom članova tadašnjeg riječkog gimnazijskog zbora nije se mogao razumjeti. Ovi sukobi, prvenstveno političke prirode, kulminirali su osobito nakon 1863. godine u osobnom obračunu s profesorom Janezom Trdinom, koji nikako nije želio pokoriti se njegovim zahtjevima. Taj njihov spor zaoštrit će se vremenom toliko da završavaju Trdininom suspenzijom i ranim umirovljenjem. 

U autobiografiji pod naslovom Moje življenje Trdina je stoga iznio dvije suprotne ocjene Mažuranićeve osobnosti, dva portreta „ravnatelja Toneta“. Prva je slika pozitivna: „Za ravnatelja nam je poslal hrvaški kancelar Ivan Mažuranić svojega brata Toneta. Za to službo sta se kosala in ravsala moja dva kolege Pacel in Katkić, ali duobus litigantibus tertius gaudet. Ta tertius je bil glasoviti Tone Mažuranić. Od konca se nam je kazal takega liberalca, da sem kar strmel. Govoril nam je vsak dan: ´Zdaj je vse svobodno, samo kraljeve osebe sene smemo dotakniti.´ Proti njemu sem bil jaz cel reakcionar, kajti sem mislil, da še druge reči ne smejo biti svobodne v dobro urejeni državi in deželi. Dijakom je Tone dovolil da so si osnovali svojo čitalnico v privatni hiši. Jaz sem zaman ugovarjal in prekoraval velike nerednosti, ki se bodo zgodile v njej, kar seje tudi ispolnilo. Jaz se nisem protivil osnovi dijaške čitalnice, al sam zahteval, da se namesti v gimnaziji pod nadzorom ravnatelja in profesorjev. Tudi po drugih prilikah je pokazal Tone neomejeno svobodoljublje, kakor da je severnoameriški demokrat. Večkrat nam je slovesno zatrdil, ako ne bo mogel služiti po svojem uverjenju, da odstopi précej od direkcije in se vrne v Zagreb kot prost učitelj. Profesorji smo svojega novega ravnatelja malone obožavali, kajti smo dobili zdaj načelnika, kakšnega smo si sami želeli. Kmalu po prihodu je prišel poslušat mene, ko sem predaval zgodovino hrvaško-srbske literature. Z mojim razlaganjem je bil povse zadovoljen, samo to mu ni ugajalo, da sem smatral Srbe za poseben historičen narod, ki ga veže isti jezik s Hrvati. Dejal mi je: ´Srbskoga naroda ni bilo nikoli. Srbija se je zvala samo ena hrvaška županija.´ Meni se je zdelo presneto čudno to utajevanje zgodovinskih faktov, ali se nisem hotel z njim prepirati.“[35]

Ta se slika ubrzo mijenja. Trdina piše da se odjednom „začela prikazovati čudna izprememba v ponašanju našega ravnatelja. Prej se je razgovarjal z nami prav po bratovsko, zdaj jer razdrl vse intimno občevanje z nami (…) Uvideli smo zdaj, da smo prišli pod oblast pravega policijskega uradnika. Tonetovo svobodoljublje se je razkadilo kakor dim, s profesorji ni občeval več intimno kakor od konca. Postal je mrzel, oficialen; kazal je očitno, da ni z nami zadovoljen.“[36] Zahtijevao je od svojih podređenih profesora apsolutnu lojalnost Habsburgovcima. Nasuprot tome, Trdina i većina njegovih kolega tvrdoglavo je odbijala pokoriti se tim „germanizatorskim“ koncepcijama, opirući se bilo kakvoj primisli o nekoj novoj centralizaciji.[37]

U zaključnom razmišljanju o svome nekadašnjem upravitelju, Trdina veli: „Tone Mažuranić je prejel od prirode vsa svojstva za policijskega uradnika, za učitelja gimnazijske mladeži pa komaj pol slabega talenta. Hotel je veljati za velikega latinista in je razlagal latinščino v tretjem in četrtem, največ še v petem razredu. Dijaki se niso od njega ničesar naučili, pozabili so še to, kar so prej znali. Hrvaški jezik pa je poznal jako dobro. Znane so mu bile mnoge narodne besede, katerih drugi hrvaški filologi niso nikoli čuli ali čitali. Ali znanstvena jezikoslovna pravila so mu ostala večna tajnost, o stari slovenščini ni imel nobenega pojma. Prav dobro je govoril Tone tudi italijanski jezik, kar so mi potrdili vsi trije Dalmatini, ki so bili mnogo bolj vešči italijanskemu nego hrvaškemu jeziku. Ali glavna odlika Mažuranićeva je bila njegova ekonomična sposobnost. Svoj denar je znal tako premeteno obračati, da mu je nesel stotere obresti. Služba mu je dajala le skromne dohodke, ki so se pa v njegovih rokah bujno pomnožili. Ko je umrl, je ostavil skoro 70.000 gold. gotovine. Jaz mislim, da v vsej avstrijski monarhiji ni bilo ni pet pedagogov, ki bi bili umeli tako gospodariti s svojimi denarji.“[38]

Za razliku od Trdine, Slamnik je, kako se čini, bio osobom od ravnateljeva najvećeg povjerenja. Između njih nije po svemu sudeći nikada nije bilo sukoba političke ili osobne prirode. Godine 1868. Antunu Mažuraniću prestaje aktivna služba gimnazijskog ravnatelja. On tada napušta Rijeku i odlazi mirovinske dane provesti u Zagrebu. Ondje će posljednjih dvadeset godina živjeti dosta povučeno. Čini se da je upravo na Mažuranićevu preporuku privremena uprava gimnazije bila prepuštena Ljudevitu Slamniku, koji mu početkom rujna 1868. piše svoje drugo, sačuvano, pismo:

          Veleučeni Gospodine!

 Što su drugim kupališta, to su meni šumske dnevne šetnje; drugo moram napomenuti, da sam se ja mojim prijateljem obvezao za svete mise u vrěme proštenja, osobito za propovědi, sve se ovo neda i nemože proměniti. Ja ću ondě posve dogotoviti, tako da nepreostane ništa, jer 8. jurve moram propovědati u gorskomu kotaru.

 Rekoh ova g. nadzorniku, te On me uputi, neka bezodvlačno na Vas pišem, a da Vi prijavite Vis. Nam. Věću, kako predadoste ured g. Mazeku, ovoga namislih, pošto će ovde ostati, a čověk je i pošten i vérstan.

 Mazeku nebih izručio niti onih knjigah, niti poznatih novčanih računah, to ću ja imati čast sVami samo urediti.

 Uzhtědnete li ovu predaju za prelaznu smatrati, te koncem Listopada, nedojdete li osobno, meni opet pověriti uvod u novu školnu godinu, tada mi javite, pa ću nastojati na vrěme se povernuti, a projti moram s razlogah navedenih, i glede potrebita mi odmora, i glede zdravlja mojega, da mi se hemoroidi umire.

 Vi nastupiste dopust 20. Sérpnja, što ste prijavili Vis. Nm. Věću 19. i.m. br. 180.

 Ako Vi možda nebi htěli, tada bi se moglo drugim načinom, to jest, da je odavde javim Vis. Nam.Věću tu proměnu, što je ipak g. Jurković reko, da netreba.

 Preporučajuć se Vašem prijateljstvu jesam zahvalni

                                                                  sluga

                                                        Ljud Slamnik m.p.

Na Rěci 1. Rujna 1868.[39]

 U pismu se očito radilo o problemu službene primopredaje dužnosti i preuzimanja ravnateljskih ovlaštenja. Između Mažuranića i Slamnika jasno je izražen odnos službene subordinacije. Oni međusobno komuniciraju kao državni službenici, hladno i odmjereno. Slamnik pokorno Mažuranića titulira s „veleučeni gospodine“, potpisujući se naposljetku kao njegov „zahvalni sluga“. Pa ipak, Slamnik si dopušta u svome obraćanju pridodati i pokoju opasku o tome kako provodi svoje vrijeme. U trećem svom pismu, datiranom 21. veljače 1869. godine, Slamnik piše Mažuraniću: 

         Veleučeni Gospodine!

 Od onih novacah senjskoga knjigoveže, sětih se po Vašemu odlazku, da bi mi obećaste dodati 3 f do onih poznatih 30 f.

Kažu, da će kralj amo, a službeno ništa neznamo; nude, molim Vas, potaknite tamo; učitelji neimadu uniforme, a někoji nebi mogli niti smoći za nju troškovah, kako dakle?! Hoćete Vi za tu sgodu ovamo? Službeni pozdrav morao bi hérvatski biti; ostalo němački, da Car upozna, što treba.

Zapisnik, za koga zapitaste, jest II, uz predsědnika A. Mazeka, u prisutnosti svih učiteljah, osim bolestju zaprěčena Ljud. Slamnika. Datiran od 6. Prosinca 1868. Napisano evo: točka III. G. B. javlja: Dne 27 prošloga měseca bi uveden u fiz. kabinet gas troškom ovoga gradskoga Magistrata. Uz tu dobrohotnost je još slavni Magistrat dao doći od Lenoira iz Beča i darovao gimn. kabinetu dvie lampe za gas t.j. lampu Pohl i lampu Bunsenovu za topiti staklo. Uslěd toga uvérštujem to danas u zapisnik izrazujuć svoju duboku zahvalu gradskomu Magistratu pred Visokom oblasti. – U isto doba moram napomenuti dobrohotnost družtva Gasa za ovaj zavod, jer je dalo bezplatno kabinetu nov i velik „Regulator“ sve dotle, dok bude jednom u stanju dobaviti si takav nastroj isti kabinet ili dok mu gradski Magistrat nabavi. I to družtvo je nastojanjem svoga ravnatelja gosp. D´Ansa sve tako priredilo,da je očevidno jedino na korist znanosti pazilo, bez ikakve sebičnosti!

Pohvalu pak za to dobi ovako: U privitku vratja se kr. ravnateljstvu podneseni ovamo 11 Pros. t.g. br. 363 zapis od sědnice učit. sbora toga gimnazija, deržanoj dne 6. pros. t.g. s tim, da ovo kr. nam. věće u nastojanju učitelja A. C. Bakotića oko potreboćah fiz. kabineta nalazi ugodnu priliku izjaviti tomu učitelju svoje priznanje u to ime br. 16655/3726 19 Pros.1868 Pogledić. –

Ponizni naklon milostivoj gospoji od Vašega

                                                         zahvalnoga sluge

 

Na Rěci 21. Veljače 1868.                     Ljud. Slamnika m.p.[40]

 

Slamnik izvještava Mažuranića o novim plinskim uređajima nabavljenim nastojanjem riječke općine za gimnazijski fizikalni kabinet, kao i o pripremama za predstojeći posjet cara Franje Josipa I. Rijeci. U pismu se prvo spominje dr. Auguste D´Ans (1832.-1917.), tehničar rodom iz Liègea, dugogodišnji ravnatelj Gradske plinare i belgijski konzul u Rijeci. Plinara se nalazila pod upravom Bečkog plinarskog poduzeća.[41] Upravo to je, čini se, i bio razlog što su plinske lampe za gimnazijski fizikalni kabinet bile nabavljene iz Beča. Slamnik kao posebno zaslužnog za opremanje spomenutog laboratorija navodi i profesora Antuna Karla Bakotića (1831.-1887.), fizičara i pisca rodom iz Kaštel-Gomilice. Matematiku i fiziku studirao je u Veneciji i Beču. U razdoblju od 1861. do 1871. djelovao je kao riječki gimnazijski profesor. Bakotić je među prvima bio počeo izdavati prirodoznanstvene knjige na hrvatskom jeziku. Godine 1867. u Rijeci je objavio knjigu pod naslovom Vinarstvo.[42] U kontekstu carske posjete Rijeci nastalo je posljednje sačuvano Slamnikovo pismo svom nekadašnjem ravnatelju, koje glasi:

          Veleučeni Gospodine!

Izčekujući odgovor na dopis ovoga kr. ravnateljstva pod br. 63 od 27. Velj. upravo po glasu Vašega naputka, naravno od magistrata, da Vam ga prijavim, zakasnih novacah poslati; nu dalje, neće mi se otezati, evo jih u svoti 121 f 15 novč.

Za red i čistoću u sgradi nemojte se brinuti, štogod bogatstva imademo sve ću izněti, te najlěpše poredati.

         Poniznim naklonom milostivoj Gospoji, jesam Vaš

 

                                                                  ponizni sluga

 

Na Rěci 10. Ožujka 1869.                              Ljud. Slamnik[43]                  

 

Njegovo Veličanstvo car i kralj Franjo Josip I. posjetio je Rijeku nekoliko dana kasnije, točnije, 14., 15. i 16. ožujka 1869. godine. Tom prigodom bile su u gradu priređene velike svečanosti i vatrometi, mnoštvo naroda pozdravljalo je austrijskoga suverena s oduševljenim eviva i éljen. Njegovo Veličanstvo, kako pišu zagrebačke Narodne Novine, „primilo je poglavice gradjanskih i civilnih oblastih. Na govor municipalnoga predstojnika odgovori Nj. Veličanstvo, da se Rieka može uzdati u najtopliju podporu kralja u svem, čim se unaprediti može njezina znamenitost i njezino blagostanje.“[44] Car je pregledao Stabilimento tecnico i Pomorsku akademiju, gdje se zadržao dva sata, te tvornicu papira Smith & Meynier, razgledavši tamošnju manipulaciju s velikim zanimanjem. Na kraju je vlasnicima kazao da se mogu ponositi svojim djelom. Prisustvovao je i predstavi u riječkom Općinskom kazalištu, gdje će, pored ostalih, primiti na audijenciju i grofa Andrassyja. U službenim se izvješćima ne navodi da je Franjo Josip posjetio i hrvatsku gimnaziju, gdje se Ljudevit Slamnik bio pobrinuo da sve bude pripremeljeno u najboljem redu.

NAJPOZNATIJI SLAMNIKOV GOJENAC


Franjo Pavačić, portret povjesničara G. Koblera (ulje)

Među brojnim učenicima Ljudevita Slamnika, koji su tijekom tridesetak godina pohađali njegovu nastavu i uživali njegovu potporu, nalazio se i poznati slikar Franjo Pavačić (1860.-1931.), rodom iz Omišlja na Krku, koji je pretežno bio portretistom istaknutih riječkih ličnosti i slikar oltarnih slika. U monografiji Umjetnička Rijeka XIX. stoljeća, Boris Vižintin o njemu iznosi sljedeće biografske činjenice:

„Gimnaziju je polazio u Rijeci i već kao trećeškolac izložio portret tadanjega ravnatelja gimnazije Slamnika. Privatno se usavršavao u istaknutoga riječkoga slikara Francesca Pauera, profesora crtanja u mađarsko-talijanskoj gimnaziji. Nakon završene gimnazije, na poticaj ravnatelja Slamnika odlazi u Beč; tu je 1877. sa svega sedamnaest godina primljen u ´Kunstgewerbschule´. Nakon toga prelazi na Akademiju u Veneciji. Tu ostaje godinu dana, potom dvije godine živi u Firenci i napokon ga 1883. nalazimo u Rimu gdje živi i slika dva desetljeća, odlazeći povremeno u Napulj i na Capri. Godine 1896. vraća se u Rijeku, vrlo je djelatan desetak godina, potom ponovno odlazi u Rim. Bio je neko vrijeme i profesor na gimnaziji u Rijeci (1920) i u Zagrebu.

Kao i drugi riječki umjetnici prošloga stoljeća bio je pod utjecajem onodobne svijetle palete talijanskih umjetnika s konca XIX. stoljeća. Autor je svježih pejsaža i veduta (Kočija na žalu, Djevojka iz Capria), figuralnih kompozicija s povijesnom i biblijskom tematikom (Caeci vident, Vestalinke), oltarnih slika u Rijeci, Lubenicama (Sv. Franjo) i u Omišlju (Sv. Jelena Križarica, Sv. Obitelj obje u župnoj crkvi, i oltarna slika u Crkvi Sv. Duha) te portreta mnogih riječkih i zagrebačkih ličnosti (Portret povjesničara Koblera, zatim Giovannija Ciotte, Francesca Padoania, Michelea Maylendera, Juraja Haulika, Ivana Kiseljaka i Emanuela Korošca) rađenih u staloženoj tonskoj obradi.

Izlagao je na mnogim izložbama u Italiji, Mađarskoj i Hrvatskoj a godine 1898. na tisućljetnoj izložbi u Budimpešti nagrađen je srebrnom medaljom za Studiju fratra i Autoportret. Na Hrvatskom salonu 1898. izlagao je zajedno s Bukovcem. Njegova djela nalaze se u mnogim muzejima i galerijama u inozemstvu, u Modernoj galeriji u Zagrebu i Rijeci te Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci. Umro je 4. srpnja 1931. godine u Rimu.“[45]


[1] R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Tiskara Rijeka, Rijeka, 1993., str. 150-151.

[2] Isto, str. 151.

[3] A. Rački, Iz prošlosti sušačke gimnazije. Prigodom tristogodišnjice (1627.-1927.), Sušak, 1928. (pretisak Adamić - Rijeka 2007.), str. 50. M. Moguš, Antun Mažuranić, Zavod za znanost o književnosti. SNL, Zagreb, 1978., str. 11.

[4] M. Glogović, Tiskarska produkcija u Rijeci od 1848. do 1868, godine. Magistarski rad, Opatija, 1984., str. 122.

[5] A. Rački, nav. dj.,str. 53.

[6] M. Glogović, nav. dj., str. 126.

[7] A. Rački, nav. dj., str. 52.

[8] Glogović, nav. dj., str. 129.

[9] Isto, str. 156.

[10] Spomenknjiga Narodne Čitaonice Riečke, Sušak 1901, pretisak Rijeka, 2000.

[11] A. Rački, nav. dj., str. 52.

[12] J. Trdina, Bachovi husari i ilirci, GZH, Zagreb, 1980., str. 217.

[13] M. Čop, Riječko školstvo (1848-1918), ICR, Rijeka, 1988., str. 95.

[14] Rački, nav. dj., str. 53.

[15] M. Mezorana, Borba hrvatske gimnazije u Rijeci, u: Rijeka Zbornik, MH, Zagreb, 1953., str. 527.

[16] Isto.

[17] A. Rački,.nav. dj., str. 54.

[18] Isto, str. 54.

[19] Riečki novi list, god. II, br.31, 5. veljače 1908. u. Ljudevit Slamnik.

[20] M. Glogović, Tiskarska produkcija u Rijeci od 1848. do1868. godine. nav. dj., str. 103.

[21] Narodne Novine, br.115, 18. V. 1860. Za stogodišnjicu Kačićevu.

[22] I. Širola, Na Grobničkom polju dne 25. svibnja 1862. u: Grobnički zbornik 7, Rijeka, 2005., str. 309.

[23] Pozor, br. 24, 30. I. 1863.

[24] Pozor, br. 33,11. II. 1863. Iz Primorja, 8. veljače. Dopis (Slamnik).

[25] Glasonoša, III, br. 7, 15. II. 1863. F.Ž. Na senjskoj Rieci 3. veljače.

[26] I. Mažuranić, Pisma i govori, Sabrana djela, sv. IV, SNL MH, Zagreb, 1979., str. 525.

[27] Riečki novi list, br. 31, 5. veljače 1908., nav. dj.

[28] Glogović, nav. dj., str. 147.

[29] J. Trdina, Obrazi in značaji. Zbrano delo, peta knjiga, DZS, Ljubljana, 1952., str. 55.

[30] Isto, str. 58-59.

[31] Grč. „po sebi“.

[32] Lat. „pametnome je dovoljno“.

[33] Pismo Ljudevita Slamnika Antunu Mažuraniću, Rijeka 21. veljače 1861. Ostavština A. Mažuranića, NSK, Zagreb, 2490 R 5840.

[34] Moguš, nav. dj., str. 13.

[35] J. Trdina, Moje življenje, Zbrano delo, knj. 3, DSZ, Ljubljana 1951., str. 544.

[36] Isto, str. 545.

[37] Moguš, nav. dj., str. 14.

[38] Trdina, Moje življenje, nav. dj., str. 547-8.

[39] Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Ostavština Antuna Mažuranića, ozn. AM II S.

[40] Isto.

[41] Ir. Lukežić, Povijest riječkih konzulata, Adamić, Rijeka, 2004., str. 214.

[42] Hrvatski biografski leksikon, sv. 1, JLZ, Zagreb, 1983., str. 368.

[43] Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Ostavština A. Mažuranića, nav. fond.

[44] Narodne Novine, br. 61, 16. III. 1869. Nezvanično. O prev. boravljenju Nj. Veličanstva na Rieci.

[45] B. Vižintin, Umjetnička Rijeka XIX. stoljeća. Slikarstvo-kiparstvo. ICR, Rijeka 1993, str. 81.

 

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana