SUŠAČKA REVIJA broj 62/63

 


riječke veze

STENDHALOVIH PET DANA U RIJECI

Saša Dmitrović

U eseju Bajoslovni Stendhal, iz 1954., Tin Ujević osvrnuo se “na njegov dolazak u Trst i na Rijeku, jer je taj događaj u nas nedovoljno poznat.”  I danas, pedeset i četiri godine poslije, porazno zvuči činjenica da  o tome ne znamo gotovo ništa!   Ovdje nećemo proučavati život slavnog književnika (1783.-1842.) i njegovo djelo, niti Stendhalov sindrom i  beylizam. Biti će ovo spomen na njegovih pet riječkih dana i okolnosti koje su ga dovele na sjeverni Jadran. 


Stendhalov portret, vlasništvo ustanove Museo Napoleonico u Rimu

Henri Beyle, iako rođen u Grenoblu 23. siječnja 1783.godine, preuzeo je ime Stendhal prema pruskom gradiću nekoć poznatom po karnevalima i maškaranim zabavama. Bio je to tek jedan od dvjestotinjak pseudonima, svakako najznamenitiji, književnika koji je stekao simpatije i priznanje tek budućih generacija.

Stendhal je u mladosti imao sreću da mu je  rođak Pierre Darrieux bio Napoleonov savjetnik u glavnom stožeru, pa  je i sam Stendhal (za Napoleonovu armadu samo Henri Beyle) proputovao veći dio Europe i Rusije kao djelatni časnik , no najviše je posjećivao i zavolio Italiju gdje se zanosio renesansnim, moralno slobodnim i smionim idejama koje je afirmirao u djelima poput Talijanske kronike, Parmski kartuzijanski samostan, Povijest slikarstva u Italiji...

 

KARBONARI, TAJNA DRUŠTVA...

Tijekom svojih talijanskih boravaka upoznao je Antonija  Canovu, Alessandra Manzonija, Giovannija Battistu Niccolinnija, Silvija Pellica, Tomassa Grossija, Cesara Aricija. O zanosu za Italijom A.G.Matoš veli:”Stendhal ljubljaše Italiju, jer mišljaše da u njoj, pored ljepote, ima najviše odvažnosti, strasti, a najmanje morala, jer po njemu moral i prijetvornost isto.”

Najvažniji nositelji političkih promjena s početka devetnaestog stoljeća bila su nacionalistička tajna društva. U Italiji su poglavito glavnu ulogu u buđenju  nacionalne svijesti odigrale masonske lože. Masoni su utjecali na najslavnije nacionalističko tajno društvo, karbonare. No, za razliku od “starije braće”, karbonarima su politički ciljevi na prvom mjestu. Ta ideologija ambicioznog srednjeg sloja nije bila nepoznata Henriju Beylu. Štoviše, svoje težnje osobno su mu tumačili vodeći članovi poput Pellica i Mazzinija. Ta će ga tijesna veza s karbonarima stajati, saznat ćemo kasnije, stajati konzulskog mjesta u Trstu. Srpanjska revolucija 1830. rasplamsala je oduševljenje karbonara do vrhunca: “Uskoro će i tu početi!”

Naime, u srpnju 1830. godine Francuzi su svrgnuli Karla X., brata Luja XVIII., kojega je Europa, zapravo Sveta alijansa, nametnula Francuskoj za vladara tijekom razdoblja restauracije (1815.-1830.). Ta je francuska revolucija iz 1830. na vlast dovela liberale, pripadnike srednjeg sloja. Ti revolucionarni oporbenjaci i marni zagovor Mathilde de la Molé, supruge ministra vanjskih poslova, imenovali su Stendhala konzulom.

Premda je želio mjesto generalnog konzula u Napulju, Genovi ili Livornu, Henri Beyle je postavljen na konzulsko mjesto u Trst, s godišnjom plaćom od 15 tisuća franaka.

 

ODLAZAK IZ PARIZA

Dana 29.rujna 1830. godine Beyle nije ni krenuo put Trsta, a u goste poziva svojeg pariškog prijatelja  književnika i kritičara Charlesa Augustina Sainte-Beuvea.

Uvjeravaju me ovog trenutka da sam postavljen za konzula u Trst. Kažu da je priroda lijepa u tom kraju. Jadranski otoci su živopisni. Neka moj prvi posao u konzulatu bude poziv da provedete šest mjeseci ili godinu dana u konzulovom domu. Bit ćete, gospodine, slobodni kao u gostionici; viđati ćemo se samo za stolom. Bit ćete u potpunosti sa svojim pjesničkim nadahnućima”.

Saint-Beuve mu se ljubazno zahvalio na pozivu i požalio što se ne može odazvati tako srdačnom  pozivu poradi radnih obveza.


Francuski grad Grenoble gdje se dana 23. siječnja 1783. rodio Henri-Marie Beyle, sin Chérubina Beylea i Henriette Gagnon. Nikada nije osjećao privrženost rodnom mjestu grozeći se provincijske zatucanosti.

Neki autori kažu da je Beyle očekivao da će u Trst k njemu doći Prosper Mérimée (1803.-1870.), koji je u traganju za originalnim koloritom već bio uveo u francusku književnost balkanske motive!  Naime, glasovita  je bila mistifikacija Prospera Mériméa koji je god 1828. izdao u Stassburgu pod pseudonimom Hyacinte Maglanowich  „La  Gula, ou cxois de poésies illyriques   recueillies dans la Dalmatie, la Bosnie, la Croatie et l'Herzégovine“. Bio je to zapravo prijevod na „razvodnjenu francuzeštinu (francese fiacco)“ nekoliko, i ne baš najljepših ,pjesama.  A da je došao do Stendhala u Trst....

Dana 4. studenoga 1830. Stendhal šalje poziv slikarima Eugenu Delcroix i Merseju ( danas  prepoznajemo Srpanjsku revoluciju 1830. po Delacroixovoj slici “Sloboda na barikadama” ili “Sloboda vodi narod”!)  žaleći što odlazi iz Pariza:

Ah! Da, idem u Trst, a ne bih išao da imam tri stotine zlatnika rente. Kako ću provoditi večeri tamo ? To je veliko pitanje. To nije Italija, nego samo njeno predsoblje. Ali tu su Pula i Split. Nadam se da će Vas, ta velika  imena privući jednog dana. Dođite  provesti tri zimska mjeseca u konzulatu. Trudim se organizirati društvo za predstojeću zimu ako budem  tamo...”

Dana  13. listopada Beyle dobija svoju »lettre de service«, te javlja Moléu, ministru vanjskih poslova, da je spreman otputovati. Ovaj mu savjetuje da što prije otputuje.

Henri Beyle je prigodom odlaska iz Pariza namjerno propustio podići vizu u austrijskom veleposlanstvu bojeći se privlačenja pozornosti na sebe. Namjeravao je to već nekako riješiti kada se nađe na austrijskom tlu. Ali ga je u Paviji 20. studenoga revnosni policijski dužnosnik,  iznenađen neispravnošću putovnice, zadržao te je poslao u Milano. Iz lombardijske prijestolnice poručeno je da nositelj putovnice osobno dođe po dokumente, koje je dobio 22. studenoga posredovanjem francuskog generalnog konzula. 


Riva Carciotti u Trstu, stjecište naroda različitih zavičajnosti, poslovnih ljudi s Istoka, bogatih tršćanskih trgovaca i prostoga puka u borbi za zaradom. Ispred pravoslavne crkve Sv.Nikole ogledava se inspirativni kolorit koji je oduševio i Stendhala. Riva je dobila ime po neoklasicističkoj palači koju je 1799. podigao grčki trgovac Demetrio Carciotti po nacrtu arhitekta Mattea Pertscha.

Presretan što nije vraćen u Francusku, Stendhal je nastavio put Trsta.

Za to vrijeme ravnatelj milanskog redarstva poslao je izvješće o ovom incidentu nadređenom  policijskom  prefektu u Beču ministru Seldnitskyom, koji je sa svoje strane o svemu obavijestio kancelara Metternicha.

Sve u svemu, Stendhal nije uspio u svojem naumu da neopaženo dođe do Trsta. U Trst dolazi 25. studenoga 1830. brodom, promatrajući s mora kako se grad proteže pod obroncima krševitih gora.


Detalj sa tajnog zasjedanja udruge. Henry Beyle tijesno je bio povezan s njima, pa mu je Metternichova vlada, uvidjevši da je inženjer Domenico Vismara (konspirativno ime Stendhalovo) identičan s novoimenovanim generalnim konzulom u Trstu, uskratila gostoprimstvo.

 

„OSJEĆA SE BLIZINA TURSKE..“

Te  1830. godine grad Trst imao je 44 tisuće stanovnika. Bio je prometan, šarolik, radišno, prometno, trgovačko mjesto puno raznolikosti i oprečnosti. Grof Potocki god. 1821. bilježi da Trst ima 31.000 stanovnika, od kojih 5000 Grka, 3000 Talijana, 2000 Nijemaca, 200 Dalma­tinaca, 1000 Židova, 1000 raznih, a ostalo su mještani ili sta­novnici okolice. Obično još ima 1500 do 2000 stranaca, među kojima 300 do 400 Turaka i Arbanasa. Čudno je izgledao taj trgovački Trst, kao na Levantu, sa svojim Grcima, Židovima, Turcima i Arbanasima. Vidio je raznoga življa i nošnji, čuo više jezika. Stendhal ga više puta uspo­ređuje s Hamburgom.

 “ (1)   »Tri veličanstvene ulice protegnute uzduž mora; ogromne kuće, vrlo visoke, a samo trokatne; ali bez najma­njeg arhitekturalnog nakita. Kada se ovaj kraj obogatio, oko god. 1818., arhitektura nije bila u modi.

(2)  Ovdje su posvuda dvostruka stakla, zbog odvratne bure koja mi večeras donosi loše raspoloženje. Sve su uli­ce kao Via Larga u Firenzi; tu nema ni kapaka ni žaluzija; svaka, kako se čini, ima jednu žižu; nju stave među dva sta­kla tako da uvečer, već od deset sati, grad izgleda kao rasvi­jetljen. Trotoari su svugdje rastavljeni od ulice malim stu­povima. More i brežuljci su divni. Prvi proljetni dani prave ovaj grad dražesnim.

(3)  Pločnik ulica je najljepši u cijeloj  Europi:  veliko tesano kamenje, jednu stopu široko, a 2, 3, 4 dugo: kiša pere taj pločnik; nemoguće je da ostane blata.

(4)  Dođe seljakinja, prostre tepih na pločniku, postavi povrh njega 8 ili 10 kruhova i sjedne na drugom kraju, na tržnici Ponterosso. Danas žene iz Kopra nude te mile kru­hove u košaricama.

(5)  Ovaj kraj ima potpuno fizionomiju Istoka.

(6)  U Trstu se osjeća blizina Turske; ljudi dolaze u ši­rokim hlačama, bez ikakve sveze na koljenima, u ženskim čarapama a donji dio stegna im gol; šešir im ima dvije stope promjera i dno od palca dubine. Oni su lijepi, žustri i lagani. Razgovarao sam s petoricom ili šestoricom od njih; ja im plaćam punch, to su ljupki poludivljaci; ali njihova lađica vraški zaudara na trulo ulje, njihov je govor neprestana pje­sma.« 


”Rijeka – posljednja točka civilizacije. Štoviše, dražestan grad od 6000 duša”. Prikaz Rijeke C.Von Mayra iz 1832. (Vlasništvo Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci)

Ovo posljednje odnosilo se na Dalmatinace koji nisu dolazili samo u Trst ne­go i na Riva dei Schiavoni u Mlecima, a u Francu­skoj su bili poznati iz  knjiga-zbornica narodnih nošnji..

René Dollot, francuski konzul u Trstu (1919.-1931.) napisao je vrijedne radove o Stendhalovom boravku na Jadranu. Tako smo od njega saznali brojne podatke o njegovu životu i svakodnevici u Trstu.   

Po dolasku u Trst  predstavio se guverneru izražavajući nakanu da odmah želi preuzeti dužnost francuskog konzula.  Guverner Alfonso Gabriele de Porcia, prijatelj kazališta i lijepih umjetnosti, postariji čo­vjek i iskusan činovnik, odlučno se usprotivio tomu s obzirom da nije imao nikakvih saznanja o njegovu imenovanju na mjesto konzula.

 

DOGODOVŠTINE IZ DRUGORAZREDNOG HOTELA

Smjestio se u drugorazrednom hotelu  Aquila Nera u  Casa Chiozza. (Danas na tom zdanju  stoji spomen-ploča obilježavajući povjesno zdanje hotela koji je ugostio slavnog književnika.) Taj hotel je 1896. promijenio ime u Albergo Volpich i današnji  poznavatelji Trsta sjetit će se da je to do 1985. bio hotel Corso. Hotel je bio na zgodnom mje­stu, ali je Locanda Grande prednjačila.


Delacroixova Sloboda na barikadama ili Sloboda vodi narod. Srpanjska revolucija iz 1830. godine dovela je Stendhala na sjeverni Jadran. Stendhal je pozvao Delacroixa da ga posjeti u Trstu.

Sve je to bilo dosta jadno, ali kako je Stendhal imao nedovoljno no­vaca, morao se zadovoljiti takvim smještajem.  Triestini su po njegovu odijelu i drugim pojedinostima zaključili da  nije bio pri novcu. Naime, gosti u Aquila Nera sablažnjavali su se videći da ima zakrpano rublje. No, on je na to, čim je dobio plaću, kupio nove košulje i ovratni­ke, a svoje staro rublje pobacao u nužnik, pa je tako jednom zače­pio cijevi. Gostioničar se na to razbjesnio, a gosti su se samo smijali svađi.

Ipak, ta nezgoda nije nimalo škodila Stendhalu. Gostioničar bi se svaki put kada bi susreo Stendhala, dostojan­stveno zaustavio, skinuo šešir i naklonio mu se duboko do zemlje. Zvao se Konrad Dornbusch i nije ništa zarađivao na tomu što je Stendhal u njega jeo. Preobilno ga je gostio, dvanaest obroka u jedan mah: ribe, kopuna, divljači, sedam-osam kobasica itd. itd., tako da je Stendhalu bilo naprosto nesnosno; zato se od nekoga vremena počeo hraniti mekano kuhanim jajima.

No, Stendhal svejedno nije ostao za vrijeme  svog bo­ravka u svratištu Aquila Nera.

Preselio se izvan grada. Tužio se da se nalazi u kraju gdje nema ni dobra papira, ni crnila, ni pera, ni pečatnoga voska. Slične tužbe iznosio je i u Mlecima. Samo u Trstu kao da radije kaže: »Ja sam u barbarskoj zemlji, in mezzo ai barbari.«  Kao da je mislio da je na krajnjim granicama civilizacije! Iznajmio je „mali ljetnikovac“ izvan grada, bolje reći poljsku kućicu, te je živio među seljacima koji su poštovali isključivo novac. A, tu izvan grada, nije ga trebalo puno...

ZAJEDNIČKA RIJEČKA INSPIRACIJA 

Još jedna zanimljivost.

Dok je  Stendhal bio u Rijeci, u njoj  je službovao Antun Mihanović, pisac  stihova "Lijepe naše". Naime,  on je punih deset godina bio gubernijalni tajnik u Rijeci, štoviše 1827. Rijeka ga izabra svojim zastupnikom u Saboru, a iz Rijeke je poslao svoj prilog Gajevoj "Danici", otisnut na 37. stranici, opjevavajući hrvatsku Arkadiju.

Radeći u staroj zgradi Guvernerove palače na današnjem Jadranskom trgu stvorio je vječne stihove "Lijepe naše".  Zasigurno mu je inspiracija bila  kolorit riječkog kraja, koji je toliko impresionirao i Stendhala.  Spomenimo  da je za vremena dok je Stendhal bio konzul u odlasku u Civitavecchiji, Mihanović postao (u jesen 1836.!) prvim austrougarskim konzulom srpskog kneza Miloša Obrenovića.

 

BURA

Stendhal je zapisao:

Bura puše dva dana tjedno, ostalih pet dana jak vjetar!

 Mi imamo ovdje najljepše sunce i najveći vjetar. To je suprotno od Pariza.

 Bura puše dva puta na tjedan, a jak vjetar pet puta. Velikim vjetrom zovem ono kada čovjek mora paziti da neprestance drži svoj šešir, a burom kada se boji da će slo­miti  ruku.  Onomad me vihor zanio cijela četiri koraka.

Lanjske godine, jedan pametan čovjek, koji se nalazio na jednom kraju ovoga sasvim malenoga grada, prespavao je u konačištu ne odvažujući se vratiti kući, zbog bure. God. 1830. slomilo se dvadeset nogu...“

Došao je u ove krajeve da se provede ugodnu zimu, na mediteranskom  zimskom suncu, držeći da je u njegovim godinama toplina “bitni sastojak zdravlja i dobrog raspoloženja” , a u Trstu se smrzavao …jer nije imao kamina.

U siječnju 1831. kada je došao u Rijeku za jednog od onih lijepih sunčanih anticiklonalnih zimskih dana, tvrdit će da ti u Rijeci ne treba niti peć niti ogrjev.

 

DOSADNA SVAKODNEVICA

Ali život u Trstu nema živosti pariških salona: ”Umirem od dosade, a nitko se ne ponaša prema meni loše, utoliko mi je još i gore”. Posjećivao je dva ili tri njemačko-židovska salona, jer talijanskih nije bilo; k tomu pojavljivao se u  klubu Casino Vecchio; sprijateljio se s jednim kolegom. Stendhal se tješio posjećujući operu gdje je  slušao glazbu. No, Teatro Grande ne radi svake večeri.

Beyle mora čitati, a kako nema dovoljno knjiga, čita Gazette de France, Moniteur, te čak i oglase u Quotidienne. Čita ih ,a do njih osobito ne drži.  Bio je gurman i bonkulović, ali tršćanska kuhinja mu je bila grozna.  Volio je razgovor, rasprave i šale, a u cijelom Trstu nije bilo adekvatnog sugovornika.  Tu nije bilo literarnih kavana gdje su dolazili velikani poput  Mériméa, Saint Beuvea, Musseta.  

Zapravo je stalno bježao iz Trsta. U tom bijegu odlučio je otići i u Rijeku na nekoliko dana, Goricu, Kopar, no ipak  najdraži su mu bili incognito odlasci u Veneciju. Tamo se druži s pjesnikom Burattijem i kontesom  Polcastro. Od četiri mjeseca provedena na Jadranu, 35 dana proveo je u Veneciji, što je bio alarm za Metternichove žbire koji su pratili svaki korak “nemirnog francuskog konzula”.


Metternich je bio prepun neprikrivene sumnje prema francuskoj uljudbi, kojoj je prilijepio etikete galantnog života bez obveza, frivolentnosti, mentaliteta dokolice (bez kojeg se nije mogla razviti slobodna i kritička misao), bezvjerja i neprikrivenog antiklerikalizma.

Stendhalova konzularna vlast protezala se sve do Boke Kotorske, ali on želeći učiniti probitke za Fancusku predlaže da Francuzi na Rijeku, u Zadar, u Dubrovnik i Kotor pošalju konzularne agente.  On je smatrao da  pučanstvo istočne obale Jadrana voli Francusku, ali u prvome redu vole Ruse. Netko je zabilježio kako je Stendhal rekao: »Ovi će krajevi doći do važnosti oko 1887.«“?!

 

 METTERNICHOV STRAH

Austrija je elastičnom diplomacijom i domišljatim ugovorima stekla rang velesile. Oličenje te i takve Austrije bio je Metternich, koji je 1809. postao ministar vanjskih poslova, te je trideset i devet godina bio predstavnikom Austrijske carevine pred Europom. Poput ostalih državnika Svete alijanse, Klemens Wenzel Lothar, vojvoda od Portelle knez Metternich bio je u vječnom strahu od uvoza liberalnih ideja iz Francuske.

CASANOVA I STENDHAL

Stefan Zwaig u svojim Graditeljima svijeta, u poglavlju Tri pjesnika svoga života uvrstio je (slučajno?!) uz velikog Tolstoja, riječke „goste“ Casanovu i Stendhala.

Casanova i Stendhal su slika i prilika što je u životu teorija, a što praksa. Stendhal je o ljubavi napisao cijelu knjigu (O ljubavi) gdje je veličanstveno, u detalje, opisao ljubav. Čista teorija! Sve je nastalo iz njegova srca, prepunog emocija.    

Casanova je u Memoarima pisao o ljubavi, ali zato nije morao upotrijebiti  svoj intelekt kao Stendhal.  Jednostavno, pisao je ono što je radio u praksi, što je za većinu ženskog čitateljskog svijeta daleko zgodnije.

Veliki seksualni atlet, pustolov bez premca u povijesti, koji je ostavio traljave diletantske stihove o ljubavi, trebao je tijekom svojih burnih špijunskih aktivnosti nekoliko puta doći u Rijeku. Nemirni duh samozvanog Chevaliera de Seingalta u tri navrata pokušao je doći u Rijeku (1772., 1776. i 1782. godine). Ali, on Rijeku nikad nije vidio. Ovaj drugi, plašljiv u životu, povučen pred ženama, u Rijeku je došao iz prve i Rijeka ga je oduševila. 

Možda nije nevažno na kraju reći da je upravo u Rijeci godine 1962., 120 godina po smrti slavnog  književnika znamenita izdavačka kuća Otokar Keršovani  učinila jedinstven izdavački pothvat, Odabrana djela Henrya Beylea Stendhala.

Da se zadržao duže od tih pet dana, možda bi na grobu velikog umjetnika na Montmartru stajalo Arrigo Beyle, Fiumano, Scrisse, amo, visse!

 

Francuska je za njega bila “gnojni čir Europe” koji je po cijeloj Europi  posijao  sjeme revolucionarne zaraze. Vanjska politika bila mu je zamišljena da egzorcira Napoleonovu sablast. Uostalom, Metternich je i u vojvodi od Reichstadta, sinu Marije Lujze i Napoleona, gledao Napoleonovu sablast.  Ukratko, sve što je dolazilo iz Francuske bilo mu je sumnjivo.  I pisac onih zazornih knjiga, dakako!  

Nakot, prokleti karbonarski nakot! Ovo je išlo one skitnice, što ih danas pohvataše i zatvoriše. A ne samo njih veći i sve one buntovne liberalce, novotare i sve druge nezadovoljnike u državi, čitavo ono “zmijsko klupko”, iz kojeg sad ovdje, sada ondje zapaluca kakav otrovan jezik i cičeći “razbija mirne sne Njegovog posvećenog Veličanstva”. (Viktor Car Emin “Pod sumnjom – roman iz tridesetih godina”, Zagreb 1918., Matica Hrvatska)

Unutrašnju ravnotežu Austrijske carevine sposobni Metternich uspostavio je represivnim aparatom, svojom znamenitom policijom. Pa je tako svaka narodnost nadzirala svoga bližeg ili daljnjeg susjeda. Madžari su čuvali Talijane, Talijani Madžare, Hrvati Poljake, Poljaci Čehe…

No, spomenimo da je u Trstu (deset godina prije Stendhala!) umro na Božić 1820. Napoleonov ministar policije i državnik Joseph Fouché, vojvoda od Otranta.  Svemogući  Metternich iskazao je boležljivom i pognutom starcu na samrti milost dopustivši mu da se 1819. preseli u Trst. Odobrivši mu da dođe u Trst, Metternich je odredio  mjesto gdje će preminuti njegov kolega, nekoć najmoćniji čovjek Europe. (Bura je za vrijeme Fouchéova sprovoda prevrnula mrtvačka kola !)

 

BEZ VJERODAJNICE!

Egzekvatura (exequatura)  ili  dopuštenje neke države da strani predstavnik, u ovom slučaju konzul, može obavljati povjerene poslove, obično je formalnost.

Zato grof Molé, Stendhalov anđeo čuvar u Ministarstvu vanjskih poslova, nije ni tražio prethodno odobrenje austrijske vlade za Stendhalovo imenovanje, već je samo rješenje o imenovanju uputio francuskom ambasadoru u Beču radi suglasnosti. 

Ambasador je dostavio ukaz  9. studenoga, ali je Metternich devet dana kasnije pisao svom veleposlaniku grofu Apponyju u Pariz da zamoli ministra vanjskih poslova “da postavi drugog konzula čiji način mišljenja i rada, ne bi pretstavljao iste smetnje.

Pariški tisak piše da bečki dvor odbija egzekvaturu “g. Beyleu de Stendhalu”. Deset dana kasnije Honorée de Balzac diže svoj glas protiv te mjere, dok Prosper Mérimmée svuda priča kako je vijest lažna i  da su je smislili neprijatelji “velikog čovjeka”. Konačno, Ministarstvo vanjskih poslova priopćuje Stendhalu, dana 19. prosinca, da austrijska vlada nije dala odobrenje na njegovo imenovanje.  Bio je to veliki udarac za njega.

Već na Badnjak 1830. znao je da neće ostati u Trstu. Po­klisar u Beču, čim je došao na svoje mjesto, javio mu je da je Metternich uskratio exequatur i naložio poklisaru u Beču da prosvjeduje protiv njegova imenovanja. Kaže da je sam bio savršeno oprezan. Međutim, 21. studenoga 1830. Metter­nich je pisao grofu Apponyju, poklisaru u Parizu, da uskra­ćuje exequatur.

Stendhal nakon toga piše da se u Trstu »do­sta dosađuje, ali ipak zaboravlja, i da je vrlo zadovoljan svojim mjestom«. Uskoro opet obznanjuje da je imenovan u Civitavecchiju, dok bi on volio Nizzu ili Porto Maurizio, Cagliari ili Solun. Stendhal žali za Trstom, prvim trgovač­kim gradom na kontinentu, divnim gradom nakon kojega mora seliti u neko zabito i bijedno mjestance. 16. ožujka do­biva pismo da je imenovan da bude u Civitavecchiji, te 30. ožujka predaje službu svojem nasljedniku Levasseuru.“  

  

PITANJE ŽITNE TRGOVINE

Njega kao diplomata osobito zanimaju gospodarska pita­nja. Ministar Molé ga je uputio da se pozabavi trgovinom žitaricama. To je bio konkretan razlog dolaska  na Rijeku.

Stendhal kaže: "Ja dopisujem o trgovini žitaricama. Ne mislite da je Pariz u tome najnapredniji. Naprotiv, ban­ska Hrvatska, moj gospodine!"

Poznato je da je Karlovac na Lujzijani i rijeci Kupi bio centar trgovine od kopna k moru.  Veliki dio aktivnosti karlovačkih trgovaca čini trgovina žitom, upravo ono što je Stendhala zanimalo. Ta je trgovina pomalo neobična, sa današnjeg stajališta. Naime, ona ima ciklički karakter. Kad na području Apeninskog poluotoka  zataji  žetva i zaprijeti glad (a to se događa svake 3-4 godine!), tad se skokovito povećaju cijene žita. Talijanski i drugi trgovci stižu u Karlovac tražeći hitnu dostavu velikih količina žita tijekom zime i proljeća. Karlovački trgovci u pravilu (kao posrednici) nemaju u svojim skladištima tolike količine koje bi zadovoljile kupovno-sposobnu potražnju tih područja na kom je žetva bila katastrofalna. Odlazili su u Bačku, Banat i Posavinu, kupujući od veleposjednika i bogatih seljaka količine, koje oni u pravilu drže s nižom cijenom. Bilo je tu dovoljno prostora za veliki business.

 

METTERNICHOVE UHODE NA PEHLINU

Glede dvojbi kojim putem je Beyle putovao od Trsta do Rijeke, kopnom ili morem, pronašli smo u Povijest moga života svjedočenje George Sand. Znamenita spisateljica  je opisujući putovanje u Italiju 1833. godine zapisala: 2…Što se mene tiče nisam žalila što je Beyle kopnenim putem krenuo u Genovu. On se bojao mora… (!)"  Grozeći se putovanja morem on je odabrao radije putovanje diližansom. (Rijeka je još od 1.kolovoza 1794. imala stalnu poštansku kočiju na relaciji Rijeka-Lipa-Materija i Trst.)


Pogled na Trg Ürmeny (Piazza Ürmeny ) koji je dobio ime po guverneru Franji Ürmenyju. Prvotno je to bio egzercirplac, vojničko vježbalište 52. pješačke pukovnije nadvojvode Franje Karla. Domaći puk taj dio Rijeke zvao je Placa Rumena. C.Von Mayr , 1832. (Vlasništvo Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci)

Vozeći se satima do Rijeke on je zapisao na jednom primjerku knjige Clarisse Harlow  da mu je došlo "da napiše život  čiji su mi svi događaji vrlo poznati. Nažalost, ta osoba vrlo nepoznata, to sam ja." 

Za vrijeme vožnje diližansom putnici nisu smjeli pušiti, osobito ne duhan za lulu. Iznimno su mogli pušiti samo najbolji duhan, ako im to dopuste ostali putnici! Tijekom vožnje putnici su često mijenjali sjedišta ne bi li svima bila ista udobnost vožnje i nelagoda putovanja, poradi vječito loših puteva.

Tršćansko redarstvo izvijestilo je da je de Beyle otišao put Rijeke i Pule. U Pulu zapravo nije ni otišao jer je cesta bila loša i prepuna razbojnika, a osobno on nije imao povjerenja u tršćansku flotu koja ga je trebala odvesti do udaljene Pule.

Pregledavši diližansu na granici na Pehlinu, ili možda čak  na Kantridi,  pogranični stražari u zelenom fraku  s pomponima ukrašenim crveno-bijelim-zelenim bojama, javili su u Trst i Beč da je "persona non grata" stigla u Rijeku.

 

RIJEKA-POSLJEDNJA TOČKA CIVILIZACIJE

U pismu od 17. siječnja  1831. upućenog Barunu de Maresteu, Stendhal opisuje putovanje u Rijeku.

Stendhal  veli da je Rijeka "posljednja točka civilizacije". Štoviše, dražestan grad od 6000 duša.

"Čovjek koji na Rijeci ima 40.000 fra­naka bogat je i uvažen. Rekli su mu da ne pravi strašne du­gove koje ne bi mogao otplatiti. To je učinio jedan njegov predhodnik (misli se na grofa de La Rue, francuskog konzula u Trstu, op.a.), ali taj je imao dva križa za zasluge. Priroda ga je Rijeke očarala. Toplina i položaj su divni, zamjerni. To je kao Porto Maurizio na talijanskoj Rivijeri. To je zanimljivo mjesto, u kojem je on lijepo dočekan i gdje je "slavio", kao da je svaki dan mesopust. "Pet dana je bilo pet karnevala", "cinque carnavaux" kaže on.

Stendhal u Rijeci obožava njezino sunce radi kojeg mu i ne treba peć za grijanje.  Mislio je valjda da u Rijeci ne postoji bura (očito nije znao za onu poslovicu o rođenju, vjenčanju i smrti bure), te da se za 3 tisuće franaka godišnje može naći kuća uz more, za ugodno besposličarenje na suncu, štoviše s troje, četvero služinčadi, sa sedam-osam  soba i... puno, puno šalica čokolade pripravnih za goste.

Lucio D'Ambra, što je pseudonim talijanskog dramaturga, književnika i režisera Renata Eduarda Manganelle (1880. – 1939.), autor Il romanzo di Abbazia zapisao je 1936. kako je Rijeka za Stendhala, kozmopolitu i globtrotera, najljepši grad što postoji na svijetu!

U  Rijeci i okolici bilo je podosta  Napoleonovih veterana, koji su se zazivajući "slavne dane" često raspitivali o prilikama u Francuskoj, osobito putem mornara, kapetana i principala. Nedostajao im je i francuski konzulat kakav je  postojao prije 1813. godine. Provjeravajući  u Povijesti riječkih konzulata Irvina Lukežića (Adamić, Rijeka 2004.) potvrđene su nam riječi Henri Beylea: "U razdoblju od 1813. do 1832. Nema podataka o djelovanju francuske konzularne agencije u Rijeci."  Zbog čega je Metternich je mirnije spavao!

Stendhal spominje  lijepo društvo i gostoprimstvo u Rijeci gdje je susreo "tajanstvenog" Francuza. Koga, to nam nije poznato, možemo samo prepostavljati.

U Rijeci je u to doba bio Louis Antoineu Raymond (1771.-1843.) kojem je francuski kralj početkom veljače 1832. povjerio vodstvo obnovljene riječke konzularne agencije. Inače on je bio liferant riječkog zatvora. U gradu je nadalje, bio i francuski podanik Charles Meynier, poslovni partner Waltera Croftona Smitha. Oni su zajednički uz znatne teškoće i prepreke stvorili Tvornicu papira, Harteru.

Prisjetimo se, Hrvate je Stendhal uveo u svoju književnost u noveli Žid evocirajući dane iz Napoleonovih vojni kada su Hrvati bili pod francuskom zastavom. Po njegovim riječima ideju za Le Juif (Žida) dobio je  tijekom boravka u Rijeci. To je zapravo "Juif de Fiume".

 

LITERATURA 

Da bih zadovoljio znatiželju, upućujem na sljedeću bibliografiju:

Tin Ujević, Sabrana djela, svezak deveti, Eseji članci rasprave II, Znanje, Zagreb, 1965.

Antun Gustav Matoš, Dojmovi ogledi, Tiskara Rijeka Rijeka, 1990.

Dr. Dušan Milačić, Stendal, Izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1961.

Stendhal, Odabrana djela Henri Beyle-Stendhal, Rijeka Izd. Pod.“Otokar Keršovani“, 1962-1963. (Knj. 1. Parmski kartuzijanski samostan, Knj. 2. Lucien Luewen, Knj. 3. Crveno i crno, Knj. 4. Armansa ili nekoliko slika iz jednog pariskog  salona iz 1827. godine. Talijanske kronike, Knj.5. O ljubavi.Lamiel Knj. 6 Život Henrija Brularda.)

Nora Franca Poliaghi, Leo S.Olschki Editore, 1954.

René Dollot; Trieste e la Francia, Storia di un consulato (1702-1958) Istituto Giuliano di Storia cultura e documentazione, 2003.

Michel Crouzet, Stendhal Il signor Me stesso, Roma, 1992, Ed.Riuniti Coll.

Stendhal, Correspondence générale. Ed.V.Del Lito Vol.1-6

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana