SUŠAČKA REVIJA broj 64

 


pabirci vremena

BARBINA PITANJA

Alen Čemeljić

Barba M. je uvijek nosio puno novina i časopisa u ruci kada bi se vraćao kući s posla. Mi, tadašnja djeca, u akcijama prikupljanja starog papira najradije bismo odlazili baš kod njega. Svašta se tamo moglo od novina naći.  Novi list, Vjesnik, Sportske novosti, SN revija, Start, Nin, sarajevski Svijet, kasnije i zagrebački Danas... Bilo je to, naravno, u ona vremena, kako se danas običavaju nazivati vremena socijalizma, Jugoslavije i samoupravljanja da se te nepoćudne imenice ne bi glasno izgovarale. Barba M. je bio vrlo načitan čovjek i kada bi djeci davao stari papir, znao nam je prepričavati zanimljive priče iz časopisa. Vodio je, naravno, brigu, kasnije sam to shvatio, da nam govori samo o stvarima koje smo mi mogli razumjeti. Stoga je često prepričavao sportske priče, priče o iskrcavanju na Mjesec, o životu u Africi i Australiji, o podizanju razine mora, ... Priče iz Danasa, Nina i Starta (osim duplerice) bile su nama klincima dosadne. Kao i televizijski Dnevnik prije kojeg bi nas pristojno pozdravio dajući nam do znanja kako je vrijeme da se pokupimo da bi on mogao u miru poslušati najnovije vijesti iz zemlje i svijeta.

Trideset i nešto godina kasnije barba M.  je profesor u mirovini i često se susrećemo i razgovaramo. Više ne kupuje novine. Nije to, kaže, zbog male mirovine, već je izgubio povjerenje u izdavače i u autore. Nailazi na greške koje su neoprostive, strašno ga smetaju, pa je prestao kupovati jedne novine, pa druge, najzad je odustao od svih tiskovina. Nije mu žao, kaže mi, pomalo su mi se... Ne želi izgovoriti taj glagol, samo radi grimasu na licu. Sva ta krv i užasi, kaže, na naslovnicama ... Prestao je gledati i Dnevnik, iako ih sada ima nekoliko, jer svaka televizija, i javna i komercijalne, imaju svoj, ali niti jedan mu se ne sviđa. Kao i cijeli televizijski program uostalom. Je li i nekada bilo toliko mrtvih kao i danas u prometnim nezgodama? pita me.  Zar se novinari - komentatori ne bi trebali baviti i ozbiljnim analizama i predviđanjima, a nesreće ostavljati onima iz crne kronike?, nastavlja s pitanjima. Žao mi je stradalih ljudi, ali ne mogu se cijela stvarnost i društvo vrtjeti oko prometnih nesreća. Osim toga, zašto se te krvave slike prikazuju na televiziji u vrijeme kada ih mogu vidjeti i djeca? Zašto se ne emitiraju u kasnijim satima?

Barba M. ima uvijek puno pitanja za mene. Više nego što smo mi klinci nekada imali za njega. Valjda misli kako ljudi iz medija znaju puno više nego što objavljuju. Pa, dobro, ima u tome nešto, ali ne toliko koliko on misli. Na mnoga od njegovih pitanja ne znam odgovor. Pita me zašto na televiziji nema više obrazovnog programa za djecu, programa kroz koji su njegovi učenici naučili mnogo toga.  Zašto se dozvoljava toliko silno reklamiranje pivskoj industriji koja od naše djece stvara alkoholičare? Zašto se dopušta korištenje stihova iz himne i iz molitvi za reklamiranje alkoholnog pića? Iako se po godinama znatno razlikujemo, slažemo se gotovo u svemu, ali odgovore ni zajedno ne možemo naći. I zajedno se čudimo kako je sve to dopušteno. Uz svaku nogometnu utakmicu nacionalne reprezentacije na televiziji, kaže mi, dobili smo zahvaljujući silnim pivskim reklamama barem deset novih alkoholičara u zemlji. Alkohol i sport, pa kakve to veze ima i tko će tome stati na kraj sada kada se sve to tako razmahalo? , pita me barba M. Ne znam zaista.

Barba M. više, kao što rekoh, ne čita tiskovine, ali se informatički opismenio na riječkom besplatnom informatičkom tečaju za umirovljenike tako da i dalje barata mnogim informacijama. Priča mi priču o nekadašnjem newyorškom gradonačelniku Rudolphu Giulianiju koju je pronašao na internetu. Kako je imao hrabrosti potjerati alkoholičare s ceste, zabranio im  konzumaciju alkohola na trgovima, parkovima, šetalištima i pločnicima, zaposlio sudove da rade i danju i noću, policajce iz kancelarija poslao na cestu i iskorijenio ne samo alkohol s javnih mjesta već i sitni kriminal. I nije ga bilo strah da će ga birači zbog toga otkantati na idućim izborima. Uspio je jedan New York učiniti sigurnijim i boljim. A naši političari? pita me barba M.. Tko bi se od njih usudio potjerati alkohol s ceste? Djecu, djecu da, jer mladići i djevojke od 17 ili 20 godina su za mene još djeca, koja noćima pije i razbija i po riječkoj Delti i na zagrebačkom Trgu, dubrovačkom Stradunu, splitskim i zadarskim ulicama? Tko bi mogao slijediti Giulianijev primjer? Evo, odgovaram mu, odlučili su u Osijeku pokušati tome stati na kraj. I alkoholu na cesti i vandalizmu i ometanju građana koji više od pijanih bandi noćima ne spavaju. Vidjet ćeš, kaže barba M., jednog dana će se i pivskoj industriji stati na kraj kao i onoj duhanskoj. Tko je mogao očekivati kako će se cigarete izbaciti iz restorana i ostalih zatvorenih prostora? Profit je naletio na profit. Osiguravajuća društva više nisu mogla isplaćivati toliki novac zbog zdravstvenih posljedica od pušenja. Isto će se dogoditi i s alkoholom. Možda je ovo u Osijeku naš početak, prognozira barba M. Pitanje je samo trenutka. Pitanje je i koji će od naših političara biti barem malo dalekovidan, kaže mi. Političari i dalekovidnost? Slatko smo se nasmijali. Barem smo na jedno barbino teško pitanje našli odgovor.

Alkoholičari

 Znali smo da se kod nas pije, da se ponekad i pretjera, da se voli zasjesti s čašom u ruci, a i na brzinu u prolazu trgnuti. Nismo ipak mislili da smo prvi u Europi. Američki list Forbes, naime, objavio je jesenas listu europskih zemalja koje prednjače po broju konzumenata alkohola. I Hrvati se našli na čelu Europe, što će reći i na čelu svijeta, jer su 2006. godine Europljani  strusili 101 litru alkohola po osobi, Ameri 98 litara, a Azijati na pacifičkoj obali tek 22 litre. Hrvati (balkanska nacija na jadranskoj obali, kako nas je opisao američki list) našli su se uglavnom u društvu nacija iz Srednje i Istočne Europe. Iza nas se plasiraše Slovenci, a slijede Estonci, Nijemci, Mađari, Česi. Austrijanci, Slovaci, Rusi, Litvanci, Rumunji, Belgijanci, Portugalci, Danci, te na 15. mjestu nepopularne ljestvice Britanci. Zanimljivo, naših susjeda iz BIH i Srbije te Crne Gore nigdje na listi nema, što poznavajući običaje zemalja s kojima smo desetljećima dijelili sudbinu dovodi u pitanje naš primat. Oni, međutim, nisu bili uključeni u to ispitivanje. Zanimljivo je također što se ni Francuska, gdje je boca dobrog vina postala svakodnevni dodatak prehrani, nije našla među prvih 20 zemalja po broju konzumenata alkohola. Ima odgovora i za to. Lista je, naime, nastala prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, a na konačnu ocjenu utjecali su osim postotka potrošnje alkohola i zakoni vezani uz taj problem, raširenost bolesti prouzročenih prekomjernim konzumiranjem alkohola (Mađarska je tu na prvom, a Hrvatska na drugom mjestu.), učestalost alkoholiziranja u opuštenijoj atmosferi (tulumi i pijanke) te alkoholiziranje na javnim mjestima. Hrvatska se, zanimljivo je, po potrošnji alkohola našla tek na petom mjestu, ali sve ostalo dovelo ju je na čelo europske i svjetske ljestvice. Reći će oni koji vole čašicu: Barem smo u nečemu prvi. Nije, međutim, nešto s čime bismo se mogli ponositi.

 

Dno

   Dosegnuli smo dno. Može li, naime, još niže? Tako smo se osjećali proteklog listopada nakon ubojstva u središtu Zagreba kada je ubijena kći poznatog odvjetnika angažiranog u obrani jednog od umirovljenih hrvatskih generala što je zaprijetio kako će reći sve što zna. A zna, navodno, jako puno. I to je, eto, dovelo do ubojstva jedne nevine djevojke. Ubojstvo radi poruke, eto, i to smo dočekali u našoj Hrvatskoj. I do sada smo upozoravali na korupciju, na provizije pri sklapanju za državu važnih poslova, sumnjali na kriminal u nekim visokim sferama, tražili ostavke ministara unutarnjih poslova zbog mafijaških obračuna i nerazjašnjenih ubojstava. Ali to su do sada bila ubojstva ljudi umiješanih u kriminal. Do sada je bilo otimanja djece, plaćanja otkupnina za njih, bjegova u Švicarsku kako bi se tamo nastavilo sigurnije živjeti, ali u listopadu smo dotaknuli dno. Počelo se ubijati djecu. Ne suparnike i konkurente u nekim tamo sumnjivim poslovima, već djecu. Moralo je, dakle, do toga doći da se na čelo policije, ministarstva unutarnjih poslova i ministarstva pravosuđa postave ljudi koji ulijevaju barem nekakvu nadu da će se situacija u Hrvatskoj ipak promijeniti, da će se stati na kraj mafiji i mafijaškim obračunima i osvetama do kojih možda nikada ne bi došlo da se na vrijeme poslušalo sva ona mnoga upozorenja o korupciji, nelegalnim trgovinama, nestručnim ljudima na tako važnim pozicijama s kojih se mora čuvati i štititi normalan građanski život. Sva ona silna upozorenja koja su krenula još za ratnih godina, a  koja nitko nije slušao. Hobotnica je u međuvremenu narasla, za borbu s njom sada je već potrebna specijalizirana ekipa predvođena nekim našim Eliotom Nessom.


Akcija Index - tresla se brda,....


 

Akcija indeks

   Akcija u hrvatskom stilu. Spektakularna, uz prisutnost medija. Doduše samo nekih, odabranih. Sve se treslo, ali tek jedan dan. Nakon toga zatišje. A bila je to javna tajna. Puno se, naime, pričalo o kupovanju diploma i akademskih titula. Previše da ništa od toga ne bi bilo istina. Ipak, unatoč tome, razmjeri akcijeIndeks bili su iznenađujući. Privođenje više od stotinu osoba, što profesora, što studenata što posrednika u kupovanju ispita na zagrebačkom sveučilištu ipak se nije moglo očekivati. Međutim, nakon tog rujanskog jutra sve je stalo. Tek sudska kazna ponekog studenta koji je kupio ispit. Ništa se dalje nije pomaklo. Nije se dogodila očekivana revizija diploma izdanih u posljednje vrijeme na Prometnom i Ekonomskom fakultetu u Zagrebu ili na još nekom na kojem kruže priče o kupovini ispita. Nakon velike medijske galame rodio se miš. Dapače, čak se i za saborskom govornicom protestiralo zašto rektor zagrebačkog sveučilišta nije bio upoznat s ulaskom policije u fakultetske zgrade. Umjesto da se postavi pitanje zar rektor ne zna što mu se događa na Sveučilištu. Sveučilište, naravno, uvijek je imalo i mora imati svoju autonomiju, ali baš zbog toga tražimo i želimo da bude čisto. Da ono bude, kada nitko drugi u tome ne uspijeva, katedrala hrvatskog duha. Da barem u njega imamo povjerenja. Od njega, naime, očekujemo da bude čvrsti temelj tog našeg danas iskvarenog društva. Temelj s kojeg bi trebali graditi nešto bolje, ljepše i perspektivnije. S potpunom autonomijom. Upravo zato smo s toliko pozornosti pratili Indeks. S nadom. Za sada, međutim, od toga ništa. Ali, znate onu staru o nadi i umiranju?

 

Cedevita

   Hrvatska – domovina Cedevite. Između nebrojeno izuma nastalih na području Hrvatske (torpedo, penkala, Vegeta …) svoje mjesto zauzela je i Cedevita, čiji je tvorac za širu javnost anonimni 77-godišnji Zagrepčanin Martin Stanković. Njegov je napitak od 1970. godine postao jedan od najprodavanijih hrvatskih proizvoda, ali, hrvatskog li posla, njegov tvorac ostao je anoniman i bez nekog posebnog priznanja. Pliva – tvrtka za koju je izumio popularan napitak, stekla je od toga ogromnu korist, a magistar farmacije danas živi u Zagrebu od 4 tisuće kuna mirovine, otkrio je Jutarnji list. Negdje drugdje, naravno, imao bi dobar menadžerski ugovor i njegove bi ideje i danas bile barem razmotrene, ako ne i realizirane. Možda i na ovim prostorima da je izumio nešto žešće, nešto što te strese.


Riječani su, pokazuju ispitivanja, zadovoljni svojim životom i iznadprosječno su
optimistični u odnosu na druge hrvatske gradove

Stres

   U Hrvatskoj se živi pod stresom. Možda je baš to jedan od najvećih razloga pretjeranog konzumiranja alkoholnih pića u Hrvatskoj. Tako bi se barem moglo zaključiti prema istraživanju provedenom na portalu Moj posao čiji su rezultati pokazali kako je svakodnevnom stresu na radnom mjestu u Hrvatskoj izloženo čak 78 posto zaposlenih. Najčešći su izvor stresa nadređeni, i to najviše u prehrambenoj industriji, te u izdavačkoj i financijskoj djelatnosti. I dok to uopće nije iznenađujuće u izdavaštvu gdje rokovi melju ljude, kao ni u financijama, gdje gazde stranih banaka od svojih zaposlenika neprekidno traže da se od nas izvuče još i još novaca, bilo putem kredita, bilo putem raznoraznih osiguravajućih polica, po čemu su bankarski službenici postali obični dosadni prodavači, prehrambenoj industriji se u tom istraživanju nismo nadali. Najmanje su pod stresom, pokazalo je istraživanje, zaposleni u farmaciji, drvnoj industriji, umjetnosti i dizajnu, a najčešći uzrok stresa u zaposlenih Hrvata osim nadređenog (samo 20 posto misli kako im je nadređeni korektna osoba) prevelika je količina posla koji treba obaviti u kratkom vremenskom razdoblju te kolege s posla koji ne obavljaju svoj posao i nisu kompetentni za obavljanje radnih zadataka. Ljubomora prema kolegama zbog toga što nadređeni to ne primjećuje dovodi do ogovaranja i tračeva, što opet izaziva stres kod 26 posto ispitanika. Inače, da doživljavaju stres na radnom mjestu, izjasnili su se uglavnom ispitanici na višim i srednjim rukovodećim pozicijama, dok pripravnici, mladi i puni volje, bez straha da bi mogli ostati bez posla, gotovo uopće ne osjećaju stres. Zbog stresa kojeg doživljavaju ispitanici, pokazuju rezultati, sve češće posežu za čašicom, ali i za grickalicama, slatkišima, cigaretama, počinju sve češće izostajati s posla, a sve češće ih muči i nesanica. Uzalud svi tzv. teambuildinzi kojima poslodavci pokušavaju radnu atmosferu učiniti boljom kada u hrvatskim tvrtkama, tvrde ispitani, ne postoji kućni red, priznanje za dobro obavljeni posao, prihvaćanje ideje i mišljenja nižerangiranoga.

Kakva je situacija u Rijeci? Bolja od one hrvatske. Riječani, pokazalo je ispitivanje psihologa s Filozofskog fakulteta u Rijeci, ne osjećaju se sami. Imaju visoku percepciju socijalne podrške – bilo prijatelja, bilo obitelji ili kolega. Čak su iznadprosječno optimistični i zadovoljni svojim životom. Jesmo li skromni ili možda samo realni

 

Voda

   Ima turista koji stižu u neku stranu zemlju, pa tako i u Hrvatsku, više nego dobro informirani. Ne čudi stoga kada u ljetnim i jesenskim mjesecima Austrijanci, Nijemci, Nizozemci i Izraelci u ugostiteljskim objektima na Jadranu uz jelo ili kavu naglašavaju kako žele vodu iz vodovoda. Ne onu flaširanu, već iz špine, koja je, posebice ona riječka, vrlo kvalitetna, a ne košta ništa. Za razliku od one u bocama koju u lokalima plaćamo skuplje od piva, skuplje od mlijeka, pa čak i od benzina. Nevjerojatno, ali istinito: Građani Hrvatske, zemlje koja je peta na svijetu po bogatstvu pitke vode, tu istu vodu plaćaju u trgovinama od 5 do 10 kuna (ovisno o veličini boce), a u restoranima i kafićima od 8 pa do 30 kuna. Ugostiteljska marža na vodu penje se do čak 700 posto. Što je previše, previše je!

 

Nekretnine

   Dugo je trajalo ludilo s cijenama hrvatskih nekretnina. Znali smo da je ovaj komadić našeg planeta prelijep, očuvan i mnogima zanimljiv. Uostalom moralo se zbog njega ratovati kroz stoljeća. Ipak malo se tko mogao nadati kako će cijene hrvatskih nekretnina na Jadranu odletjeti u nebo i i tako postati nedostupne hrvatskim građanima. Milijun ili dva (u eurima, naravno), pa i više za kuću kraj mora. Tko to uopće može, pa i želi platiti? Deset tisuća eura kvadrat u novoizgrađenoj tzv. Vili Arentz od samog stakla i betona u Voloskom!

Bilo je samo pitanje vremena kada će prodaja nekretnina stati. Stranci koji pokupovaše starine u Dubrovniku dobrim su dijelom već te nekretnine preprodali i uz dobru zaradu preselili se još južnije prema crnogorskoj obali ili istočnije na obalu Crnog mora. U hrvatskoj metropoli mnogi novoizgrađeni stanovi zjape prazni. Kvadrat novoizgrađenog stana na preizgrađenom Viškovu kraj Rijeke pao je s dvije na tisuću eura. Cijenu drži ono što zaista vrijedi – stare autohtone kuće u starim jezgrama primorskih i otočkih gradića. Tržište je napravilo svoje. Bilo je i vrijeme


Novoizgrađene nekretnine zjape prazne. Posao kojim se desetak godina odlično zarađivalo zapada u krizu.

Prerušene vikendice

   Nema točnih podataka koliko su nekretnina do sada u Hrvatskoj kupili stranci. Postoji tek pretpostavka kako se radi o 45 tisuća kuća i stanova, uglavnom na Jadranu. Hoće li se, međutim, s ulaskom u Europsku uniju stvari promijeniti, odnosno, hoće li pasti sva ograničenja prema strancima? Ili ćemo poput Maltežana uspjeti izboriti odgodu kupnje svih vrsta nekretnina? Danci, primjerice, ne dopuštaju kupovinu vikendica izvan naseljenih mjesta. Možete ih dobiti samo u najam. Slične su ustupke izborili i Česi, Ciprani, Rumunji, … Poljaci su, pak, uspjeli izboriti zabranu prodaje poljoprivrednih površina za sljedećih 12 godina zaštitivši tako svoju obradivu zemlju da ne postane gradilište prerušenih vikendica. Opasnost koja i te kako prijeti Hrvatskoj. U Istri su, naime, neplodna brda u zaleđu dosegla cijenu od 20 eura po četvornom metru. Po toj su cijeni prodana brda između Rovinja, Rovinjskog Sela i Bala. Vjerojatno kupci računaju kako će se i u Hrvatskoj otvoriti mogućnost, kao u brojnim zemljama Europske unije, da se na poljoprivrednom zemljištu većem od 30 tisuća kvadrata mogu izgraditi gospodarski objekti, zapravo prerušene kuće za odmor. Jesu li se kupci preračunali ili barataju s dobrim informacijama, pokazat će vrlo bliska budućnost.

 

Bioetika

   Rijeka  nakon Amsterdama, Buenos Airesa, San Francisca, Tokija, Londona, Brasilije, Sidneya i Pekinga. Možda će zvučati neskromno, ali ako je netko trebao u Hrvatskoj organizirati taj kongres, onda je to zaista trebala biti Rijeka. I zbog dr. Ivana Šegote koji sa svojim interdisciplinarnim timom iz Rijeke godinama radi na promicanju Hrvatske na svjetskoj bioetičkoj sceni, ali i zbog drugih jakih bioetičkih imena – dr. Elvia Baccarinija, dr. Snježane Prijić – Samaržija,… I ne samo zbog toga. Ima li, naime, logičnijeg mjesta u Hrvatskoj za raspravu o međukulturološkoj bioetici u 21. stoljeću od Rijeke i zbog naše kulturološke, ali i povijesne, političke, religijske, pa i zemljopisne pozicije?

Organizatori riječkog  kongresa (Medicinski fakultet i Hrvatsko društvo za kliničku bioetiku)  koji je ugostio više od 700 znanstvenika iz osamdesetak zemalja može se pohvaliti kako su po prvi put u znanstvenu bioetičku raspravu uključeni i novinari i kako su najzad uspjeli uspostaviti dijalog između bioetičara i farmaceustskih kompanija. Prvo je bitno jer će možda pomoći vraćanju nekada visokih standarda u novinarstvu, koje je, uostalom, prije pedesetak godina i pokrenulo bioetičke rasprave u javnosti postajući tada tako korektiv društva, pa i znanosti. Drugo je bitno kako bi se poštivali etički aspekti u istraživanjima, kako na ljudima tako i na laboratorijskim životinjama, te kako bi se danas kada se više ne vjeruje gotovo nikome, vratilo povjerenje u farmaceustsku industriju.

I ta i još brojna druga pitanja otvorena su u Rijeci tih pet rujanskih dana, dovoljno tema i za razgovore i za razmišljanja za cijelu godinu.


Naša Snježana. Čestitamo još jednom.

 

Olimpijada

Očekivali smo odličja s Olimpijade u Pekingu. Doduše, navikli smo se da ih osvajamo u kolektivnim sportovima. Lopta je uvijek privlačila naše sportaše, s loptom su oduvijek znali sve – i u vodi, i na travi i na parketu. Očekivali smo stoga i sada postolja u vaterpolu, rukometu, nadali se košarci, međutim, odličja su stigla tamo gdje smo se najmanje nadali. U streljaštvu, gimnastici i tekwandou. Onu atletsku Blanke Vlašić već smo unaprijed bili zapisali. Stoga je veselje bilo još i veće kada se te prve subote Olimpijade u Pekingu, na postolje, kao prva na cijeloj Olimpijadi, popela naša Riječanka Snježana Pejčić. Prvo natjecanje, pa odmah medalja za naše, i to medalja koja je stigla na Kvarner. Snježana Pejčić će kasnije reći kako ju je trema sputala, ali mi smo bili prezadovoljni i tom broncom. Kao što su Senjani slavili broncu Sandre Šarić, a Zagrepčani onu Martine Zubčić, Čakovčani će vjerojatno zauvijek pamtiti srebro gimnastičara Filipa Udea na konju, a Splićani su od Blanke Vlašić, poznavajući ih, željeli i više – ne samo srebro već i zlato. Ipak, ne treba pretjerivati. Mala Hrvatska osvojila je pet odličja, od čega srebro u bazičnim sportovima, sportovima kojima se bavi cijeli svijet, sportovima gdje je konkurencija daleko najveća. Streljačica Snježana Pejčić uvrstila je Rijeku među ovogodišnje gradove osvajače olimpijskih medalja, hvala joj.

 

Brže - više - jače

   Obećajem da ću se boriti časno poštujući pravila i fairplay i natjecati se viteški za čast moje zemlje i slavu sporta. Tu olimpijsku zakletvu položio sam triput, zapisao je u svojim autobiografskim zapisima Brže-više-jače Zdravko Ćiro Kovačić, dodajući kako ga je smisao te zakletve vodila kroz cijeli život. Viteštvo i fair play. Ima li toga još uvijek u ovo današnje vrijeme beskrupulozne utrke za profitom i uspjeha pod svaku cijenu? U vrijeme kada je samo bitno biti prvi, kada više nije bitno samo sudjelovati. Ima, ali u premalim količinama. Stoga su autobiografski zapisi Ćire Kovačića tim vrjedniji kao dokument jednog vremena koje je davno prošlo, ali kojeg se, listajući Ćirinu knjigu, treba što češće prisjetiti.

Dinko Beaković

   Beakovići nisu među češćim hrvatskim prezimenima, ali Dinko se pobrinuo da ga svi zapamtimo. Svojim medaljama. Svojevremeno najbolji svjetski boćar nastavio je karijeru kao izbornik hrvatske reprezentacije i doveo ju na Europskom prevnstvu na treće mjesto po broju osvojenih odličja. Odmah iza Italije i Slovenije. Četiri medalje došle su iz Torina, dvije – bronca i zlato - završile su na Grobniku. Točnije u Dražicama u domu Rolanda Marčelje. Priča o Dinku Beakoviću jedna je od onih priča koje bi Dalmatinci stavili pod naslov Dajte dite materi. Tko se u pojedini sport razumije više od onog koji je za utakmice, odličja, trofeje, ali i neizbježne poraze, prolio silan znoj na treninzima? Postupno ta velika istina i u Hrvatskoj postaje pravilo. Sport se ipak u sve većoj mjeri vraća sportašima

 

Dugovi

 Kraj osamdesetih prošloga stoljeća. Bivšu Jugoslaviju trese politička, ali i ekonomska kriza. Inozemni dug države raste. Tako je izgledala slika ovih prostora prije dvadesetak godina. Kako to izgleda iz današnje perspektive? Koliki su ti dugovi u današnjoj valuti? Netko je izračunao kako je jugoslavenski dug u trenutku raspada federacija iznosio 14, 6 milijardi eura. Prava sitnica u odnosu na argentinski dug u vrijeme bankrota – 130,7 milijardi eura. Hrvatska je, naravno, kao i sve novonastale države preuzela dio yu-duga, i to 28, 5 posto, a u međuvremenu je hrvatski dug narastao čak do 36 milijardi eura. Koliko su se u međuvremenu zadužile Slovenija, Srbija, BIH, Crna Gora i Makedonija? Slovenija je još prije uvođenja eura svojim deviznim dugom dosegnula zaduženost bivše Jugoslavije, a prema posljednjim izvještajima devizni dug naših zapadnih susjeda došao je do 31 milijarde eura. Srbija je dosegla polovicu hrvatske zaduženosti (18, 6 milijardi), BIH – 5 i pol milijardi eura, a Crna Gora i Makedonija po 2 i pol milijarde. Već na prvi pogled očito je kako je Hrvatska od svih bivših jugoslavenskih republika najzaduženija zemlja, a tek donekle nas može tješiti kako je dug države u ukupnom dugu samo 6 i pol milijardi eura.


Baklja u noći - urinjska rafinerija, jedno od blaga što rasprodasmo. Nakon telekomunikacija i banaka i veći dio INA-e postao je strano vlasništvo. Što je sljedeće za prodaju? Vjerojatno brodogradilišta.

 

Propast banaka

   Tko bi to očekivao? Na ovim prostorima smo se, nažalost, na takve stvari odavno navikli? Banke su propadale, ušteđevinu nam iz Ljubljanske banke još uvijek duguju i pitanje je hoćemo li je ikada vidjeti, države su spašavale banke, sanirale ih i prodavale ih za jednu kunu. Svašta smo na ovim prostorima proživjeli u tom smislu. Ali nismo očekivali da se to isto dogodi na stabilnim tržištima. Barem smo ih takvima doživljavali. Zar da propadnu američke, njemačke i islandske banke? Pa tko bi to očekivao? Američka recesija, međutim, proširila se i na Europu. Ne, doduše, tako drastično kao u Americi, gdje su mnogi ostali bez krova nad glavom, zaposlenja i mogućnosti otplate hipotekarnih kredita. Ipak, i europski Zapad, taj bogati i često bahati Zapad koji se zaklinjao u tržišnu utakmicu, morao je intervenirati novcem iz državnih proračuna kako bi spasio financijske grupacije i hipotekarne banke. Gotovo prema  hrvatskom receptu. Neprekidna utrka za sve većim i većim profitom i rizična ulaganja kako bi se dobit neprekidno povećavala, morali su jednom platiti svoju cijenu. Rizik, poznato je, ne donosi uvijek i profit. Burze, to legalizirano kockanje, burzovni indeksi, ludovali su prošlog listopada. Hrvatski građani odlučili su riješiti se svojih dionica. Gospodarska posljedica? Mađarski MOL povećao je vlasništvo nad  INA-om, hrvatskom naftnom kompanijom, od 25 na skoro pedeset posto.


Pomorski fakultet u Rijeci - prvi na svijetu uspio je organizirati polaganje ispita putem mobitela

Prvi na svijetu

      Pomorski fakultet u Rijeci prvi je na svijetu uspio organizirati i provesti polaganje ispita putem mobilnih uređaja. Mobiteli koji su postali dragocjena pomoć u svakodnevnom životu (doduše, Nordijci već upozoravaju na njegove štetne posljedice) ušli su, eto, i na sveučilište. I to najprije u Rijeci, a već su interes pokazali i profesori iz Japana, Španjolske i Austrije. Ako ste pobornik tradicionalnog načina polaganja ispita, ne brinite se, nećete biti zakinuti, jer će novi način ispitivanja biti dostupan tek kao jedna od mogućnosti iskazivanja znanja. Stari provjereni model - profesor i student oči u oči - i dalje ostaje na snazi.  Mogućnost prevare, za što su se mnogi odmah zainteresirali, kažu na Pomorskom fakultetu u Rijeci, potpuno je isključena. Eto malo svjetla u hrvatskom sveučilišnom svijetu nakon afere Index, otkrivanja korupcije na zagrebačkom sveučilištu protekle jeseni koja nam je srušila vjeru i u taj akademski svijet.

 

Hrvatski prezimenik

Neka izađe, neka izađe Horvat, govori profesor u razredu kojeg još nije stigao upoznati. Ali, profesore, kod nas u razredu nema niti jednog Horvata, odgovaraju učenici. Pa kakav je to razred!, začuđeno će prosvjetni radnik.  

Priča iz Hrvatske, a scena iz nekog starog filma kojemu se više ni imena ne sjećamo govori o učestalosti prezimena Horvat u Hrvata. Knjiga enciklopedijskog formata Hrvatski prezimenik akademika Petra Šimunovića definitivno je potvrdila kako je od 114 636 prezimena u Hrvatskoj prezime Horvat daleko najčešće. Na drugom mjestu su Kovačevići, a na trećem Babići. Najbrojniji su još Marići, Vukovići, Kneževići, Markovići, Matići. Petrovići, Božići, Radići, Pavići, Pavlovići i Tomići.

Glagoljica

     Jeste li ikada odvojili malo vremena da obiđete izložbu glagoljske baštine u prostorima Sveučilišne knjižnice u Rijeci? Ako još uvijek niste, znajte kako je to jedina stalna izložba u svijetu koja daje cjelovit pregled hrvatske glagoljske baštine. Kako smo mi Primorci skromni i tihi, nismo s tim upoznali ni naše sugrađane, a kamo li one koji ponekad svrate u Rijeku. Znate li tko su autori postava izložbe koja je otvorena još krajem 1968. godine? Vrhunska riječka i hrvatska znanstvena imena – Branko Fučić, Vanda Ekl i Igor Emili. Jedna je to od većih riječkih kulturnih vrijednosti koje ne propagiramo dovoljno i ne dajemo im često potrebnu pažnju.  Možda se stvari donekle promijene nakon što je povodom 40. obljetnice Izložbe glagoljice otvoren obnovljen i moderniziran izložbeni postav.


U vremenima kada knjižare gube bitku s dučanima s pomodnim krpicama,
Rijeka je dobila novu knjižaru u svom središtu. Ri book - dobro nam došla!

RI BOOK

    Navikli smo se već na zatvaranje knjižara koje su na najfrekventnijoj riječkoj šetnici ustupile mjesto raznoraznim pomodnim krpicama. Sredinom rujna zabilježili smo, međutim, obrnutu situaciju. U središtu grada, ne doduše na Korzu, ali nedaleko njega, krpice su ustupile mjesto knjigama i časopisima. Rijeka je dobila još jednu knjižaru u danima kada pivo, nogomet, odjeća s markicom i kafići uživaju primat među masama. Jedan dio ipak zainteresiran je i za neki drugi sadržaj. Vidjelo se to i na otvaranju knjižare Ri book u Starom gradu, vidi se to i po posjećenosti Profilove knjižare u Toweru, vidi se to i po dugotrajnoj potrazi istog tog izdavača da pronađe u središtu Rijeke prostor od tisuću kvadrata kako bi Rijeka dobila najzad jedan pravi veliki knjižarski centar. Uskoro, nadamo se.

 

Fir i dama

     Bio je to sjajan petak. Rijeka je u jednoj večeri dobila i sjećanje na 8o-e i prvakinju drame. Iste večeri otputovali smo u prošlost i osjetili budućnost. Fit je bio kao nekad, čak i bolji, a Tanja Smoje se definitivno potvrdila kao sjajna glumica pred kojom je velika karijera. Stereo je bio krcat svih onih koji se s nostalgijom sjećaju 8o-ih, ali i Zajc je bio jednako oduševljen Damom s kamelijama u režiji Damira Zlatara Freya s Tanjom Smoje kao Marguerite Gautier. Na nekoliko stotina metara udaljenosti te listopadske večeri Rijeka je uživala – i u Zajcu i na Sušaku. Bila je to jedna od onih večeri kada s ponosom kažemo: Kako je sjajan ovaj grad!


Još jedna uspješnica riječkog kazališta - Dama s kamelijama s Tanjom Smoje u glavnoj ulozi

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana