SUŠAČKA REVIJA broj 62/63

 


škurinje

PRIJE TRGOVAČKIH CENTARA ...

Kristina Benić

Poznati američki teoretičar povijesne znanosti Hyden White u pokušaju ilustriranja svog shvaćanja njene prirode izrekao je nešto što će svakome povjesničaru zasigurno vrlo neugodno zazvučati: ˝Povjesničari nisu znanstvenici, oni su nekrolozi jer se bave mrtvima˝. White nije htio time uvrijediti ili ismijati povjesničare već je samo pokušao jednom, pomalo morbidnom, analogijom rasvijetliti što je to zanat povjesničara. Sviđalo se nekome ili ne, činjenica je da se povjesničari bave istraživanjem nečega što osim u zapisima arhivske građe ili u obliku materijalnih ostataka više ne postoji. Tako ispada da povjesničari ispisuju nešto sadržajem vrlo slično epitafima, nadgrobnim pjesmama za mrtve.   

Društveno – ekonomske promjene koje Rijeka proživljava u novom stoljeću dovele su do procvata fenomena trgovačkih centara koji su postali novi hramovi gotovo svih stanovnika ovog grada. Pogodnim položajem riječko naselje Škurinje izazvalo je reakciju investitora, a posljedica je relativno velik broj trgovačkih centara na malom prostoru: Billa, Merkur, Konzum, Mercator, Getro. Najavljuju se i novi objekti. Svaka nova gradnja uzrokuje značajne promjene tamošnjeg svakodnevnog života i gospodarskog funkcioniranja, ali možda još i radikalnije, urbanističkog i geografskog izgleda Škurinja. U razdoblju prije trgovačkih centara identitet Škurinja prvenstveno se sastojao od niza ne previše atraktivnih stambenih zgrada koje su stršile sa strmog krševitog brda. Prije dvadeset godina Škurinje su bile riječka spavaonica, a danas su riječka trgovina. Postoji, međutim, identitet Škurinja kojega su trgovina i betonske zgrade zauvijek uništile. Taj identitet ˝povjesničar – nekrolog˝, o kojemu White govori, otkriva i ispisuje mu ˝epitaf˝.

Škurinje sigurno ne pripadaju onim područjima Rijeke koje zadivljuju istraživača i znatiželjnika – pisane je arhivske građe malo, a jedan od uzroka  tomu je perifernost koju je to područje imalo s obzirom na centar Rijeke, tj. na srednjovjekovno i novovjekovno područje grada. Trebalo je dosta vremena da razvoj Rijeke dođe do one točke u kojoj će Škurinje postati značajna zona za život. Prvi slikovni prikazi Rijeke XVI.  stoljeća iz kista Ivana Klobučarića svjedoče kako je srednjovjekovna Rijeka vrlo usko područje koje obuhvaća prvenstveno današnji uži centar. Ostatak prikaza zauzimaju crteži brežuljaka, livada...Ipak potpuno legitimno možemo se upitati ima li prostor izvan riječkih zidina svoju povijest, tj. je li Ivan Klobučarić prikazao sve što se moglo prikazati. Elementi škurinjske prošlosti, pa i one tako daleke, postoje – o njoj svjedoče materijalni ostaci, postoji i oskudna arhivska građa, a postoji i u mementu najstarijih stanovnika riječkog područja i njihovim zapisima.

            Rekonstrukcija je, na žalost, ometena već u temelju nizom namjernih ili slučajnih nesreća koje su uništile relevantnu arhivsku građu. Venecijanci pale Rijeku 1509. godine, prilikom čega stradavaju i dokumenti, godine 1784. obitelj Thierry organizirano na trgu u Kastvu spaljuje arhiv kastavske komune, dok godine 1828. izbija požar u potkrovlju pulske katedrale i stradava većina vizitacijskih zapisa Pulske biskupije… Tragedija se sastoji u tome što je riječ o tri središta koja su krojila sudbinu Škurinja – Rijeka, Kastav i Pula! U ovom niz nesreća možda se izgubilo previše. Ipak imajući na umu ˝povjesničara – nekrologa˝ upustit ćemo se u istraživanje svijeta Škurinja onih stoljeća čija je arhivska građa najviše stradala u vatrenoj stihiji, tj. razdoblju kasnog srednjeg  i ranog novog vijeka.

˝NEČASTIVI˝ TOPONIM

U početku možemo zaključiti da, ako nikako drugačije, Škurinje postoje bar kao naziv toponima na planovima Rijeke i riječkog područja iz XIX. i prve polovice XX. stoljeća. Takav je npr. slučaj s planovima iz 1814., 1861., 1879., i planovima nastalih između dvaju svjetskih ratova. Iako svaki od navedenih planova tim pojmom označava različitu širinu površine, za naše potrebe važnije je kako je riječ o nazivu čija je upotreba bila uobičajena i česta. Posebno je zanimljiv slučaj plana koji je nastao između dvaju svjetskih ratova, na kojemu pojam Škurinje čini korijen nekoliko različitih naziva: Scurigne (Škurinje), Valscurigne (Škurinjska draga), Via Valscurigne (Cesta Škurinjska draga), Scurigne superiore (Gornje Škurinje) i Scurigne inferiore (Donje Škurinje). Moramo se zapitati odakle uopće taj naziv?

Već sam spomen naziva izaziva u nama predodžbu nečeg ˝škurog˝, tj. tamnog, crnog… Mi klinci iz škurinjskih spavaonica ispisali smo na zidu, po uzoru na nazive bandi i hip-hop izvođača, DarkHood Boys. Bila je to interpretacija vlastite okoline od strane djece izložene MTV kulturi s kraja XX. stoljeća. No prije nas naziv se tumačilo i interpretiralo drugačijim rječnikom i različitim mentalnim sklopom. Dva poznata pisca o riječkom kraju iz prve polovice XX. stoljeća, Ivo Grohovac i Ivo Jardas,  svjedoče o nepremostivoj razlici između mentalnih sklopova nas, mladića odraslih početkom XXI. stoljeća, i njih, predratnih i međuratnih pisaca. Ivo Jardas 1939. u poznatoj Kastavštini  zapisuje kako ˝Mej temi bregi prvo sunce zajde i prvo se zaškuri ale zamrači lego gore va Halubje, pak tu dragu zovu Škurinja˝. Osim što Jardas vrlo uvjerljivo pokušava objasniti postanak naziva, on svjedoči i o nečemu drugome – o vremenu kada su stanovnici riječkog područja živjeli određeni prirodom, pa je i ovako vrlo sitna razlika, doslovno u broju sunčanih minuta, određivala naziv određenog lokaliteta. Značilo je to i život jer kriva procjena potrebe za suncem određene prehrambene biljke uzrokovala je propast ploda, a naposljetku i glad…O jednom drugom aspektu mentaliteta stanovnika prethodnih stoljeća izvanredno svjedoči zapis riječkog novinara, feljtonista i pučkog pjesnika Ivana Grohovca Riječanina u podlistku riječkog Novog lista, Negda i sad (starije uspomene riječke) 1913. i. 1914. godine.  Priča o porijeklu naziva Škurinje potpuno je smještena u religijski diskurs. Naziv Škurinje potječe ni više ni manje nego od samog Nečastivog! Grohovac pripovijeda kako je vrag s vrećom došao iz pakla na Drenovu brati drenjine. Nakon uspješne berbe vrag je krenuo nazad u Pakao, ali mu se putem razbila vreća u kojoj je nosio drenjine. To i ne bi bilo toliko strašno da mu nisu pale na jednom mjestu kade je bila velika škurina da jih ni mogel pobirat. Vrag je to ispričao prijateljima te se od tada taj kraj naziva Škurina.

Smještajući porijeklo naziva Škurinje u vremenski okvir Grohovac tvrdi bilo je to nekada va staro vreme pred stotine i stotine let. Va to vreme su još vrezi po zemlji hodili na noge…I doista,  pisani izvori za srednjovjekovnu povijest riječkog područja nam svjedoče o starosti naziva. Neizbježna je notarska knjiga Antuna de Rena de Mutine u kojoj se nalazi prvi spomen Škurinja i u kojem određuje njegov temeljni identitet sljedećih stoljeća – vinogradi i crkva Sv. Marije.  Za dan 2.V. 1437. notar je zapisao Terrenum positum in loco dicto schurigna in hos confines ab uno latere terrenum & lacus Ecclesiae Sce Marie de Schurigna. Gotovo svi izvori o Škurinju do XIX. stoljeća govore gotovo identičnim rječnikom – uvijek je riječ o spomenu poljoprivrednih površina, prvenstveno vinograda, i crkvici sv. Marije.

ZATRPANI IZVOR ŽIVOTA

Vrlo ranu pojavu djelovanja i života ljudi na Škurinjama omogućili su povoljni životni uvjeti. S padina brda koja zatvaraju spomenuti lokalitet Škurinjske drage kiša i vjetar tijekom dugog vremenskog perioda isprali su kvalitetniju zemlju, pa tako današnji pogled na navedene lokalitete svjedoči o izrazito kršnom terenu. No zemlja se je s padina spustila u samu dolinu formiravši slojeve vrlo plodne zemlje. O njenoj količini svjedoče i ovogodišnji problemi izgradnje trgovačkog centra Lidl, čija je gradnja upravo zbog mekanog i nestabilnog terena obustavljena. S druge pak strane kroz Škurinjsku dragu prolazi tijek jedne od većih bivših tekućica na riječkom području – Škurinjskog potoka ili Potoka. Od XVI. stoljeća oba naziva ove tekućice bila su gotovo jednako zastupljena u izvorima. U memoriji stanovnika Rijeke naziv  Potok usadio se toliko čvrsto da je cijeli jedan riječki kvart, čijim se područjem kretao donji tok potoka, dobio prema njemu ime. U XVIII. stoljeću započela je regulacija njegova donjeg toka koja je, uz prirodno presušivanje, rezultirala time da je Potok počeo nestajati iz vizure grada Rijeke. Naposljetku njegov tijek uključen je u sustav gradskog kolektora. Eventualno prilikom iznimno jakih kišnih padalina moguće je u gornjem toku zamijetiti lagani protok vode. No suvremeni Riječani za Potok više gotovo i ne znaju jer on je nestao ispod novoizgrađenih riječkih stambenih naselja, industrijskih zona, trgovačkih centara…Prirodni oblik korita moguće je danas vidjeti samo u šumi iznad Osnovne škole Ivana Zajca, upravo na terenu uz kojega se i veže stoljetna upotreba naziva Škurinje. Osim zaraslog korita na tom području ostao je sačuvan i most izgrađen od kamena, čija starost nam je nepoznata. Spoj tekućice i nataložene plodne zemlje rezultirao je time da već iz vremena prapovijesti postoje sačuvana materijalna svjedočanstva o postojanju ljudskog života na području Škurinja. Tako je npr. na lokalitetu poznatom pod nazivom Vela straža (brdo iznad Getroa) bila smještena kamena nastamba koja je znatno prije dolaska Slavena, tj. Hrvata, bila korištena kao zaklonište za ljude i stoku. Nažalost, kako je primijetila i dr. Radmila Matejčić, okolna stanogradnja uništila je potencijalno bogato nalazište i time nam onemogućila pobliže poznavanje tog razdoblja povijesti Škurinja. Tek izvori kasnog srednjovjekovlja počet će nam značajnije progovarati…

FENOMEN GRANIČNOSTI

Jedna od specifičnosti riječkog područja jest graničnost između nekoliko različitih političkih vlasti. Tako je, npr., vrlo dobro poznata uloga koju je sve do polovice XX. stoljeća imala Rječina u razdvajanju riječkog i trsatskog, a kasnije sušačkog dijela grada. Problematičnost i spornost riječkih granica ne iscrpljuje se samo u problemu istočne granice već su jednako tako bile sporne i njegove kopnene  granice prema sjeveru i zapadu. Upravo su Škurinje jedno od područja na kojemu je problem granice od srednjovjekovnog do suvremenog razdoblja bio izrazito izražen, a nedostatak prirodne barijere kao što je Rječina problem je činio pravno zamršenijim.

Sudbinu srednjovjekovne Rijeke određuje pripadnost tzv. Kvarnerskom posjedu kojeg uz nju još čine Kastav s cjelokupnom Kastavštinom, Veprinac, Lovran, Mošćenice i Brseč. U skladu s feudalnim pravno-ekonomskim odnosima srednjeg vijeka, Kvarnersko imanje nije imuno na promjenu gospodara. Godine 1399., nakon gotovo dvostoljetne vlasti obitelji Devinskih, cjelokupni posjed prijelaz u vlast obitelji Walsee. No godine 1466. odvija se ključna promjena u vlasti nad Kvarnerskim imanjem – Robert Walsee umire, te cjelokupni posjed zajedno s Rijekom prelazi u ruke moćne srednjoeuropske feudalne obitelji – Habsburgovaca. Vrhovna vlast Habsburgovaca nad Kvarnerskim imanjem do Napoleonovih osvajanja i nacionalnih previranja XIX. stoljeća gotovo nijednom nije bila dovedena u pitanje. Izvor problema postale su granice između samih sastavnih dijelova Kvarnerskog imanja koji su dijelili zajedničku sudbinu promjene vrhovne vlasti, ali ne i vlast nad samim njegovim dijelovima kao što su Rijeka, Kastav, Veprinac, Mošćenice…Iako su, naime, Habsburgovci upravljali posjedima pomoću imenovanih kapetana i dalje je bila jasno izražena autonomija Rijeke, Kastva, Veprinca i Mošćenica koja je bila određena njihovim vlastitim statutima. O tome jasno svjedoči odredba iz 1498. Maksimilijana Habsburškog kojom se njihova autonomija potvrđuje. U skladu s time odredbe habsburške uprave vrlo su strogo određivale i granice između različitih posjeda, pa tako i između  Rijeke i Kastva. Upravo iz jedne takve potrebe nastao je i 1480. godine akt cara Fridriha III. kojim se sjeverozapadni i sjeverni dio riječkog distrikta odvaja od Rijeke, te se formira širok pojas zemljišta koji se proteže od Brguda na moru (područje blizu 3. maja) do Lopače i Rječine. Navedeni lokaliteti predstavljali su krajnje točke granične crte izdvojenog teritorija prema Rijeci.  Pod nazivom Podbreg navedeni teritorij dan je u zakup, te je civilnu upravu nad njim dobila Kastavska gospoštija. Bio je to zametak sukoba koji će stoljećima zaokupljati zinteresirano stanovništvo s obje strane granice.

Među teritorijima koje je granica Podbrega prema Rijeci vrlo oštro presijecala nalazilo se i područje Škurinja. O tome vrlo lijepo svjedoče dva dokumenta iz 1554. i 1758. godine o razgraničenju Podbrega prema Rijeci. Među ostalim lokalitetima kao pozicije međaški kamenova  jasno se ističu Škurinje i crkva sv. Marije:…silazeći prema crkvici Sv. Marije u Škurinjama ili pak izdašnija formulacija iz 1758. godine silazeći u Škurinje iznad zemljišta Škrobonja, iza crkve Sv. Marije u Škurinjama, uzlazeći istočno, u šumici Host. Uočljivo je kako je u razgraničenju između Podbrega, odnosno Kastva i Rijeke jednu od važnijih uloga odigrao smještaj crkvice sv. Marije. Područje sjevernije od crkvice (današnje područje Osnovne škole Ivana Zajca, trgovačkog centra Getro i starog naselja Škurinje) pripadalo je u civilnoj upravi Kastva, dok je područje južnije od crkvice (današnje područje trgovačkog centra Mercator,  dugogodišnje područje poduzeća Parkovi i nasadi) pripadalo civilnoj upravi Rijeke. Posljedice ovakvih razgraničenja izazivale su nezadovoljstvo lokalnog stanovništva jer pripadnost Kastvu ili Rijeci nosila je drugačiju pravnu regulativu vlasništva i finacijskih obveza, dok su također postojali i tereni s jedne ili druge strane granice za čije vlasništvo su se zainteresirani bili spremni boriti. 

Tek 1781. godine Podbreg će prestati postojati kao poseban posjed, te je cjelokokupnim teritorijem pripojen riječkom okrugu. Njegovi dijelovi podijeljeni su između riječkih općina Plase i Drenova, a crkvica sv. Marije i Škurinje prestali su biti granično područje s Kastvom. Od tada je Škurinje cijelom svojom dužinom, tj. od izvora Potoka postalo sastavnim dijelom Rijeke, čime se je njegova budućnost potpuno vezala uz razvoj tog grada.

RIJEČKI STATUT: NE USUDI SE ZA SVOJU POTREBU… UNOSITI STRANO VINO…

Sukoba sigurno ne bi bilo kada se sporni tereni ne bi od strane zainteresiranog stanovništva smatrali vrijednim. Povoljna kombinacija prirodnih uvjeta činila je terene na Škurinjama plodnima, što je u uvjetima srednjovjekovne privrede i tadašnje razine tehnoloških dostignuća značilo borbu za same temelje preživljavanja. Posjedovanje većeg ili manjeg broja plodnijeg ili neplodnijeg zemljišnog terena određivalo je razinu ekonomskog bogatstva, a u krajnjoj liniji moglo je biti i jedini izvor nečijih prihoda, tj. temelj preživljavanja. Funkcija zemljišta na Škurinjama bila je prvenstveno podređena uzgoju vinove loze, što znači da su najveći dio površine zauzimali vinogradi. Dobiveni vinski proizvod u srednjovjekovnom društvu, pa tako i u društvu Rijeke, imao je bitno drugačiju funkciju od one koju mu mi danas pridajemo. Vino je bilo jedan od stupova prehrane. Osim toga u društvu obilježenom kršćanskom religijom vino je bila i krv Kristova, što je veza koja je bila puno jača od simbolične. Vino je bilo i platežno sredstvo u složenom feudalnom srednjovjekovnom poreznom sustavu. Od tuda i dogovor iz 1470. godine priora augustinskog samostana Damjana  i Antuna Rosovića, prema kojemu potonji dobiva na upotrebu vinograd na Škurinjama te za uzvrat mora plaćati dva spuda vina na godinu.

Reguliranje života i funkcioniranje društva početkom XVI. st. određivalo se statutima. Jedan od značajnijih statuta zacijelo je riječki. Njegova temeljna vrijednost je što je izvanredno vrelo za pokušaj rekonstruiranja života riječkog kasnosrednjovjekovnog stanovništva. I ono što je za našu temu najvažnije, ne samo stanovništva u samom, zidinama ograđenom, gradu Rijeci, već na području cijelog njenog distrikta. Brežuljci Klobučarićevih prikaza postaju oplemenjeni jer ovaj statut jasno svjedoči kakvu su ulogu okolna područja imala za život samog grada. Bilo je to područje vrtova, šuma, livada, vinograda i maslinika. Iako je uvoz bio značajan izvor prehrambenih proizvoda, lokalni izvor hrane nisu bilo zanemarivi.

Vinogradi, maslinici, vrtovi bili su područje nadzora poljara koji su patrolirali po riječkim poljoprivrednim prostorima nadzirući poštivanje propisa. O važnosti reda svjedoči i oštrina kazne – npr. ako je netko pustio ovce bez nadzora, trebalo ga je izložiti na gradski stup srama! O važnosti vinogradarstva možda najbolje ukazuje sljedeća odredba: Ako pak bude koja osoba optužena, da je posjekla koju lozu ili koji čokot, jedan ili više, ili da je posjekla maslinu ili kakvo plodonosno drvo u nečijem vinogradu, vrtu ili povrtnjaku bez dozvole vlasnika, neka padne pod kaznu od 8 libara za svako otkinuto ili posječeno drvo ili oštećeno, i na nadoknadu štete vlasniku posjeda. I ako ne bi imala odakle platiti, neka bude u gradskom zatvoru kroz mjesec dana…Vrijednost od osam libara bila je nešto veća od vrijednosti jednog zlatnog dukata, a očito i jednaka vrijednosti 30 dana gradskog zatvora. Osjetljivost na oštećivanje vinove loze i grožđa još je očitija iz odredbi prema kojima svatko tko za vrijeme berbe u vinogradu ne drži psa zavezanog oko vrata mora platiti 3 libra, a ako vlasnik zatekne nečijeg psa da mu oštećuje grožđe, ima ga pravo odmah ubiti! Ništa drugačiji odnos prema zaštiti plodova nije bio ni u onom dijelu Škurinja pod nadzorom Kastavske Gospoštije, gdje je bio, reguliran Kastavskim statutom: Ošće, prasci, ki bi prišli na kuntradu, ili pošli pasačem, ima se dat jedan prasac u grad za komun, i prodati libricu po soldin jedan, a salo za komun po soldina dva librica.                      

Pojedince čije su posjede na području Škurinja propisi Riječkog statuta štitili zahvaljujući određenim fragmentarnim izvorima moguće je donekle imenom utvrditi, izvora je jako malo. Ipak mrvice je moguće posložiti. Tako je npr. 1571. vinograd na Škurinjama posjedovao Giovanni Celebrini, član obitelji koja je u Rijeku vjerojatno došla iz Bologne, te je u njoj obavljala mnoge upravne poslove. Povijest zemljišta, tj. vinograda na Škurinjama, puno je poznatija kada je riječ o crkvenoj povijesti i vlasništvima crkvenih ličnosti.  Stoga možemo biti zadovoljni što je gotovo puka sreća omogućila čuvanje popisa vlasnika riječkih vinograda u fondu isusovačkog samostana u Državnom arhivu u Zagrebu. Iako popis potječe iz 1775. godine, dakle vremenski se bliži gornjoj granici našeg interesa, odličan je pokazatelj i stanja prethodnih stoljeća. U njemu se nalazi vrlo precizan prikaz broja i veličine vinograda, ali i imena njihovih vlasnika na području cjelokupnog predjela Škurinja, tj. djela koji se nalazi unutar Rijeke, ali i  unutar Podbrega.  Pred nama se nalazi niz imena i prezimena  koja nam predstavljaju prozor u prošlost Škurinja: Antonio Steffan Verbaz, Nobile signora vedova quodam Giacomo di Zanchi, Nobile signor Saverio de Orlando, Signor Cristofforo Brancovich, Nobile signor Antonio de Zanchi, Vedova Signora Antonia Simich nata Possich, Signor Giovanni Lajtner, Vedova Signora quondam Renaldi, Nobile Signor Carlo Thian, Vedova Signora Miller, Signor Giovanni Poglajen, Nobile Signor Antonio Barchich,  Nobile signor Marco Sussani, Signor Samsa, Michele Superina, Mattio Superina, Vedova quondam Antonio Cergnar. Kako možemo uočiti na temelju titule ˝nobile˝, neki od vlasnika zemljišta na Škurinju pripadali su riječkom aristokratskom sloju, dok su neki od vlasnika bile i žene koje su ostale udovice, te im je zemljište ostalo u nasljedstvo. ˝Nobili˝ koji su imali vinograde na Škurinjama pripadali su uglednim riječkim obiteljima koje su u Rijeci obavljale niz odgovornih upravnih funkcija. Tako npr. Antonio Barchich pripada obitelji koja se u Rijeci spominje od XVI. stoljeća, te je dala gradu niz kanonika, sudaca, gradskih savjetnika, liječnika…Jednako tako je i sam Antonio 1740. godine bio gradski savjetnik, a u nekoliko navrata i gradski sudac.  Ugledu i bogatstvu obitelji pridonosilo je i Antonijevo posjedovanje i korištenje vinograda. I druge obitelji ˝nobila˝ koje su imale vlasništva na Škurinjama svojim karijerama bile su vrlo slične onoj Antonija Barcicha. Vlasništvo nad škurinjskim vinogradima nije činilo zanemariv dio njihovih prihoda, iako zasigurno nije pripadalo ni posjedima koji su činili njihov temelj. Vrlo hladna statistika nam kaže kako se na području Škurinja 1775. godine nalazilo 18 vinograda od kojih je šest okarakterizirano kao ˝grande˝, tj. veliki. S druge pak strane područje susjedne Drenove čini lokalitet s najvećim brojem vinograda, 44, ali samo četiri vinograda zapisivači su okarakterizirali kao velike. 

Već smo spomenuli kako su škurinjski vinogradi koji su bili pod nadzorom Rijeke, a ne Kastva, prema regulaciji Riječkog statuta bili pod nadzorom poljara. Njihove kontrole i kažnjavanje čine samo jedan od slojeva svakodnevnice riječkih, odnosno škurinjskih vinograda. Povijesni izvori sačuvali su nam imena dijela vlasnika zemljišta, no jesu li oni doista i boravili na području Škurinja? Da li su oni šetali svojim vinogradima? U stil života svakog navedenog vlasnika zbog nedostatka izvora ne možemo detaljnije ulaziti. No ipak, moramo priznati kako nije previše vjerojatno da su se sami ˝nobili˝ uz svoje upravljačke poslove u Rijeci, upuštali i u odlaske na Škurinje kako bi okopali vinograd. Uostalom  velik broj vlasnika zemljišta su i žene, pa je malo vjerojatno kako je njihova fizička snaga bila dovoljna za održavanje cijelih vinograda.

Moramo se pitati tko su ti ljudi koji su na Škurinjama živjeli, obrađivali vinograde, obavljali berbu, izrađivali vino… Nažalost, više se možemo pitati no odgovora možemo dobiti. Izvori XV., XVI., XVII. i XVIII. stoljeća nisu samo uništeni nemarom i nesrećama već nerijetko njihovi zapisivači nisu ni smatrali vrijednim pisati o tom sloju stanovništva. Ipak vijesti i opažanja putopisaca iz kasnijih stoljeća intrigriraju maštu. Još početkom XX. stoljeća postojalo je sjećanje o ˝dugotrajnom˝ feudalnom društvu Škurinja: Za ježovitari se, ča j' boja va Škurinje, bilo j'reške gospodi, ka su držala hmeti, se tamo nejde do tisuće osan sto devedeset i petega leta. Zadnji gospocki hmet je bil neki Zvane Srok Gujić. Potla se j'gospošćina rasprodala i gospockega sela j'nestalo. Se, ča j'bilo bojo va Škurinje, je bil kupil nejde za ten neki Bodul Tonino.  

 UPRAVA AUGUSTINACA

Već smo uočili kako je značajan objekt identiteta Škurinja crkvica sv. Marije – ona je bila mjesto riječke granice, sajma, religijskih obreda, fizičkih obračuna… To je primjer na kojemu vrlo lijepo možemo vidjeti koje je posebno mjesto Katolička crkva uživala u srednjovjekovnom društvu Rijeke. Crkva je bila vlasnik i upravitelj zemljišta, ali i čimbenik koji je određivao kulturno-društvenu dimenziju života u Rijeci baveći se kulturnim i karitativnim radom.  Prostor Škurinja odigrao je u tom konktekstu značajnu ulogu…

Augustinci pripadaju onim crkvenim redovima čija prisutnost u Rijeci nije toliko istražena koliko npr. djelatnost reda kao što su franjevci. Vjerojatni uzrok tomu leži u činjenici da red augustinaca danas ne postoji ni u Rijeci, ali ni u cijeloj Hrvatskoj! Ipak, u urbanističkom izgledu Rijeke augustinci su ostavili neizbrisiv trag u obliku samostana i crkve sv. Jeronima smještenih na današnjem Trgu Riječke rezolucije. Značajan dio njihove djelatnosti bio je omogućen upravo posjedima i djelovanjem na prostoru Škurinja.

Nazočnost augustinaca u Rijeci možemo pratiti od XIV. stoljeća, iako nije moguće sa sigurnošću utvrditi točan datum njihovog dolaska. Premda su sami za sebe tvrdili kako su u Rijeci odigrali značajnu ulogu u pokrštavanju u X. st., njihovu prisutnost u Rijeci možemo pratiti  od 1368. godine koja je zabilježena u analima augustinskog samostana u Ljubljani. Pomoću oporuka umrlih stanovnika Rijeke i vlastitom kupovinom red je došao u posjed značajnih materijalnih dobara. Vrlo uskom povezanošću s riječkim feudalnim gospodarima, obitelji Devinskih i Walsee, a kasnije Habsburgovcima, red je dobio pravo i na četvrtinu od desetine koju je Rijeka plaćala u vinu, žitu i janjadi.  U izravnom posjedu reda bile su kapele Sv. Andrije, Sv. Cecilije, Sv. Nikole i Sv. Martina. Ipak srednjovjekovna Crkva nije samo središte religijskog života već i vrlo aktivan sudionik gospodarstva. Drugačije nije bilo ni s riječkim augustincima koji su na području Rijeke posjedovali niz obradivih zemljišta i gospodarskih objekata – vrtove i mlin na Brajdi, Mihačevoj Dragi, Mlaki, rudnik željeza u Klani… Ne može proći nezamjetno često spominjanje Škurinja u dokumentima augustinskog samostana. Samostan je, naime, na Škurinjama posjedovao značajan posjed koji se je sastojao od šume i vinograda. Stabilna situacija u posjedu nekretnina omogućavala je augustincima i iznajmljivanje vlastitih zemljišta u zamjenu za naturalna ili novčana davanja. Tako je 1470. godine prior samostana Damjan unajmio vinograd i vrt na Škurinjama izvjesnom Antunu Rosoviću koji je za tu uslugu bio dužan augustincima godišnje davati dva spuda vina i šest šilinga na mjesec. Šezdesetak godina kasnije, 1527. godine, izvjesni Franjo Marković predao je augustincima svoju kuću u gradu Rijeci, tj. kuću unutara gradskih zidina, dok je u zamjenu dobio vinograd na Škurinjama.

KONSTANTA CRKVICE: GRANICA, MOLITVA, SAJAM, BOLNICA…

No nisu augustinci jedine crkvene ličnosti koje su ostvarivale svoje interese na tom području. Osim što su vinogradi i vrtovi uz Škurinjski potok bili jedan od kamenčića u lokalnoj crkvenoj ekonomiji, izvor prihoda i hrane augustinskog reda, Škurinje su imale i svoj vlastiti religijski život najkasnije od XV. stoljeća. Riječ je o ulozi već spomenute  kapelice sv. Marije. Danas sporedna u škurinjskoj župi, Župi Ivana Krstitelja, crkvica ne odaje dojam višestoljetne starosti i atraktivnosti. Ipak želimo li razmišljati o Škurinjama srednjeg vijeka, moramo upotrijebiti imaginaciju – tada nije bilo prometne Škurinjske ceste, Osnovne škole Ivana Zajca, autobusne garaže Autotransa… Podno crkvice tekao je Škurinjski potok potičući rast vegetacije i uspjeh poljoprivrede. Područje prema potoku okupljalo je plodne vinograde i vrtove. Danas nema ni potoka ni vinograda... Tko je crkvicu izgradio i zašto baš na navedenom mjestu nije poznato, iako prema usmenom svjedočenju najstarijih živućih stanovnika Škurinja riječ je bila o lokalitetu na kojemu se ukazala Djevica Marija.   Ipak dokumenti iz XV. stoljeća fragmentarno nam svjedoče o njenom životu i nosiocima njene djelatnosti. Već je poznati riječki notar 1437. i 1453. zabilježio podatke o vinogradima i napravama za kaljenje grožđa koje crkvica u svojoj okolini posjeduje.    

Cijela Rijeka je tada bila samo jedna župa, a njeno upravljačko središte bilo je daleko – u Puli. Sve do razdoblja vlasti i reformi Josipa II. (1780.-1790.) riječka je župa u sastavu Pulske biskupije. Ipak ne možemo govoriti o strogoj podređenosti crkvenim vlastima smještenima u Puli. Rijeka, pa i Škurinje od prve pojave njegovog naziva bili su dio habsburških zemalja. S druge pak strane Pula je bila stabilan posjed Mletačke Republike. Kako je riječ o dvije sile između kojih je gotovo konstantno postojalo stanje neprijateljstva, koje je između 1615. i 1618. rezultiralo otvorenim ratnim sukobom, pulski biskup u Rijeci nerijetko je bio prihvaćan samo kao formalni upravitelj riječke župe. Tako je npr. 1596. godine nadvojvoda Ferdinand Habsburški zabranio riječkim svećenicima i klericima da se u slučaju sporova obraćaju biskupskom sudu u Puli! Razdoblja otvorenog neprijateljstva zamjenjivana su periodima stabilnosti, kao što je npr. razdoblje biskupovanja Bernardina Cornianija koji je od 1664. do 1688. svake godine dolazio u Rijeku. Zasigurno stabilnim periodom u međusobnim odnosima mletačkih i habsburških podanika možemo smatrati i obavljanje vizitacija naloženih iz pulske biskupije. Biskupske vizitacije bile su obveza propisana tek 1585. godine. Njihov osnovni cilj bio je kontrolirati vjerski život u župama  prema odredbama protureformacijski usmjerenog Tridentskog koncila. Upravo jedna takva vizitacijska kontrola odvijala se u jesen i proljeće 1658. i 1659. godine. Zahvaljujući njoj ostao nam je sačuvan prvorazredni podatak o području Škurinja – među posjećenim mjestima odvijanja vjerskoga života obavljena je i kontrola škurinjske crkvice sv. Marije. Zapažanja don Horatija Moreschija, nadžupnika Šišana, u ovom slučaju izvršitelja vizitacije 18. listopada 1658., ne zaslužuju osiromašivanje prepričavanjem: Pripada gradskoj ubožnici, koja ima obvezu da je čuva i održava. Ima jedan jedini posvećeni oltar s palom u plitkom reljefu i dolično je opremljena svim potrebnim stvarima. Odredi nabaviti mjedenu svjetiljku i da se što prije popravi krov. Mise se služe na blagdane Blažene Djevice, te trećega svibnja, kada je svetkovina iste crkve, a  riječki kaptol služi pjevanu misu za njene milodare. Kako bismo bolje razumjeli nadžupnikov izvještaj, morat ćemo se vratiti jedno stoljeće unazad…

Od izravnijeg značaja za djelovanje crkvice sv. Marije i odvijanje vjerskog života na području Škurinja zacijelo su ličnosti koje su predstavljale odvajanje riječke župe od pulskog biskupa: arhiđakon, župnik i kanonički zbor. Arhiđakona možemo okarakterizirati kao najvišu crkvenu osobu na riječkom području koja je imala vlast u gotovo cijelom austrijskom području Pulske biskupije. Kanonički zbor je pak bio skup crkvenih osoba koje su vršile temeljne upravne funkcije u riječkoj župi. Upravo iz njihovih redova Gradsko vijeće biralo je župnika. Civilna i društvena uprava nad područjem Škurinja u XV. i XVI. stoljeću bila je izrazito kompleksna, te se pripadnost mijenjala između Rijeke, Kastva i Podbrega. Svaka promjena pripadnosti značila je i određenu promjenu u svakodnevnici…Ipak jedna od promjena u crkveno-administrativnoj pripadnosti imala je dalekosežne posljedice čak za život i razvoj samog grada Rijeke smještenog unutar gradskih zidina.

Od 1544. godine poslove u riječkom Kaptolu obavljao je Giacomo Giacomini, član obitelji koja je u Rijeci izgradila značajan ugled od početka XVI. stoljeća i čiji su članovi obavljali niz funkcija u gradskoj i crkvenoj upravi. Do svoje smrti 1572. godine Giacomo Giacomini je bio kontinuirani član Kaptola, te je unutar njega zacijelo izgradio značajan ugled i utjecaj. Kako su crkveni velikodostojnici bili gotovo jednaki feudalnim upravljačima, Giacomini je na upravu i uživanje dobio posjed i objekt škurinjske crkve sv. Marije.  Uznapredovavši u hijerarhiji Kaptola, 6. siječnja 1572. bio je izabran za riječkog arhiđakona, no smrt ga je zatekla vrlo brzo – već šestog prosinca iste godine u kojoj je i izabran, arhiđakon je bio mrtav. Njegovom smrću otvorilo se i pitanje uživanja beneficija crkve sv. Marije i njenih okolnih posjeda.

 Već od sredine XV. stoljeća u Rijeci nailazimo na pokušaje organiziranog tretmana bolesnih osoba. Osnovnu ulogu nije imala bolnica već gradsko sirotište, čiji prvi spomen postojanja potječe iz 1440. godine. Također i statut grada Rijeke, iz 1530. godine, sadržava odredbu prema kojoj svaki onaj, koji bude prodavao ili pekao kruh manje težine, nego je gore navedeno, neka povrh kazne izgubi kruh, koji bude manje težine, a čija polovica neka pripadne službenicima, koji su ga ustanovili, a druga polovica ubožnici sv. Marije. Služeći se primjerima iz europskih gradova koji su bili slične veličine srednjovjekovnoj Rijeci, možemo pretpostaviti koja je uloga ubožnice sv. Marije bila: zbrinjavanje i pokušaj liječenja zaraženih stranaca, nemoćnih starijih osoba, domaćih siromaha i napuštene djece. Već navedena odredba Statuta pokazuje kako su gradski upravitelji smišljali razne načine kako bi rad ubožnice bio omogućen i uspješan. Ipak šezdesetih godina petnaestog stoljeća dolazi do značajnih promjena – ubožnica mijenja mjesto obitavanja, te tako s obzirom na novu kapelicu kraj koje je smještena postaje ubožnica, tj. Bolnica sv. Duha. Osim položaja i naziva mijenja se i ekonomska baza djelovanja ubožnice i bolnice. Već posjet nadvojvode Karla Rijeci 1567. godine donosi obećanje o pomoći gradskom skloništu siromašnih staraca i nemoćnih bolesnika. Godina 1572. donosi i konkretne poteze u omogućavanju djelovanja Sv. Duha: na uvezeno vino i ulje nameće se daća koja će biti odvojena za djelovanje ubožnice. Kako to nije bilo dovoljno, nadvojvodina kancelarija 25. veljače 1573. donijela je akt koji će odrediti sudbinu značajnog područja Škurinja sve do druge polovice XX. stoljeća. Dokument sačuvan u arhivu u Grazu svjedoči kako je cjelokupni posjed koji je uživao preminuli arhiđakon Giacomo Giacomini predan ubožnici-bolnici Sv. Duh. Crkvica sv. Marije zajedno sa svim posjedima, tj. vinogradima i vrtovima predana je na upotrebu reorganiziranoj riječkoj ubožnici i bolnici, dok je za uzvrat imala obvezu održavanja crkvice i bogoslužja u njoj. Ovime je zaokružen zanimljiv put riječke ubožnice – naziv pod kojim je započela svoje djelovanje, Sv. Marija, ponovno joj se je vratio, ali sada sa značajno drugačijom ulogom koja će trajati stoljećima. Posjetivši Škurinje i crkvicu sv. Marije u listopadu 1658. Moreschi je posvjedočio o već stoljetnoj povezanosti života malene kapelice i riječke brige za bolesne i nemoćne. Riječ je mirnom i pozitivnom aspektu njenog postojanja – proizvodi s njenih dobara pomagali su riječkoj bolnici, dok je malobrojno lokalno stanovništvo imalo osigurano mjesto za održavanje vjerskoga života. Posebno je zanimljivo kako su sve do dvadesetog stoljeća bolnička zemljišta oko crkvice i na njima novoizgrađeni objekti poslužili za skrb nad bolesnim osobama – na Škurinjama su bili smješteni psihički bolesnici čiji je dio terapije bio održavanje onih istih vrtova koji su nekoliko stoljeća prije pružili ekonomsku bazu samom uspostavljanju riječke bolnice. Epizoda je to koja je lokalitetu  među mladima Škurinja priskrbila vrlo intrigantno ime – Ludnica! Naposljetku došlo se čak do toga da suvremeni poznavatelji okultnog 2007. godine utvrde kako je navedeno područje opsjednuto duhovima s ne baš najboljim namjerama. Uostalom, vidjeli smo već kako je i Ivo Grohovac 1913. godine sudbinu Škurinja povezao s okultnim osobama. Buduća istraživanja, novopročitana i pronađena arhivska građa, pomoći će nam u pobližem upoznavanju ove intrigantne priče i ispisivanju novih povjesničarskih ˝epitafa˝…

 LITERATURA

1.    Bauer Munić, Vesna, Sakralna arhitektura istočnoistarskih komuna od XII. do XVIII. stoljeća, Alfa, Zagreb, 2005.

2.    Bertoša, Miroslav, Izazovi povijesnog zanata – lokalna povijest i sveopći modeli, Antibarbarsu, 2002.

3.    Ekl, Vanda, Živa baština – studije i eseji, Izdavački centar Rijeka, 1994.

4.    Grohovac Riječanin, Ivo, Negda i sada – podlistak (1913./14), Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1999.

5.    Kobler, Giovanni, Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, Unione degli Italiani e dell'Istria e di Fiume, Università popolare di Trieste, Trst, 1978.

6.    Jardas, Ivo, Kastavštinagrađa o narodnom životu i običajima u kastavskom govoru, zbornik Ivan Matetić Ronjgov, Zbornik 3., Kulturno-prosvjetno društvo ˝Ivan Matetić Ronjgov˝, Rijeka, 1994.

7.    Marković, Mirko, Kartograf Ivan Klobučarić i Rijeka, Adamić, Rijeka, 2002.

8.    Matejčić, Radmila, Kako čitati grad – Rijeka jučer, danas, Adamić, Rijeka, 2007.

9.    Matejčić, Radmila i Marijan, Ars aesculapii, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1982.

10.  Munić, Darinko, Kastav od najstarijih vremena do suvremenih dana, Grad Kastav, Kastav, 2002.

11.  Munić, Darinko, Riječki vinogradi 1775. godine, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, svezak 29., Pazin-Rijeka, 1987.

12.  Peloza, Makso, Riječka metropolija, Rijeka, 1973.

13.  Skupina autora, Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1988.

14.  Statut grada Rijeke iz godine 1530., priredio Herkov, Zlatko, Edit, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2001.

15.  Stražičić, Nikola, Riječki izvori i vodotoci u vremenu prošlom i sadašnjem, Izdavački centar Rijeka, 1999.

16. U kraljevskim stranama i pod Svetim Markom – vizitacije u pulskoj biskupiji na austrijskom i mletačkom području godine 1658. i 1659., Adamić, Rijeka, 2003.

17. Zakon grada Kastva od letta 1400,. priredio Munić, Darinko, Grad Kastav, Kastav 2000.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana